U vrijeme kad već treba razmišljati o svođenju računa za svoj prvi mandat koji je, kako se sjećamo, započeo obećanjem da će Hrvatska biti jedna od najuspješnijih europskih i svjetskih zemalja, naša se predsjednica našla u situaciji da komentira same neuspjehe i to baš na područjima koja su glavni predmet i njezina interesa i interesa Vlade RH. Umjesto o postignućima na populacijskom, gospodarskom, političkom i kulturnom planu predsjednica je na primanju u povodu Dana državnosti govorila o iseljavanju i demografskoj katastrofi.
I u tako svečanoj prigodi predsjednica nije mogla prešutjeti više nego očito zaostajanje Hrvatske u usporedbi s ostalim članicama EU pa je istaknula da dvadeset sedam godina nakon proglašenja samostalnosti tek treba stvoriti uvjete u kojima će se „kreativni potencijal našeg naroda moći mnogo više nego do sada ugraditi u kontinuiran gospodarski rast i u razvoj pravednog i na svaki način naprednog društva“. Time je predsjednica rekla da u Hrvatskoj nema željenog kontinuiranog gospodarskog rasta te da današnje hrvatsko društvo nije ni pravedno ni napredno.
A što su hrvatske vlasti radile i o čemu su vodile računa?
Naširoko citiranom izjavom da državu “nismo stvarali da bi nam neki krajevi izumirali, nego da bismo svaki dio domovine unaprijedili radom i oplemenili životom” predsjednica je samo potvrdila da država danas izgleda upravo onako kako ne bi trebala, da u nekim njezinim dijelovima više nema stanovnika i da je Hrvatska na putu demografskog izumiranja. Tim naglascima dodane su i neuvijene kritike na račun hrvatske vanjske politike iskazane u tvrdnji da su nam potrebni iskoraci u vanjskoj politici i da je imperativ „čvrsto političko pozicioniranje Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u kao djelatnog dionika europskog zajedništva i međunarodne sigurnosti“.
Ono što je imperativ i što je tek potrebno učiniti, dosad nije učinjeno. A ni ono na čemu se nešto radilo nije bilo učinjeno dovoljno dobro jer je, kako je ocijenila predsjednica, “mnogo više nego do sada potrebno voditi računa o našim razvojnim potrebama i nacionalnim interesima”. Dakle, do sada se nije dovoljno vodilo računa o našim razvojnim potrebama i nacionalnim interesima. Poslije tako uvjerljivog nabrajanja svega što nije učinjeno i o čemu se nije vodilo računa, nameće se pitanje što su to hrvatske vlasti radile i o čemu su, zapravo, vodile računa.
Pritom se to pitanje u jednakoj mjeri tiče Plenkovića i njegovih ministara te HDZ-a i njegovih aktualnih koalicijskih partnera kao i prethodnih vladajućih koalicija. Kako je premijer Plenković, kao osoba odgovorna za funkcioniranje izvršne vlasti i za ostvarivanje nacionalnih ciljeva i strategija, shvatio da je i ovaj put predsjedničina kritika upućena upravo njemu, osjetio se prozvanim i pozvanim da odgovori. Budući da je zbog stalnih kritika javnosti i nezadovoljstva u HDZ-u u neprestanom stresu, premijer je ovaj put potpuno izgubio kompas i – u nastojanju da pokaže kako stanje u Hrvatskoj ipak nije najgore u svijetu – izjavio da bi u Africi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj.
Plenkovićeva ne baš najsretnija usporedba s Afrikom
U naknadnom pojašnjenju iz Vlade iščitava se da je premijer stavio u vezu demografske i gospodarske prilike Afrike i Hrvatske. U Africi su demografske prilike povoljne, odnosno, neprestano se povećava broj stanovnika, a gospodarska je situacija sve lošija. U Hrvatskoj su demografski pokazatelji katastrofalni, ali gospodarske prilike – premda nezadovoljavajuće – takve su da bi mnogi Afrikanci mogli samo sanjati da žive na takvoj razini blagostanja. Kako god da se shvati Plenkovićeva izjava i naknadno objašnjenje, čini se da je premijer htio reći da, premda nas je sve manje, trebamo biti sretni jer živimo bolje nego mnogi Afrikanci kojih je sve više.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znajući da bi usporedbe hrvatskog BDP-a po glavi stanovnika s BDP-om ostalih država članica EU bio za nas nepovoljan, da bi uspoređivanje položaja Hrvatske na ljestvici konkurentnosti s položajem na toj ljestvici zemalja u odnosu na koje smo donedavno bili bolji opet bilo nepovoljno za nas, premijer je gotovo instinktivno pronašao barem neke nesretnike s kojima nas može usporediti bez straha da će ispasti da su i ti u boljem položaju od nas. Ne bi bilo strašno kad bi taj primjer ukazivao samo na premijerovo sve veće nesnalaženje u suočavanju s prošlošću, suočavanju s političkom sadašnjošću u kojoj ga predsjednica neprestano ponižava dovodeći u pitanje njegov autoritet kao premijera i kao predsjednika HDZ-a i u suočavanju s vlastitom krajnje neizvjesnom političkom budućnošću.
