Nekad je nužno odabrati stranu

Jedan od kirurga plastično prepričava 15-satni zahvat na blizankama, sat po sat. Kakvo čudo

Dr. Anko Antabak opisao je za Telegram najsitnije detalje povijesne operacije

Jedan od kirurga plastično prepričava 15-satni zahvat na blizankama, sat po sat. Kakvo čudo

Dr. Anko Antabak opisao je za Telegram najsitnije detalje povijesne operacije

Dječji kirurg, profesor dr. Anko Antabak, koji je na blizankama rješavao kompliciran i delikatan problem razdvajanja crijeva, sjeo je s Telegramovim Mladenom Plešeom i opisao sve ključne trenutke povijesne operacije. Od trenutka kad su djevojčice dovedene na stol, gdje ih je trebalo savršeno postaviti na operacijski stol kako bi se zahvat uopće mogao izvesti, do samoga kraja kad ih je trebalo nekako, sa svim cjevčicama i aparatima, prebaciti na odjel. Što zvuči puno jednostavnije nego što je na kraju bilo

Dok razgovaramo o dramatičnom razdvajanju sijamskih blizanaca koje je obavio tim liječnika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, što već danima fascinira javnost, profesor dr. Anko Antabak objašnjava kako kod njega, s obzirom na to da je prošlo već 2,5 mjeseca od operacije, više nema onog početnog uzbuđenja. Kaže kako su sjećanja pomalo izblijedila, a osim toga kolege i on nakon toga su već obavili cijeli niz novih operacija. “Premda je to doista bio iznimno zahtjevan operativni zahvat, to je ipak tek jedna u nizu operacija koje smo obavili. Bio je to važan, izazovan i naporan dan u našim životima, ali ipak samo jedan od mnogih sličnih dana”, govori nam dječji kirurg koji je na 15-satnoj operaciji bio zadužen za problem s crijevima djevojčica . Takav stav profesora Antabaka ne čudi previše. Čovjek je u svojoj karijeri napravio više od 6000 operativnih zahvata, od kojih su mnogi bili iznimno složeni i teški. Neki se mogu usporediti i s razdvajanjem blizanaca.

“Svi smo mi morali prevaliti iznimno težak put da bismo se osposobili za tako ozbiljan zahvat kao što je razdvajanje blizanaca. Trebalo se najprije upisati na medicinski fakultet što nikako nije bilo lako, potom proći kroz specijalizacije, pronaći posao i zatim se potvrditi kroz stručno znanstveni rad. I na kraju preživjeti sito najboljeg kliničkog bolničkog centra u Hrvatskoj.” Profesor Antabak kaže kako se u prosjeku na svakih 200.000 poroda rode sijamski blizanci. Polovica blizanaca su mrtvorođena, a od onih koji prežive rođenje, svaki treći umiru u prva 24 sata. Preostali imaju uglavnom takve anomalije da vrlo rijetko mogu biti kandidati za operacijsko liječenje, a kod preostalih blizanaca koji se mogu operirati, ishodi su u prosjeku vrlo loši. U Hrvatskoj se sijamski blizanci rađaju u prosjeku svakih pet godina.

Malene blizanke prije razdvajanja Anko Antabak

Rad na najtežim anomalijama

Da bi se moglo uspješno obaviti razdvajanje sijamskih blizanaca koji su imali tek 4500 grama, potrebno je doista puno znanja i iskustva, čega ekipi profesora Tomislava Luetića, koji je vodio operaciju, i profesoru Antabaku ne nedostaje. “Svaki dan radimo s najtežim anomalijama pa zahvaljujući tome na našem Zavodu za dječju kirurgiju održavamo svjetsku razinu medicinskih usluga. Europska udruga dječjih kirurga propisuje i preporučuje da je za dječje kirurge optimalno oko 230 operativnih zahvata godišnje, dok je 180 operacija minimalan broj koji omogućuje održavanje visoke razine stručnosti i sposobnosti. Preporučuje se također da liječnici ne bi smjeli raditi više od 350 operacija godišnje. Moji kolege sa Zavodu i ja ostvarujemo negdje oko 300 operacija po liječniku.

