Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Jedan od naših najuspješnijih kipara priča o brutalnoj borbi na umjetničkoj sceni, karijeri u New Yorku i povratku

Telegramov Mladen Pleše sjeo je s Kristianom Kožulom koji ovih dana izlaže u Zagrebu u dva prostora

Kožul intervju počinje brutalnom iskrenošću o Akademiji nakon koje je, kaže, imao "tragične rupe u znanju" pa je pobjegao na studij u Düsseldorf. Priča o svom odlasku u New York koji "strahovitom brzinom troši čovjeka", o razlozima zašto se vratio u Hrvatsku i kako je uspio postati jedan od rijetkih umjetnika koji mogu živjeti isključivo od svog rada

Iako je na početku razgovora otkrio kako je nakon rođenja djeteta “njegova umjetnička aktivnost donekle ustuknula pred ulogom oca”, 44-godišnji Kristian Kožul najradikalniji i najavangardniji skulptor srednje generacije, ovih dana izlaže u Zagrebu u dva prostora. Najprije predstavlja radove na drugom izdanju sajma umjetnina Boutique Art Fair NESVRSTANI, u Laubi, kući za ljude i umjetnost. Potom će 1. lipnja u Zbirci Richter, u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti, Kožul predstaviti prostornu instalaciju koja se proteže kroz sve sobe u kojima će biti izložene grafike i arhitektonski radovi Vjenceslava Richtera, jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata, poznatog i po sjajnim kiparskim i slikarskim ostvarenjima.

Kristian Kožul je umjetnik koji neprekidno pomiče granice, koji je uvijek za korak ispred svih noviteta te u svojem umjetničkom izričaju jer često vrlo kritički progovara o društvu i svom okruženju. Izlagao je do sada desetak puta u Zagrebu, zatim u Rijeci, Splitu, Osijeku te inozemnim galerijama poput Raum für Kunst, Edle Zier, Stiller Schauder i Minoriten Galerien u Grazu, Galerija TZR / Kai Brueckner u Düsseldorfu, Galeriji Anhava u Helsinkiju, Galerijama Goff + Rosentha, Pablo’s Birthday i Slag u New Yorku, na Likovnom Salonu Celje, KIBLA, Maribor. Imao je i desetak izložbi u tandemu s fotografom Damirom Žižićem.

Kristian Kožul Vjekoslav Skledar

U Zagrebu nije dobio znanje koje je htio, pa je otišao van

Od samih početaka njegova umjetnička karijera kretala se na liniji Zagreb-Düsseldorf -New York, a prve ozbiljnije kontakte s umjetnošću imao je u srednjoj školi. No, to je iskustvo po Kožula bilo vrlo razočaravajuće. “U Centru za obrazovanje u kulturi u Zagrebu koji je postao gimnazija, predavalo se po tradicionalnom školskom sustavu što znači da niste učili ništa što je aktualno, da niste upoznali niti dobili potrebne informacije o suvremenoj umjetnosti. Kao i većina mojih vršnjaka, nakon završetka srednje škole nisam imao jasnu ideju što je suvremena umjetnost jer je ona tada imala perifernu ulogu u životu srednjoškolaca. Nešto sam znao o moderni, no bio sam vrlo sumnjičav prema toj ‘novotariji.’

Kožulovi radovi u Zbirci Richter Arhiv/Kožul

Nakon što sam 1993. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu situacija se nije bitno promijenila: učili smo povijest umjetnosti po kronološkom redu pa smo do suvremene umjetnosti došli tek pri kraju studija. Zbog toga sam odlučio, prije nego sam postao apsolvent, potražiti alternativni studij. I pronašao sam ga u Düsseldorfu gdje sam 1998. upisao Kunstakademie. Tamo je princip studiranja bio sasvim drugačiji, pomalo kaotičan, no kako su mi priznali dio ispita iz Zagreba, nisam ih trebao puno nadoknađivati, tako da na kraju uopće nije bilo teško.