Strašno je to što su bilance državnih i nacionalnih postignuća toliko upitne da ih je i u svečanoj prilici, u kakvoj se obično spominju samo pozitivne stvari, neizbježno ocijeniti kao negativne. Što više predstavnici državne vlasti govore o nekim problemima i o svojim viđenjima rješenja, to ti problemi postaju ozbiljniji. Najočitiji je primjer toga neprestano spominjanje demografskih problema uz istodoban izostanak ekonomskih politika koje bi mogle pridonijeti njihovu rješavanju. Usporedno s ekonomskim politikama usmjerenima na smanjivanje poreznog opterećenja na plaće potrebno je razraditi i odgovarajuću strategiju useljavanja zasnovanu ponajprije na potrebama tržišta rada, a ne na predrasudama i predodžbama o poželjnoj etničkoj i vjerskoj pripadnosti mogućih ekonomskih imigranata.
Opet su glasni oni koji zapravo i proizvode probleme
Upravo je smiješno što neki predstavnici hrvatske vlasti slobodu kretanja i pristup europskom tržištu rada vide kao glavni uzrok nepovoljnih demografskih trendova u Hrvatskoj. Pritom im ne pada na pamet zapitati se: ako smo dio jedinstvenog europskog tržišta i ako je pristup našem tržištu roba, usluga i rada jednako slobodan kao pristup tržištima ostalih članica EU, zašto je proces uglavnom jednosmjeran, zašto samo ljudi iz Hrvatske odlaze raditi u Europu, a ostali Europljani uglavnom ni ne pokušavaju zaposliti se u Hrvatskoj? Spremnost na razgovor o uzrocima problema koji muče Hrvatsku nužna je pretpostavka za mogućnost pronalaženja odgovora na postavljena pitanja i rješenja za postojeće probleme.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na sam Dan državnosti i najviši predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj, kardinal Josip Bozanić, pobrojao je probleme koji muče hrvatsko društvo. Kardinalova poruka predstavnicima državne vlasti glasila je da Bogu pripada sve stvoreno i da mu treba vratiti ono što mu pripada, dakle sve. Kako je Crkva samozvana božja predstavnica koja govori i postupa u božje ime, jasno je da je kardinal premijeru poručio da se ima pokoriti svim crkvenim zahtjevima, kako onima koji se tiču imovine, tako i onima koji se tiču crkvene ambicije na presudno utječe na oblikovanje politike u Hrvatskoj.
Tu svakako spada zahtjev potpisnika prijedloga za referendum o istupanju iz Istanbulske konvencije kao i svi crkveni zahtjevi koji se tiču definicije braka, zakonske rastave braka, pobačaja, umjetno potpomognute oplodnje, sadržaja građanskog odgoja kao i sadržaja svih školskih predmeta u kojima se govori i o stvarima o kojima Crkva ima stajalište različito od iskustvom provjerenih znanstvenih tvrdnji. Uza sve ostale, i ovo je jedan od primjera koji pokazuju da su u Hrvatskoj vrlo glasni oni koji, zajedno s političarima, neprestano proizvode nove probleme predstavljajući se kao da ih rješavaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jučer smo naučili da su u rješavanju problema najglasniji oni zbog kojih su problemi nastali
Božo Kovačević analizira poruke iz govora predsjednice, premijera i kardinala na Dan državnosti
Na Dan državnosti, predsjednica Grabar Kitarović, premijer Plenković i kardinal Bozanić dotaknuli su se problema s kojima je Hrvatska suočena i tako pokazali da su u rješavanju problema najglasniji zapravo oni zbog kojih su problemi i nastali. Predsjednica je naglaskom samo na neuspjehe otvorila pitanje što su zapravo hrvatske vlasti dosad uopće radile. A dok nas Plenković uspoređuje s Afrikom, aludirajući na to da bismo, eto, barem trebali biti sretni što smo u Hrvatskoj, a ne tamo, Bozanić napominje da Bogu treba vratiti sve stvoreno jer mu to i pripada.
