Grupa oficira došla je u proljeće 1968. u Hanoi Hilton, zloglasni zatvor za ratne zarobljenike u Sjevernom Vijetnamu, s osjetljivom porukom. Jedan od njihovih zatočenika bio je kapetan John McCain, pilot čiji je avion pola godine ranije srušen kod Hanoja. Oficiri su mladom pilotu rekli ono čemu se nada svaki zarobljenik – bit će oslobođen. Naveli su i razlog – oslobodit će ga zato što je njegov otac admiral Jack McCain upravo postao zapovjednik američke Pacifičke flote, dakle čovjek zadužen za operacije protiv komunističke polovice Vijetnama. Mladi kapetan, zdravljem na rubu snaga, smjesta će biti poslan u Sjedinjene Države. Savršen plan u svemu, osim u najvažnijem detalju – kapetan McCain odbio je razmjenu. Poštujući protokol da se ratni zarobljenici oslobađaju slijedom kojim su zatočeni, McCain im je rekao da on još nije na redu. Pričekat će da puste desetke vojnika zarobljene prije njega – one koji nemaju oca admirala.
Tako počinje priča Johna McCaina, vojnika i političara koji je u subotu umro nakon 13 mjeseci borbe sa zloćudnim tumorom, kandidata koji je časno izgubio izbore protiv Baracka Obame i koji je u američku politiku desetljećima unosio vrijednosti osvjedočene još u Hanoi Hiltonu – poštenje, požrtvovnost, dostojanstvo i brigu za druge. U vrijeme Donalda Trumpa – predsjednika čije su vrijednosti u svemu suprotne McCainovima – veliki je to gubitak za Ameriku i za sve koji vjeruju u svijet utemeljen na demokratskim vrijednostima, a ne u silu jačega i u prevrtanju politike u sredstvo za zaštitu vlastite guzice. Amerika je izgubila najutjecajnijeg senatora još od vremena Teda Kennedyja. Ostala je bez jednog od onih političara čija javno izgovorena riječ nosi veću težinu nego partijski pošlihtana volja desetaka njegovih kolega. U ovakvim situacijama treba biti oprezan s riječima; no smrt Johna McCaina bez puno razmišljanja može se nazvati gubitkom velikana.
Uvjereni idealist koji nije mogao izaći na kraj s Trumpom
Jedan od najglasnijih kritičara Trumpa, šest je puta bio biran na šestogodišnji mandat u Senatu. Dvaput se kandidirao za predsjednika. Godine 1999. izgubio je u predizborima od republikanskog protukandidata Georgea W. Busha. Osam godina kasnije osvojio je republikansku nominaciju, ali je izgubio od Obame. Umro je, tri dana pred svoj 82. rođendan, od raka mozga koji mu je dijagnosticiran u srpnju prošle godine. Umro je točno na isti dan kad je prije devet godina umro njegov dugogodišnji prijatelj, demokratski senator Ted Kennedy, brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja. I Ted Kennedy, demokrat s kojim je republikanac McCain blisko surađivao u Senatu, umro je od iste bolesti – glioblastoma. Agresivni rak mozga ugasio je 2015. i političke ambicije Beaua Bidena, sina još jednog McCainovog velikog prijatelja, bivšeg senatora i potpredsjednika Amerike Joea Bidena.
John McCain rodio se 1936. u Panami dok je Panamskim kanalom još upravljala Amerika. Otac – podmornički heroj Drugog svjetskog rata – tamo je služio kao admiral flote. I djed mu je bio admiral. S takvim backgroundom, ne čudi da je u mornarici proveo 20 godina života. Ali isprva nije izgledalo da će tamo završiti – njegova prva ljubav bila je književnost. McCain se zaljubio u romane Ernesta Hemingwaya. U ‘Kome zvono zvoni’ pronašao je nadahnuće za sve što je kasnije radio. I prije par mjeseci je ponovio – njegov heroj zauvijek je ostao Robert Jordan, Hemingwayev idealistični Amerikanac koji odlazi u Španjolski građanski rat i tamo pogiba boreći se protiv fašizma. McCain je sebe izgradio po uzoru na jednog od najplemenitijih književnih likova suvremenosti. I bio je dosljedan vrijednostima koje je dijelio s Jordanom. Ne čudi zato da taj uvjereni idealist i antifašist nije mogao izaći na kraj s Trumpom.
Kako je počeo njegov niz susreta sa smrću koji su završili sretno
Obiteljska tradicija odvela ga je na kraju ipak u mornaričku akademiju u Annapolisu koju su završili otac i djed. Tu se razvilo McCainovo buntovništvo. “Većina mojih prijatelja završila je na Ivy League fakultetima, a ja u mornaričkoj akademiji. To me je izluđivalo – oni idu na te fine fakultete, a ja ne!” Činjenici da niti jedan od osam najprestižnijih fakulteta nije primio Johna McCaina možemo zahvaliti ne samo njegov buntovnički karakter, nego i njegovu kasniju političku karijeru. Kad je konačno došao red na njega – htio im je svima pokazati!
Počelo je traumatično, a tako će se i nastaviti. McCain je odabrao poziv pilota u Mornarici i već na početku karijere 1958. njegov se avion srušio u more. “Potonuo sam na dno zaljeva, koji nije bio previše dubok ali svejedno – bio sam na dnu mora, a ne u zraku gdje bi avion trebao biti”, ispričao je kasnije. “Znao sam da negdje postoji gumb kojim se otvara kupola – ali ja sam bio jedan od najgorih učenika Akademije i nisam znao koji gumb otvara kupolu. Što da vam kažem – tu knjigu nisam pročitao. Lupao sam po kontrolnoj ploči dok me nije izbacilo van i onda su me spasili.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bio je to prvi od niza McCainovih susreta sa smrću koji će ga pratiti idućih godina i koji će –do jučer – završavati sretno. Sjedio je tako 1967. u avionu spremnom za uzlet s nosača Forrestal kad je slučajno ispaljeni projektil s drugog aviona pogodio spremnik za gorivo. Uspio je iskočiti iz zapaljene letjelice i preživjeti pakao na pisti nosača, gdje je poginulo gotovo 150 ljudi. Par mjeseci kasnije poletio je u misiju prema Sjevernom Vijetnamu i pogodili su ga kod Hanoja. Uspio se katapultirati i pao u more, gdje su ga zarobili vijetnamski ribari.