Prednost je također bila i u tome što je studij tada bio besplatan što je bila velika olakšica. Kad sam stigao u Düsseldorf imao sam 23 godine pa sam mislio sam da ću biti najstariji, a zapravo sam bio najmlađi u klasi. Svi ostali već su završili akademije ili fakultete, a ovdje su došli proširivati svoja znanja. Najvažnije mi je bilo da sam se našao u sredini u kojoj je suvremena umjetnost bila relevantni dio suvremenog života: u krugu od svega 2 kilometara bilo je 5 većih muzeja. Ulazak u svijet umjetnosti u Kunstakademie bio je jasno strukturiran pa su pred kraj studija moji interesi i umjetnička praksa postali vrlo fokusirani. Do tada sam se najviše bavio videom i instalacijom, a onda sam se usredotočio na rad na objektima, odnosno skulpturama”, priča Kožul.

Kako ga je primijetila prva galerija u Njemačkoj

Budući da umjetničko stvaralaštvo studenata 3. ili 4. godine Kunstakademie postaje zanimljiva galeristima, i Kožul je došao u priliku surađivati s jednom galerijom. Imao je sreću da je taj galerist iskreno vjerovao u njegovu umjetnost pa se trudio na najbolji način predstaviti ga javnosti. Stoga je čvrsto branio cijene njegovih radova, što je Kožulu pružilo veliku sigurnost. “Najbitnije je pronaći relevantnu umjetničku galeriju jer bez toga nema uspjeha. Galeristi doduše, često, ne ostavljaju puno manevarskog prostora, rade po principu pristani ili odlazi. Međutim, ja sam imao sreću da su se moji osobni interesi poklopili s politikom galerije. U to vrijeme radio sam vrlo intenzivno, sve mi je drugo bilo izvan fokusa. Naprosto sam se pronašao u mediju skulpture, tu sam mogao najbolje funkcionirati i promišljati suvremene objekte.”

Kožula je Njemačkoj neprekidno proganjao osjećaj strašnog gubitka vremena na Akademiji u Zagrebu. “Stjecao sam znanja koja su bila neprimjenjiva na ono čime sam se želio baviti, učio sam irelevantne stvari, imao sam tragične rupe u znanju oko moderne i suvremene umjetnosti… Školovan sam za crtanje i izradu skulptura figurativne prirode, ali nisam imao prostora to primijeniti u vlastitoj umjetničkoj praksi. Zbog toga sam često bio frustriran te sam si predbacivao zašto prije nisam otišao studirati u Düsseldorf .”

 

Kožul se nakon četiri godine vratio u Hrvatsku kako bi odslužio civilni vojni rok. Bio je jako dobro primljen, a njegova skulptura Discoware, invalidska kolica ukrašena poput kugle u disco klubovima, na Trijenalu skulpture u Gliptoteci osvojila je drugu nagradu. Tada je započeo intenzivnu suradnju s kustosom Brankom Franceschijem, tada kustosom u Galeriji Miroslav Kraljević, pa je ubrzo održao nekoliko samostalnih izložbi, a vrhunac je bilo izlaganje u Muzeju suvremene umjetnosti. Tako se nije moga požaliti, kao mnogi mladi umjetnici, da je bio neshvaćen ili loše primljen.

Preseljenje u New York i ulazak na tamošnju umjetničku scenu

Likovni kritičar i kustos Klaudio Štefančić na sljedeći je način, među ostalim, opisao Kožulovo stvaralaštvo. “Kožulovo oslanjanje na tradiciju pronađenog objekta kao umjetničkog medija, znači u kontekstu hrvatske, umjerene modernističke umjetničke kulture aktualizirati potisnutu tradiciju avangardne umjetnosti, i shodno tome proširiti područje djelovanja…. Kožulov rad s industrijski proizvedenim predmetima najuočljivija je referenca na tradiciju avangardne umjetnosti. Upotrebljavajući i modificirajući industrijski proizvedene predmete, Kožul smjera prema širem auditoriju od onog isključivo vezanog za usko područje umjetnosti i visoke kulture…

Kožulova popularna ikonografija obuhvaća nacionalnu kič kulturu (ciklusi Licitari, Gozba), internacionalnu kulturu zabave (ciklus Discoware), sadržaje preuzete iz S/M, odnosno pornografske supkulture (ciklus Asylum, Tease)… Pogrebni portreti, sedefaste perle, satenske trake svezane u mašnu, plastične svijeće, erotske cipele popularizirane golim tijelima Playboyevih manekenki, čipka, heklani stolnjaci, licitarska srca, crno remenje i srebrni lanci, samo su neki od popularnih proizvoda, koje prisvaja”, zaključuje Štefančić.

