‘Stela kao da je pisana za mene’

„Imam osjećaj kao da je Dino pisao Stelu za mene.. a je li stvarno? Neću i ne mogu na to odgovoriti. Mislim da se to treba pitati njega, ali taj osjećaj definitivno postoji. Stela je jedan fantastičan karakter i ja bih tu predstavu tako rado reklamirala kada ne bih bila u njoj. Da to idem raditi u ovim okolnostima bilo bi vrlo neukusno“, govori Jelena i daje nam samo svoje dojmove predstave. Prvi čin je, kaže, neodoljivo podsjeća na stil Tennessea Williamsa, a ima i elemenete Sunset Boulevarda, dodajemo.

„Točno to! Ima tu jednu dimenziju karizmatičnih, ludih zvijezda kakve smo mi rijetko mogli upoznati. Daleko od toga da sam osjetila i dijelić tog glamoura, ali mogu si ga zamisliti. Ona je baš velika ex yu zvijezda’’, govori i prisjeća se kako je dio te uloge tražila u sebi, ali najveća joj je inspiracija bio njezin otac, Boris Miholjević. ‘’ U svojem tati sam pronašla najveću inspiraciju. Jer on je, iako je već stariji gospodin, jedan od najluđih ljudi ikada’’, govori i nabraja dalje Božidarku Frajt, Inge Appelt, Mariju Kohn i Minju Majurec, koje su je kao velike glumice, bez dlake na jeziku, također nadahule za tu ulogu.

„Baš sam nedavno s Anicom Dobrom, s kojom sam se zbližila u Crno- bijelom svijetu, pričala o pokojnoj Mileni Dravić. Dakle ona je bila naša najveća regionalna zvijezda i umrla je sama. I ovo što ću sada reći je možda previše intimno, ali nije fer da je morala pred kraj života živjeti toliko skromno. Tolika zvijezda, a toliko skromno. To su ti paradoksi ove sredine. To je ono kad Stela kaže ‘ova regija je gruba provincija’. Hoću reći, možemo mi glumci to gledati s te naše neuralgične točke, ali to nam je svima blisko. Ne trebaš biti glumac, ne trebaš biti iz kazališnog svijeta da bi osjetio tu tjeskobu, a s druge strane zna biti jako smiješno slušati te iskrene ljude s puno šarma. To peče, ali je istovremeno zabavno. Takva je i Stela“.

Pešut im je dao potpunu slobodu s tekstom

Stela, poplava nije samo priča o duhovitoj, ludoj, ekscentričnoj i britkoj glumačkoj zvijezdi. Priča je to i o odnosima majke i njezine djece, usamljenosti, pogrešnim životnim odlukama i potrazi za identitetom. Stela je tip osobe koja se ne može pokolebati, a taj njezin karakter pretvorio je njezinu djecu u ljude koji pate. Stela živi u vezi s muškarcem koji je gay i koji je njezin prijatelj i s kojim dijeli puno toga u životu. S druge strane dolazi i lik novinarke Ivane, plahe depresivke i potpune Steline suprotnosti, a igra je Ksenija Pajić.

„E, baš kad pričamo o odnosima.. taj aspekt predstave je bio zanimljiv i mojoj prijateljici psihijatrici. I ona mi je rekla da bi svakog poslala pogledati predstavu da vidi te duboke i neuobičajene odnose“, govori Jelena i naglašava kako je ona potpuna suprotnost od Stele. „Vrlo sam sramežljiva, plaha, lako me povrijediti i stalno gledam jesam li nekog uvrijedila. Ne vjerujem u horoskop, ali sam vaga u znaku i osjećam da stalno gledam je li sve bilo u redu, da li se netko osjećao grozno, jesu li svi dobro. I nikad se ne bih mogla ponašati kao ona.”

Dino Pešut im je nekoliko puta bio na probi, a ponašao se, da citiramo Miholjević, ‘kao jedan mudri dramski pisac’. Nakon jedne od proba rekao im je da je tekst sada njihov i dao im je odvezane ruke. “Mi se bojimo što će reći pisac i ako imaš strah dobiješ i prestrašene rezultate. Dino je bio odličan, došao nas je vidjeti i zagrliti. Ništa mi nije govorio jer je točno znao da bi mene to možda pokolebalo. Samo me zagrlio i bio je jako zadovoljan. Imala sam sreće što sam počinjala usporedno s našim dramskim piscima kao što su Asja Srnec- Todorović, Ivan Vidić, Lukas Nola koji je tada puno pisao. I svi nabrojani su jako mudro postupili kada su nam prepustili tekst“, prepričava glumica.