Dr. Antabak, snimljen na Rebru Borko Vukosav

Stoga smo maksimalno utrenirani i stalno u punoj formi, pa smo po međunarodnim kriterijima ocijenjeni kao visoko kvalitetan centar za izvođenje najtežih operacija. Dječja kirurgija je vrlo izazovna jer se bavi kongenitalnim anomalijama kod djece, a takvi su operativni zahvati često nepredvidivi i nose veliki rizik. Stoga je potrebno veliko iskustvo kako bi operateri bili pripremljeni za sve situacije. Uvijek, naime, iskrsne neka sitnica na koju morate reagirati. Zbog toga oko 75 posto djece koje imaju kongenitalne anomalije u Hrvatskoj, ali i praktički sva novorođenčad s najtežim anomalijama, dolaze u našu kliniku”, ispričao nam je doktor.

Strani kolege nisu se usudili sudjelovati

Najteža odluka i najveća dvojba bila je hoće li se uopće krenuti u operaciju razdvajanja. Dugo se o tome raspravljalo, proučavali su se svi poznati slučajevi. Premda je ekipa profesora Luetića u pripremama za operaciju razdvajanja blizanaca na brojnim sastancima puno stvari razjasnila, ipak nije imala odgovore na cijeli niz pitanja. Premda su, primjerice, pomno pratili cirkulaciju krvi, nisu znali kako se raspodjeljuje krv iz jednog u drugo dijete, jesu li im srca spojena, koliko imaju zajedničkih krvnih žila, imaju li samo jednu zajedničku jetru. Premda su radiolozi svakodnevno naporno radili, ipak pravo stanje organizma nije se moglo utvrditi ni najsofisticiranijom tehnikom.

Osim toga, obavljene su brojne konzultacije s liječnicima iz inozemstva, a profesor Antabak kontaktirao je svoje kolege iz Beča, Graza, Berlina. Svi su se divili hrabrosti naših liječnika, davali su savjete, no nitko nije imao osobna iskustva sa sličnim slučajevima. Stoga su svi odbili doći u Zagreb jer nitko od njih nije želio preuzeti odgovornost. I premda su svi bili vrlo susretljivi, ipak našim liječnicima nisu otkrili ništa što oni već nisu znali. Kad se napokon donijela odluka da se ide u razdvajanje, više se nije, kaže profesor Antabak, razmišljalo tome kolike su šanse preživljavanja jer su svi bili uvjereni u uspješan ishod. Liječnički tim s Rebra znao je da operacije razdvajanja koje se moraju obaviti ovako rano i u žurbi u pravilu imaju vrlo loše ishode, no okolnosti su ih natjerale na brzo stupanje u akciju.

Tim snimljen usred operacije Anko Antabak

“Bilo bi, dakako, bolje da smo imali još malo vremena, no kako se situacija počela pogoršavati jer je jedan od blizanaca preuzeo cirkulaciju krvi u svoje bubrege, pa su se kod drugog počeli pojavljivati simptomi zatajivanja jednog bubrega, a srce drugog djeteta postalo je prenapregnuto i preopterećeno, morali smo požuriti s operativnim zahvatom. Ako, naime, srce zataji onda nema popravka i u tom slučaju izgubili bismo oba djeteta. Tako je morala otpasti i ideja da dan prije operacije napravimo jedan zajednički trening. Također, morali smo još odgovoriti na cijeli niz naoko banalnih pitanja, među ostalim, hoćemo li blizance nakon razdvajanja nastaviti operirati u dvije sale ili u jednoj. A o tomu nema odgovora u stručnim knjigama”, objašnjava Antabak.