Iz zatočeništva u Vijetnamu oslobođen je nakon šest godina
Kao što sam već rekao, odveden je u Hanoi Hilton gdje mu je ponuđena razmjena. Kad ju je odbio, počelo je mučenje. Vjerujući da sin admirala ima posebno povjerljive informacije – što nije bio slučaj – komunističke vlasti bile su posebno okrutne. Tražili su imena ljudi povezanih s ratom u Vijetnamu. McCain bi svaki put izrecitirao desetke imena. Kad bi ih provjerili, shvatili bi da im je dao imena novinara kojih bi se sjetio s prve stranice New York Timesa. Zlostavljanje nije bilo šala – sve dok je bio živ, McCain nikad nije mogao podići niti jednu ruku u zrak jer su ga Vijetnamci danima držali obješenog za ruke. Do smrti nije bio u stanju sam se počešljati. Oslobođen je nakon šest godina zatočeništva – kad je došao njegov red. Dočekao ga je kao heroja jedan od prvih predsjednika s kojima će imati problem – Richard Nixon.
Mornarica mu je potom dala fini posao – mjesto časnika za vezu sa Senatom. Tu je prvi put osjetio čari politike. Nije prošlo dugo pa je napustio službu i sam se kandidirao – svaki put uspješno: 1982. i 1984. za Zastupnički dom, a 1986. za Senat. Otad je na senatske mandate od šest godina izabran još pet puta. Postao je jedan od najvažnijih ljudi američke politike. U tim godinama zbilo se ono što ne biste očekivali od odlikovanog veterana Vijetnamskog rata. Za razliku od HVIDRA-e i SUBNOR-a, tih blizanaca različitih ideologija, John McCain – bivši zatočenik Hanoi Hiltona kojeg su mučili i koji je ratovao protiv Vietkonga – postao je borac za normalizaciju odnosa Sjedinjenih Država i Vijetnama. Otkad je 1973. oslobođen, McCain je posjetio Vijetnam više od dvadeset puta kako bi popravio odnose dviju zemalja. Koliko puta su Josip Đakić ili Đuro Glogoški posjetili Srbiju nakon našeg zadnjeg rata?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Laž iz Bushevog kampa koštala ga je republikanske nominacije
McCain je volio Reagana, ali je razvio i animozitet prema kršćanskoj desnici. Nikad se nije pomirio s propašću nominacije senatora Johna Towera za ministra obrane. Čovjek s kojim je surađivao i kojeg je poštivao propao je zbog napada zdesna i optužbi za pijanstvo i izvanbračne veze. “Kršćanski su fundamentalisti oni koji u ovom društvu provode netoleranciju”, rekao je tad. S ekstremnom desnicom nikad se nije pomirio, iako je ona u idućim godinama rasla.
Bio je omiljen pa se na kraju stoljeća kandidirao se za predsjednika – njegovu kampanju 1999. novinari su obožavali jer ju je vješto organizirao oko autobusa kojim je mjesecima putovao zemljom. U busu, koji je nazvao “Straight Talk Express”, s njim su putovali i novinari s kojima je razgovarao o raznim temama. Imao je dobre šanse da osvoji republikansku nominaciju. No, kad ga je Bushev kamp prepoznao kao opasnog suparnika, pustili su u javnost laž koja je McCaina dokrajčila: da je jedna od njegovih kćeri zapravo izvanbračno dijete iz veze s nekom Afroamerikankom. To nije bila istina, jer ta njegova kći uopće nije Afroamerikanka, nego dijete iz Bangladeša koje je usvojio. Ali laž je često jača od istine i u očima mnogih republikanskih birača ova je bila dovoljna da okonča njegove ambicije. McCaina je to užasno pogodilo, ne samo zbog gubitka, nego i zato što mu je osvjedočilo koliko rasizam igra ulogu u američkoj politici. To će se pokazati posebno važnim na izborima 2008.
Sarah Palin bila je najveća pogreška Johna McCaina
Kad je te godine era Georgea W. Busha neslavno završila, McCain je bez problema dobio republikansku nominaciju za predsjednika. Politička rasprava svela se na izbor potpredsjednika, gdje je iskrsnula Sarah Palin. To je bila najveća pogreška Johna McCaina. Njegov prvi izbor bio je Joe Lieberman, prijatelj i senator iz Connecticuta, koji se 2000. neuspješno natjecao kao potpredsjednički kandidat Ala Gorea. Lieberman je u međuvremenu prestao biti demokrat i postao nezavisni, ali su republikanci upozorili McCaina da nikad neće pobijediti ako mu sukandidat bude Lieberman, koji podržava pravo na pobačaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
McCain ih je poslušao i od svih ljudi na svijetu za potpredsjednicu odabrao Sarah Palin, guvernerku Aljaske. To mu je trebalo kupiti kršćansku desnicu, koju sam nikad ne bi osvojio. No, brzo se pokazalo da je Palin nedorasla zadatku i da je njen izbor bio užasan promašaj. Za to McCain nikoga ne može kriviti osim samoga sebe. Uto se dogodila i financijska kriza 2008. Nevješt u ekonomskim temama, otkazao je bus u kojem s novinarima priča o svemu i svačemu. Em je tema bila preozbiljna, em on o njoj nije znao puno. Dojam javnosti: nije dorastao zadatku. Opterećenje “luđakinje Palin” samo je začinilo situaciju. McCain je glatko izgubio izbore.
