Stvari se često počinju zakuhavati uz pomoć pornografije.
Ne sve, jasno, ali mnoštvo modernih tehnoloških novotarija krenulo je u masovan život prvo putem pornografskih stranica i malo po malo postalo dio svakodnevne pop kulture. Neki autori tvrde čak i da su pravo vatreno krštenje na xxx stranicama imale i danas samorazumljive civilizacijske tekovine poput e-trgovine ili video streaminga.
Tako je bilo i u ovom slučaju. Jedan od korisnika društvene mreže Reddit je krajem 2017. godine uz pomoć programa za strojno učenje uspio izmijeniti porno scene na način da je na tijela glumica stavljao glave poznatih žena i to tako da je stvar izgledala sasvim uvjerljivo. Tad je rođen i izraz koji ćemo sigurno još mnogo, mnogo puta čuti – deep fake. O da, fake news ili lažne vijesti imaju naprednog rođaka.
Momčina i crveno donje rublje
Nepoznat netko, ili možda skoro pa poznat, s obzirom da se javno prijeti “bandi koja će uskoro završiti u zatvoru”, slično se, veli službena verzija, poigrao s fotografijom glave potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića i “instalirao” je na tijelo slično građenog muškarca, kojem u krilu sjedi vrlo oskudno odjevena crnokosa djevojka i pruža mu mobitel na kojem je pažljivo pripremljen, po svemu sudeći, kokain.
Iako se ne radi o klasičnom deep fake-u, jer je riječ o slici, a ne video-snimci, ovo je praktički prvi put da se hrvatska politika, hrvatsko društvo, a i hrvatsko novinarstvo, susrelo s ovakvom vrstom pažljivo digitalno izrađene krivotvorine. Toliko dobro napravljene da digitalni forenzičari tjednika Nacional, koji je priču objavio, nisu uspjeli ni po čemu zaključiti da je slika mijenjana. Pa kako onda znamo da je slika doista krivotvorena i da i ramena i ostatak momčine u čijem krilu sjedi izdašna djevojka u crvenom donjem rublju nisu doista Tolušićevi?
Rekla je SOA. Sigurnosna obavještajna agencija. Ili, narodski, hrvatska tajna služba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na stranu Tolušić, djevojka i kokain
Ovdje sad treba staviti Tolušića, “Tolušića”, djevojku i kokain malo na stranu. Oni, naime, nisu ključni.
“Može zvučati kao fraza, ali daljni koraci koje ćemo poduzeti u dobu informacija značit će razliku između toga hoćemo li preživjeti…”, govorio je o prijetnjama lažnih vijesti prošle godine bivši predsjednik SAD-a Barack Obama gledajući u kameru, “… ili postati neka vrsta sjebane distopije. Hvala vam i ostanite budni, pičkice”.
Da, cijeli video je lažiran. Na snimku Obame američki BuzzFeed dodao je usta i glas glumca i cijela stvar izgleda potpuno uvjerljivom. U odnosu na ovo, eventualna montaža hrvatskog ministra i djevojke je dječja igra. Uz ovakvu tehnologiju mogućnosti zloupotrebe su praktički neograničene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi urednički entitet
Američki stručnjaci već mjesecima upozoravaju na scenarije u kojima bi deep fake tehnologija mogla ozbiljno utjecati na rezultate izbora. Primjerice, da se u izbornom danu pojavi lažni video u kojem je kandidat na izborima u seksualnom odnosu s prostitutkom. Dok se cijelu priču stigne makar relativno uvjerljivo demantirati, biralištima bi mogli proći već milijuni ljudi.
Hrvatski problem mogao bi biti još ozbiljniji. Prvi visokonaponski politički falsifikat razotkrila je, bar tako kaže – i zasad o tome ne daje nikakve tehničke detalje – hrvatska tajna služba. Što kad do medija dođe neka nova kompromitirajuća fotografija ili video snimka hrvatskih političara? Je li dovoljno osloniti se na svoje stručne procjene, novinarski rad i kredibilitet izvora ili će se, poukom Tolušićevog primjera, trebati za konačnu verifikaciju obratiti SOA-i?! Postaje li na taj način SOA entitet koji je glavni urednik iznad glavnih urednika hrvatskih medija?