Tim razdvaja djevojčice Anko Antabak

Prvi ozbiljniji problemi nakon prebacivanja na operacijski stol

Profesora Antabaka posebno su oduševili anesteziolozi na čelu s profesorom Slobodanom Mihaljevićem koji su bili iznimno kreativni. Po stručnjacima to je bio do sada najzahtjevniji anesteziološki posao u Hrvatskoj. Na zidu su postavili dva panoa na kojima su kontinuirano bilježili sve detalje operacije crvenim i plavim flomasterima da se ne bi nešto pomiješalo jer su istodobno vodili evidenciju za jednu i drugo dijete. “U 7.30 započeli smo s pripremama za operaciju i taj je postupak trajao oko sat i pol. Inače takve pripreme u normalnim situacijama kad imate jednog pacijenta ne traju duže od 30 minuta. No, budući da su bili u pitanju blizanci sve se moralo raditi dvostruko. Primjerice, valjalo je postaviti dvije sonde za mjerenje temperature i onda ih spojiti na aparat, povezati dva srca s EKG-om, konstantno kontrolirati disanje i provjeravati cirkulaciju, a sve je to zahtijevalo četrdesetak cjevčica, žica, cijevi što su vrlo precizno obavili pedijatri intenzivisti.”

Oko 9 sati započeo je drugi dio priprema, pranje i namještanje djece na stol. “Tu smo se susreli s prvim ozbiljnim problemom u pripremama za operaciju. Kako postaviti djecu na operacijski stol da im možete prići s prednje i stražnje strane, kako ih okretati, kako razrezati kožu, a da se ona optimalno iskoristi da bi se nakon razdvajanja i spajanja zatvorile rupe na tijelu. Tu nam je bio iznimno važan plastični kirurg docent dr. Krešimir Bulić koji je danima crtao kako bi trebalo napraviti rezove da se napravi najmanje štete i najviše koristi.

Anko Antabak

Nakon pola sata završen je i taj dio priprema, pa su napokon na scenu stupili kirurzi koji su napravili rezove na točno zacrtanim linijama koje je danima pripremao doktor Bulić. To skidanje kože uzelo je novih nekoliko sati. Uz pomoć mikroskopa i lupa podizala se koža pazeći da ostane u sloju s potkožnim tkivom, da režnjevi kože i potpokože budu dovoljno dugački i da budu živi, da koža ostane živa tako da ju po završetku operacije tijela mogu prihvatiti. Bila je prava umjetnost sve to napraviti, a to je izvrsno izveo doktor Bulić, iskusan mikrovaskulatni plasitični rekonstruktivni kirurg.”

Golema je sreća da srca ipak nisu bila sraštena

Tek nakon toga moglo se ući u trbušnu šupljinu te zapravo započeti s pravim dijelom operacije, odnosno rješavanjem najvažnijih problema. Prvo je na redu bilo srce. “Tada je na scenu stupio kardiokirurg doktor Dražen Belina koji je imao zadaću, ako bude potrebe, razdvojiti srca, a da ih se ne ometa u standardnom radu. Na sreću, premda su se srca doticala, bila su odvojena tek za koji milimetar, ipak nisu bila sraštena. Kako nije bilo zajedničkih krvnih žila, situacija nije bila tako teška kako smo očekivali i kako smo se pripremali.

Doktor Belina je laganim, nježnim rezom odvojio srca, pa se onda moglo prijeći na drugu fazu, razdvajanje pluća. To je također vrlo zahtjevan zahvat jer su pluća bila spojena trbuhom i toraksom, ali su na sreću bila morfološki razdvojena. Kako su blizanci rođeni dva mjeseca prerano nisu imali zrela pluća, ali ni normalnu cirkulaciju probavnog sustava. Njihova crijeva bila su oštećena i ugrožena zbog razvoja nekroze crijeva. Stoga je dolazilo do izlijevanja sadržaja crijeva, što je jako opasna situacija, prepuna potencijalnih komplikacija.

