Svaka minuta košta između 10 i 20 tisuća dolara

Drugi je razlog njegovim redovitim vraćanjima hrvatskom filmu kreativne prirode. Ovdje, kako sam razumjela, može malo prodisati, jer najveći dio svog profesionalnog angažmana provodi u američkoj kinematografiji koja je ogromna globalna industrija s dugim nizom pravila po kojima se proizvodnja odvija. “U situaciji u kojoj se svakih 15 minuta troši 10 do 20 tisuća dolara ima jako malo prostora za eksperimentiranje, a bilo kakva greška se mora izbjeći pod svaku cijenu. Kad pogriješim, a to ću napraviti barem dva puta dnevno, točno znam koliko tisuća dolara ta moja pogreška košta.

Film je efikasnost, vrijeme ima cijenu, ali bez grešaka i eksperimenata teško je kreativno rasti i napredovati. U proizvodnji hrvatskog filma prostor za eksperimentiranje postoji i čini mi se da sam na malim hrvatskim produkcijama svaki puta naučio nešto što sam kasnije mogao primijeniti na velikim projektima. Da bi se napravio solidan film, najčešće je potreban dobar scenarij, talentirani glumci, strastvena ekipa od 12 do 16 ljudi, kamera i par objektiva. To se neki puta zaboravi kada se radi u ekipi od 160 ljudi i sa 40 tona tehnike”.

Zbog čega se konstantno vraća u Hrvatsku

Vanja Černjul neobično je pristojna osoba. Nećete taj dojam steći samo kroz besprijekornu koreografiju manira: načina na koji se rukuje, naručuje kavu, sluša pažljivo što govorite ili prilično dugo nabraja popis ljudi koji su sudjelovali u projektu na kojem je radio ili onih koje smatra da su zaslužni za njegov uspjeh. Njegova se pristojnost sastoji zapravo u trećem razlogu zbog kojeg se često vraća u Hrvatsku. Černjul ima potrebu ulagati u ono što je dio njega, ali o čemu profesionalno ne ovisi.

On, naime, misli da je nepristojno zaboraviti odakle si krenuo, tko te učio, tko ti je što dao i – ne manje važno- tko ti je to dao besplatno. I da se to treba vraćati. “Filmsku fotografiju sam otkrio na Dramskoj Akademiji u Zagrebu gdje sam se besplatno školovao. Zato se uvijek trudim hrvatskim studentima i mladim snimateljima kroz radionice i predavanja prenijeti znanje i iskustvo koje sam tijekom godina stekao.”

Serija koju nije smio propustiti

U posljednjih desetak godina potpisao je fotografiju u serijama Ružna Betty, Bored to Death i Orange is the New Black. Za rad na seriji Televizijska posla i Sestra Jackie bio je nominiran za nagradu Emmy u kategoriji za najboljeg snimatelja polusatnog televizijskog serijala. Snimio je filmove Pizzerija Kamikaze, City Island i The English Teacher. Prošle je godine osvojio nagradu Društva američkih snimatelja za najboljeg direktora fotografije u kategoriji televizijske serije za Netflixov serijal Marco Polo. Kada je završio snimanje druge sezone Marca Pola, planirao se neko vrijeme odmarati i čekati ponudu za igrani film. Zazvonio je telefon.

“Nazvala me moja agentica i zamolila me da pogledam pilot za novu HBO seriju Davida Simona i Georgea Pelecanosa koji je snimljen nekoliko mjeseci ranije, dok sam bio u Maleziji. Pilot je čak i u toj nedovršenoj rough cut fazi bio fantastičan. U pilotu su, uz Jamesa Franca, glumili i Maggie Gyllenhaal te Chris Bauer s kojima sam prije 16 godina snimio svoj drugi američki film, The Photographer, u kojem se Maggie prvi puta pojavila na filmu. Zbog imena svih tih ljudi povezanih sa projektom učinilo mi se da The Deuce ne smijem propustiti. Susreo sam se s autorima serijala, oni su mi ponudili posao. A kad ti posao nude ljudi koji su kreirali Žicu, ne misliš puno”, kaže.

