Kad vam umre dijete, upadnete u jedno stanje. Mi roditelji ostajemo u njemu trajno. Ovako ja živim u svom

Život u Karlovcu je bio ljepši

Tjedan dana nakon Jakovljeve smrti, stariji sin Ivan rekao nam je da je našao neku mačku koju želi da kupimo. Rekla sam Branimiru neka ga vozi gdje god treba. Tako je došao Marley. Sada je Ivan na studiju u Zagrebu, suprug je uglavnom na terenu, a ja i Marley smo doma. Radim u udruzi “Jak kao Jakov”. Pokrenuli smo je točno četiri mjeseca nakon sinove smrti.

Jakov je bio bolestan 14 mjeseci. Sada kad razmišljam, prve znakove bolesti nismo primijetili. Kada je završio peti razred on i brat su, kao svakog ljeta, otišli s bakom na more, u njezinu kuću na Pagu u Mandrama. Tata i ja došli smo naknadno. Svake godine uzeli bismo dečke u brod i obilazili otoke: Silbu, Olib, Dugi otok, Kornate. Taj brod je napravio moj suprug. Kupio je potopljenu koču i pet godina radio na njoj. Porinuli smo ga iste godine kada sam ja otvorila svoj obrt u Karlovcu, bilo je to 2005. Imala sam modni studio u centru Karlovca, šivala sam vjenčanice, držala sam tečajeve šivanja i crtanja na svili.

Suprug je radio za pivovaru, također preko svog obrta, uz to je radio čamce – kajake, kanue. Kada smo se nas dvoje upoznali u Zagrebu, još na studiju, on je bio državni prvak u veslanju. Iako je rođeni Zagrepčanin, upravo on je predložio da se preselimo u moj Karlovac. Tek kada smo to napravili, shvatili smo koliko je tu život lakši i ljepši. Ivan je tada imao pet godina, a Jakov godinu. Odrasli su na Švarči, tu smo kupili naš prvi stan, u blizini škole. Obožavali su taj kvart. Kada smo se preselili u centar Karlovca, zbog naših poslova, Jakova smo trebali upisati u drugu školu. Nije to dopustio, nije htio ni čuti da mijenja školu i razred. Jakov je bio vezan za prijatelje. Tako da ga je Branimir svaki dan vozio u školu i na taj način završio je peti razred.

Prvi znakovi bolesti

Na Pagu ih je čuvala baka, bio je tamo i njihov bratić, kao i cijela ekipa s mora. Baka je javila kako je Jakov jako umoran. Bio je sitan rastom, na što zapravo nikada nismo obraćali pozornost, i pun modrica. Suprug je otišao do njih na otok i vodio Jakova u ambulante i u Pag i u Novalju, pregledali su ga. Sve je bilo u redu. “Modrice ima, pa dijete je, znate kako se oni udaraju”, rekli bi liječnici. Zatim sam i ja dolazila iz Karlovca, cijelo to ljeto obilazili smo doktore po otoku, od Novalje do Paga. Svi su ga oni pregledali, radili su mu i EKG, zatim bi rekli da nam je dijete dobro. Ja sam se bojala sam se da mu nije bolesno srce. Imala sam loš predosjećaj, stalno sam se brinula oko njegovog srca.

Kada smo suprug i ja konačno stigli na odmor, trebali smo ići brodom na Kornate, ali bilo me strah zbog mlađeg sina. Nazvala sam Jakovljevu liječnicu u Karlovac. Rekla mi je da, ako normalno funkcionira, odemo. Možda je samo umoran. Plan je bio krenuti iz Mandri na Pagu prema jugu, s nama je još bila i moja mala nećakinja Maja, Jakovova dvije godine mlađa sestrična, koju je obožavao. Obišli smo Dugi otok i Sukošan kod Zadra, a onda smo pokupili moju sestru Marijanu i njenu obitelj. Svi zajedno krenuli smo na Kornate. Ostali smo tamo do vikenda, ukupno smo pet dana plovili.