I kad smo operativno prebrodili sve te opasnosti, onda smo naišli na veliki broj priraslica koje izazivaju krvarenje, a mi priori preferiramo beskrvni zahvat. Gubitkom volumena krvi kod tako sićušnih bića situacija se dramatično pogoršava. I taj smo problem nadvladali tako da smo povezali svaku krvnu žilu, pa smo mogli prijeći na novu, krajnje delikatnu fazu, razdvajanje jetre.”

Odluka o spašavanju barem jednog djeteta

To je bila jedna od ključnih faza operacije. Morala se pronaći zona u jetri koja nije prokrvljena te onda na tom mjestu razdvojiti jetru na dva dijela. Taj dio posla obavio je doktor Danko Mikulić kojeg je liječnički tim iz Rebra posudio iz KB Merkur. “Doktor Mikulić posebnom je metodom milimetar po milimetar, uz tehniku hlađenja, razdvajao zajedničku jetru na lijevu i desnu stranu, nastojeći ući u beskrvnu zonu što često nije bilo moguće. Zapravo je nemoguće razdvojiti jetru bez gubitka krvi pa se zbog toga mnogi medicinski centri u svijetu ne upuštaju u takve zahvate. Mi na Rebru imamo potrebnu aparaturu, tehnologiju i plazmatske rezače bez čega je takav zahvat nemoguć. Uostalom, razvila se cijela jedna grana medicine koja se bavi rezanjem, razdvajanjem i resetiranjem jetre.”

Na pitanje je li se liječnička ekipa u kojem trenutku našla u situaciji da može izgubiti jedno ili oboje djece, profesor Antabak kaže kako su jednom bili u vrlo teškoj situaciji. “To se dogodilo kad smo pomislili da jedno dijete drugome krade krv što je moglo izazvati zatajenje bubrega. To bi onda kod drugog blizanca moglo dovesti do preopterećenja srca, a kad bi ono zatajilo tada bi izgubili oba djeteta. Stoga smo morali razmišljati, ako se to dogodi, da spasimo barem jedno dijete. No to je bila zadnja solucija. Na sreću nismo bili u iskušenju da se odreknemo jednog djeteta, jer smo se od početka trudili da spasimo oboje i da oni imaju jednake šanse preživljavanja.”

Taj dio zahvata trajao je oko 2 sata, a poslije toga pred liječničkom ekipom pojavio se novi problem: budući da jetra proizvodi žuč, jer bez toga čovjek ne može funkcionirati, valjalo je utvrditi gdje jetra blizanaca luče žuč budući da su žučni vodovi bili odvojeni. “Imamo veliko iskustvo u liječenju kongenitalne anomalije biljarnog stabla i te operacije u prosjeku traju po 5 ili 6 sati. Ovdje su se istodobno morala operirati dva djeteta. Kad smo to riješili ispriječila se nova prepreka: problem razdvajanja crijeva. Kod blizanaca nije postojao kontinuitet crijeva od jednjaka, preko želuca, tankog i debelog crijeva do anusa. Kod jedne od blizanki crijeva su u jednom dijelu propala zbog nekrotizirajućeg enterokolitisa, pa se razvila sepsa. Kad smo taj problem sanirali morali smo utvrditi kojem bi djetetu idealno pristajao koji dio od tog bolesnog klupka crijeva. Taj dio postupka trajao je nova 3 sata”, priča doktor.

Samo transport u sobu nakon operacije trajao je sat vremena

Nakon toga blizanci su konačno potpuno razdvojeni tako da su kirurzi napokon imali pred sobom dva odvojena tijela na kojima su mogle raditi istodobno dvije ekipe. Inače u operaciji je sudjelovalo 14 liječnika, od toga 7 kirurga. Tijekom cijele operacije liječnici su zapravo obavljali leteće izmjene kao na hokejaškoj utakmici tako da niti jednog trenutka nije došlo do zastoja. “Odustali smo od ideje da se blizanci obrađuju u dvije sale jer bi bilo prekomplicirano prenositi sve te cijevi i cjevčice, pa smo uz glavni kirurški stol postavili jedan manji, pomoćni stol tako da su dvije ekipe, koje su radile paralelno, mogle definitivno obaviti postupak zbrinjavanja ranjivih površina koje su nastale razdvajanjem blizanaca.