Anegdote koje svjedoče o vrlinama senatora McCaina
To nam je vrijeme, ako ništa, donijelo još jedno svjedočanstvo o vrlinama senatora Johna McCaina. Na predizbonom skupu obožavateljica je uzela mikrofon i rekla da će glasati za njega “jer ne vjeruje Obami, koji je Arapin”. McCain joj je oteo mikrofon i rekao – “Ne, ne, ne – gospođo! On nije nikakav Arapin. On je pošten i pristojan čovjek s kojim se ja ne slažem oko nekih važnih pitanja.” Suočite taj odgovor s onim što je u kampanji radio i danas radi Donald Trump! Čak je umorno ponavljati sve te “Crooked Hillary”, “12 Angry Democrats”, “Obama tapped my phones” i slično. John McCain bio je heroj civiliziranog diskursa u politici, diskursa koji je nažalost umro s njim.
“Bila mi je čast večeras pozvati senatora Obamu i čestitati mu na izboru za predsjednika”, prve su riječi koje je u izbornoj noći 2008. McCain izgovorio pred okupljenim pristašama. Kad su oni počeli zviždati na spomen Obamina imena, McCain ih je zaustavio i objasnio povijesnu važnost trenutka. “Prije gotovo stotinu godina, poziv predsjednika Theodorea Roosevelta Bookeru Washingtonu da ruča u Bijeloj kući mnogi su smatrali skandaloznim. Današnja Amerika beskrajno se udaljila od okrutnosti i mržnje tog vremena. Nema boljeg dokaza od izbora jednog Afroamerikanca za predsjednika. Barack Obama je naš novi predsjednik i ja mu večeras prisežem na lojalnost kao svome predsjedniku i vrhovnim zapovjedniku”, rekao je McCain cijeloj Americi koja je gledala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
McCain je zapravo u vanjskoj politici bio sve što Trump nije
Nestandardno za bivšeg predsjedničkog kandidata, ostao je u politici kao senator. Bez pratnje, bez osiguranja, posebno se angažirao oko vanjske politike i sigurnosnih pitanja. Bio je veliki zagovornik proširenja NATO-a – prvo na Hrvatsku i Albaniju, kasnije i na Crnu Goru. Obama ga je slao kao osobnog izaslanika po svijetu, najtraumatičnije u Egipat u vrijeme Arapskog proljeća. To što je surađivao s Obamom donijelo mu je dodatni prezir kršćanske desnice.
McCain nije mario, nego je senatore – uglavnom one s ljevice – vodio po svijetu da im objasni smisao međunarodnog poretka s Amerikom na čelu i odgovornost te pozicije. Lako je stvarao dobre odnose s onima s kojima se ne slaže – legendarna je priča bivše demokratske senatorice Hillary Clinton o njihovu posjetu Estoniji. “John je došao s idejom: ‘Idemo piti shotove votke jer sve što se dogodi u Tallinnu, ostaje u Tallinnu. Ne sjećam se baš što se dogodilo u Tallinnu, ali nakon četvrte votke bojim se da nije ostalo u Tallinnu”, rekla je kasnije Hillary Clinton, jedna od njegovih najbližih senatskih prijateljica. McCain je zapravo u vanjskoj politici bio je sve što Trump nije. Za početak, razumio je američku ulogu u svijetu – ne samo ogromnu američku moć, nego i monumentalnu odgovornost koju Amerika mora preuzeti zbog te moći. Znao je otpočetka tko je Putin i nikad nije posustao u prozivanju njegovog režima.
Bio je i glavni borac protiv mučenja i kritičar politike waterboardinga. Da nije bilo McCaina, ne bi bilo opsežnog i po Bushevu administraciju poraznog kongresnog izvještaja o mučenju. “Amerikanci imaju pravo – ali i odgovornost – znati što se radi u njihovo ime. Istina je ponekad mučna, izaziva probleme kod kuće i u svijetu, ponekad je naši neprijatelji koriste protiv nas. Ali Amerikanci moraju znati istinu i ništa manje od toga”, rekao je McCain u toj prigodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krenuo je na turneju da uvjeri ljude da je Amerika i dalje predana miru
Spomenuto, pa i zadnje riječi, govore da McCain i Trump nisu mogli ni na koji način biti saveznici. Trumpov sustav vrijednosti trebao ga je u startu diskvalificirati da se uopće natječe za mjesto predsjednika, ali kad već nije – prozvao ga je John McCain, i to više puta. Čak i prije nego što se sukob dogodio, Trump se potrudio svrstati na sramotnu stranu povijesti i ljudskog dostojanstva kad je u kampanji rekao ovo: “Zašto Johna McCaina smatraju herojem? Zato što su ga Vijetnamci uhvatili! Za mene su heroji oni koje nisu uhvatili.” To je o McCainu rekao Trump, koji je trebao sudjelovati u Vijetnamskom ratu ali nije jer je imao ispričnicu zbog sraslih kostiju u stopalima. Kakav god bio, McCain je preživio šest godina u vijetnamskom zatvoru.
Kad je Trump izabran, McCain je krenuo na turneju – obišao je 26 zemalja na četiri kontinenta – kako bi saveznike i ostale uvjerio da je Amerika i dalje predana globalnom miru i sigurnosti. Tri mjeseca nakon Trumpove prisege to je u Dubrovniku poručio i premijeru Andreju Plenkoviću. Je li govorio u ime administracije Donalda Trumpa ili je samo širio dobru volju – to ćemo saznati tek kad Trump više ne bude predsjednik.
