Jezik je usavršavao ljetujući na Hvaru

Objasnio je kako znanje jezika dodatno usavršava provodeći svake godine dva mjeseca na Hvaru. “Moja obitelj ima na Hvaru kuću već 15 godina i tu provodimo svako ljeto. To je mjesto gdje se mogu opustiti, uživati u društvu obitelji i prijatelja, pisati i razmišljati izvan svakodnevne rutine. Tu se osjećam kao da mi je to drugi dom.” Potom nas je opet iznenadio. “Prije osam godina odlučio sam napisati povijest otoka Hvara. Zbog toga sam proveo puno vremena u brojnim knjižnicama i arhivima proučavajući materijale na tu temu.” Zaključio je kako to radi iz ljubavi, kako mu je pisanje povijesti otoka Hvara pomaže da napravi odmak od svakodnevnog praćenja politike.

Njegova radna soba potvrđuje da je Bieber znanstvenik i povjesničar koji se bavi istraživanjem povijesti ovih krajeva. Police su prepune knjiga, a na zidovima su stare zemljopisne karte, fotografije koje ilustriraju kako se nekoć živjelo u Dalmaciji, tu je naslovnica Feral Tribunea, omotnica ploče Plavog orkestra… “Te sam fotografije godinama pronalazio na raznim mjestima pa sam tako, primjerice, slike Josipa Broza Tita i Ive Lole Ribara, pronašao u svojoj kući na Hvaru, koja je bila prazna još od osmadesetih godina prošlog stoljeća.”

Knjiga o autoritarizmu na zapadnom Balkanu

Nedavno objavljena knjiga Floriana Biebera “Uspon autoritarizma na zapadnom Balkanu” izazvala je veliku pozornost stručne javnosti, a uskoro će ju izdavačka kuća Profil objaviti na hrvatskom jeziku. Knjiga se, među ostalim, bavi fenomenom autokratskih, hibridnih režima na prostoru bivše Jugoslavije te razmatra odgovornost EU za sadašnje stanje demokracija na zapadnom Balkanu. Bieber ističe kako su Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Sjeverna Makedonija, Kosovo zemlje koji su primjeri izbornog autoritarizma, koje nisu ni demokracije ni autokracije, a koje organiziraju izbore na kojima oporba ne može pobijediti. Bieber se u svojim analizama djelomično bavi i Hrvatskom.

Florian Bieber studirao je povijest i politologiju na Trinity Collegeu u SAD-u i Srednjoeuropskom sveučilištu gdje je magistrirao; mentor mu je bio nedavno preminuli profesor Ivo Banac, na temi: “Uspon srpskog nacionalizma u 80-ima“, a 2001. doktorat je stekao u Beču radom: “Srpski nacionalizam od smrti Tita do pada Miloševića.” Gostujući je profesor na Studijima nacionalizma na Srednjoeuropskom sveučilištu, predavao je na Sveučilištu Kent, Sveučilištu Cornell, Sveučilištu u Bologni i Sveučilištu u Sarajevu.

Bio je suradnik na Institutu Remarque na New York University i na Londonskoj školi ekonomije, LSE. Koordinator je Savjetodavne skupine za Balkan u Europi (BiEPAG) i autor knjige “Rasprava o nacionalizmu.” Profesor Bieber objasnio je da se pod dojmom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, za studija u Beču 1993., počeo baviti problematikom jugoistočne Europe i Balkanom. “Prvi puta putovao sam u Hrvatsku 1993., a u Srbiju 1994., pa sam se sprijateljio s mnogim ljudima tako da me situacija u tim zemljama počela sve više zanimati.”

Transformacija HDZ-a u hrvatski CDU

Govoreći o rezultatima parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, Bieber je istaknuo kako je “dvostranački sustav u Hrvatskoj izrazito stabilan, ali ima naznaka da bi se mogao proširiti na još više stranački, po uzoru na europski politički sustav.” Bieber smatra da bi eventualni uspon Domovinskog pokreta mogao biti zabrinjavajući, budući je riječ o nacionalistički i neliberalno orijentiranoj skupini ljudi. “Njihov neuspjeh da participiraju u vlasti također znači da oni više nisu u orbiti HDZ-a, što je tu stranku u prošlosti spriječavalo da bude umjerena konzervativna stranka.

