Posljednji istup biskupa je potvrdio, Crkva je uvijek bila protiv svakog totalitarizma. Osim vlastitog

Što smo naučili iz žustre presice članova Komisije Iustitia et pax

FOTO: Dino Stanin/PIXSELL

Prema shvaćanjima članova Komisije Iustitia i pax opravdano je pozivanje na savjest samo kad je riječ o neprihvaćanju odluka s kojima ni službena Crkva ne slaže. U konkretnom slučaju riječ je o protivnicima ratifikacije Istanbulske konvencije. Ne mireći se s porazom, crkvena je hijerarhija podržala skupljanje potpisa za referendum za istupanje iz te konvencije, ali i za referendum o reduciranju prava zastupnika manjina u Hrvatskom saboru.

Tko o čemu, Crkva o savjesti. I o totalitarizmu, naravno. Poznato je da je Katolička crkva uvijek bila protiv svakog totalitarizma. Osim svog, naravno, i osim onih totalitarizama s kojima je uredno surađivala nakon što je pripomogla da budu uspostavljeni.

Članovi crkvene Komisije Iustitia et pax smatraju “da je nepoštivanje osobne savjesti i njezina uvjerenja nedopustivi pokušaj ugrožavanja ljudske slobode, a time neposredno i ljudskoga dostojanstva. Istodobno u tome prepoznaje duboke korijene mnogih problema s kojima se suočava hrvatsko društvo”.

Kada je biskup Milovan slijedio svoju svijest, bio je suspendiran

Zanima me jesu li se članovi Komisije Iustitia et pax zapitali kako se osjećao, primjerice, bivši porečko-pulski biskup Milovan kad je pročitao te njihove dirljive riječi. On se, kako je poznato, 2011. godine – slijedeći svoju savjest – suprotstavio odluci vladajućih krugova Katoličke crkve da samostan Dajla u Poreču preda benediktinskom redu. Pitanje tog samostana bilo je riješeno Osimskim sporazumima prema kojima je bivša Jugoslavija talijanskoj vladi isplatila odštetu za imovinu optanata, ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata napustili Istru, odnosno Jugoslaviju.

Benediktinci su napustili Dajlu, jugoslavenska je vlast Italiji isplatila odštetu, a talijanska vlada bila je dužna isplatiti benediktince. Katolička crkva, odnosno tadašnji papa Benedikt XVI, u potpunosti je ignorirala međunarodnopravnu dimenziju problema i činjenicu da je primjenom Osimskih sporazuma prestalo svako pravo benediktinaca na vlasništvo nad navedenim samostanom.

Kako je biskup Milovan, pozivajući se na zakone i na vlastitu savjest, odbio provesti protuzakonitu odluku vrha Katoličke crkve, najprije je bio suspendiran na jedan dan kako bi drugi biskup umjesto njega potpisao dokument o nezakonitoj transakciji. Nedugo zatim bio je umirovljen. Biskup Milovan je, dakle, bio žrtva činjenice da se suprotstavio crkvenoj hijerarhiji slijedeći vlastitu savjest.

Komisije Iustitia et pax drugima zamjera ono što sami čine

U potpunosti ignorirajući činjenicu da su crkveni forumi tada bešćutno eliminirali savjesnog čovjeka koji je stajao na putu ostvarivanja materijalnih interesa nekih njihovih istaknutih članova, bezgrešnim moralizmom nadahnuti današnji članovi Komisije Iustitia et pax konstatiraju da istinski grijeh predstavlja “činiti nešto protiv uvjerenja vlastite savjesti, osobito ako osjećamo da je to zlo”.

U pravedničkom zanosu tipičnom za sve one koji drugima žestoko zamjeraju ono što sami uredno čine, članovi Komisije Iustitia et pax prilično patetično izvikuju da “ne postoji nikakav forum, institucija ili politička stranka koja čovjeku smije naložiti da čini nešto što on po savjesti smatra nedopuštenim ili štetnim. Takav bi pokušaj bio teško narušavanje čovjekova dostojanstva, čime širom otvaramo vrata totalnom relativizmu, a u konačnici i jednoumlju”.

Umjesto pozivanja na biskupa Milovana, komisija se pozvala na Moorea

Biskupa Milovana, koji je tada djelovao u skladu sa svojom savješću i suprotstavio se onima koji su činili zlo, smijenio je crkveni forum koji je naumio skupini talijanskih građana pribaviti nepripadajuću korist i pritom Porečko-pulsku biskupiju odvesti u bankrot.

Članovi Komisije Iustitia et pax nisu se sjetili biskupa Milovana. Oni su posegnuli za Thomasom Mooreom koji se, kako je poznato, suprotstavio kralju Henriku VIII i ostao vjeran Katoličkoj crkvi i Vatikanu zbog čega je ubijen. Nedvojbeno svijetao i uvjerljiv primjer postupanja po savjesti.

Zabranjene knjige južnoameričkih katoličkih svećenika

No, današnjim crkvenim borcima za slobodu savjesti ne pada na pamet spomenuti one koji su, slijedeći vlastitu savjest, postali žrtve Katoličke crkve. Najpoznatiji među njima su Giordano Bruno i Galileo Galilei. Kad su već odlučili da se tako otvoreno zauzimaju za slobodu savjesti, mogli su se, osim crkvenih otaca iz prvih stoljeća novoga doba i Thomasa Moorea, prisjetiti i recentnijih primjera sankcioniranja onih u crkvenim redovima koji su ozbiljno shvatili poruke Drugog vatikanskog koncila.