Zadnjim je snagama pokopao ideju opoziva Obamacarea
Najveći borac protiv Trumpa među republikancima morao je, međutim, prošlog ljeta priznati poraz. Agresivni rak na mozgu koji mu je dijagnosticiran skratio je očekivanja koliko će poživjeti. To je došlo kao šokantno iznenađenje jer se McCaina često doživljavalo kao “vječnog” – kao dokaz njegovih dugovječnih gena nerijetko se spominjala McCainova majka Roberta, udovica admirala Jacka McCaina, koja je nadživjela svoga sina i danas je živa i zdrava u 107. godini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No pred odlazak s pozornice, John McCain odigrao još jedan čin i taj je obilježio cijelu njegovu senatsku karijeru. Kad je prošlog ljeta republikanska većina, pod vodstvom Trumpa, pokušala opozvati najvažniji uspjeh bivšeg predsjednika, Obamacare, McCain se pojavio na glasanju u Senatu iako je dan ranije izašao iz bolnice. Da bi opoziv uspio, republikancima je trebao McCainov glas. Senator iz Arizone došao je još vidljivo okrznut operacijom – nad lijevim okom vidjela se nezacijeljena rana od operacije na mozgu. Kad je ušao u dvoranu Senata, doživio je višeminutni pljesak, predvođen kolegama republikancima. No, tri večeri kasnije, kad je kasno nakon ponoći došlo do glasanju o opozivu Obaminog proširenja zdravstvenog osiguranja na one koji ga inače ne bi mogli priuštiti – tu je McCain glasao protiv volje stranačkih kolega.
Bio je zadnji na glasanju, a kad je ušao, svi su zurili u njega. Podigao je desnu ruku u zrak – taman onoliko koliko mu Hanoi Hilton dopušta – te okrenuo palac dolje i pokopao republikansku ideju opoziva Obamacarea. John McCain to je vjerojatno napravio zato što je tad bio bolestan. Ne da bi opozivom Obamacarea išta izgubio – američki senatori imaju najbolju zamislivu zdravstvenu zaštitu na svijetu – nego zato što je znao da mnogi građani na tom mjestu ne bi imali zdravstvenu zaštitu bez Obamacarea. Kao što je svojedobno rekao da neće ići u razmjenu prije nego što drugi budu oslobođeni, slično je ponovio u Senatu za Obamacare.
Trump je koristio svaku priliku da se naruga McCainu
Trump mu to nikad nije oprostio. U zadnjih godinu dana koristio je svaku priliku da McCaina ismije, da mu se ruga, da ga prikaže u najgorem svjetlu kao izdajnika. Takav je Donald Trump – možete umirati od teške bolesti, to njega neće spriječiti da vam se smije u lice, da vas napada i da vam se ruga. To su poniženja zbog kojih se čovjek doista nada da, nakon Trumpa, postoji neka krajnja istina i sud koji će poravnati sve račune. Bar da Trumpu vrati milo za drago.
Američki Senat prošlog je mjeseca nazvao jedan zakon po Johnu McCainu (i to zakon o vojnom proračunu) – to je inače moguće u američkom sistemu, da se zakoni nazovu po ljudima. I Trump je morao potpisati taj zakon – došao je na specijalni skup i spomenuo zakon tri puta. Niti jednom nije naveo njegovo puno ime, nego je preskočio spomen Johna McCaina. Sve to dok je ovaj umirao od raka mozga. Koliko mala duša treba biti da bi se to napravilo? Odgovor je jasan – samo treba biti Donald Trump, kojemu ni najsramotnije nije previše sramotno.
McCain se prije smrt pobrinuo da mu Trump ne dođe na ispraćaj
Kad su ga obavijestili da ima maksimalno 14 mjeseci života, John McCain otišao je na televiziju i rekao: “Predsjednik Theodore Roosevelt, koji je uvijek bio moj veliki uzor, rekao je jednom: na vijest o smrtnoj bolesti možete gledati na dva načina. Prvi je da očajavate zbog sudbine koja vas je snašla. Moram vam priznati da je to bio moj prvi izbor – pa kako sad, pa zašto sad, pa toliko sam još toga mislio napraviti!? Drugi je pristup, nastavio je Roosevelt, da ne očajavate, nego da slavite. I kad promislim o svim blagoslovima koji su me u životu pratili, ja biram taj pristup. Slavim što sam imao, jer proživio sam život kakav bi drugi mogli samo sanjati. Najdublja istina koju mogu reći jest da sam beskrajno zahvalan zbog života koji sam proživio.”
Znajući kamo smrtna bolest vodi, McCain se pobrinuo i za posmrtne obrede. Najvažnije, svima je rekao kako ne želi da na sprovod dođe Donald Trump. Potpredsjednik Mike Pence i ostali su dobrodošli, ali ne i Trump – poručio je McCain. Velika je to poruka od mrtvog čovjeka. Govori o svemu što je bio. Iako odrastao u obitelji ljudi koji su se žrtvovali za druge, svojim životom postigao je žrtvu veću nego što je mogao sanjati. Ona potvrđuje – Trumpu u nos – da je žrtvovanje samog sebe plemenitije od promocije samog sebe.
U društvu gdje za politiku nema poštovanja, McCain je desetljećima bio i ostao najpoštovaniji političar. Tvrdoglav u načelima, ali spreman na kompromis u razumnim odlukama, nije bio buntovnik bez razloga, nego buntovnik s višestrukim razlozima. Obiteljsko nasljeđe dvojice admirala – taj teret s kojim je startao – ne samo da je nadrastao, nego je napravio više od njih. John McCain jedan je od dvojice-trojice najvažnijih američkih političara prelaza 20. na 21. stoljeće. Amerika je izgubila velikana. U doba Trumpa to je užasan gubitak. No, treba se nadati da će primjer Johna McCaina biti inspiracija svima koji od ove zemlje žele napraviti bolje mjesto, a ne zastrašujuću crnu rupu u koju je pretvara Donald Trump.
John McCain sebe je izgradio po uzoru na Hemingwayeva junaka, više puta je izbjegao smrt, a Trump ga je prezirao
Telegramov dopisnik donosi portret velikog političara kojeg je Amerika jučer izgubila
U društvu gdje za politiku nema poštovanja, McCain je desetljećima bio i ostao najpoštovaniji političar. Tvrdoglav u načelima, ali spreman na kompromis u razumnim odlukama, nije bio buntovnik bez razloga, nego buntovnik s višestrukim razlozima. Obiteljsko nasljeđe dvojice admirala – taj teret s kojim je startao – ne samo da je nadrastao, nego je napravio više od njih. John McCain jedan je od dvojice-trojice najvažnijih američkih političara prelaza 20. na 21. stoljeće. Amerika je izgubila velikana.