Uspjeh HDZ-a, usprkos jakoj stranci s desne strane, sugerira da u političkom centru postoji politički prostor te da bi Andrej Plenković mogao dovršiti transformaciju stranke u hrvatski CDU. S druge strane, uspjeh pokreta Možemo! pokazao je da prvi puta na prostoru bivše Jugoslavije uspijeva jaka zeleno-lijeva koalicija. To odražava trendove koji se događaju u središnjoj i zapadnoj Europi. Konačno, neuspjeh SDP-a te slabost socijaldemokracije također je širi i poznati fenomen. Ukratko, rezultati ovih izbora mogli bi Hrvatsku približiti političkim standardima koji prevladavaju u EU.”

Hrvatska izbjegla autoritarni trend

S obzirom na to da je svojoj knjizi više puta podcrtao kako je Hrvatska, za razliku od drugih država u regiji, puno demokratičnija te da nije podlegla trendu autoritarnosti, zanimalo nas je zašto u svojoj novoj knjizi spominje Hrvatsku u kontekstu Balkana. Mnogi će mu to zamjeriti jer većina Hrvata to doživljava kao neku vrstu nepravde, pa čak i uvrede.

“Ta definicija sigurno nije smišljena kao uvreda. Koristio sam termin zapadni Balkan jer se on koristi u kontekstu europskih integracija i postao je uobičajeni pojam kojim se služe akademski krugovi i politika. Također, kako se bavim Albanijom, za tu zemlju nisam mogao upotrijebiti izraz ‘zemlje bivše Jugoslavije’ nego Zapadni Balkan. U mojoj knjizi glavni fokus je međutim na zemljama koje se još nisu pridružile EU pa Hrvatska nije u njoj u središtu pozornosti. Također, Hrvatska nije u fokusu i zbog toga što je ona izbjegla autoritarni trend koji je karakterističan za ostale zemlje zapadnog Balkana.”

Ignoriranje dijelova identiteta

Profesor Bieber svjestan je kako je glavni problem u tomu što se termin Balkan često shvaća kao isključivo negativan pojam, posebno u Hrvatskoj. “Sjećam se jedne izborne kampanje krajem devedesetih, kad je slogan bio “Tuđman, ne Balkan”, podsjetio je Bieber te dodao: “Naravno, ako se Balkan doživljava kao užasno mjesto od kojeg valja bježati, onda je jasno da u njemu nitko ne želi ostati. Međutim, države Balkana ili jugoistočne Europa dijele povijest, a s njom i tradicije i sjećanja. Neke dobre, neke loše, ali ne možete pobjeći od svoje povijesti. Hrvatska ima balkanski, srednjoeuropski i mediteranski identitet i uvijek mi je žao što umjesto da se podupire i promovira taj svoj višestruki identitet kao bogatstvo, neke dijelove tog identiteta pokušava ignorirati.

Prošlost Hrvatske u Jugoslaviji dio je njene povijesti, neki su dijelovi pozitivni, neki negativni, ali i ona je oblikovala Hrvatsku kakva je danas. Naravno, EU i NATO imaju drugačiju političku orijentaciju, ali ne zaboravimo da su i NATO i EU također Zapadni Balkan, jer obje organizacije imaju brojne članice iz regije, uključujući Rumunjsku, Bugarsku, Grčku u slučaju EU, kao i Crnu Goru, Albaniju i Sjevernu Makedoniju u NATO paktu.”

S obzirom da se prvog predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana uvijek tretiralo kao autoritarnog vođu, upitali smo doktora Biebera kad je Hrvatska, po njegovom mišljenju, prestala biti autoritarna država i u kojoj se mjeri do sada demokratizirala? “Presudna godina ne samo za Hrvatsku, već i za Srbiju, bila je 2000. kad se činilo da će nestati nacionalistički autoritarni režimi u Europi, kao i kad je 1998. s vlasti sišao Vladimir Mečiar u Slovačkoj. Zanimljivo je pitanje zašto je ta promjena u nekima postala trajna, poput Hrvatske, dok su drugi doživjeli demokratsko zaostajanje, poput Srbije.