Rakarove sumnje
“Da, ubuduće će biti sve teže raditi u medijima kad se suočite s ovakvim materijalom”, kaže nam Marko Rakar, domaći internetski aktivist i komunikacijski savjetnik. I on ukazuje na to da je “kranje neuobičajeno, čak čudno” da tajna služba dolazi u poziciju da na ovakav način ocjenjuje autentičnost potencijalnog medijskog materijala. Ukazuje, međutim, na još jedan detalj koji je bitan za slučaj fotografija na kojima je, ako ništa drugo, makar ministrova glava. “Navodno postoji dvadesetak fotografija. E sad, mogu povjerovati da su vrhunski digitalno obrađene jedna ili dvije, ali – 22?!”, čudi se Rakar. Odgovorima na priču o konkretnom slučaju s “Tolušićem” i damom u crvenom bave se u ovom trenutku hrvatske institucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, tko će se baviti budućim sličnim uradcima i što odgovor na to pitanje znači za novinarstvo, slobodu govora i u krajnjoj liniji demokraciju u Hrvatskoj? Pritom, živimo u političkom eko-sustavu u kojem visokopozicionirani članovi HDZ-a, ministri u Vladi i ljudi na poziciji u Saboru – iako znaju da je objavljena snimka na kojoj Andrej Plenković žustro hita prema Nikoli Grmoji prekoračivši pola sabornice – hladno tvrde da je predsjednik Vlade napravio tek dva-tri koraka i da ga je razjarila optužba za veleizdaju. Mada se jasno vidi i čuje da je poskočio i napravio “nalijevo krug” tek onda kad je čuo Grmoju kako izgovara riječ “anemični”.
Ravnodušnost prema stvarnosti
U studenom prošle godine je o problemu deep fakea za The Guardian govorio profesor kompjuterskih znanosti s Berkleya, Hany Farid: “Problem nije samo u tome što je tehnologija deep fakea sve bolja i bolja. Problem je u tome da su pod prijetnjom društveni procesi kojima smo kolektivno doznavali stvari i zaključivali što je istinito, a što nije”. Američki znanstvenik Avid Ovadya koristi izraz “ravnodušnost prema stvarnosti”. Ona se razvija čestim dolaskom u dodir s dezinformacijama što uzrokuje da ljudi jednostavno prestaju vjerovati u ono što vide i čuju. Dakle, nije problem što će netko ljude prevariti, nego što će početi sve promatrati kao prevaru.
No, to su možda samo tlapnje anglosaksonskog svijeta. Tu, kod nas, kako je krenulo sa slučajem Tolušić, imamo entitet koji će nas zaštititi od prijetnji malicioznih digitalnih krivotvorina. Sigurnosno obavještajnu agenciju. Ili, narodski, tajnu službu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesmo li sigurni da želimo da SOA postane glavni urednik svih medija? Jer to se upravo događa sa slučajem Tolušić
Što kad nova kompromitirajuća snimka političara dođe do medija? Treba li je slati SOA-i na verifikaciju?
U studenom prošle godine je o problemu deep fakea za The Guardian govorio profesor kompjuterskih znanosti s Berkleya, Hany Farid: “Problem nije samo u tome što je tehnologija deep fakea sve bolja i bolja. Problem je u tome da su pod prijetnjom društveni procesi kojima smo kolektivno doznavali stvari i zaključivali što je istinito, a što nije”. Američki znanstvenik Avid Ovadya koristi izraz “ravnodušnost prema stvarnosti”. Ona se razvija čestim dolaskom u dodir s dezinformacijama što uzrokuje da ljudi jednostavno prestaju vjerovati u ono što vide i čuju. Dakle, nije problem što će netko ljude prevariti, nego što će početi sve promatrati kao prevaru.
Stvari se često počinju zakuhavati uz pomoć pornografije.
Ne sve, jasno, ali mnoštvo modernih tehnoloških novotarija krenulo je u masovan život prvo putem pornografskih stranica i malo po malo postalo dio svakodnevne pop kulture. Neki autori tvrde čak i da su pravo vatreno krštenje na xxx stranicama imale i danas samorazumljive civilizacijske tekovine poput e-trgovine ili video streaminga.
Tako je bilo i u ovom slučaju. Jedan od korisnika društvene mreže Reddit je krajem 2017. godine uz pomoć programa za strojno učenje uspio izmijeniti porno scene na način da je na tijela glumica stavljao glave poznatih žena i to tako da je stvar izgledala sasvim uvjerljivo. Tad je rođen i izraz koji ćemo sigurno još mnogo, mnogo puta čuti – deep fake. O da, fake news ili lažne vijesti imaju naprednog rođaka.
Momčina i crveno donje rublje
Nepoznat netko, ili možda skoro pa poznat, s obzirom da se javno prijeti “bandi koja će uskoro završiti u zatvoru”, slično se, veli službena verzija, poigrao s fotografijom glave potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića i “instalirao” je na tijelo slično građenog muškarca, kojem u krilu sjedi vrlo oskudno odjevena crnokosa djevojka i pruža mu mobitel na kojem je pažljivo pripremljen, po svemu sudeći, kokain.
Iako se ne radi o klasičnom deep fake-u, jer je riječ o slici, a ne video-snimci, ovo je praktički prvi put da se hrvatska politika, hrvatsko društvo, a i hrvatsko novinarstvo, susrelo s ovakvom vrstom pažljivo digitalno izrađene krivotvorine. Toliko dobro napravljene da digitalni forenzičari tjednika Nacional, koji je priču objavio, nisu uspjeli ni po čemu zaključiti da je slika mijenjana. Pa kako onda znamo da je slika doista krivotvorena i da i ramena i ostatak momčine u čijem krilu sjedi izdašna djevojka u crvenom donjem rublju nisu doista Tolušićevi?