Grupa oficira došla je u proljeće 1968. u Hanoi Hilton, zloglasni zatvor za ratne zarobljenike u Sjevernom Vijetnamu, s osjetljivom porukom. Jedan od njihovih zatočenika bio je kapetan John McCain, pilot čiji je avion pola godine ranije srušen kod Hanoja. Oficiri su mladom pilotu rekli ono čemu se nada svaki zarobljenik – bit će oslobođen. Naveli su i razlog – oslobodit će ga zato što je njegov otac admiral Jack McCain upravo postao zapovjednik američke Pacifičke flote, dakle čovjek zadužen za operacije protiv komunističke polovice Vijetnama. Mladi kapetan, zdravljem na rubu snaga, smjesta će biti poslan u Sjedinjene Države. Savršen plan u svemu, osim u najvažnijem detalju – kapetan McCain odbio je razmjenu. Poštujući protokol da se ratni zarobljenici oslobađaju slijedom kojim su zatočeni, McCain im je rekao da on još nije na redu. Pričekat će da puste desetke vojnika zarobljene prije njega – one koji nemaju oca admirala.
Tako počinje priča Johna McCaina, vojnika i političara koji je u subotu umro nakon 13 mjeseci borbe sa zloćudnim tumorom, kandidata koji je časno izgubio izbore protiv Baracka Obame i koji je u američku politiku desetljećima unosio vrijednosti osvjedočene još u Hanoi Hiltonu – poštenje, požrtvovnost, dostojanstvo i brigu za druge. U vrijeme Donalda Trumpa – predsjednika čije su vrijednosti u svemu suprotne McCainovima – veliki je to gubitak za Ameriku i za sve koji vjeruju u svijet utemeljen na demokratskim vrijednostima, a ne u silu jačega i u prevrtanju politike u sredstvo za zaštitu vlastite guzice. Amerika je izgubila najutjecajnijeg senatora još od vremena Teda Kennedyja. Ostala je bez jednog od onih političara čija javno izgovorena riječ nosi veću težinu nego partijski pošlihtana volja desetaka njegovih kolega. U ovakvim situacijama treba biti oprezan s riječima; no smrt Johna McCaina bez puno razmišljanja može se nazvati gubitkom velikana.
Uvjereni idealist koji nije mogao izaći na kraj s Trumpom
Jedan od najglasnijih kritičara Trumpa, šest je puta bio biran na šestogodišnji mandat u Senatu. Dvaput se kandidirao za predsjednika. Godine 1999. izgubio je u predizborima od republikanskog protukandidata Georgea W. Busha. Osam godina kasnije osvojio je republikansku nominaciju, ali je izgubio od Obame. Umro je, tri dana pred svoj 82. rođendan, od raka mozga koji mu je dijagnosticiran u srpnju prošle godine. Umro je točno na isti dan kad je prije devet godina umro njegov dugogodišnji prijatelj, demokratski senator Ted Kennedy, brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja. I Ted Kennedy, demokrat s kojim je republikanac McCain blisko surađivao u Senatu, umro je od iste bolesti – glioblastoma. Agresivni rak mozga ugasio je 2015. i političke ambicije Beaua Bidena, sina još jednog McCainovog velikog prijatelja, bivšeg senatora i potpredsjednika Amerike Joea Bidena.
John McCain rodio se 1936. u Panami dok je Panamskim kanalom još upravljala Amerika. Otac – podmornički heroj Drugog svjetskog rata – tamo je služio kao admiral flote. I djed mu je bio admiral. S takvim backgroundom, ne čudi da je u mornarici proveo 20 godina života. Ali isprva nije izgledalo da će tamo završiti – njegova prva ljubav bila je književnost. McCain se zaljubio u romane Ernesta Hemingwaya. U ‘Kome zvono zvoni’ pronašao je nadahnuće za sve što je kasnije radio. I prije par mjeseci je ponovio – njegov heroj zauvijek je ostao Robert Jordan, Hemingwayev idealistični Amerikanac koji odlazi u Španjolski građanski rat i tamo pogiba boreći se protiv fašizma. McCain je sebe izgradio po uzoru na jednog od najplemenitijih književnih likova suvremenosti. I bio je dosljedan vrijednostima koje je dijelio s Jordanom. Ne čudi zato da taj uvjereni idealist i antifašist nije mogao izaći na kraj s Trumpom.
Kako je počeo njegov niz susreta sa smrću koji su završili sretno
Obiteljska tradicija odvela ga je na kraju ipak u mornaričku akademiju u Annapolisu koju su završili otac i djed. Tu se razvilo McCainovo buntovništvo. “Većina mojih prijatelja završila je na Ivy League fakultetima, a ja u mornaričkoj akademiji. To me je izluđivalo – oni idu na te fine fakultete, a ja ne!” Činjenici da niti jedan od osam najprestižnijih fakulteta nije primio Johna McCaina možemo zahvaliti ne samo njegov buntovnički karakter, nego i njegovu kasniju političku karijeru. Kad je konačno došao red na njega – htio im je svima pokazati!
Počelo je traumatično, a tako će se i nastaviti. McCain je odabrao poziv pilota u Mornarici i već na početku karijere 1958. njegov se avion srušio u more. “Potonuo sam na dno zaljeva, koji nije bio previše dubok ali svejedno – bio sam na dnu mora, a ne u zraku gdje bi avion trebao biti”, ispričao je kasnije. “Znao sam da negdje postoji gumb kojim se otvara kupola – ali ja sam bio jedan od najgorih učenika Akademije i nisam znao koji gumb otvara kupolu. Što da vam kažem – tu knjigu nisam pročitao. Lupao sam po kontrolnoj ploči dok me nije izbacilo van i onda su me spasili.”