Nitko nije ostvario apsolutnu dominaciju

Integracija u EU možda je pomogla Hrvatskoj. Ona je imala manje otvorenih pitanja pa je mogla biti brže primljena u članstvo od Srbije ili Crne Gore, ali to ne objašnjava cijelu priču. Uostalom, Mađarska i u manjoj mjeri Poljska, više nisu potpune demokracije. U Hrvatskoj je bitnu ulogu igrala činjenica da se snažni dvostranački sustav nije urušio, da su opstale stranke i lijevog i desnog centra što je onemogučilo jednoj stranci da ostvari apsolutnu dominaciju.”

Upravo je to, tvrdi Bieber, ključna razlika između Hrvatske i ostalih država na Balkanu. “Ni HDZ ni SDP nisu ostvarili prevlast kako je to pošlo za rukom Srpskoj naprednoj stranci u Srbiji, Savezu nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj, Demokratskoj partiji socijalista u Crnoj Gori ili VMRO-DPMNE u Sjevernoj Makedoniji. Iako je HDZ od 1990. i prvih višestranačkih izbora na vlasti 22 od 30 godina, nakon 2000. nije mogao samostalno vladati što je smanjilo mogućnost njegove dominacije.

Također politička raznolikost i raznovrsnost unutar stranke spriječila je pojavu dominantnog vođe koji bi stranku vratio natrag do njenih autoritarnih korijena. Tomislav Karamarko pokušao je u HDZ-u uspostaviti sustav koji nalikuje onomu koje su izgradili Viktor Orban u Mađarskoj i Janez Janša u Sloveniji, koji je kombinacija autoritarizma, iliberalizma i nacionalizma, ali nije uspio dobiti potporu u provođenju ove agende.”

Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH

Profesor Bieber međutim upozorava kako u Hrvatskoj ipak postoje naznake izbornog autoritarizma. “Institucije su i dalje često slabe i nedovoljno neovisne. Nadalje, nacionalizam i iliberalizam još uvijek su snažni, kao što se moglo vidjeti po uspjehu Domovinskog pokreta na parlamentarnim izborima. Međutim, oni su ostali manjina, ali HDZ koji je uspio nametnuti svoje naracije, ostavio je malo prostora za otvoreniju raspravu i kritički osvrt na devedesete godine.”

Doktoru Bieberu posebno je u istraživačkom fokusu stanje u BiH pa nas je zanimalo kako on ocjenjuje situaciju u toj državi. Brojni europski političari, analitičari i komentatori drže kako i Srbija i Hrvatska imaju pretenzija prema toj državi te da vode politiku dvostrukih standarda. Javno podržavaju teritorijalni integritet BiH, a iza kulisa rade sve kako bi podijelili tu zemlju na tri djela. “Mislim da ni Hrvatska, ni Srbija ne znaju što žele u BiH. U Hrvatskoj je to pitanje domaće stranačke politike na način na koji to nije slučaj u Srbiji.

Vladar Republike Srpske Milorad Dodik u zadnjih je 15 godina mogao imati dobre odnose s onim tko je na vlasti u Srbiji, dok veza između HDZ-a i HDZ-a BiH znači da ne postoji državna politika, no stranačka politika često postaje državna. Srbija je uglavnom zadovoljna snažnim statusom Republike Srpske koja može biti de facto autonomna. U stanju je blokirati sve odluke koje možda neće biti od interesa za Srbiju, poput članstva BiH u NATO-u ili priznavanja Kosova. Hrvatska je pak rastrgana između zalaganja za treći entitet te prihvaćanja statusa quo kako ne bi došla u sukob s većinskim stajalištima EU-a i NATO-a.”

