Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Jednog sunčanog jutra mama je pokupila stvari i ostavila me. Ovo je priča o mom životu nakon tog dana

Kristina Ivanuš nedavno je osvojila svjetsku nagradu Hermann Gmeiner koja se dodjeljuje uspješnoj djeci odrasloj u SOS Dječjem selu. Detaljno nam je ispričala svoju životnu priču

Jednog sunčanog jutra mama je pokupila stvari i ostavila me. Ovo je priča o mom životu nakon tog dana

Kristina Ivanuš nedavno je osvojila svjetsku nagradu Hermann Gmeiner koja se dodjeljuje uspješnoj djeci odrasloj u SOS Dječjem selu. Detaljno nam je ispričala svoju životnu priču

FOTO: Vjekoslav Skledar

Koliko god to tužno zvučalo, danas sam presretna što sam završila u domu. Da sam ostala kod svojih roditelja nikada se ne bih bavila stvarima kojima se danas bavim. Moj bi život bio potpuno drugačiji. Živjela bih u toj kući, u tom selu u Zagorju i sigurno ne bih upisala fakultet. Kad sam navršila četiri godine moj tata je rekao da ću ići u željezničku školu. Dakle, ne bih mogla birati ni školu. Tako da vjerujem da se nekada teške stvari dogode da nam jednog dana bude bolje.

Kristina Ivanuš većinu svojeg života provela je bez roditelja u SOS Dječjem selu Lekenik. Sa šest godina dijagnosticirana joj je rijetka neurološka bolest zbog koje je imala otežano kretanje, a morala je prolaziti i kroz duge i bolne pretrage. No, unatoč bolesti cijeli se život bavila sportom zbog čega su joj liječnici nedavno skinuli dijagnozu. Danas, Kristina ima dvadeset i dvije godine, studira marketing i sama si svojim radom otplaćuje studij. Prije nekoliko mjeseci postala je i dobitnica svjetskog priznanja Hermann Gmeiner, te je postala uzor mnogim mladim ljudima diljem svijeta. Za Telegram je detaljno ispričala svoju životnu priču.


S četiri godine završila sam u SOS dječjem selu Lekenik. Prije toga živjela sam s mamom, tatom i četiri godine starijom sestrom Anamarijom u selu pokraj Zaprešića. Nemam puno sjećanja iz tog razdoblja. Pamtim samo dva događaja, mamin odlazak od kuće i put prema Lekeniku.

Mama je otišla kad sam imala tri i pol godine. Imam svega nekoliko slika u glavi od tog dana. Bilo je sunčano jutro, pokupila je stvari i otišla, a seka i ja smo otrčale do ruba ceste i stale pokraj potoka. Čekale smo tatu da se vrati s posla. Radio je na željeznici noćne smjene i uvijek se vraćao u isto vrijeme. Plakale smo jer smo znale da se mama više neće vratiti.

Danas shvaćam zašto je otišla. Nije više mogla trpjeti tatino maltretiranje. Iako nju nije fizički napadao, tu je gore prošla moja seka koja je tada imala nepunih osam godina. No, mamu je sustavno psihički zlostavljao i njezin jedini izlaz bio je bijeg u kuću koju je naslijedila nakon bratove smrti. To je bila ruševina, bez struje i vode, a ona se tamo zaputila bez novaca i hrane.

Kristina kao dijete

Mami ništa ne zamjeram. Imala je grozan život

Moja mama nije imala roditelje, isto kao ni ja, ali je imala puno teži život od mojeg. Kad se rodila umrla joj je mama, a vrlo brzo i tata, pa je jako rano ostala siroče. Imala je samo baku koja ju nije htjela. Uzela je k sebi maminog brata, a nju je smjestila u udomiteljsku obitelj.

Nedavno mi je odgajateljica pročitala dokumente u kojima piše da su je u toj prvoj udomiteljskoj obitelji napali vilama, pa je otišla u drugu udomiteljsku obitelj. Ali je i tamo morala jako puno raditi. Odlazila je na ispašu stoke, brinula se o svinjama i kokošima i bila je jako loša u školi. Nitko s njom nije radio, niti ju je motivirao da upiše srednju, tako da je nažalost završila samo osnovnu školu.

S osamnaest godina udala se za mojeg oca jer nije imala gdje živjeti. I tako je rodila nas dvije i pobjegla od tate u tu praznu kuću. Puno je radila kroz sve te godine i to teške fizičke poslove. S trideset i pet je već bila uništena od rada, pa su joj izvadili kralježak i spajali kičmu. Svjesna sam i da je sniženih intelektualnih sposobnosti i ništa joj ne zamjeram jer je imala stvarno grozan život. Danas je posjećujem i pomažem financijski jer živi od 800 kuna mjesečno. I sada traži posao i nadam se da će ga uspjeti naći kako bi mogla lakše preživjeti.