Rekla je SOA. Sigurnosna obavještajna agencija. Ili, narodski, hrvatska tajna služba.
Na stranu Tolušić, djevojka i kokain
Ovdje sad treba staviti Tolušića, “Tolušića”, djevojku i kokain malo na stranu. Oni, naime, nisu ključni.
“Može zvučati kao fraza, ali daljni koraci koje ćemo poduzeti u dobu informacija značit će razliku između toga hoćemo li preživjeti…”, govorio je o prijetnjama lažnih vijesti prošle godine bivši predsjednik SAD-a Barack Obama gledajući u kameru, “… ili postati neka vrsta sjebane distopije. Hvala vam i ostanite budni, pičkice”.
Da, cijeli video je lažiran. Na snimku Obame američki BuzzFeed dodao je usta i glas glumca i cijela stvar izgleda potpuno uvjerljivom. U odnosu na ovo, eventualna montaža hrvatskog ministra i djevojke je dječja igra. Uz ovakvu tehnologiju mogućnosti zloupotrebe su praktički neograničene.
Novi urednički entitet
Američki stručnjaci već mjesecima upozoravaju na scenarije u kojima bi deep fake tehnologija mogla ozbiljno utjecati na rezultate izbora. Primjerice, da se u izbornom danu pojavi lažni video u kojem je kandidat na izborima u seksualnom odnosu s prostitutkom. Dok se cijelu priču stigne makar relativno uvjerljivo demantirati, biralištima bi mogli proći već milijuni ljudi.
Hrvatski problem mogao bi biti još ozbiljniji. Prvi visokonaponski politički falsifikat razotkrila je, bar tako kaže – i zasad o tome ne daje nikakve tehničke detalje – hrvatska tajna služba. Što kad do medija dođe neka nova kompromitirajuća fotografija ili video snimka hrvatskih političara? Je li dovoljno osloniti se na svoje stručne procjene, novinarski rad i kredibilitet izvora ili će se, poukom Tolušićevog primjera, trebati za konačnu verifikaciju obratiti SOA-i?! Postaje li na taj način SOA entitet koji je glavni urednik iznad glavnih urednika hrvatskih medija?
Rakarove sumnje
“Da, ubuduće će biti sve teže raditi u medijima kad se suočite s ovakvim materijalom”, kaže nam Marko Rakar, domaći internetski aktivist i komunikacijski savjetnik. I on ukazuje na to da je “kranje neuobičajeno, čak čudno” da tajna služba dolazi u poziciju da na ovakav način ocjenjuje autentičnost potencijalnog medijskog materijala. Ukazuje, međutim, na još jedan detalj koji je bitan za slučaj fotografija na kojima je, ako ništa drugo, makar ministrova glava. “Navodno postoji dvadesetak fotografija. E sad, mogu povjerovati da su vrhunski digitalno obrađene jedna ili dvije, ali – 22?!”, čudi se Rakar. Odgovorima na priču o konkretnom slučaju s “Tolušićem” i damom u crvenom bave se u ovom trenutku hrvatske institucije.
No, tko će se baviti budućim sličnim uradcima i što odgovor na to pitanje znači za novinarstvo, slobodu govora i u krajnjoj liniji demokraciju u Hrvatskoj? Pritom, živimo u političkom eko-sustavu u kojem visokopozicionirani članovi HDZ-a, ministri u Vladi i ljudi na poziciji u Saboru – iako znaju da je objavljena snimka na kojoj Andrej Plenković žustro hita prema Nikoli Grmoji prekoračivši pola sabornice – hladno tvrde da je predsjednik Vlade napravio tek dva-tri koraka i da ga je razjarila optužba za veleizdaju. Mada se jasno vidi i čuje da je poskočio i napravio “nalijevo krug” tek onda kad je čuo Grmoju kako izgovara riječ “anemični”.
Ravnodušnost prema stvarnosti
U studenom prošle godine je o problemu deep fakea za The Guardian govorio profesor kompjuterskih znanosti s Berkleya, Hany Farid: “Problem nije samo u tome što je tehnologija deep fakea sve bolja i bolja. Problem je u tome da su pod prijetnjom društveni procesi kojima smo kolektivno doznavali stvari i zaključivali što je istinito, a što nije”. Američki znanstvenik Avid Ovadya koristi izraz “ravnodušnost prema stvarnosti”. Ona se razvija čestim dolaskom u dodir s dezinformacijama što uzrokuje da ljudi jednostavno prestaju vjerovati u ono što vide i čuju. Dakle, nije problem što će netko ljude prevariti, nego što će početi sve promatrati kao prevaru.
No, to su možda samo tlapnje anglosaksonskog svijeta. Tu, kod nas, kako je krenulo sa slučajem Tolušić, imamo entitet koji će nas zaštititi od prijetnji malicioznih digitalnih krivotvorina. Sigurnosno obavještajnu agenciju. Ili, narodski, tajnu službu.