Kožul, snimljen prošli tjedan u Laubi Vjekoslav Skledar

Kristian Kožul nastavio je po povratku u Zagreb surađivati s galerijom u Njemačkoj, a nakon tri godine dobio je prestižnu američku stipendiju International Studio and Curatorial Program, ISCP, pa se preselio u New York. “Golema zgrada na Manhattanu u 39. ulici, koja je imala 12 katova koji su bili prepuni ateljea mladih umjetnika, imala je svu potrebnu infrastrukturu za rad. Dva puta mjesečno dolazili su kritičari, kustosi, galeristi, kolekcionari koji su se upoznavali s našim radovima. Tijekom tih posjeta uspostavljali su se brojni kontakti, širila se mreža poznanstava, sve se odvijalo munjevitom brzinom, naizgled nevjerojatno lagano”, prisjeća se.

‘Vrlo brzo suočite se s pitanjem ima li sve to uopće smisla’

Ipak nije bilo sve tako idealno i lako kako se činilo na prvi pogled. Kožul se, naime, tamo susreo sa strašnom konkurencijom umjetnika iz cijelog svijeta. “Malo je reći konkurencija. Trebalo se suočiti s nevjerojatnom ambicijom oko sebe. Do tada sam se doživljavao kao jako ambicioznu osobu, no ubrzo sam shvatio što je ambicija. Tu je dominirala nevjerojatna želja za uspjehom, no nije bila u pitanju samo energija koja je potrebna za preživljavanje, već je riječ o fascinantnoj ambiciji da se napravi karijera. Zbog toga stalno imaš osjećaj da je svaki trenutak strašno bitan, da se mora iskoristiti do maksimuma. To je razlog zašto New York strahovitom brzinom troši čovjeka, pa se vrlo brzo suočite s pitanjem ima li sve to smisla, je li to vaša budućnost ili je bolje otići negdje drugdje gdje ćete biti uspješniji, zadovoljniji, mirniji. Ritam New Yorka pretvara vrijeme u najveću vrijednost: nemoguće se opustiti, nema govora o uzimanju predaha ili odmora, nemate šansu stati i malo razmisliti o svom stvaralaštvu. Takav ritam vrlo brzo lomi ljude jer ne mogu ni psihički ni fizički izdržati takav pritisak.

No, to je dio teatra zbog kojeg je New York toliko zanimljiv, bez toga ne bi imao svoju auru niti bi bio interesantan. Istodobno takvo okruženje stvara osjećaj da je sve moguće, da valja samo pričekati trenutak kad će karijera krenuti u pravom smjeru. Svatko ima takvu priču, svatko ima prijatelja kojem se to dogodilo, pa se svi nadaju. Premda onda prođu godine i ništa se nije dogodilo, ipak tisuće umjetnika i dalje nastavljaju živjeti u nadi da će se baš njima dogoditi takav preokret, samo valja biti strpljiv te dočekati svoj trenutak sreće. Sve je to, dakako, bajkovita i naivna priča, ali pridonosi stvaranju euforije”, govori brutalno iskreno.

Zašto prosječni umjetnici često bolje prođu od najtalentiranijih

Kožul kaže kako zbog toga svaki umjetnik mora dobro promišljati strategiju, s kojom će galerijom raditi, gdje i kada pokazivati radove. “Nije dovoljan samo talent, valja znati svoju nadarenost realizirati, pokazati i plasirati. Jako je puno talentiranih umjetnika koji nisu uspjeli, iako su bili iznimno zanimljivi. No, većina njih bila je problematična u suradnji i komunikaciji pa galeristi s njima nisu željeli raditi. Takvi su umjetnici nepredvidljivi, ne pridržavaju se dogovora i rokova, u posljednji trenutak otkazuju izložbe… Stoga oni predstavljaju potencijalni gubitak za galerije od kojih se većina ionako svakodnevno bori za preživljavanje. Zbog toga nije čudno da se galeristi okreću drugima, prihvatljivijima, pa se često dogodi da prosječni umjetnici prolaze bolje od najtalentiranijih. Razlog: bolje vladaju poslovnom dimenzijom umjetničkog djelovanja, puno vremena posvećuju klijentima, kolekcionarima, galeristima, kustosima, naprosto vrlo racionalno prilaze svom stvaralačkom opusu.”