Kongregacija za nauk vjere pod predsjedanjem kardinala Ratzingera, budućeg pape Benedikta XVI, osudila je kao herezu učenje niza južnoameričkih katoličkih svećenika, poznato kao teologija oslobođenja. Naravno, nisu ih mogli spaliti, ali su se i papa Ivan Pavao II kao i njegov izravni nasljednik Benedikt XVI potrudili da njihove knjige budu zabranjene, a oni da ne mogu ni predavati ni propovijedati.

Biskup Milovan kao moderni Markantun de Dominis

S problemima koji se mogu usporediti s onima s kojima se borio biskup Milovan 2011. godine prije 400 godina suočio se Markantun de Dominis. Zbog nekog aranžmana u vrhu Katoličke crkve Splitska nadbiskupija, kojoj je on bio na čelu od 1602. do 1616. godine, morala je nekom talijanskom kardinalu isplaćivati ogromne sume novca što je de Dominisa u potpunosti onemogućavalo da ostvaruje svoje biskupske obveze i naume.

U tome treba tražiti barem dio motivacije za njegovu kritiku načina funkcioniranja Katoličke crkve, za preispitivanje odnosa svjetovne i crkvene vlasti te za poticanje dijaloga s drugim kršćanskim denominacijama. To je podrazumijevalo ponajprije dijalog s protestantima. Konac doista burnog života dočekao je u zatvoru Rimske inkvizicije koja ga nije stigla osuditi za života. No, ni poslije smrti nisu ga pustili na miru. Osudili su ga kao heretika, izvadili njegovo tijelo iz groba, vukli ga ulicama Rima, javno ga spalili zajedno s njegovim djelima i pepeo bacili u Tiber. Eto još jednog primjera čovjeka kojega su crkveni forumi osudili samo zato što se usudio djelovati po svojoj savjesti.

Prvi međunarodni ugovor koji je sklopila Hitlerova Njemačka

Današnji predstavnici institucije koja je sebe proglasila nepogrešivom žestoko se suprotstavljaju jednoumlju i totalitarizmu. Oni ne znaju ili namjerno prešućuju ulogu Katoličke crkve u uspostavi njemačkog nacističkog totalitarnog režima 1933. godine. Kancelar Hitler nije u Reichstagu imao potrebnu većinu za izglasavanje izvanrednog stanja, što je trebao biti uvod u jednostranačku diktaturu. Državni tajnik Pacelli naredio je predsjedniku opozicijske Stranke centra biskupu Kaasu da njegovi zastupnici moraju podržati Hitlera.

Poštujući crkvenu hijerarhiju Kaas je – za razliku od biskupa Milovana – to učinio i omogućio da Hitler proglasi izvanredno stanje. Nakon što je uspješno odrađen taj dio posla, Pacelli je inzistirao da – kao što je Lateranskim sporazumom s Mussolinijem 1929. godine dogovoreno da protuusluga za pristanak vlade na konkordat s Vatikanom bude ukidanje katoličkih političkih skupina – Stranka centra donese odluku o samoraspuštanju.

Kad je i to učinjeno, više nije bilo prepreka za potpisivanje konkordata između Hitlerove Njemačke i Vatikana. Bio je to prvi međunarodni ugovor koji je sklopila Njemačka pod Hitlerovim vodstvom. Tadašnji državni tajnik Pacelli postao je papa Pio XII. Taj papa zasad još nije proglašen svetcem. Zasad je samo blaženik.

Pozivanje na savjest opravdano je samo ako odgovara Crkvi

Prema shvaćanjima članova Komisije Iustitia i pax opravdano je pozivanje na savjest samo kad je riječ o neprihvaćanju odluka s kojima ni službena Crkva ne slaže. U konkretnom slučaju riječ je o protivnicima ratifikacije Istanbulske konvencije. Ne mireći se s porazom, crkvena je hijerarhija podržala skupljanje potpisa za referendum za istupanje iz te konvencije, ali i za referendum o reduciranju prava zastupnika manjina u Hrvatskom saboru.

Krajnja svrha tog pozivanja na bezuvjetnu podršku odlukama crkvene hijerarhije je zauzimanje pozicija prije odlučivanja o zakonima koji reguliraju obiteljsko pravo, pobačaj i sadržaje školskih obrazovnih i odgojnih programa. Koristeći nezamislivu pasivnost sekularnih političkih snaga, Crkva vješto koristi demokratske institute da bi ostvarila svoje antisekularističke i antimodernističke krajnje nakane.

Crkvena hijerarhija u Hrvatskoj podsjeća na početak 17. stoljeća

Kao najupečatljivija ilustracija onoga za što se zauzima današnja crkvena hijerarhija u Hrvatskoj može poslužiti situacija iz 1611. godine. 1. kolovoza te godine provincijalna crkvena sinoda donijela je zaključak o obaveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva, što je podrazumijevalo kažnjavanje vještica i njihovo spaljivanje. 25. listopada iste godine Hrvatski sabor je ozakonio zaključke crkvene sinode, a u zapisniku s te sjednice je zapisano:

“Prečasni gospodin Petar Domitrović, izabrani biskup crkve zagrebačke, predložio je svečano staležima i redovima kraljevine zaključke najnovije sinode trnavske koje su isti staleži i redovi , kao najpokorniji sinovi matere crkve, dobrohotno prihvatili.”

Građani Hrvatske, oni koji su vjernici kao i oni koji to nisu, trebaju odlučiti hoće li se svijetla budućnost Hrvatske dogoditi kao ponavljanje najcrnjih epizoda iz njezine povijesti kako to uporno, sustavno i neumorno promiče Katolička crkva.