Tata nas se sudski odrekao. To mi i danas piše u rodnom listu

A tata? On je priča za sebe. Kod njega smo seka i ja ostale još nekoliko mjeseci nakon maminog odlaska. Uzeo je bolovanje i godišnji i bio je s nama doma. Kad se morao vratiti na posao odlučio nas je smjestiti u dom jer nas nije imao tko čuvati. Sjećam se te vožnje do Lekenika. Bila je zima, spakirao je mene i sestru u auto i tijekom vožnje smo uglavnom šutjeli. Gledala sam kroz prozorsko staklo to ogoljelo drveće i šumu kroz Zagorje. I dalje se više ničega ne sjećam, ali pamtim drugi dan u dječjem selu. Bio je Sveti Nikola i svi smo dobili poklone. To mi je puno značilo jer se kod nas doma to jako rijetko događalo.

Nakon što nas je tata smjestio u dom nešto se promijenilo. Kao da nas je zamrzio. Dolazio bi nam u posjete, ali ne kao tata, više kao nekakav stranac, a ubrzo nas se i sudski odrekao. Bilo mu je teško plaćati moj dom 200 kuna mjesečno, iako je to bila jedina obveza koju je imao prema meni. I danas mi u rodnom listu piše da me se tata odrekao i to će tamo stajati do kraja mojeg života.

Kristina na moru u Selcu s dječjim domom

U Lekeniku sam imala odlično djetinjstvo

I koliko god to tužno zvučalo, danas sam presretna što sam završila u domu. Da sam ostala kod njih dvoje nikada se ne bih bavila stvarima kojima se danas bavim. Moj bi život bio potpuno drugačiji. Živjela bih u toj kući, u tom selu u Zagorju i sigurno ne bih upisala fakultet. Kad sam navršila četiri godine moj tata je rekao da ću ići u željezničku školu. Dakle, ne bih mogla birati ni školu. Tako da vjerujem da se nekada teške stvari dogode da nam jednog dana bude bolje.

U Lekeniku sam imala odlično djetinjstvo. Ok, živjeli smo svi bez roditelja, po šestero u kući s jednom SOS mamom, ali imali smo neke druge stvari koja druga djeca nemaju. Imali smo društveni centar i sportsko igralište. Bavila sam se odbojkom, hobby artom, svirala violinu, išla na dramsku kad još nisam znala čitati. Kreativno i aktivno smo provodili vrijeme. I najljepši trenuci su mi bile te aktivnosti. Pamtim da su nam došli i iz Balon kluba i podignuli nas u zrak, tako da sam se kao maleno dijete vozila balonom. I takve događaje nikada ne zaboraviš.

Sa šest godina sam se razboljela

Iz tog ranog djetinjstva pamtim i razdoblje bolesti. Imala sam šest godina kad mi se na tjedan oduzeo osjet u nogama. Nisam mogla samostalno hodati. Sjećam se da su me moja SOS mama Gordana i SOS mama iz kuće pored naše držale za ruke i vodile u bolnicu u Sisak, no brzo su me poslali na Rebro u Zagreb. Nakon dugih i iscrpljujućih pretraga dobila sam dijagnozu. Riječ je o Poliradikuloneuropatiji, bolesti perifernih živaca. To je jako rijetka bolest. Toliko rijetka da nisam o njoj ništa našla kada sam je puno godina kasnije utipkala u Google.

Živci su mi bili dosta oslabljeni i liječnica je rekla da je to možda posljedica mojeg života kod roditelja. Nisu me baš čuvali. Sestra se sjeća da sam kao beba jako puno padala. Padala bih iz kinderbeta i iz hodalice, a kako je kuća bila na brijegu znala sam pasti iz hodalice i kotrljati se do dole po dvorištu. I moguće da se od tih silnih padova možda nešto oštetilo i tako je krenula bolest.

Svi su me znali kao smotanu Kikicu

Moja je bolest specifična po tome što nisam imala bolove i nisam primala nikakve lijekove, ali sam jako puno padala. Svi su me znali kao smotanu Kikicu. Tipa, trčim po stepenicama i razlijepim se, a SOS mama se dere ‘jesi živa?’ Ja uzvratim da jesam i nastavim dalje. I to se događalo jer bih ponekad imala osjećaj da sam dignula nogu, ali mozak ne bi poslao tu informaciju u tijelo i samo bih se raskeljila po stepenicama. Isto tako sam skužila da puno brže gubim snagu od svojih vršnjaka, trenirala sam odbojku i puno brže se umarala. Noge su mi bile slabije i češće bih osjetila umor, a znala sam imati i trnce u nogama.

