Nakon što je Vlada zapravo odlučila uvesti novi lockdown, nakon skoro istog takvog na početku pandemije i skoro potpune liberalizacije u međuvremenu, nema pretjeranog smisla pisati o čitavom nizu nedosljednosti i toga da nikada nisu vrijedili jednaki kriteriji za sve institucije, manifestacije i okupljanja, što je uzrokovalo frustracije i sve veće nepovjerenje između građana i onih koji odlučuju.
Stvar je toliko očita da je nema smisla dodatno naglašavati. Međutim, postoji nešto drugo, što je također očito, ali je istovremeno i toliko uobičajeno da gotovo nitko ne registrira tu činjenicu kao realan problem, a kamo li kao jedan od bitnijih signala koliko su stvari naopako postavljene.
Riječ je o odnosu javne radio-televizije i Katoličke crkve ili konkretno o činjenici da će kao jedna od posljedica novog zatvaranja, koje je opet u formalno-pravnom poštedjelo samu crkvu, od 30. studenog svakodnevno u 18.00 sati biti emitirane mise na trećem programu radija i televizije. Naravno, uz uobičajene nedjeljne prijenose koji ostaju na prvim programima.
Sekularna država?
Privilegirana pozicija Katoličke crkve u odnosima s državom ne predstavlja naravno ništa novo, o čemu svjedoče i tradicionalni termini rezervirani inače na HRT-u za vjerske sadržaje, jednako kao i nacionalna koncesija za Radio Mariju, vjeronauk u školama, plaće iz državnog proračuna i ostala davanja te čitav niz državnih obaveza proisteklih iz Vatikanskih ugovora čiju je reviziju gotovo blasfemično spomenuti, a o simboličkim gestama da i ne govorimo.
Međutim, ovaj dodatni korak kojim su vjerski obredi praktično izjednačeni s osnovnoškolskim obrazovanjem u percepciji države i HRT-a, otklanja bilo kakve sumnje u namjere države da sekularna država ostane samo prazno slovo i formalnost, čak i veća od antifašističkih temelja zemlje u preambuli Ustava. Po tome se današnja Hrvatska može uspoređivati najprije s frankističkim razdobljem u Španjolskoj, u što se može uvjeriti svatko tko je pratio španjolsku filmsku produkciju koja tematizira to razdoblje.
Dva problema
Iz svega ovoga proizlaze dva problema. Prvi je da se, čak i kada bismo zanemarili principe sekularne države, emitiranje mise svakodnevno jednostavno ne može podvesti pod javni interes, niti opravdati statističkim podatkom o broju vjernika na popisu stanovništva, budući da je broj ljudi koji, mimo velikih blagdana, a posebno svakodnevnu imaju tu potrebu, po svim istraživanjima prilično mali. Oni pak ionako imaju spomenuti radio s nacionalnom koncesijom na kojemu mogu slušati mise svaki dan. Riječ je dakle isključivo o političkoj poruci, svojevrsnom statementu Vlade da se ne skreće sa zadanog kursa, za što se očekuje aktivna podrška crkve na svim poljima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi je pak problem u simboličkom zauzimanju trećih programa televizije i radija, koji su inicijalno zamišljeni, a potom i programski izvedeni kao kanali posvećeni kulturi, umjetnosti, filmskim klasicima i klasičnoj glazbi te društveno-humanističkim znanostima i kao takvi su ispunjavali ono što se očekuje od javne radio-televizije.
Stvarna potreba ili politička odluka?
Kako je takav prosvjetiteljski pristup očito smetao mnogima koji su u njemu vidjeli ideološki nepodnošljive sadržaje, oba programa su potpuno devastirana za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića, program se planski urušio, a gledane i slušane emisije poput sjajne ‘Treće povijesti’ na HRT 3 ili ‘Okruglog stola ponedjeljkom’ na trećem programu radija su bez objašnjenja uklonjene.
Kad je pak taj prvi val rekonkviste prošao i oba programa se krenula, doduše sporo i nedovoljno, oporavljati, sada im je oktroiran vjerski sadržaj, skoro pa u prime-timeu. Bilo bi stoga zanimljivo napraviti ozbiljno istraživanje o tome koliko će ti programi biti praćeni, iz čega ćemo lako moći zaključiti radi li se o stvarnoj potrebi ili o političkoj odluci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li prijenos mise na javnoj televiziji stvarna potreba ili Vladina politička odluka?