Kompetitivni autoritarni režimi

Svojevrstan je politički fenomen to što su odnosi između Zagreba i Beograda stalno opterećeni brojnim sukobima, dok istodobno HDZ BiH i Republika Srpska ne kriju više nego prijateljske odnose. “Sukobi Srbije i Hrvatske uglavnom se odnose na prošlost, pa je tako, primjerice, vrijeme proslave obljetnice Oluje postao gotovo godišnji ritual. U BiH su HDZ BiH i SNSD Republike Srpske stvorili strateški savez kako bi opstruirali državu i Bošnjake te ih zbog toga tretiraju kao ‘zajedničke neprijatelje’. To je, naravno, čudan savez, s obzirom da Hrvati ne uživaju sva prava u srpskim kantonima, niti su Srbi u dobroj poziciji u kantonima koje kontrolira HDZ.

Međutim, šef HDZ-a BiH Dragan Čović i Milorad Dodik imaju puno međusobnog razumijevanja za teritorijalnu ‘zaštitu’ nacije. Nije ih puno briga za njihove sunarodnjake tamo gdje su manjina, već ih zanima samo prostor na kojem mogu vladati. U velikoj mjeri to su primjeri kompetitivnih autoritarnih režima na područjima koja kontroliraju, a glavni im je interes osiguravanje moći. Zaštita nacije uglavnom je samo dimni balon za ostanak na vlasti i držanje institucija pod kontrolom. Kako se ne natječu na istim prostorima i institucijama, bez problema mogu raditi zajedno”, priča Bieber.

Značajke hibridnih režima

Nesvakidašnja povezanost Milorada Dodika, šefa Republike Srpske, i Dragana Čovića, gazde HDZ-a BiH, rezultat je činjenice, smatra Bieber, “da oni imaju zajednički politički projekt kako spriječiti funkcionalnu BiH i kako ostati na vlasti igrajući na etnonacionalističku kartu. Dodik i Čović uz to imaju slabu konkurenciju, jer su njihove vizije u cijelosti usmjerene isključivo na vlastiti narod, a ne na širu državu. Povezuje ih i to što su većinom zainteresirani isključivo za političku i ekonomsku moć”.

Većina studija koje se bave proučavanjem hibridnih režima, kao njihove glavne karakteristike ističu izborne prijevare, kontrolu medija i pravosuđa te stranačku podobnost i partijsko pokroviteljstvo. Bieber tomu dodaje izazivanje permanetnih kriza u regiji. Također ističe kako izborni autoritarizmi nisu demokracija, ali niti do kraja autokracija. Oni su nešto između. Doktor Bieber je, među ostalim, prvi počeo koristiti izraz konkurentski autoritarizam.

“Taj termin postao jedna od najčešće korištenih definicija u akademskoj literaturi. Postoje i drugi pojmovi, poput hibridnih režima ili iliberalne demokracije. Svi opisuju sivu zonu između liberalnih demokracija i izravnog autoritarizma. Takvi sustavi imaju oporbene stranke i izbore, kao i kritičke medije. Međutim, vladajuće stranke koriste svoju moć na način koji pokazuje da nema istinske konkurencije, da izbori nisu slobodni i fer, a institucije nisu neovisne. Rezultat je toga zarobljavanje države tako da državu i njene institucije kontroliraju male elite koje su ih upregnule u ostvarivanje svoje koristi.

Stabilokracija daje vanjski legitimitet

Među takvim vladavinama postoji niz varijanti, od one poput Turske, koje su više autoritarne, gdje se kritičari, uključujući mnoge novinare, zatvaraju, a ima i onih poput Crne Gore, gdje postoji živahna medijska scena, ali vladajuća stranka ima drugu tehniku čuvanja moći i ostajanja na vlasti. Takve vlade ovise i o tome koliko jake državne institucije nasljeđuju. Američki predsjednik Donald Trump volio bi uživati u vlasti kakvu ima Recep Tayyip Erdogan u Turskoj i ostali autokrati, ali njegova je moć ograničena od strane neovisnih institucija, ravnoteže snaga u Kongresu te neprestanog rada kontrolnih mehanizama. Slično u Poljskoj, gdje vladajuća stranka Pravo i Pravda pripada istoj kategoriji, ali ograničava je snažnije civilno društvo i neovisni sudovi.”