Jedan projekt u jugoistočnoj Aziji

Ovog je ljeta dovršio snimanje Warner Brothers filma “Crazy Rich Asians” po bestselleru autora Kevina Kwana s redateljem Jonathanom Chuom. “S Jonathanom sam jako dobro surađivao i nadam se iduće godine raditi jedan od njegovih projekata. Projekt kojem sam se jako veselio i o kojem bih volio puno pričati je, na žalost, bio razvijen kroz Weinstein Company. Zbog dobro poznate situacije s Harveyjem Weinsteinom taj će projekt u najboljem slučaju biti odgođen.” Černjul prilično mirno govori o planiranju projekata u industriji u koje sve baš nije jako izvjesno, a odabir pozicije freelancera ponekad sigurno poput bavljenja ekstremnim sportom.

“Na život slobodnjaka sam se navikao, ali kako je često nemoguće planirati više od mjesec dana unaprijed, to moje bliske osobe često izluđuje”. Černjul živi u New Yorku, povremeno dolazi u Hrvatsku, ali život mu je zapravo u putnim torbama. Kaže da je stvorio naviku da se za svaku stvar koju u životu namjerava posjedovati prvo pita stane li u njegov kofer ili standardni carry-on. Ako ne stane, najčešće mu ne treba. Nedavno je radio nekoliko projekata u jugoistočnoj Aziji s ekipom složenom od profesionalaca iz 28 nacija. Takvi ga projekti, veli, prvenstveno kulturno proširuju, a tek onda i profesionalno.

Izgubljen u vremenskim zonama

“Rad s lokalnim profesionalcima prisiljava da brzo prihvatite i naučite lokalne kodove. Kao direktor fotografije odgovoran sam za sastavljanje ekipe i vrlo sam zadovoljan kako sam složio timove iz svih dijelova svijeta koji su bez poteškoća radili zajedno. Nedavno sam pročitao nešto o konceptu CQ, kulturnoj inteligenciji, koja je u današnjem svijetu važnija od tradicionalno prihvaćenih vrsta inteligencije. Mislim da sam uvijek instinktivno birao suradnike s visokim koeficijentom kulturne inteligencije. Vjerojatno mi pomaže činjenica da sam odrastao u multikulturalnoj državi u dijelu Europe u kojem su ljudi jako osjetljivi na kulturne razlike.

Kada radite u zemlji poput Malezije, u kojoj žive tri rase, svaka sa svojom potpuno različitom religijom, ili u Vijetnamu, u kojem postoje 54 različite etničke grupe, shvaćam da Europa nije toliko komplicirana koliko se to nama čini.” Sva su ga ta iskustva, misli, formatirala, putovanja shvaća kao privilegiju i iako prečesto živi na terminalima nije zamrzio aerodrome. “Puno vremena svake godine provedem izgubljen na nekom aerodromu u tko zna kojem dijelu svijeta. Naučio sam voljeti te trenutke u aerodromskom frequent-flyer klubu, kada pijem vino u zoru, ne znajući točno u kojoj sam vremenskoj zoni. Svakako postoje dani kada razmišljam o tome kako bi bilo imati strukturirani život i neku stabilnu rutinu, ali ti dani su još uvijek rijetki”, objašnjava Černjul.

S kakvim tipovima režisera je radio

Ponekad se kaže da direktori fotografije čine redatelje pametnijima, a glumce ljepšima, no Vanja je preljubazan da bi odgovorio na ovu upadicu. Više priča s kakvim tipovima redatelja voli raditi. “Za ljude koji ne poznaju proces stvaranja filma može biti kontraintuitivno kada kažem da što je jači režiser i što je čvršća njezina ili njegova vizija, to je moja sloboda veća. U takvoj situaciji su moje ideje upotrebljivije i mogu doprinijeti kvaliteti filma, a ne samo estetici slike. Različiti režiseri su različiti ljudi. Postoje oni koji se kamerom gotovo uopće ne bave nego rade isključivo s glumcima i čitav mise-en-scene prepuštaju snimatelju.

