Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li ovaj bijes, koji se širi nakon dogovora Vlade i sindikata, zbilja opravdan?

Plenković je, jasno, gubitnik. Ali, i pobjednici su nezadovoljni. Evo zašto je to nezadovoljstvo uglavnom - neopravdano

Kad su sindikati dobili ono što su tražili - povećanje koeficijenta u obrazovanju - jasno je da su se time zadovoljili i povukli ručnu. I tako razbjesnili sve one koji su u masovnom izlasku na Trg bana Jelačića i podršci javnosti prosvjetarima vidjeli početak suštinskog mijenjanja Hrvatske. Za takve stvari, međutim, treba daleko, daleko više od jednog izlaska na ulicu

Malo je koji društveni događaj u Hrvatskoj u posljednje vrijeme imao toliko edukativnog potencijala kao ovaj koji je na 36 (radnih) dana zatvorio – škole. Pogotovo njegov završetak, dogovor Vlade i sindikata zbog kojeg se javnim prostorom već evo drugi dan razlijevaju olakšanje i bijes. Prva emocija je savršeno jasna svima, a pogotovo onima koji imaju školsku djecu. Bijes je, pak, izazvan s nekoliko detalja samog dogovora, ali i bizarno nerealnim očekivanjima koje je pobuna prosvjetara stvorila u dijelu javnosti.

Prvo, kad se govori o gubitnicima, tu doista ne treba ići dalje od dvije osobe. Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović sasvim sigurno su izgubili na svojoj političkoj težini zbog načina na koji je Vlada upravljala cijelom višemjesečnom pričom o plaćama u obrazovanju, s kulminacijom u uličnom prosvjedu i općim nezadovoljstvom usred predsjedničke kampanje. Plenković svojim otezanjem i inaćenjem nije dobio gotovo ništa – da je ovakav sporazum ispregovaran na kraju ljeta, plaće u obrazovanju bi odavno bile zaboravljena tema. Kao, na primjer, sedampostotno povećanje plaća u zdravstvu dogovoreno 13. rujna.

Core business je – povećanje plaća

Ali, nisu svi porazi isti. Premijer je mogao proći i puno gore, jer se doveo u situaciju da bi nezadovoljstvo prosvjetara mogli biti iskra za puno opsežniji bunt protiv njegove vlasti što je ovotjednim dogovorom ipak izbjegao. Taj rasplet je razlog nemalom dijelu bijesa koji od jučer poslijepodne odjekuje Hrvatskom. Velik broj ljudi je, neki čak i vrlo ozbiljni, doista pomislio da je izlazak prosvjetara na Trg bana Jelačića (što je bio treći masovni prosvjed zbog obrazovanja od povratka HDZ-a na vlast) početak ozbiljne društvene promjene. I sad su raspižđeni jer su se sindikati zadovoljili povećanjem plaća.

Sindikatima, međutim, core business nije da se bave razvojem društva, nego da se brinu za prava, i to prije svega materijalna prava, svojih članova. Kad su dobili ono što su tražili – povećanje koeficijenta u obrazovanju – jasno je da su se time zadovoljili i povukli ručnu. I tako razbjesnili sve one koji su u masovnom izlasku na Trg bana Jelačića i podršci javnosti prosvjetarima vidjeli početak suštinskog mijenjanja Hrvatske. Za takve stvari, međutim, treba daleko, daleko više od jednog izlaska na ulicu. Primjerice, za početak skidanje stigme s politike kao takve, jer bilo kakav pokušaj izmjene društva zove se i može se postići jedino, jebi ga, politikom.

Ustupak poraženom

Drugi dio teza o “izdaji” sindikalnih vođa odnosi se na percipirano puštanje niz vodu nenastavnih djelatnika u sustavu obrazovanja kojima nije podignut koeficijent složenosti poslova, ali će povišicu dobiti dodacima na plaću. Ovdje se već radi o nečemu što je jednostavno cijena pobjede u pregovorima – ustupku poraženom. Pritom, ovaj ustupak nije lišen unutarnje logike – ako se ide s tezom da se reformom povećava složenost poslova učiteljima i profesorima, pa je nužno dizanje koeficijenta, teško se pod tu kapu može staviti priča o “kuharicama i čistačicama”. Samo, upravo pod tu jedinstvenu kapu na kojoj je pisalo “koeficijent 6,11 posto” su upravo sindikalni lideri smještali i nenastavno osoblje.