U svojoj najnovijoj knizi profesor Bieber više je puta upotrijebio pojam stabilokracija. Taj pojam, tumači Bieber, podrazumijeva da hibridni režimi na zapadnom Balkanu uživaju vanjski legitimitet koji je podržavan politikom proširenja i Europskom komisijom. “U posljednjem desetljeću EU i neke zemlje podržavali su takve režime, ponekad iz neznanja, a ponekad iz komocije. Izraz koji sam koristio je stabilokracija. To je vlast koja obećava stabilnost i to joj osigurava potporu EU, čak i ako ta vlada nije demokratska. Za kriza, Zapad traži partnere koji osiguravaju stabilnost pa se zbog toga često ignorira autoritarnost režima. To je bio slučaj kada je EU, a posebno Austrija, htjela zatvoriti izbjegličku rutu za zapadni Balkan. EU je napravila dogovor s Erdoganom, a Austrija je sklopila sporazum s Nikolom Gruevskim, autoritarnim vladarom u Sjevernoj Makedoniji.

Autokratski vatrogasci i piromani

Ovaj pragmatizam može biti razumljiv, ali vrlo često je od velike pomoći autokratima. Slično tome, EU se predugo nekritično odnosio prema predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću jer su mislili da će on sklopiti sporazum s Kosovom ili s crnogorskim liderom Milom Đukanovićem, jer se predstavljao kao prozapadni političar. Takve su politike, međutim, vrlo često kratkovidne jer diskreditiraju ideju o europskim integracijama i reformama. Naime, potpora autokratskim režimima u suprotnosti je s izgledima tih zemalja da se integriraju u EU. Autokratski režimi ne mogu biti primljeni u EU, jer države članice ne žele u svojim redovima imati više Viktora Orbana. Dakle, jačanje autokratskih tendencija u nekim zemljama šteti njihovim izgledima da će ući u EU. Umjesto toga, postali su izbacivači migranata i izbjeglica iz država članica EU, čuvaju granice, obavljaju prljavi posao, ali ih se ne poziva u članstvo EU.”

Kao jedno od snažnijih oružja autokrata u regiji, profesor Bieber ističe njihov odnos prema antagonizmima na zapadnom Balkanu. S obzirom na dugu zajedničku povijest, u kojoj je bilo međusobnih ratova, ti su antagonizmi izrazito snažni i prisutni. Stoga novim autokratima nije teško stalno podsticati sukobe iz prošlosti i tako neprestano održavati stanje permanentne krize. A nerijetko se događa da upravo oni koji su izazvali krizu, ponude rješenja za smirivanje situacije, pa na kraju postaju spasitelji.

“Autokrati su istodobno vatrogasci i piromani. Potrebna im je kriza da bi opravdali način svog vladanja, jer u normalnim okolnostima, u normalna, dosadna vremena, teško se prodati kao brana opasnostima izvana te jamac stabilnosti. Stoga takvim vladarima trebaju krize kako bi preživjeli. Međutim, ako Vučić riješi Kosovo ili ako se Đukanović oslobodi prijetnji iz Rusije, tada će vlade država članica EU pažljivije promatrati način na koji oni vladaju i kako ne poštuju demokratske standarde.”

Isti narativi o ratovima

Profesor Bieber objašnjava kako međusobna neprijateljstva i netrpeljivosti na Balkanu traju više od 20 godina od kako su okončali sukobi, jer iako su ratovi završili, njihovim krajem nisu riješeni otvoreni sporovi. “Dayton je rat pretvorio u politički sukob, a suprotstavljena stajališta o Kosovu također nisu riješena sa završetkom rata. Nadalje, mnoge stranke i vlade u regiji vide korist od održavanja neprijateljstava prema susjedima jer im to ujedno služi za odvraćanje pozornosti od stvarnih problema. Dominantni narativi o ratovima uglavnom su isti kao tijekom devedesetih i nema razmišljanja o vlastitim ratnim zločinima niti odgovornosti vlastite strane. To je ugodnije i lakše, ali otežava stvaranje ozračja tolerancije.”