Bio je to prvi od niza McCainovih susreta sa smrću koji će ga pratiti idućih godina i koji će –do jučer – završavati sretno. Sjedio je tako 1967. u avionu spremnom za uzlet s nosača Forrestal kad je slučajno ispaljeni projektil s drugog aviona pogodio spremnik za gorivo. Uspio je iskočiti iz zapaljene letjelice i preživjeti pakao na pisti nosača, gdje je poginulo gotovo 150 ljudi. Par mjeseci kasnije poletio je u misiju prema Sjevernom Vijetnamu i pogodili su ga kod Hanoja. Uspio se katapultirati i pao u more, gdje su ga zarobili vijetnamski ribari.
Iz zatočeništva u Vijetnamu oslobođen je nakon šest godina
Kao što sam već rekao, odveden je u Hanoi Hilton gdje mu je ponuđena razmjena. Kad ju je odbio, počelo je mučenje. Vjerujući da sin admirala ima posebno povjerljive informacije – što nije bio slučaj – komunističke vlasti bile su posebno okrutne. Tražili su imena ljudi povezanih s ratom u Vijetnamu. McCain bi svaki put izrecitirao desetke imena. Kad bi ih provjerili, shvatili bi da im je dao imena novinara kojih bi se sjetio s prve stranice New York Timesa. Zlostavljanje nije bilo šala – sve dok je bio živ, McCain nikad nije mogao podići niti jednu ruku u zrak jer su ga Vijetnamci danima držali obješenog za ruke. Do smrti nije bio u stanju sam se počešljati. Oslobođen je nakon šest godina zatočeništva – kad je došao njegov red. Dočekao ga je kao heroja jedan od prvih predsjednika s kojima će imati problem – Richard Nixon.
Mornarica mu je potom dala fini posao – mjesto časnika za vezu sa Senatom. Tu je prvi put osjetio čari politike. Nije prošlo dugo pa je napustio službu i sam se kandidirao – svaki put uspješno: 1982. i 1984. za Zastupnički dom, a 1986. za Senat. Otad je na senatske mandate od šest godina izabran još pet puta. Postao je jedan od najvažnijih ljudi američke politike. U tim godinama zbilo se ono što ne biste očekivali od odlikovanog veterana Vijetnamskog rata. Za razliku od HVIDRA-e i SUBNOR-a, tih blizanaca različitih ideologija, John McCain – bivši zatočenik Hanoi Hiltona kojeg su mučili i koji je ratovao protiv Vietkonga – postao je borac za normalizaciju odnosa Sjedinjenih Država i Vijetnama. Otkad je 1973. oslobođen, McCain je posjetio Vijetnam više od dvadeset puta kako bi popravio odnose dviju zemalja. Koliko puta su Josip Đakić ili Đuro Glogoški posjetili Srbiju nakon našeg zadnjeg rata?
Laž iz Bushevog kampa koštala ga je republikanske nominacije
McCain je volio Reagana, ali je razvio i animozitet prema kršćanskoj desnici. Nikad se nije pomirio s propašću nominacije senatora Johna Towera za ministra obrane. Čovjek s kojim je surađivao i kojeg je poštivao propao je zbog napada zdesna i optužbi za pijanstvo i izvanbračne veze. “Kršćanski su fundamentalisti oni koji u ovom društvu provode netoleranciju”, rekao je tad. S ekstremnom desnicom nikad se nije pomirio, iako je ona u idućim godinama rasla.
Bio je omiljen pa se na kraju stoljeća kandidirao se za predsjednika – njegovu kampanju 1999. novinari su obožavali jer ju je vješto organizirao oko autobusa kojim je mjesecima putovao zemljom. U busu, koji je nazvao “Straight Talk Express”, s njim su putovali i novinari s kojima je razgovarao o raznim temama. Imao je dobre šanse da osvoji republikansku nominaciju. No, kad ga je Bushev kamp prepoznao kao opasnog suparnika, pustili su u javnost laž koja je McCaina dokrajčila: da je jedna od njegovih kćeri zapravo izvanbračno dijete iz veze s nekom Afroamerikankom. To nije bila istina, jer ta njegova kći uopće nije Afroamerikanka, nego dijete iz Bangladeša koje je usvojio. Ali laž je često jača od istine i u očima mnogih republikanskih birača ova je bila dovoljna da okonča njegove ambicije. McCaina je to užasno pogodilo, ne samo zbog gubitka, nego i zato što mu je osvjedočilo koliko rasizam igra ulogu u američkoj politici. To će se pokazati posebno važnim na izborima 2008.
Sarah Palin bila je najveća pogreška Johna McCaina
Kad je te godine era Georgea W. Busha neslavno završila, McCain je bez problema dobio republikansku nominaciju za predsjednika. Politička rasprava svela se na izbor potpredsjednika, gdje je iskrsnula Sarah Palin. To je bila najveća pogreška Johna McCaina. Njegov prvi izbor bio je Joe Lieberman, prijatelj i senator iz Connecticuta, koji se 2000. neuspješno natjecao kao potpredsjednički kandidat Ala Gorea. Lieberman je u međuvremenu prestao biti demokrat i postao nezavisni, ali su republikanci upozorili McCaina da nikad neće pobijediti ako mu sukandidat bude Lieberman, koji podržava pravo na pobačaj.
McCain ih je poslušao i od svih ljudi na svijetu za potpredsjednicu odabrao Sarah Palin, guvernerku Aljaske. To mu je trebalo kupiti kršćansku desnicu, koju sam nikad ne bi osvojio. No, brzo se pokazalo da je Palin nedorasla zadatku i da je njen izbor bio užasan promašaj. Za to McCain nikoga ne može kriviti osim samoga sebe. Uto se dogodila i financijska kriza 2008. Nevješt u ekonomskim temama, otkazao je bus u kojem s novinarima priča o svemu i svačemu. Em je tema bila preozbiljna, em on o njoj nije znao puno. Dojam javnosti: nije dorastao zadatku. Opterećenje “luđakinje Palin” samo je začinilo situaciju. McCain je glatko izgubio izbore.
