Nekad je nužno odabrati stranu

Je li prijenos mise na javnoj televiziji stvarna potreba ili Vladina politička odluka?

Dragan Markovina o privilegiranoj poziciji Katoličke crkve u odnosima s državom

Ovaj dodatni korak kojim su vjerski obredi praktično izjednačeni s osnovnoškolskim obrazovanjem u percepciji države i HRT-a, otklanja bilo kakve sumnje u namjere države da sekularna država ostane samo prazno slovo i formalnost, čak i veća od antifašističkih temelja zemlje u preambuli Ustava

Nakon što je Vlada zapravo odlučila uvesti novi lockdown, nakon skoro istog takvog na početku pandemije i skoro potpune liberalizacije u međuvremenu, nema pretjeranog smisla pisati o čitavom nizu nedosljednosti i toga da nikada nisu vrijedili jednaki kriteriji za sve institucije, manifestacije i okupljanja, što je uzrokovalo frustracije i sve veće nepovjerenje između građana i onih koji odlučuju.

Stvar je toliko očita da je nema smisla dodatno naglašavati. Međutim, postoji nešto drugo, što je također očito, ali je istovremeno i toliko uobičajeno da gotovo nitko ne registrira tu činjenicu kao realan problem, a kamo li kao jedan od bitnijih signala koliko su stvari naopako postavljene.

Riječ je o odnosu javne radio-televizije i Katoličke crkve ili konkretno o činjenici da će kao jedna od posljedica novog zatvaranja, koje je opet u formalno-pravnom poštedjelo samu crkvu, od 30. studenog svakodnevno u 18.00 sati biti emitirane mise na trećem programu radija i televizije. Naravno, uz uobičajene nedjeljne prijenose koji ostaju na prvim programima.

Sekularna država?

Privilegirana pozicija Katoličke crkve u odnosima s državom ne predstavlja naravno ništa novo, o čemu svjedoče i tradicionalni termini rezervirani inače na HRT-u za vjerske sadržaje, jednako kao i nacionalna koncesija za Radio Mariju, vjeronauk u školama, plaće iz državnog proračuna i ostala davanja te čitav niz državnih obaveza proisteklih iz Vatikanskih ugovora čiju je reviziju gotovo blasfemično spomenuti, a o simboličkim gestama da i ne govorimo.

Međutim, ovaj dodatni korak kojim su vjerski obredi praktično izjednačeni s osnovnoškolskim obrazovanjem u percepciji države i HRT-a, otklanja bilo kakve sumnje u namjere države da sekularna država ostane samo prazno slovo i formalnost, čak i veća od antifašističkih temelja zemlje u preambuli Ustava. Po tome se današnja Hrvatska može uspoređivati najprije s frankističkim razdobljem u Španjolskoj, u što se može uvjeriti svatko tko je pratio španjolsku filmsku produkciju koja tematizira to razdoblje.

Dva problema

Iz svega ovoga proizlaze dva problema. Prvi je da se, čak i kada bismo zanemarili principe sekularne države, emitiranje mise svakodnevno jednostavno ne može podvesti pod javni interes, niti opravdati statističkim podatkom o broju vjernika na popisu stanovništva, budući da je broj ljudi koji, mimo velikih blagdana, a posebno svakodnevnu imaju tu potrebu, po svim istraživanjima prilično mali. Oni pak ionako imaju spomenuti radio s nacionalnom koncesijom na kojemu mogu slušati mise svaki dan. Riječ je dakle isključivo o političkoj poruci, svojevrsnom statementu Vlade da se ne skreće sa zadanog kursa, za što se očekuje aktivna podrška crkve na svim poljima.

Drugi je pak problem u simboličkom zauzimanju trećih programa televizije i radija, koji su inicijalno zamišljeni, a potom i programski izvedeni kao kanali posvećeni kulturi, umjetnosti, filmskim klasicima i klasičnoj glazbi te društveno-humanističkim znanostima i kao takvi su ispunjavali ono što se očekuje od javne radio-televizije.

Stvarna potreba ili politička odluka?

Kako je takav prosvjetiteljski pristup očito smetao mnogima koji su u njemu vidjeli ideološki nepodnošljive sadržaje, oba programa su potpuno devastirana za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića, program se planski urušio, a gledane i slušane emisije poput sjajne ‘Treće povijesti’ na HRT 3 ili ‘Okruglog stola ponedjeljkom’ na trećem programu radija su bez objašnjenja uklonjene.

Kad je pak taj prvi val rekonkviste prošao i oba programa se krenula, doduše sporo i nedovoljno, oporavljati, sada im je oktroiran vjerski sadržaj, skoro pa u prime-timeu. Bilo bi stoga zanimljivo napraviti ozbiljno istraživanje o tome koliko će ti programi biti praćeni, iz čega ćemo lako moći zaključiti radi li se o stvarnoj potrebi ili o političkoj odluci.