Sa strane Vlade, ovo je pametan pokušaj da se argumentira odbijanje povećanja koeficijenta u drugim djelatnostima, samo što je možda došao prekasno, nakon što je premijerovo bahaćenje i odugovlačenje od cijele priče o povišicama u školstvu napravilo nacionalni blockbuster.

Nezgodna pitanja i još nezgodnije iskustvo

Za sindikate je nešto veći problem priča o referendumu – prije nekoliko dana su ga iskoristili kao sredstvo pritiska na Vladu, ali pritom kao kolateralni efekt dobili i eksploziju prkosa za koju je bilo upitno može li je išta iskontrolirati i na bilo kojem budućem referendumu dobiti prolaz. Osim, jasno, u slučaju da Vlada baš bezuvjetno i potpuno kapitulira što ni u jednom trenutku nije bila izgledna opcija. I onda su, u situaciji kad su počeli gubiti kontrolu, sindikati (osim Preporoda) zaključili da im za dogovor od ponedjeljka referendum ipak – nije nužan. Taktika je to koja jest legalna, ali nije nimalo legitimna i zbog koje bi vječiti sindikalni lideri uskoro mogli biti suočeni s vrlo nezgodnim pitanjima u svojim podružnicama.

To, međutim, nije posljednji problem s kojim će se prosvjetni sindikati morati suočavati nakon pobjede u ovom okršaju s Vladom. Prije devet godina su, naime, uglavnom ova ista sindikalna lica izašla ozarena sa sastanka s Vladom na kojem su, nakon stavljanja točke na referendum o Zakonu o radu za koji su skupili preko 800 tisuća potpisa, dogovorili raspisivanje drugog referenduma – onog kojim bi se smanjio broj potpisa potrebnih za raspisivanje referendumskog izjašnjavanja. Vrag je bio u roku u kojem se taj “referendum o referendumu” trebao održati, a koji je zadirao u vrijeme iza parlamentarnih izbora. Jasno, nakon izbora 2011. godine premijerka više nije bila Jadranka Kosor, a poštivanje njenog dogovora sa sindikatima Zoranu Milanoviću nije padalo na pamet .

Tijesna koža

Nije nemoguće da je ovih posljednjih dva posto povećanja koeficijenta, koje je sporazumom Plenkovićeve Vlade i sindikata prebačeno u 2021. godinu, na sličnom putu. Do 2021. godine, naime, trebaju proći predsjednički izbori, unutarstranački izbori u HDZ-u i parlamentarni izbori, tako da je u ovom trenutku dosta hrabro okladiti se da će u Banskim dvorima 2021. godine još uvijek sjediti Andrej Plenković. Jasno, ne bude li nekih većih ekonomskih poremećaja, za očekivati je da će i neka buduća Vlada poštivati dogovoreno. No, što ako krene recesija? Ili ako u Banske dvore zasjedne ultra reformska ekipa koja će na dogovorenu povišicu koeficijenta odgovoriti sa “Da, ali…” i krenuti u ozbiljniji remont cijelog sustava?

Zbog svega ovoga pobjeda sindikata i prosvjetara u okršaju s Vladom oko plaća i koeficijenata nije ni blizu potpuna. S aspekta zaposlenih u tom sustavu, zapravo, više je onako… zadovoljavajuća. Predsjednik Vlade se, pak, može samo pomoliti da njegove krive procjene i predsjedničine neprestane ludorije ne vode u izborni poraz nakon kojeg će mu u stranci postati mnogo tjesnije nego u vlastitoj koži dok se preko vikenda odlučivao na popuštanje oko koeficijenata.

Jasmin Klarić
Telegram autor
216 članaka Više o autoru
Više s weba