Anegdote koje svjedoče o vrlinama senatora McCaina
To nam je vrijeme, ako ništa, donijelo još jedno svjedočanstvo o vrlinama senatora Johna McCaina. Na predizbonom skupu obožavateljica je uzela mikrofon i rekla da će glasati za njega “jer ne vjeruje Obami, koji je Arapin”. McCain joj je oteo mikrofon i rekao – “Ne, ne, ne – gospođo! On nije nikakav Arapin. On je pošten i pristojan čovjek s kojim se ja ne slažem oko nekih važnih pitanja.” Suočite taj odgovor s onim što je u kampanji radio i danas radi Donald Trump! Čak je umorno ponavljati sve te “Crooked Hillary”, “12 Angry Democrats”, “Obama tapped my phones” i slično. John McCain bio je heroj civiliziranog diskursa u politici, diskursa koji je nažalost umro s njim.
“Bila mi je čast večeras pozvati senatora Obamu i čestitati mu na izboru za predsjednika”, prve su riječi koje je u izbornoj noći 2008. McCain izgovorio pred okupljenim pristašama. Kad su oni počeli zviždati na spomen Obamina imena, McCain ih je zaustavio i objasnio povijesnu važnost trenutka. “Prije gotovo stotinu godina, poziv predsjednika Theodorea Roosevelta Bookeru Washingtonu da ruča u Bijeloj kući mnogi su smatrali skandaloznim. Današnja Amerika beskrajno se udaljila od okrutnosti i mržnje tog vremena. Nema boljeg dokaza od izbora jednog Afroamerikanca za predsjednika. Barack Obama je naš novi predsjednik i ja mu večeras prisežem na lojalnost kao svome predsjedniku i vrhovnim zapovjedniku”, rekao je McCain cijeloj Americi koja je gledala.
McCain je zapravo u vanjskoj politici bio sve što Trump nije
Nestandardno za bivšeg predsjedničkog kandidata, ostao je u politici kao senator. Bez pratnje, bez osiguranja, posebno se angažirao oko vanjske politike i sigurnosnih pitanja. Bio je veliki zagovornik proširenja NATO-a – prvo na Hrvatsku i Albaniju, kasnije i na Crnu Goru. Obama ga je slao kao osobnog izaslanika po svijetu, najtraumatičnije u Egipat u vrijeme Arapskog proljeća. To što je surađivao s Obamom donijelo mu je dodatni prezir kršćanske desnice.
McCain nije mario, nego je senatore – uglavnom one s ljevice – vodio po svijetu da im objasni smisao međunarodnog poretka s Amerikom na čelu i odgovornost te pozicije. Lako je stvarao dobre odnose s onima s kojima se ne slaže – legendarna je priča bivše demokratske senatorice Hillary Clinton o njihovu posjetu Estoniji. “John je došao s idejom: ‘Idemo piti shotove votke jer sve što se dogodi u Tallinnu, ostaje u Tallinnu. Ne sjećam se baš što se dogodilo u Tallinnu, ali nakon četvrte votke bojim se da nije ostalo u Tallinnu”, rekla je kasnije Hillary Clinton, jedna od njegovih najbližih senatskih prijateljica. McCain je zapravo u vanjskoj politici bio je sve što Trump nije. Za početak, razumio je američku ulogu u svijetu – ne samo ogromnu američku moć, nego i monumentalnu odgovornost koju Amerika mora preuzeti zbog te moći. Znao je otpočetka tko je Putin i nikad nije posustao u prozivanju njegovog režima.
Bio je i glavni borac protiv mučenja i kritičar politike waterboardinga. Da nije bilo McCaina, ne bi bilo opsežnog i po Bushevu administraciju poraznog kongresnog izvještaja o mučenju. “Amerikanci imaju pravo – ali i odgovornost – znati što se radi u njihovo ime. Istina je ponekad mučna, izaziva probleme kod kuće i u svijetu, ponekad je naši neprijatelji koriste protiv nas. Ali Amerikanci moraju znati istinu i ništa manje od toga”, rekao je McCain u toj prigodi.
Krenuo je na turneju da uvjeri ljude da je Amerika i dalje predana miru
Spomenuto, pa i zadnje riječi, govore da McCain i Trump nisu mogli ni na koji način biti saveznici. Trumpov sustav vrijednosti trebao ga je u startu diskvalificirati da se uopće natječe za mjesto predsjednika, ali kad već nije – prozvao ga je John McCain, i to više puta. Čak i prije nego što se sukob dogodio, Trump se potrudio svrstati na sramotnu stranu povijesti i ljudskog dostojanstva kad je u kampanji rekao ovo: “Zašto Johna McCaina smatraju herojem? Zato što su ga Vijetnamci uhvatili! Za mene su heroji oni koje nisu uhvatili.” To je o McCainu rekao Trump, koji je trebao sudjelovati u Vijetnamskom ratu ali nije jer je imao ispričnicu zbog sraslih kostiju u stopalima. Kakav god bio, McCain je preživio šest godina u vijetnamskom zatvoru.
Kad je Trump izabran, McCain je krenuo na turneju – obišao je 26 zemalja na četiri kontinenta – kako bi saveznike i ostale uvjerio da je Amerika i dalje predana globalnom miru i sigurnosti. Tri mjeseca nakon Trumpove prisege to je u Dubrovniku poručio i premijeru Andreju Plenkoviću. Je li govorio u ime administracije Donalda Trumpa ili je samo širio dobru volju – to ćemo saznati tek kad Trump više ne bude predsjednik.