Kožulov rad

Kožul posebno ističe važnost galerista u životu likovnih umjetnika i o tomu često razgovara s našim umjetnicima. “Galerije ulažu puno novaca i riskiraju, njihovi su troškovi enormni, valja platiti prostor, zaposlenike, odlaske na sajmove, a da bi se sve to podmirilo mora se zaraditi jako puno novaca. Posebno je teško s mladim umjetnicima koji još nemaju ime i kolekcionarsku bazu i karijeru, pa ih galerije tek trebaju predstaviti, uložiti u njih, a da ne znaju hoće li im se to vratiti. U New Yorku, gdje sam surađivao sa srednjom galerijskom scenom, shvatio sam koliko je galeristima teško i koliko su ranjivi. Galeristički sistem iznimno je širok i fleksibilan tako da svaki jači umjetnički izražaj može pronaći neku svoju nišu u kojoj će egzistirati. Drugo je pitanje hoće li neka institucija prepoznati te radove kao nešto jako zanimljivo i suvremeno, pogotovo jer su institucionalne definicije trenutnog ukusa jako relativne. Teško je, naime, predvidjeti hoće li se umjetnička djela koje sada gledamo, vidjeti istim očima i za dvadesetak godina”, objašnjava.

Na svoju nesreću, Kožul je doživio New York 2008., dakle u vrijeme kad je počela recesija. Zatekao je katastrofalnu situaciju, vladala je neviđena panika, svatko je nastojao pobjeći što dalje od Titanika koji je tonuo. U uspješnim vremenima, objašnjava Kožul, New York je euforičan i egzaltiran, a kad krene loše nastaje panika. “U prvo vrijeme svi su se tješili da nije sve tako crno, nadali su se da će to brzo proći, no nakon 6 mjeseci svi su shvatili da je situacija puno gora nego su zamišljali.”

Kako ne podlegnuti utjecajima trendova i galerista

Kožul ističe kako u umjetnosti više ne postoji samo jedan trend ili ukus. “Cijeli je niz ukusa i trendova i uvijek za sve ima interesa i kupaca. Dominantni ukusi često se ciklički mijenjaju, pa je jednom u trendu tradicijska moderna, potom hladne konceptualne vrijednosti, a zatim neke razigranije, gotovo barokne forme. Kad sam odlazio iz New Yorka u modu je ušao novi formalizam u slikarstvu, popularno nazvan Zombie Formalism. Bila je to jedina stvar o kojoj se tada pričalo, a ta djela su se odlično prodavala. Nakon tri godine ta je umjetnost prestalo biti atraktivna, pa su se jedni autori povukli u neku svoju nišu, dok su se drugi posvetili novim trendovima. Takvo funkcioniranje umjetnosti izravna je posljedica demokratizacije društva gdje se poštuje raznolikost, a kad prestane zanimanje za neki trend, onda se traži nešto novo. Bitno je da umjetnici imaju prostora za rad, da su njihovi radovi dostupni publici. Za razliku od svijeta u nas se uvijek međutim traži nekakva konačna umjetnička istina i smjer, a to ne postoji.”

Na pitanje kako ostati svoj i kako ne podlegnuti utjecajima trendova i galerista, Kožul odgovora da je u vrtlogu ambicija kakve, primjerice, vladaju u New Yorku, vrlo teško ostati samouvjeren u svoje stvaralaštvo. “Pitanje je vlastite odgovornosti koliko umjetnik može prihvatiti kompromisa, a da se ne kompromitira. Imate umjetnika koji ne žele raditi ništa drugo osim onoga za što su se opredijelili. Smatraju da je njihov oblik umjetnosti najzanimljiviji, da bi svi to trebali voljeti, no to je već poznati problem egomanije nas umjetnika. S druge strane imate umjetnike koji su prilagodljivi, čiji je umjetnički izričaj takav da pruža dosta manevarskog prostora, a da se istodobno ostane vjerodostojan. Većina umjetnika nađe se u situaciji kad se valja prilagođavati, posebno ako rade stvari koje gotovo da nemaju opravdanja, koje su anakrone, passe… Ako su druge stvari zanimljivije i korisnije, onda to nije ništa negativno niti odstupanje od iskrenosti. Jedna od osnovnih umjetničkih kvaliteta je znatiželja, pa valja svako toliko sagledati sebe i svoj rad, i razmotriti ima li on neku notu suvremenosti.”