Rast nacionalizma te jačanje desnice u svim državama na zapadnom Balkanu, po Bieberu, rezultat su kombinacije nasljeđa devedesetih i slabljenja alternativnog narativa. “Nakon 2000. godine ideja o zajedničkoj integraciji u EU bila je snažna ideja koja je omogućila alternativu. Budući da je EU oslabila u višestrukoj krizi nakon 2008. pa je mogućnost ulaska u EU za zemlje zapadnog Balkana smanjena pa čak i odbijena, ta je alternativa sada slabija. Osim toga, uspon krajnje desnice i nacionalizma nije isključivo stvar prostora bivše Jugoslavije. S obzirom na autoritarne i krajnje desne vlade u Mađarskoj i Poljskoj, uspjeh krajnje desnice u Njemačkoj, Austriji, Italiji, da samo nabrojimo neke europske primjere, pokazuje se da imamo posla sa širim fenomenima.

Odgovornost EU i NATO pakta

Ta je pojava zapravo globalna. Njeni su uzroci složeni, ali su povezani s osjećajem mnogih birača da su izgubili utjecaj i kontrolu. Krajnje desne stranke i skupine iskoristile su to nezadovoljstvo građana te se predstavljaju kao zaštitnici nacija koji odbacuju političke elite, a isključuju određene grupe, poput migranata. Posebno je zabrinjavajuće kako su te dvije ideje postale mainstream i normalne. I drugo, taj neliberalni trend dovodi u pitanje i osnovnu premisu demokratičnosti, a to je zaštita manjina, ne samo etničkih, nego i političkih i seksualnih te neovisnih institucija.”

Posebno su zanimljive analize profesora Biebera o tome koliko su za jačanje nedemokratskih režima krivi Europska unija i NATO pakt. Naime, politika proširenja EU poslužila je nerijetko kao izlika autokratima da postupno ruše demokratske institucije i nameću više elemenata autoritarnog režima. Na Zapadu su autokrati dočekani kao mladi pragmatični reformatori, pa su dobili potporu medija i političara. Ti balkanski prinčevi došli su na vlast uz pomoć stranaka desnog centra koje su bile povezane sa sličnim europskim strankama pa nije čudno da su uživali njihovu potporu. Nitko ih nije doživljavao kao ekstremne političare iz marginalnih stranaka.

“EU je odraz njezinih država članica. Tijekom proteklog desetljeća, države članice učvršćivale su svoju snagu u Uniji, često na štetu koherencije i jedinstva EU. Bruxelles je pridonio tom trendu jer nije bio dovoljno kritičan prema autoritarnim tendencijama na zapadnom Balkanu i nije imao alate da se suprotstavi sličnim trendovima u samoj EU. Ključne države članice, što dokazuje francuski veto na otvaranju pregovora o pristupanju Sjeverne Makedonije i Albanije prošle godine, sumnjičave su oko pitanja proširenja, često iz razloga koji nemaju nikakve veze sa zemljama na zapadnom Balkanu. To znači da proširenje više nije vjerodostojan proces temeljen na zaslugama. To, u kombinaciji s dinamikom stabilitokracije, pomaže usponu autoritarnih režima.”

Izbori otkrili koliko je Srbija jednopartijska država

Profesor Bieber ocijenjuje kako je rezultat izbora u Srbiji neuspjeh Aleksandra Vučića. “Izbori su, naime, otkrili koliko je Srbija postala jednopartijska država, koju kontrolira jedan čovjek. Vučić i njegova stranka uništili su oporbu, institucije i medije, ali htjeli su osigurati da parlament izgleda kao demokratski forum. Stoga su snizili izborni prag kako bi osigurali ulazak u parlament nekoliko lažnih i lojalnih oporbenih stranaka. Ova strategija, međutim, nije uspjela jer je od takvih stranaka izborni prag prešla samo jedna stranka. Nakon godina erozija raznih institucija moglo bi se reći da se fasada demokracije napokon razbila. Oporba također nije uspjela, jer je podijeljena i nedostaje joj politička alternativa, jer ne nudi ništa drugo osim anti-Vučićizma. To je postalo jasno u prosvjedima.