Zadnjim je snagama pokopao ideju opoziva Obamacarea
Najveći borac protiv Trumpa među republikancima morao je, međutim, prošlog ljeta priznati poraz. Agresivni rak na mozgu koji mu je dijagnosticiran skratio je očekivanja koliko će poživjeti. To je došlo kao šokantno iznenađenje jer se McCaina često doživljavalo kao “vječnog” – kao dokaz njegovih dugovječnih gena nerijetko se spominjala McCainova majka Roberta, udovica admirala Jacka McCaina, koja je nadživjela svoga sina i danas je živa i zdrava u 107. godini.
No pred odlazak s pozornice, John McCain odigrao još jedan čin i taj je obilježio cijelu njegovu senatsku karijeru. Kad je prošlog ljeta republikanska većina, pod vodstvom Trumpa, pokušala opozvati najvažniji uspjeh bivšeg predsjednika, Obamacare, McCain se pojavio na glasanju u Senatu iako je dan ranije izašao iz bolnice. Da bi opoziv uspio, republikancima je trebao McCainov glas. Senator iz Arizone došao je još vidljivo okrznut operacijom – nad lijevim okom vidjela se nezacijeljena rana od operacije na mozgu. Kad je ušao u dvoranu Senata, doživio je višeminutni pljesak, predvođen kolegama republikancima. No, tri večeri kasnije, kad je kasno nakon ponoći došlo do glasanju o opozivu Obaminog proširenja zdravstvenog osiguranja na one koji ga inače ne bi mogli priuštiti – tu je McCain glasao protiv volje stranačkih kolega.
Bio je zadnji na glasanju, a kad je ušao, svi su zurili u njega. Podigao je desnu ruku u zrak – taman onoliko koliko mu Hanoi Hilton dopušta – te okrenuo palac dolje i pokopao republikansku ideju opoziva Obamacarea. John McCain to je vjerojatno napravio zato što je tad bio bolestan. Ne da bi opozivom Obamacarea išta izgubio – američki senatori imaju najbolju zamislivu zdravstvenu zaštitu na svijetu – nego zato što je znao da mnogi građani na tom mjestu ne bi imali zdravstvenu zaštitu bez Obamacarea. Kao što je svojedobno rekao da neće ići u razmjenu prije nego što drugi budu oslobođeni, slično je ponovio u Senatu za Obamacare.
Trump je koristio svaku priliku da se naruga McCainu
Trump mu to nikad nije oprostio. U zadnjih godinu dana koristio je svaku priliku da McCaina ismije, da mu se ruga, da ga prikaže u najgorem svjetlu kao izdajnika. Takav je Donald Trump – možete umirati od teške bolesti, to njega neće spriječiti da vam se smije u lice, da vas napada i da vam se ruga. To su poniženja zbog kojih se čovjek doista nada da, nakon Trumpa, postoji neka krajnja istina i sud koji će poravnati sve račune. Bar da Trumpu vrati milo za drago.
Američki Senat prošlog je mjeseca nazvao jedan zakon po Johnu McCainu (i to zakon o vojnom proračunu) – to je inače moguće u američkom sistemu, da se zakoni nazovu po ljudima. I Trump je morao potpisati taj zakon – došao je na specijalni skup i spomenuo zakon tri puta. Niti jednom nije naveo njegovo puno ime, nego je preskočio spomen Johna McCaina. Sve to dok je ovaj umirao od raka mozga. Koliko mala duša treba biti da bi se to napravilo? Odgovor je jasan – samo treba biti Donald Trump, kojemu ni najsramotnije nije previše sramotno.
McCain se prije smrt pobrinuo da mu Trump ne dođe na ispraćaj
Kad su ga obavijestili da ima maksimalno 14 mjeseci života, John McCain otišao je na televiziju i rekao: “Predsjednik Theodore Roosevelt, koji je uvijek bio moj veliki uzor, rekao je jednom: na vijest o smrtnoj bolesti možete gledati na dva načina. Prvi je da očajavate zbog sudbine koja vas je snašla. Moram vam priznati da je to bio moj prvi izbor – pa kako sad, pa zašto sad, pa toliko sam još toga mislio napraviti!? Drugi je pristup, nastavio je Roosevelt, da ne očajavate, nego da slavite. I kad promislim o svim blagoslovima koji su me u životu pratili, ja biram taj pristup. Slavim što sam imao, jer proživio sam život kakav bi drugi mogli samo sanjati. Najdublja istina koju mogu reći jest da sam beskrajno zahvalan zbog života koji sam proživio.”
Znajući kamo smrtna bolest vodi, McCain se pobrinuo i za posmrtne obrede. Najvažnije, svima je rekao kako ne želi da na sprovod dođe Donald Trump. Potpredsjednik Mike Pence i ostali su dobrodošli, ali ne i Trump – poručio je McCain. Velika je to poruka od mrtvog čovjeka. Govori o svemu što je bio. Iako odrastao u obitelji ljudi koji su se žrtvovali za druge, svojim životom postigao je žrtvu veću nego što je mogao sanjati. Ona potvrđuje – Trumpu u nos – da je žrtvovanje samog sebe plemenitije od promocije samog sebe.
U društvu gdje za politiku nema poštovanja, McCain je desetljećima bio i ostao najpoštovaniji političar. Tvrdoglav u načelima, ali spreman na kompromis u razumnim odlukama, nije bio buntovnik bez razloga, nego buntovnik s višestrukim razlozima. Obiteljsko nasljeđe dvojice admirala – taj teret s kojim je startao – ne samo da je nadrastao, nego je napravio više od njih. John McCain jedan je od dvojice-trojice najvažnijih američkih političara prelaza 20. na 21. stoljeće. Amerika je izgubila velikana. U doba Trumpa to je užasan gubitak. No, treba se nadati da će primjer Johna McCaina biti inspiracija svima koji od ove zemlje žele napraviti bolje mjesto, a ne zastrašujuću crnu rupu u koju je pretvara Donald Trump.