Nasuprot njima su oni koji se jako malo bave glumcima, ali imaju vrlo preciznu ideju o kompoziciji i pokretu svakog kadra, znaju kakav žele objektiv ili čak dubinsku oštrinu. Na meni je da budem timski igrač, ali uvijek uspijevam pronaći prostor u kojem mogu biti kreativno ispunjen. Prije nekoliko godina sam radio s režiserom koji je bivši direktor fotografije pa mi nije dozvolio da se približim kameri, ali sam zbog toga imao puno više vremena da se bavim svjetlom i atmosferom.”

Privremeno sklapanje braka s ljudima na setu

Kakav je za njega idealni redatelj? “Lider koji iz svakog umjetnika i kreativnog suradnika, ali i svakog tehničkog člana ekipe zna izvući maksimum, stvoriti sinergiju. Naravno da takvih ljudi nema puno. Kada sam imao privilegij upoznati takvu osobu osjećao sam se kao da sam dobio jackpot na lutriji. Najviše sam o filmu naučio od režisera s kojima sam radio i nadam se da su neki od njih naučili poneku sitnicu i od mene. Lijepo je što su mi danas neki od najbližih prijatelja upravo režiseri s kojima sam imao prilike raditi film”, govori dok set uspoređuje s ratnom zonom i privremenim sklapanjem braka.

“Na setu se između ljudi stvori slična kemija kao kod suboraca u ratnoj situaciji i stvaraju se vrlo čvrste emotivne veze koje traju čitav život. Naravno, neki puta kemija ne funkcionira, postoje kreativne nesuglasice ili tko zna kakvi drugi razlozi da ljudi ne kliknu. Na sreću imam dovoljno iskustva da takve situacije znam izbjeći. Kada se prvi puta sretnem s osobom s kojom bi potencijalno mogao raditi film, oboje razmišljamo o istoj stvari: ‘Mogu li s tobom provesti 14 sati dnevno u idućih pet mjeseci, na kiši, snijegu, u pustinji ili u džungli.’ To je kao neko privremeno sklapanje braka”, odgovara.

Film koji je na njega najviše utjecao

Podsjećam Vanju na jednu njegovu privatnu i bolnu epizodu te dodajem da mi se čini kako mu je Blade Runner bio važan formativan film. Može li ga usporediti s Blade Runnerom 2049, koliko su ta dva svijeta drugačija, koliko je drugačija publika? “Kada sam kao klinac gledao originalni Blade Runner prvi puta sam shvatio da je slika fundamentalni dio filmske priče i prvi puta primijetio fotografsku komponentu filma. Mislim da je to jedan od filmova koji je najviše utjecao na mene kao snimatelja. Odlazak u kino tada je bio potpuno drugačije iskustvo koje je uključivalo stajanje u redu za karte s brdom prijatelja. Blade Runner je uz Dan Velikih Valova bio film koji smo moj najbolji prijatelj Tihomir Tunuković Tuna i ja obožavali. Odrasli smo zajedno, zajedno smo se upisali na Akademiju i 1991. zajedno postali ratni snimatelji za globalne news agencije.

Tihomir je 1992. poginuo u Bosni kao snimatelj BBC-ija, tako da mi filmovi koje smo zajedno voljeli i danas puno znače. Sequel sam gledao u praznom kinu pod dojmom da je filmska industrija u krizi iz koje će se jako teško izvući. Sam sequel je nastao jer je netko odlučio da je vrijeme za sequel i naručio scenarij koji podsjeća na TV epizodu u sredini sezone. Denis Villeneuve je jedan od najtalentiranijih redatelja koji trenutno rade, a njegov snimatelj Roger Deakins vjerojatno jedan od najvećih ikad, ali film sam na žalost zaboravio 15 minuta nakon sto sam izašao iz kina. Brdo sequela i remakeova koje gledamo svake godine rezultat su želje za projektima s ugrađenom publikom i što manjim financijskim rizikom. Tako inovativnost sve više odlazi iz Hollywooda u Silikonsku dolinu.”