U vrijeme kad već treba razmišljati o svođenju računa za svoj prvi mandat koji je, kako se sjećamo, započeo obećanjem da će Hrvatska biti jedna od najuspješnijih europskih i svjetskih zemalja, naša se predsjednica našla u situaciji da komentira same neuspjehe i to baš na područjima koja su glavni predmet i njezina interesa i interesa Vlade RH. Umjesto o postignućima na populacijskom, gospodarskom, političkom i kulturnom planu predsjednica je na primanju u povodu Dana državnosti govorila o iseljavanju i demografskoj katastrofi.
I u tako svečanoj prigodi predsjednica nije mogla prešutjeti više nego očito zaostajanje Hrvatske u usporedbi s ostalim članicama EU pa je istaknula da dvadeset sedam godina nakon proglašenja samostalnosti tek treba stvoriti uvjete u kojima će se „kreativni potencijal našeg naroda moći mnogo više nego do sada ugraditi u kontinuiran gospodarski rast i u razvoj pravednog i na svaki način naprednog društva“. Time je predsjednica rekla da u Hrvatskoj nema željenog kontinuiranog gospodarskog rasta te da današnje hrvatsko društvo nije ni pravedno ni napredno.
A što su hrvatske vlasti radile i o čemu su vodile računa?
Naširoko citiranom izjavom da državu “nismo stvarali da bi nam neki krajevi izumirali, nego da bismo svaki dio domovine unaprijedili radom i oplemenili životom” predsjednica je samo potvrdila da država danas izgleda upravo onako kako ne bi trebala, da u nekim njezinim dijelovima više nema stanovnika i da je Hrvatska na putu demografskog izumiranja. Tim naglascima dodane su i neuvijene kritike na račun hrvatske vanjske politike iskazane u tvrdnji da su nam potrebni iskoraci u vanjskoj politici i da je imperativ „čvrsto političko pozicioniranje Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u kao djelatnog dionika europskog zajedništva i međunarodne sigurnosti“.
Ono što je imperativ i što je tek potrebno učiniti, dosad nije učinjeno. A ni ono na čemu se nešto radilo nije bilo učinjeno dovoljno dobro jer je, kako je ocijenila predsjednica, “mnogo više nego do sada potrebno voditi računa o našim razvojnim potrebama i nacionalnim interesima”. Dakle, do sada se nije dovoljno vodilo računa o našim razvojnim potrebama i nacionalnim interesima. Poslije tako uvjerljivog nabrajanja svega što nije učinjeno i o čemu se nije vodilo računa, nameće se pitanje što su to hrvatske vlasti radile i o čemu su, zapravo, vodile računa.
Pritom se to pitanje u jednakoj mjeri tiče Plenkovića i njegovih ministara te HDZ-a i njegovih aktualnih koalicijskih partnera kao i prethodnih vladajućih koalicija. Kako je premijer Plenković, kao osoba odgovorna za funkcioniranje izvršne vlasti i za ostvarivanje nacionalnih ciljeva i strategija, shvatio da je i ovaj put predsjedničina kritika upućena upravo njemu, osjetio se prozvanim i pozvanim da odgovori. Budući da je zbog stalnih kritika javnosti i nezadovoljstva u HDZ-u u neprestanom stresu, premijer je ovaj put potpuno izgubio kompas i – u nastojanju da pokaže kako stanje u Hrvatskoj ipak nije najgore u svijetu – izjavio da bi u Africi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj.
Plenkovićeva ne baš najsretnija usporedba s Afrikom
U naknadnom pojašnjenju iz Vlade iščitava se da je premijer stavio u vezu demografske i gospodarske prilike Afrike i Hrvatske. U Africi su demografske prilike povoljne, odnosno, neprestano se povećava broj stanovnika, a gospodarska je situacija sve lošija. U Hrvatskoj su demografski pokazatelji katastrofalni, ali gospodarske prilike – premda nezadovoljavajuće – takve su da bi mnogi Afrikanci mogli samo sanjati da žive na takvoj razini blagostanja. Kako god da se shvati Plenkovićeva izjava i naknadno objašnjenje, čini se da je premijer htio reći da, premda nas je sve manje, trebamo biti sretni jer živimo bolje nego mnogi Afrikanci kojih je sve više.