S osamnaest su mi maknuli dijagnozu, ali nažalost ne znaju hoće li se bolest ponovno vratiti. Nadam se da neće i to mi je motivacija da cijeli život budem aktivna. Sa sedamnaest godina sam se počela baviti ronjenjem i možda je to ključ mojeg ozdravljenja jer mi je liječnica uvijek sugerirala da što više plivam i bavim se sportom. Svake godine sam odlazila u Krapinske toplice gdje bih po po tri tjedna bila hospitalizirana, a tijekom godine sam odlazila i na fizikalne terapije. Negdje sa 16 godina stanje mi se počelo popravljati.

Unatoč bolesti Kristina se cijeli život bavila sportom

I od te bolesti možda mi je najgora pretraga EMNG koja uključuje pikanje u živce, a traje sat i pol. Ležiš na stolu, a liječnici te ogromnom iglom pikaju po cijelom tijelu, namještaju je lijevo- desno, traže živac i gledaju kako tijelo reagira. Zadnji put sam to prošla prije pet godina i to je bila tolika bol da su mi samo suze u tišini curile niz lice. I bojim se da ću jednog dana opet morati raditi tu pretragu jer samo tako mogu otkriti moje stanje.

Razdvojenost od sestre mi je jako teško pala

Zbog te moje bolesti odgodili su mi osnovnu školu, pa sam prvi razred upisala s osam godina. U školi nisam imala nikakvih problema i nisam se osjećala drugačije od djece koja su imala obitelj. Vjerojatno zato što smo svi iz Lekenika išli u tu školu. Bila je udaljena svega nekoliko minuta od naših kuća i imala sam osjećaj kao da je to naša škola.

Najteže razdoblje mi je bilo kad mi je seka otišla u srednju školu. Upisala je kuharsku i preselili su je u stambenu zajednicu za mlade u Veliku Goricu. Imala sam tada 11 godina i imala sam osjećaj kao da sam ostala potpuno sama.

Kristina sa sestrom Anamarijom

Cijelo smo djetinjstvo bile skupa i borile se zajedno protiv cijelog svijeta i ta razdvojenost nam je jako teško padala. Ona se nakon srednje škole odmah udala i preselila u Primošten, pa smo nažalost većinu životu razdvojene. No, danas je posjećujem, a postala sam i dva puta teta i to mi je super osjećaj.

Nisam govorila o svojim emocijama

Pamtim da mi je bilo teško i za praznike. Kad bi većina djece iz sela otišla kod svojih roditelja ja sam ostajala sama, ali kasnije se i na to naučiš. Falili su mi roditelji i kada bih poslije nastave vidjela da po djecu iz okolnih sela dolaze njihove mame ili tate. Osjetiš se u tom trenutku nekako sam. Prisjetiš se onoga čega nemaš, a trebao bi imati kako dijete. I nisam si to tada mogla objasniti. Nekako nastaviš dalje. Pomiriš se sa stvarnom situacijom i bolje se osjećaš.

Nedavno mi je i moja SOS mama Gordana rekla da sam bila rijetko dijete koje se tako brzo prilagodilo. Sjećam se i da nisam plakala pred njom. Ona me nikada nije vidjela da plačem, a plakala sam. Uglavnom sama u sobi u krevetu gdje me nitko nije mogao vidjeti.

Nikome nisam željela pokazati kako se stvarno osjećam. I kad mi je bilo najteže bila sam nasmijana. I to je bila moja obrana, bilo mi je tako lakše. Sa SOS mamom Gordanom razvila sam emotivan odnos. I uvijek je bila tu za savjete i pitanja. Ona je osoba koja me odgojila, ali ne doživljavam je kao svoju obitelj jer u glavi znam da je to bio njezin posao. No, s druge strane ona je to napravila dobrovoljno umjesto mojih roditelja koji su to mogli, a nisu htjeli ili mogli. I zato je jako poštujem.