New York sedamdesetih godina

U recenzijama serije The Deuce nerijetko se spominje kako je najvažniji ‘lik’ zapravo New York sedamdesetih godina, a Černjulu, koji je takav New York morao iznova ‘naslikati’, on je iznimno uzbudljiv i to ne samo po filmovima iz tih godina koje smatra najplodonosnijim razdobljem američkog filma. New York sedamdesetih globalna publika precizno prepoznaje po Taksistu, Francuskoj vezi, Annie Hall, Pasjem poslijepodnevu. “Rane sedamdesete u Americi su mi uvijek bile fascinantne, ne samo kao iznimni period u kinematografiji već i kao prijelomni trenutak u kulturi i politici. New York je bio grad pred bankrotom, ali i epicentar borbe za ljudska prava.

To je bilo vrijeme kada su se Amerikanci prvi puta morali suočiti sa činjenicom da su na temelju neistina odvedeni u katastrofalni rat i da imaju predsjednika koji laže kad zine. Zahvaljujući medijima i kulturi mladih establishment je izgubio kontrolu nad javnom raspravom, i trebalo je dugo vremena da se oporavi. Možda su sedamdesete trenutno toliko prisutne u pop kulturi zato što ta situacija jako podsjeća na ovu današnju. Uglavnom, jako zanimljiv kontekst, tako da mi je research bio veliko zadovoljstvo”, kaže.

Što je ostalo od Hrvatskog identiteta

“The Deuce koristi uspon pornografskog biznisa u New Yorku kao metaforu za kapitalističko društvo, ali ujedno govori i o nastajanju novog dijela filmske industrije. U želji da fotografski što realnije oslikam taj period kao praktične izvore svjetla koristio sam originalne neonske oglase iz tog vremena i izbjegavao rasvjetnu tehnologiju koje tada nije bilo. Mi se još uvijek sjećamo starih zelenkastih živinih lampi, za razliku od današnjih narančastih natrijevih sijalica. Htio sam dobiti taj hladni, zeleni ton ulice kojeg se još uvijek sjećam iz zagrebačkih osamdesetih i tražio sam od grada da ugase uličnu rasvjetu u nekoliko blokova u kojima smo snimali, kako bi ih mogao rasvijetliti svjetlom koje ima odgovarajuću boju. Taj pristup je stvorio visoki kontrast boja nasuprot intenzivnih crvenih neonskih reklama koji su osvjetljavali Times Square i 42. ulicu. Vjerujem da je ta napetost pomogla oslikavanju svijeta koji je sa svojim likovima bio pun kontrasta i sukobljenih energija”, pojašnjava Černjul.

“Na modernoj digitalnoj kameri sam koristio stare objektive iz sedamdesetih godina, ali nisam htio imitirati fotografski stil iz njujorških filmova tog perioda. Želio sam da serija izgleda autentično, a ne kao imitacija i ambicija mi je bila da eliminiram taj medijski filter kroz koji promatramo periode koji su dokumentirani na filmskoj vrpci”, objašnjava. New York sedamdesetih će preko “The Deucea”, priči o seksualnoj eksploataciji, mizoginiji, homofobiji, rasizmu, korupciji, ekonomskim imperativima i socijalnoj hijerarhiji, nove generacije gledatelja upijati kroz kadrove koje je snimio Vanja Černjul. Ali, kada riječima želi opisati Zagreb i Hrvatsku ovih godina čini mu se čini da se svaki identitet vulgarno isprao. “Što da kažem u Americi, po čemu je moja zemlja posebna i dobra? Zar da kažem ‘dođite u Hrvatsku, jer moja je zemlja dobra za kupanje?!’ Iskreno se nadam da to nije sve što nam je ostalo”, kaže.