‘Ja bih sada sve! Studirala, radila, putovala…’

Komentiramo kako Stela tematizira starenje kao nešto čega ju je strah. Nekada se na glumice u pedesetima gledalo kao da su na zalazu karijere. Danas kao da to ipak više nije tako. “Joooj da! I moja mama je to doživjela, pa nije skoro 25 godina radila ništa u svojem matičnom kazalištu“, kaže Jelena sjetivši se svoje majke, Lele Margetić. „Danas mi je divno koliko su žene došle u fokus, hoćeš od holivudske produkcije do recentne književnosti.“. Genijalno joj je, kaže, što je i Ljudmila Ulicka svoj prvi roman napisala i objavila kad je zašla već duboko u četrdesete.

„Luuudo mi je to! Nekada su žene u tim godinama postajale nevidljive, a danas mijenjaju zanimanja. Evo, jedna moja frendica nedavno je osvojila nagradu za SF priču, a nikada se prije nije time bavila. Imam osjećaj da smo dobile vjetar u leđa i nemamo više tu predrasudu da nam život jenjava i da je vrijeme da se smirimo. Za sada osjećam jedan novi veliki nalet energije i baš me to oduševljava. Možda je čak malo previše pubertetski i pomalo nestabilan jer ja bih sada sve.. putovala, zarađivala, bavila se djecom, studirala, radila predstave, snimala filmove, maštala, čitala, vježbala, bila majstor joge. Nisam očekivala tu neku navalu energije“, veselo će Jelena.

„Osim toga gledam sve te ljepotice, svoju Kseniju Pajić, Anicu Dobru, koje su malo starije od mene. I gledam ih tako i mislim si ‘kakve ženske!’. Tu vibru, mudrost i energiju koju imaju. Gledaš što ljudi rade i kad se okreneš oko sebe vidiš da čovjek može imati razlog za optimizam. Recimo, ja imam prijatelje koji imaju između dvadesetak i devedesetak godina. I to mi je super! Kada smo snimali Ludu kuću najbolji frend mi je bio, nažalost pokojni, Kiki Kapor koji je tada imao 78 godina. Mi smo bili tako dobri! Bio mi je kao neki frend iz generacije. Toliko smo se smijali i zafrkavali… i strašno mi nedostaje”, sa sjetom se prisjeća Miholjević.

‘Jebate, ovo nije normalno!’

Nakon premijere Stele, poplave, Jelena je, kaže, bila toliko emocionalno iscrpljena da je imala osjećaj da komotno može u bolnicu. Teško joj je pao i rastanak s ekipom predvođenom sarajevskom redateljicom Selmom Spahić. „Teško je to. Nekako se jako poistovjetimo i vežemo kroz sve te intenzivne probe koje traju mjesecima. I onda se odjednom moraš vratiti u neku drugu kolotečinu. Od tih stanja se osjećaš kao da te netko premlatio, a zabolio me i Selmin povratak u Sarajevo. Fali mi što se ne vidim s cijelom ekipom. I taj adrenalin ti se malo spusti i to su stvari koje ljudi ne znaju. Evo, ja sam dobra s Lucijom Šerbedžijom i znam da je njezin tata poslije svih velikih uloga trebao vrijeme da se spusti“, objašnjava Jelena i dodaje kako je glumački posao na neki način zapravo šamanski.

„Mi moramo tuđe misli i emocije provesti kroz sebe. I da, naučili smo načine zaštite da te to prejako ne uzme, ali ipak sve te emocije trebaju proći kroz tebe da bi ljudi vidjeli i razumjeli, da bi se s njima povezao. I to je jedan krug koji jako hrani, ali može i jako iscrpiti. Ipak je to jedna disciplina gdje moraš, primjerice, u deset ujutro vrištati, plakati… Mislim, malo je ludo kad počneš o tome dublje razmišljati, ali nedavno sam bila na jednom castingu izvan Zagreba. Dakle, nađem se u nekom gradu kako u pola dvanaest plačem pred nekom kamerom. I poslije si mislim, jebate, ovo nije normalno! A onda poslije kao klopamo nešto i smijemo se. Malo je zagonetno sve to skupa, zar ne?“, zapitkuje se kroz osmijeh Miholjević.