Kristina u mašakarama u osnovnoj školi

Skrivala sam istinu o svojem odrastanju

Iz Lekenika sam sa 16 godina otišla u SOS stambenu zajednicu Velikoj Gorici. To je kuća na tri kata sa šesnaestoro djece i odgajateljima. Plan mi je bio upisati kuharsku kao i moja sestra, ali mi doktorica nije dala. Nisam smjela u nikakvo strukovno zanimanje zbog prevelikog opterećenja nogu. Na kraju sam upisala srednju ekonomsku i sada mi je drago da je ispalo tako.

U razredu sam tada bila jedino domsko dijete i prvi put sam se osjećala totalno drugačije od ostale djece. Bojala sam se kako će me gledati i bilo mi je jako teško. Prvih pola godine nikome nisam ispričala svoju priču. Pravila sam se da sam iz Velike Gorice i stalno sam nešto petljala kako ne bih trebala reći istinu.

Međutim, nisam mogla dugo skrivati istinu jer je Gorica mala i ispričala sam im cijelu svoju priču o odrastanju jer ih je zanimalo tko su moji roditelji. Tko su ti ljudi koji tako ostave djecu. I nitko nije loše reagirao, neki su se i rasplakali, stavili su se u moju kožu i zamislili kako bi im bilo bez roditelja.

Počela sam raditi sa 16 godina i kupila si prvi mobitel

Možda mi je taj period srednje škole bio najteži. U godinama si kada bi želio izlaziti. Svi moji vršnjaci su izlazili, slavili rođendane, a mi smo imali pravilo vikendom doći doma u dva. I onda ako ideš van u Zagreb, ulaziš u klub u ponoć, a ja sam već u jedan morala krenuti nazad za Goricu. I tada sam se najviše osjećala izolirano. Iako mi danas nije žao jer mislim da nisam ništa propustila, ali u to sam vrijeme bila jako ljuta.

Osim toga svi su poslije škole išli na kave, pa u pekare pod odmorom, a ja sam imala svega 140 kuna džeparca mjesečno i nisam ih mogla pratiti, pa bih se uvijek poslije škole izmotavala da sam umorna, da moram nešto obaviti… Bilo mi je neugodno reći da nemam za kavu. I sjećam se da sam jako željela mobitel. Svi su imali mobitele, pa sam stalno posuđivala od frendica i fotkala se.

I to me motiviralo da počnem raditi. Krenula sam sa 16 godina i prvi posao bio mi je čišćenje apartmana po Zagrebu. Od tog honorara kupila sam rabljeni mobitel od frendice. Kasnije sam odrađivala sezone na moru i radila za vrijeme zimskim praznika inventure po dućanima, konobarila i mogla sam ostalu djecu financijski više pratiti i bolje sam se ukopila u razred.

Ronjenje mi je pomoglo kod bolesti, a bila sam i na Maldivima

Sa sedamnaest godina sam krenula na ronjenje i vjerujem da mi je ta aktivnost pomogla da ozdravim. Moj instruktor Damir Zurub iz kluba ‘Roniti se mora’ omogućio je da četiri cure iz SOS dječjeg sela Hrvatska besplatno prođu školu za instruktora ronjenja. To je ogroman trošak, no on je želio napraviti nešto za nas. Kako mi nemamo roditelje htio je da imamo nešto što druga djeca nemaju. Ja sam se na kraju jedina nastavila baviti time jer su druge cure u međuvremenu odselile iz Hrvatske.

Kristina snimljena prilikom zarona

Odlazim redovito na akcije čišćenja podmorja i bavim se podvodnim modelingom, a nedavno smo bili i na Maldivima gdje smo ronili s morskim psima. Tako da sam isprobala gotovo sve ljepote ronjenja. Još uvijek se školujem i nadam se da ću jednog dana imati i licencu instruktora ronjenja. I to će mi biti nekakva sigurnost jer ću uvijek to moći raditi ako ne nađem posao sa školom ili fakultetom. Doduše, malo se uplašeno osjećam jer je to velika odgovornost i ronjenje je opasna rekreacija ako ne poštuješ sva pravila, ali vidjet ćemo kad položim. Možda se i ohrabrim i odlučim voditi grupu od 5, 6 članova na zaron.

Uz dečka Luku odlučila sam upisati faks

Nisam planirala upisivati faks nakon srednje, ali sam na kraju trećeg razreda, dok sam odrađivala sezonu u jednom kafiću u Filip Jakovu, upoznala svojeg dečka Luku. On je tada bio student druge godine strojarstva u Zagrebu i uz njega sam otkrila studentski život i shvatila da želim studirati. Prije dvije godine upisala sam marketing na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu.