Zašto se na kraju ipak odlučio vratiti u Zagreb

Kožul kaže kako je zbog recesije i katastrofalne situacije u New Yorku shvatio da i on, kao i mnogi drugi, mora otići. Namjeravao se vratiti u Njemačku, no tada se recesija prelila na Europu, pa se odlučio vratiti u Zagreb. “Po povratku iz New Yorku osjećao sam zasićenost i umor od samostalnog rada, a baš sam tada upoznao Damira Žižića s kojim sam zaključio da nam treba neko osvježenje i novo umjetničko iskustvo, pa smo odlučili raditi zajedno. Jako smo se dobro slagali, priredili smo više izložbi koje su bile jako dobro prihvaćene. U svom stvaralaštvu najviše smo se koncentrirali na aspekte konzumerističke kulture i percepcije stvarnosti koju nam ona nudi. Naprosto smo razrađivali fantaziju koju marketing nudi kao moguću stvarnost. Nakon gotovo četiri godine suradnje, odlučili smo nastaviti graditi samostalne karijere”.

Pitam ga kako dolazi do ideja i inspiracija za rad pa kaže kako je dosta nezahvalno govoriti o tome. “Uvijek se bojim da bi to moglo zvučati bahato. Dok intenzivno radite obično se vaše stvaralaštvo organički razvija jer ste konstantno u procesu stvaranja. Druga je stvar u trenucima apsolutne dosade, kad se ne radi ništa, kad imate vremena i kad se odjednom dogodi klik te se pojavi neka ideja. Pri tome je najvažnije riješiti se straha da će vam ideje nestati ako nećete neprekidno raditi. Upravo suprotno: u trenucima opuštenosti najbolje se funkcionira i razmišlja. Ako ste stegnuti strahovima, jako se teško može nešto kreativno dogoditi.”

‘Na tržištu je kompletna anarhija, svatko se mora pobrinuti sam za sebe’

Kožul je inače jedan od rijetkih umjetnika koji isključivo živi od prodaje svojih radova. Pitam ga može li se od toga živjeti u Hrvatskoj? “Tržište u Hrvatskoj je premalo i presiromašno da bi se na njega moglo računati. Čak i u bogatim zemljama tržište umjetnina je jako nestabilno i nepredvidljivo, kako neće u nas. Stoga je iznimno bitno ako možete svoje radove plasirati u inozemstvu. Što se mene tiče, ja mogu živjeti kao slobodan umjetnik. Činjenica je međutim da u nas malo umjetnika može živjeti od prodaje radova. To su najčešće oni koji su sposobni plasirati se na tržištu i uspiju pronaći kolekcionarsku bazu koja će ih izdržavati. Ovdje na tržištu vlada kompletna anarhija, nema uhodanog sistema, svatko se mora pobrinuti sam za sebe”, govori iskreno.

Kristian Kožul Vjekoslav Skledar

Na kraju razgovora, Kožul priznaje kako ne bi mogao funkcionirati bez galerije koja stoji iza njega, jer je loš trgovac. “U Hrvatskoj radim s Laubom i njenim vlasnikom Tomislavom Kličkom. Oni su mi jamstvo da će moji radovi biti objektivno vrednovani te da će imati primjerenu cijenu. S takvim zaleđem umjetnici više nisu prepušteni sami sebi, ne moraju se cjenjkati, određivanje cijena nije prepušteno improvizaciji koja ruši dignitet umjetnosti pa se tako ujedno čuva dostojanstvo i poštovanje autora. Lauba istodobno posreduje, ali i jamči da je cijena umjetnine koju su oni odredili, objektivna i odgovara vrijednosti djela. Lijep je osjećaj da je netko prepoznao ljepotu vašeg rada te je odlučio, ne iz spekulativnih razloga, kupiti vaš rad. Najteže je onima koji su cijeli život okruženi svojim radovima koje spremaju u skladišta i tako stvaraju arhivu vlastitog života, nadajući se da će ih neka muzejska institucija za 20 ili 30 uvrstiti u svoj fundus.”

Mladen Pleše
Novinar
470 članaka Više o autoru
Više s weba