Dragan Markovina o privilegiranoj poziciji Katoličke crkve u odnosima s državom
Ovaj dodatni korak kojim su vjerski obredi praktično izjednačeni s osnovnoškolskim obrazovanjem u percepciji države i HRT-a, otklanja bilo kakve sumnje u namjere države da sekularna država ostane samo prazno slovo i formalnost, čak i veća od antifašističkih temelja zemlje u preambuli Ustava
Nakon što je Vlada zapravo odlučila uvesti novi lockdown, nakon skoro istog takvog na početku pandemije i skoro potpune liberalizacije u međuvremenu, nema pretjeranog smisla pisati o čitavom nizu nedosljednosti i toga da nikada nisu vrijedili jednaki kriteriji za sve institucije, manifestacije i okupljanja, što je uzrokovalo frustracije i sve veće nepovjerenje između građana i onih koji odlučuju.
Stvar je toliko očita da je nema smisla dodatno naglašavati. Međutim, postoji nešto drugo, što je također očito, ali je istovremeno i toliko uobičajeno da gotovo nitko ne registrira tu činjenicu kao realan problem, a kamo li kao jedan od bitnijih signala koliko su stvari naopako postavljene.
Riječ je o odnosu javne radio-televizije i Katoličke crkve ili konkretno o činjenici da će kao jedna od posljedica novog zatvaranja, koje je opet u formalno-pravnom poštedjelo samu crkvu, od 30. studenog svakodnevno u 18.00 sati biti emitirane mise na trećem programu radija i televizije. Naravno, uz uobičajene nedjeljne prijenose koji ostaju na prvim programima.
Sekularna država?
Privilegirana pozicija Katoličke crkve u odnosima s državom ne predstavlja naravno ništa novo, o čemu svjedoče i tradicionalni termini rezervirani inače na HRT-u za vjerske sadržaje, jednako kao i nacionalna koncesija za Radio Mariju, vjeronauk u školama, plaće iz državnog proračuna i ostala davanja te čitav niz državnih obaveza proisteklih iz Vatikanskih ugovora čiju je reviziju gotovo blasfemično spomenuti, a o simboličkim gestama da i ne govorimo.
Međutim, ovaj dodatni korak kojim su vjerski obredi praktično izjednačeni s osnovnoškolskim obrazovanjem u percepciji države i HRT-a, otklanja bilo kakve sumnje u namjere države da sekularna država ostane samo prazno slovo i formalnost, čak i veća od antifašističkih temelja zemlje u preambuli Ustava. Po tome se današnja Hrvatska može uspoređivati najprije s frankističkim razdobljem u Španjolskoj, u što se može uvjeriti svatko tko je pratio španjolsku filmsku produkciju koja tematizira to razdoblje.
Dva problema
Iz svega ovoga proizlaze dva problema. Prvi je da se, čak i kada bismo zanemarili principe sekularne države, emitiranje mise svakodnevno jednostavno ne može podvesti pod javni interes, niti opravdati statističkim podatkom o broju vjernika na popisu stanovništva, budući da je broj ljudi koji, mimo velikih blagdana, a posebno svakodnevnu imaju tu potrebu, po svim istraživanjima prilično mali. Oni pak ionako imaju spomenuti radio s nacionalnom koncesijom na kojemu mogu slušati mise svaki dan. Riječ je dakle isključivo o političkoj poruci, svojevrsnom statementu Vlade da se ne skreće sa zadanog kursa, za što se očekuje aktivna podrška crkve na svim poljima.
Drugi je pak problem u simboličkom zauzimanju trećih programa televizije i radija, koji su inicijalno zamišljeni, a potom i programski izvedeni kao kanali posvećeni kulturi, umjetnosti, filmskim klasicima i klasičnoj glazbi te društveno-humanističkim znanostima i kao takvi su ispunjavali ono što se očekuje od javne radio-televizije.
Stvarna potreba ili politička odluka?
Kako je takav prosvjetiteljski pristup očito smetao mnogima koji su u njemu vidjeli ideološki nepodnošljive sadržaje, oba programa su potpuno devastirana za vrijeme vlade Tihomira Oreškovića, program se planski urušio, a gledane i slušane emisije poput sjajne ‘Treće povijesti’ na HRT 3 ili ‘Okruglog stola ponedjeljkom’ na trećem programu radija su bez objašnjenja uklonjene.
Kad je pak taj prvi val rekonkviste prošao i oba programa se krenula, doduše sporo i nedovoljno, oporavljati, sada im je oktroiran vjerski sadržaj, skoro pa u prime-timeu. Bilo bi stoga zanimljivo napraviti ozbiljno istraživanje o tome koliko će ti programi biti praćeni, iz čega ćemo lako moći zaključiti radi li se o stvarnoj potrebi ili o političkoj odluci.