Naš Vjekoslav Skledar snimio je Kristinu kod Studentskog doma Stjepan Radić gdje Kristina trenutno živi

Odlučila sam se za privatni faks jer sam morala upisati redovni studij da mogu dobiti studentski dom da imam gdje živjeti, ali sam bila svjesna da moram nastaviti raditi, a to na državnom fakultetu ne bi bilo moguće uz redovni studij. Sezona mi je i dalje glavni izvor prihoda. Ovog ljeta sam, recimo, radila u plasteniku cvijeća, a dobivam i državnu stipendiju od 1200 kuna. Preko godine radim i u međunarodnoj firmi Ernst & Young administrativne poslove tako da mogu sve pokriti jer me studij mjesečno košta 2 200 kuna. No, uspijevam sve pokriti svojim radom.

Sada sam na trećoj godini i za sada ne planiram upisivati postdiplomski studij. Luka je sada na zadnjoj godini strojarstva i plan nam je da ove godine oboje završimo svoje fakultete i odselimo skupa u Filip Jakov gdje je njegova obitelj. Oboje nas privlači Dalmacija jer želimo imati veliku obitelj i to je puno bolje mjesto za odgoj djece od nekog velikog grada.

Nagrada i izlazak u medije

Moram priznati da mi se život preokrenuo nakon što sam osvojila nagradu Hermann Gmeiner. Krajem prošle godine prijavila me odgajateljica Danica Gvojić iz SOS zajednice mladih u Velikoj Gorici jer je željela da baš ja budem uzor mladima i da pokaže mojim primjerom kako si svatko sam kroji svoju sudbinu. Ušla sam u uži izbor s još tri cure iz svijeta i još uvijek ne mogu vjerovati da sam baš ja osvojila tu nagradu.

U šestom mjesecu je dodjela u Austriji i dobit ću pet tisuća eura i certifikat za uspješno dijete iz SOS sela. Tim ću novcem platiti studij do kraja, a ostatak ću staviti na štednju. Dobra stvar je što su nas u Lekeniku, i kasnije u zajednici, naučili štedjeti. I da nije bilo tako ne bih mogla putovati, niti plaćati studij. Naučila sam živjeti skromno i ovaj novac od nagrade mi puno znači.

Danas je Kristina studentica 3. godine marketinga

Kada je krenula utrka za nagradu morala sam izaći u medije i ispričati svoju priču. Isprva to nisam htjela jer me bilo sram. No, sada pričam o tome puno lakše. Kad se sjetim svojeg prvog intervjua. Bio je lockdown, tada sam još bila nominirana za nagradu i mailom sam morala odgovoriti na četrdeset pitanja.

Sjedila sam u svojoj sobi u studentskom domu i samo pisala i plakala. Teško je staviti svoj život na papir, a i ja sam se ove teme dosta sramila. Još uvijek me malo sram, ali što više pričam o tome nekako mi postaje normalnije. A zašto me sram? Da ljudi ne bi loše mislili o meni. Uvijek me nekako strah da ne pomisle kako su domska djeca možda neodgojena jer nisu imala roditelje.

2020. godina mi je najbolja godina u životu

Gostovala sam i u HTV-oj emisiji kod Tončice Čeljuske. I sjećam se da sam tamo spomenula kako šparam za autoškolu koja planiram upisati za godinu i pol. Nakon emisije mi se javilo pet autoškola i ponudilo mi besplatno polaganje ispita. Ne mogu vjerovati da ima toliko dobrih ljudi koji su spremni pomoći. Jako me to dirnulo. I u šoku sam koliko mi se život promijenio.

Kristina bi se, kaže, voljela baviti i foto modelingom Vjekoslav Skledar

Na faksu, primjerice, nitko nije znao za moju priču. I super su svi reagirali, čak su mi predložili da budem njihovo zaštitno lice i ponudili mi smanjeno plaćanje faksa za pedeset posto. I te geste su me posebno dirnule.

U toj sam emisiji rekla i kako bih se voljela baviti foto modelingom i nakon emisije me nazvala menadžerica mladog pjevača Jure Brkljače i ponudila mi snimanje spota s njim. Tako da sam nedavno bila na snimanju i spot je već pušten na YouTubeu. I to mi je bilo ostvarenje sna, prštala sam od sreće na snimanju, a i inače obožavam Juru i njegove pjesme. Sve govore o ljubavi, a za mene je ljubav sve na svijetu.

I ova 2020. godina je mnogima kobna zbog korone i potresa, ali meni je najbolja godina do sada i pamtit ću je cijeli život. Ova nagrada, autoškola, snimanje spota.. i tko zna što će još biti. Ovo je možda tek početak.