Jedna od blizanki nakon razdvajanja Anko Antabak

To je opet potrajalo više sati. Na kraju je jedno dijete dobilo veći dio jetre, drugo je dobilo malo zdraviji dio crijeva, jednom smo uspjeli uspostaviti kontinuitet crijeva do anusa, a kod drugog smo na trbuhu morali postaviti vanjski anus. To je stvaralo probleme jer koža trbuha mora biti čista, što je u takvoj situaciji nemoguće, no nismo imali izbora. I na kraju sat vremena smo opšivavali veliku površinu na tijelima blizanaca. Kad je sve to bilo završeno oko 23 sata, našli smo se pred novom delikatnom situacijom: kako to dvoje djece iz operacijske dvorane na drugom katu prebaciti u inkubatorima sa svim tim žicama i cijevima, u jedinicu intenzivne skrbi na 4. katu. To su bili također vrlo kritični trenuci jer djecu nismo budili iz anestezije pa je transport trajao punih sat vremena.

Nakon toga djecu je preuzela ekipa nenatologa pedijatara na čelu s docenticom dr. Ružom Grizelj koja je od rođenja svakodnevno skrbila za blizance. Doktorica Grizelj bila je inicijator svih naših sastanaka i rasprava, ona nas je okupljala i svakodnevno informirala o stanju blizanaca. Tek pola sata iza ponoći napokon smo mogli odahnuti te javiti ravnatelju profesoru Anti Čorušiću i upravi da je operacija uspješno privedena kraju. Doduše, od tada do danas obavili smo još nekoliko operacija, pa djeca više nisu životno ugrožena. Dobro napreduju, normalno jedu, imaju stolicu te očekujemo da će vrlo brzo ići kući. Ne očekujemo nikakve loše vijesti, djeca će imati normalan i kvalitetan život, ostat će im samo mali ožiljci na trbuhu. Vjerujemo da će dugo živjeti jer su neki blizanci doživjeli i po sto godina.”

‘Atmosfera je bila vesela, nismo sumnjali u ishod’

Taj optimizam ne čudi jer je liječnički tim s Rebra od početka bio uvjeren da će uspjeti. “Cijelo vrijeme bili smo svjesni koliko znamo i vrijedimo, koliko iskustva imamo, pa premda smo se pri razdvajanju blizanaca našli u potpunoj novoj situaciji, tijekom operacije bili smo opušteni i mirni, što nam je omogućilo maksimalnu koncentraciju. S obzirom na to da nismo sumnjali u uspješan ishod, ozračje u operacijskoj dvorani bilo je cijelo vrijeme vedro, veselo, duhovito, nije bilo napetosti i nervoze. Zapravo najstresnije je bilo u fazi odlučivanja hoćemo li se odlučiti za operaciju”, priča sada.

Dio kirurškog tima s prof.dr.sc. Ante Ćorušićem, ravnateljem KBC-a Zagreb u sobi za odmor Anko Antabak

Takvom pozitivnom ozračju bitno je pridonijela činjenica da se liječnici Zavoda za dječju kirurgiju KBC Zagreb, među kojima su dva profesora dječje kirurgije, Luetić i Antabak, od tri koliko ih je u Hrvatskoj, svakodnevno susreću s izazovom zbrinjavanja teško ozlijeđene djece, od kojih su mnoga politraumatizirana pa su izložena visokom riziku od smrtnog ishoda. To je razlogom zašto su liječnici s Rebra s toliko mirnoće i sigurnosti izveli tako tešku operaciju. Da bi se moglo razumjeti zašto je operacija razdvajanja blizanaca bila tako uspješna, dovoljno je spomenuti samo nekoliko vrlo kompliciranih operativnih zahvata koje je prije toga izveo profesor Antabak.