Znajući da bi usporedbe hrvatskog BDP-a po glavi stanovnika s BDP-om ostalih država članica EU bio za nas nepovoljan, da bi uspoređivanje položaja Hrvatske na ljestvici konkurentnosti s položajem na toj ljestvici zemalja u odnosu na koje smo donedavno bili bolji opet bilo nepovoljno za nas, premijer je gotovo instinktivno pronašao barem neke nesretnike s kojima nas može usporediti bez straha da će ispasti da su i ti u boljem položaju od nas. Ne bi bilo strašno kad bi taj primjer ukazivao samo na premijerovo sve veće nesnalaženje u suočavanju s prošlošću, suočavanju s političkom sadašnjošću u kojoj ga predsjednica neprestano ponižava dovodeći u pitanje njegov autoritet kao premijera i kao predsjednika HDZ-a i u suočavanju s vlastitom krajnje neizvjesnom političkom budućnošću.
Strašno je to što su bilance državnih i nacionalnih postignuća toliko upitne da ih je i u svečanoj prilici, u kakvoj se obično spominju samo pozitivne stvari, neizbježno ocijeniti kao negativne. Što više predstavnici državne vlasti govore o nekim problemima i o svojim viđenjima rješenja, to ti problemi postaju ozbiljniji. Najočitiji je primjer toga neprestano spominjanje demografskih problema uz istodoban izostanak ekonomskih politika koje bi mogle pridonijeti njihovu rješavanju. Usporedno s ekonomskim politikama usmjerenima na smanjivanje poreznog opterećenja na plaće potrebno je razraditi i odgovarajuću strategiju useljavanja zasnovanu ponajprije na potrebama tržišta rada, a ne na predrasudama i predodžbama o poželjnoj etničkoj i vjerskoj pripadnosti mogućih ekonomskih imigranata.
Opet su glasni oni koji zapravo i proizvode probleme
Upravo je smiješno što neki predstavnici hrvatske vlasti slobodu kretanja i pristup europskom tržištu rada vide kao glavni uzrok nepovoljnih demografskih trendova u Hrvatskoj. Pritom im ne pada na pamet zapitati se: ako smo dio jedinstvenog europskog tržišta i ako je pristup našem tržištu roba, usluga i rada jednako slobodan kao pristup tržištima ostalih članica EU, zašto je proces uglavnom jednosmjeran, zašto samo ljudi iz Hrvatske odlaze raditi u Europu, a ostali Europljani uglavnom ni ne pokušavaju zaposliti se u Hrvatskoj? Spremnost na razgovor o uzrocima problema koji muče Hrvatsku nužna je pretpostavka za mogućnost pronalaženja odgovora na postavljena pitanja i rješenja za postojeće probleme.
Na sam Dan državnosti i najviši predstavnik Katoličke crkve u Hrvatskoj, kardinal Josip Bozanić, pobrojao je probleme koji muče hrvatsko društvo. Kardinalova poruka predstavnicima državne vlasti glasila je da Bogu pripada sve stvoreno i da mu treba vratiti ono što mu pripada, dakle sve. Kako je Crkva samozvana božja predstavnica koja govori i postupa u božje ime, jasno je da je kardinal premijeru poručio da se ima pokoriti svim crkvenim zahtjevima, kako onima koji se tiču imovine, tako i onima koji se tiču crkvene ambicije na presudno utječe na oblikovanje politike u Hrvatskoj.
Tu svakako spada zahtjev potpisnika prijedloga za referendum o istupanju iz Istanbulske konvencije kao i svi crkveni zahtjevi koji se tiču definicije braka, zakonske rastave braka, pobačaja, umjetno potpomognute oplodnje, sadržaja građanskog odgoja kao i sadržaja svih školskih predmeta u kojima se govori i o stvarima o kojima Crkva ima stajalište različito od iskustvom provjerenih znanstvenih tvrdnji. Uza sve ostale, i ovo je jedan od primjera koji pokazuju da su u Hrvatskoj vrlo glasni oni koji, zajedno s političarima, neprestano proizvode nove probleme predstavljajući se kao da ih rješavaju.