Demonstracije su odrazile istinsku frustraciju građana načinom na koji je vlast najprije neodgovorno odbacila gotovo sva ograničenja i proglasila pandemiju završenom kako bi dobila podršku na izborima pa je nakon toga ponovno uvela restrikcije. Mnogi su građani prestali vjerovati državi, pogotovo stoga što se čini da se prije izbora manipuliralo brojkama oboljelih. Demonstracije su se otele kontroli pa su dominirale krajnje desne skupine i huligani, a nejasno je je li ih i u kojoj mjeri podržala vlada ili neovisne krajnje desne grupacije. Bilo kako bilo, oni su pomogli u diskreditiranju prosvjeda, pa se nije ostvario očekivani uspjeh. To također pokazuje slabost oporbe koja nije uspjela produktivno kanalizirati prosvjede. Kao rezultat toga, visoka je frustracija građana zbog sve veće arogancije vladajuće stranke, ali i zbog nepostojanja jasne političke alternative. Bojim se da se to neće uskoro promijeniti.”

Ples Srbije između Rusije, SAD-a, EU i Kine

Profesor Bieber smatra kako Aleksandar Vučić često mijenja partnere pa tako neko vrijeme igra na na kartu Rusije, onda SAD-a, pa EU, da bi se sada prioklonio Kini, jer “želi ostati na vlasti i zadržati apsolutnu kontrolu u zemlji, ali također jasno čezne za međunarodnim priznanjem i pohvalama. Njegova politika traženja podrške i povezivanja s različitim državama dobro je funkcionirala i bila je moguća zbog nedosljednog i slabog Zapada. Upadljivo je kako je nedavno napustio Rusiju te se prebacio na Kinu.

Neki su pro-Vučićevi mediji čak optužili Rusiju da želi kroz prosvjede destabilizirati vladu. No vjerujem da će takve optužbe vremenom izgubiti na snazi. To je loša kopija politike nesvrstanosti Josipa Broza Tita, koja na kraju znači da nemate bliske partnere. Uz to, za Srbiju nije strateški bitno građenje prijateljstava te se zbog toga primjenjuje toplo hladno strategija. Tijekom vremena očekujem da će ipak doći do zahlađenja između Bruxellesa i Beograda. Uostalom, EU i ključni partneri poput Njemačke već su puno hladniji prema Vučiću nego prije nekoliko godina.”

Priznanje Kosova?

Na kraju razgovora upitali smo profesora Biebera ima li rješenja za problem Kosova i BiH koji su izvori mnogih ozbiljnih sporova pa i sukoba? “Naravno da postoje, ali to nije lako postići. Za Kosovo je glavno pitanje pod kojim bi ga uvjetima Srbija priznala. Inače, Kosovo ima puno domaćih izazova, ali oni su manje izazovni od izostanka priznanja. Nažalost, Srbija, kao ni prije deset godina, tako ni danas nije bliža priznavanju stvarnosti Kosova kao neovisne države. Daleko je od toga.

Problem BiH je složeniji, jer je to država koja se u velikoj mjeri osporava iznutra. Problem je skupina etnonacionalističkih stranaka koje iskorištavaju sustav kako bi iz njega izvlačili korist, vlast i resurse te se međusobno optuživale za neuspjehe. Oporbi je u svim regijama i nacionalnim zajednicama teško pa čak i ako, recimo, Bošnjaci uglavnom glasaju protiv SDA, a HDZ i SNSD dominiraju među hrvatskim i srpskim biračima. Dakle, ovaj kartel moći snažno je etabliran i teško je zamisliti da bi mogao biti zamijenjen, iako je u prošlosti bilo pokušaja.”