Spašavanje bebe od 3 mjeseca nakon prometne nesreće

“Nakon jedne teške prometne nesreće, primili smo u bolnicu dječaka starog tri mjeseca, nemjerljivih krvnih tlakova, nepravilna disanja, ne intubirana, bez svijesti, imobiliziranih ekstremiteta. Odmah je započeta reanimacija i obrada, a radilo se o intrakranijskom krvarenju, rupturi slezene, rupturi timusa, nagnječenju pluća, višestruke rupture jetre, retroperitonealnom krvarenju, višestrukim prijelomima kostiju podlaktica uz neprimjeren položaj ulomaka, ključnih kostiju, otvorenih prijeloma obju natkoljeničnih kosti pa je došlo do jakog skraćenje ekstremiteta. Također mali pacijent imao je i prijelom kostiju kranija i petog vratnog kralješka. Prema pediatric trauma BIG scoru radi se o politraumi numeričke vrijednosti 31,5 odnosno procjena je smrtnog ishoda u oko 75 slučajeva”, priča doktor.

“Hitnom laparotomijom pristupilo se saniranju ozljeda jetre za što je bila potrebna mikrokirurška tehnika, iskustvo transplantacijske kirurgije jetre te vještina rukovanja ultrazvučnog kavitronskog aparata. Nakon desetak sati i stabilizacije općeg stanja, nastavljeno je operativno liječenje prelomljenih kostiju, a naknadno je načinjen i neurokirurški zahvat. Ozljeda parengimskih organa je sanirana bez posljedica, kao i prijelomi kostiju tako da dijete nije imalo nikakvog funkcionalnog i estetskog deficita. Hipoperfuzijaska ozljeda desne hemisfere mozga ostavila je za posljedicu ljevostranu parezu, no nakon godinu dana i ona se popravila”, zaključuje.

Teška opracija amputacije pa ponovno spajanje

Jednako teška, a možda i zahtjevnija bila je operacija amputacija obje noge te nakon toga njihovo spajanje. “Tupom silom velike energije obje noge djeteta na razini koljenskog zgloba bile su amputirane, a dijete je još imalo rupturu uretre, frikcijski degloving lumbalne regije, potres mozga, nagnječenja trbuha. Prema pediatric trauma BIG scoru radi se o politraumi numeričke vrijednosti 30,5 odnosno vjerojatnosti smrtnog ishoda od 70 čak posto. Uz mene na operaciji je bio i plastični kirurg docent Bulić, a obojica smo vrlo iskusni u mikrokirurškim tehnikama, ali i zbrinjavanju amputacijskih ozljeda. Za ovu operaciju povukli smo iz pripravnosti još jednu kiruršku ekipu kako bi dobili na brzini i skratili vrijeme ishemije. Lijeva noga bila je u ishemiji dva, a desna tri sata. Nakon uspostave cirkulacije nogu došlo je do rapidnog pogoršanja općeg stanja, dizanje razine kalija i hipodinamski odgovor unatoč infuziji nor i adrenalina.

Radi razdora uretre, morali smo hitno postaviti cistofiks proteze kroz kožu trbuha u mokraćni mjehur. Tek drugi dan nakon burne borbe u jedinici neonatološke intenzivne skrbi Klinike za pedijatriju nastavili smo sa stabilizacijom replantiranih ekstremiteta vanjskim fiksatorima. S obzirom na to da za tako malu djecu nema vanjskih fiksatora koristili smo dva različita fiksatora, standardiziranih za koštanu traumu šake u odraslih. Daljnjih 35 dana gotovo svakodnevno radili smo na odstranjenju devitaliziranih tkiva u razini amputacijske linije. Defekti su se pokrivali kožnim presadcima, tako da je dijete boravilo u bolnici 51 dan, a uretra je rekonstruirana nakon 15 mjeseci. Dječak ne samo da je preživio smrtno teške ozljede, nego se njegova lijeva noga senzo-motorički oporavila spontano, a desna je zahtijevala operacijsko rekonstrukcijski zahvat umetanjem kadaveričkog alografta živca. On danas samostalno hoda”, zaključuje.