Zašto ne želimo podržati svoje?

Odgovaraju joj, kaže, i komične i ozbiljne uloge, a pretpostavlja da to može zahvaliti genetici. „Obožavam se cerekati, kreveljiti i smišljati gluposti. To me beskrajno veseli i vjerojatno sam to od tate povukla, a od mame sam dobila ono nešto dramsko. Tako da mogu i u tom smjeru otići.“ Zna je, kaže, iznervirati kada ljudi opisuju što bi napravili s nekim tekstom. „Često čuješ ljude kako govore kako bi nešto odigrali ovako, a nešto onako, ali nikako da shvate da je ljepota kazališta u tome što se najviše radi u trenutku“.

Slaba je i prema redateljima i piscima. „Jako me boli taj odnos prema redateljima i piscima. Vidim koliko teško žive, stalno putuju i zapravo malo imaju od svojeg rada“, kaže razočarano. Isto tako joj se svako toliko nameće pitanje zašto su Hrvati narod koji ne želi voljeti i podržati svoje. „Zašto smo takvi? To mi je potpuno suludo i to najviše vidim po serijama. Vidim to i u Crno- bijelom svijetu. Nakon prve sezone bilo je toliko reakcija, strašne su tu kritike pale, bilo je puno picajzliranja, gledanja svakog kadra. I tek sad, kada se reklo da se više neće snimati, ljudi doslovno pišu HRT-u da žele četvrtu sezonu. Trebalo je proći pet, šest godina da je ljudi zavole“.

„Evo, neki dan hodam ulicom i priđe mi jedna djevojka i pita me hoću li se fotkati i pomislim kako je povezano s Crno-bijelim svijetom. A ona meni kaže ‘’Ma ne, znate ja Vam želim fotku sa svima koji su ikada bili u Bitangama i princezama”, a ja sam bila u samo jednoj epizodi kao gost. Znači vidiš da klinci zapravo počinju valorizirati i voljeti nešto što je snimano prije toliko godina. I onda si mislim, koliko bi mi bolje radili kada bismo znali da snimamo četvrtu sezonu CBS-a. Glumci bi se pripremili, oslobodili bi si termine i ne bi bilo drž’, ne daj kao što je bilo svaki puta do sada!”

Sjećanje na osamdesete kad su svi pjevali

Kada se počelo pričati da je HRT odustao od CBS-a, te da je završetak treće sezone, možda i kraj serije, pobunio se i glumac, Slavko Sobin koji je na svojem Instagram profilu pozvao gledatelje da se jave na HRT. Jesu li dobili nekakv odgovor s televizije, Miholjević još uvijek ne zna. „Nažalost, nisam upućena u to. Ali dirnulo me koliko se ljudi okupilo u Bogovićevoj gdje je obilježen kraj snimanja. Bilo je toliko veselih ljudi i gomila klinaca s majicama od Azre i Haustora. Jako me to razdragalo. Mislim može se kritizirati, ali mi imamo svoju proizvodnju, svoje serije, svoje predstave, svoje romane i daj budimo bar malo ponosni na to.“

Ta serija, kaže, ima odličan cast, divne lokacije i dobru priču. Osim toga te su godine dio naše ne tako davne povijesti, pa ih sve to kao ekipu dodatno inspirira. “Baš smo na jednom snimanju pričali što za nas znače 80-te. I ja se sjetim te glavne razlike koja mi je tako čudna i zapravo prilično metaforička. Svi su pjevali. Sjećam se da se pjevalo u autu kada se išlo na put. Pjevalo se na ročkasima, onda bi se našli frendovi na večeri doma, pa bi se opet pjevalo. Ljudi bi nosili one prijenosne stoleke i stolice kada bi išli na more i onda bi stali uz cestu, izvukli te svoje mahuna salate i sendviče, pa bi zapjevali. Da, ljudi su pjevali”, prisjeća se dijelova svojeg djetinjstva i mladosti Miholjević.

“I želim reći da ne idealiziram jer bilo je groznih stvari u 80-ima, nemojmo se zajebavati. Sjećam se da su mene i Barbaru Rocco legitimirali jer smo pjevale na ulici… apropos pjevanja. To se danas ipak ne događa. Nemam nostalgiju za tim vremenima, ali postoji činjenica da je odrastanje u društvu u kojem se puno pjeva, i u kojem su ljudi koji nose markiranu robu seljoberi, bilo puno zdravije.”