Spašavanje penisa kod osmogodišnjeg dječaka

Profesor Antabak posebno je istaknuoslučaj akutne Fournierova gangrene koja je bila galopirajuća i potencijalno smrtonosna nekrotizirajuća infekcija fascije vanjskog genitala. “Infekcija je bila uzrokovana višestrukim anaerobnim i aerobnim mikroorganizmima. Obično je povezana s oslabljenim staničnim imunitetom zbog sistemskih poremećaja kao što su dijabetes i bolest jetre. Osnovni princip liječenja je što ranije započeti s uzimanjem antibiotika širokog spektra i napraviti agresivan kirurški debridment. Izolirana Fournierova gangrena penisa vrlo je rijetka, a smrtnost iznosi između 20 i 40 posto. Većinom se radi o nekrozi čitavog penisa.

U literaturi je opisano tek manje od 100 slučaja takve djece. Vraćanje kozmetički prihvatljivog pokrova kože penisa bez ugrožavanja erektilne funkcije bio je također veliki izazov. U našeg osmogodišnjeg dječaka, koji je bolovao od malignog limfoma, tijekom kemoterapije razvila se slika gangrene spolovila. Primjenjujući principe liječenja, načinili smo odstranjenje nekroze i spriječili daljnje širenje bolesti. Nadomjestak kože načinili smo odizanjem kožnog presatka s natkoljenice i presađivanjem na ogoljeni penis.

Kako bi osigurali kontakt presatka na podlogu, obavili smo ga vazelinskom gazom, te spužvastim materijalom, a potom folijom na zrakonepropusni način. Na sve ovo postavljen je sustav usisne cijevi, stroj za negativni tlak pa se neprekidnim usisavanjem pri 75 mmHg penis držao u maksimalno rastegnutom položaju. Tako aktivni VAC sustav imobilizira penis i sprječava ga od kontaktiranja u opušteno stanje. VAC smo držali kroz 7 dana. Rezultat je potpun. Nakon četiri godine erekcija je bezbolna, potpuna, a penis je bio ravan.”

Impresivan životopis doktora Antabaka

Profesor Anko Antabak temeljnu medicinsku edukaciju stekao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a potom na dva postdiplomska studija, nuklearne medicine te biomedicine na PMF-u. Liječnički staž odradio je na KBC Zagreb, a potom je radio u Domu zdravlja Trnje. Bio je ratni zapovjednik saniteta borbene postrojbe HV-a, za što je dobio tri ordena. Od 1992. godine bio je na specijalizaciji u KBC Zagreb gdje radi i danas. Doktorirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, voditelj je ekspertne skupine dječje traume. Autor je stotinjak stručnih i znanstvenih članaka, koji su citirani u 820 drugih radova.

Bio je recenzent u desetak međunarodnih i domaćih medicinskih stručnih časopisa, organizator više stručnih radionica, tečajeva, seminara, kongresa. Sveučilišni je profesor na Medicinskom fakultetu, pomoćnik pročelnika katedre za kirurgiju, preddiplomski i postdiplomski predavač, suvoditelj i voditelj predmeta u više stručnih postdiplomskih studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je na usavršavanjima u SAD, u Milwaukeeju, Illinoisu, Philadelphia, New Yorku, Grazu, Bukureštu, Rimu, Salzburgu… Bio je stipendista International Association Ambulatory Surgery, te je proveo mjesec dana na edukaciji Day surgery, CICA Porto, u Portugalu.