Dok smo bili na brodu Jakov bi plivao ili ronio. Čim bi izašao iz mora otišao je spavati. Onda bi opet došao sebi, malo je funkcionirao, zatim bi opet morao spavati. Marijanu i njenu obitelj ostavili smo u Sukošanu i naš Ivan otišao je s njima u Karlovac. Na brodu smo ostali Jakov, Branimair i ja.
Žurili smo brodom nazad u Mandre, mjesto na Pagu gdje naša obitelj ima vikendicu, jer je Jakov išao susjedima na rođendan. Imala sam osjećaj da nešto nije dobro, a nisam znala što. Rekla sam Branimiru da najprije moramo doktoru, ravno s broda otišli smo u Novalju. Bio je prepun masnica, jedva je hodao. Nakon nekoliko koraka sjeo bi na pločnik. No, nakon što ga je pregledao, doktor je rekao da je sve u redu. Kad vam više puta kažu da je sve u redu, morate im vjerovati.

Dijete je puzalo po cesti od bolova

Jakov je bio na rođendanu, a suprug i ja smo otišli počistiti brod. Tog ljeta uopće nije bilo nevremena, ali te večeri dolazili su oblaci. Strašni oblaci. “Moramo se jako požuriti jer se nećemo uspjeti vratiti do kuće”, rekao mi je suprug. Ti oblaci su nas potjerali. Ulazili smo u kuću, padao je mrak. Već je strašno grmilo i počinjala je kiša. Ušli smo i vidjeli šogora kako na rukama drži Jakova. Moje dijete visilo mu je iz naručja dok ga je držao kao bebu. Jakov nije disao. Dojurio je susjed, koji nam je rekao kako da ga okrenemo. Jakov je bio potpuno zelen. No prodisao je.

Kasnije smo saznali da mu je na rođendanu pozlilo. Shvatio je da ne može biti s djecom i krenuo je prema bakinoj kući. Kada više nije mogao hodati, puzao je po cesti. Šogor ga je našao pored auta, unio ga je u kuću, tako smo ih našli. Čim je prodisao, stavili smo jastuke otraga u auto, smjestili ga i krenuli. Jurili smo za Pag što smo više mogli. Nevrijeme je bilo neopisivo, munja na munji, cesta se nije vidjela od kiše. U Pagu ga je prvi puta vidio doktor koji je bio iz Mandri, znao je mog supruga. Samo ga je pogledao i rekao: “Branimire, možeš li ti voziti do Zadra?”. On je nešto već pretpostavljao, ali nije nam rekao.

Hitna hospitalizacija u Zadru

“Naravno da mogu, gdje god treba”, rekao je suprug. Liječnik je na uputnicu napisao “hitna hospitalizacija”. Stigli smo na prijemni odjel po tom nevremenu. Jakov je već došao sebi. U bolnici nas nisu htjeli primiti. Mi nismo spadali u njihovu županiju. “Nema smisla da se zadržavate, nalazi ionako neće biti gotovi jer sutra je praznik”, rekla nam je sestra na prijamnom šalteru. Bio je 4.8., zapamtila sam jer tada je rođendan mom tati. “Ja ne idem nikud”, to sam im rekla. Nismo mogli ni htjeli s bolesnim djetetom na put, odlučili smo da ćemo čekati nalaze koliko god treba. Bitno nam je bilo samo da je Jakov liječnicima na oku, da smo u bolnici. Onda ga je primila doktorica, jako dugo ga je pregledavala.

Smjestila ga je u sobu, ja sam sjedila u stolici kraj njega. Supruga su otpravili na Pag, samo jedno od nas je moglo ostati u bolnici. Kako je Jakov legao, tako je zaspao. U četiri ujutro pozvala me liječnica u svoju kancelariju. “Dobili smo krvne nalaze. Nikad nisam vidjela tako nešto, nevjerojatni su. Mislim da se radi o leukemiji”, rekla mi je. Imao je 750 tisuća tumornih leukocita, a 90 posto leukocitnih stanica su bile tumorne. Nije imao trombocita, zato su mu izlazile masnice, nije imao eritrocita koji daju kisik, zato se umarao. Rekla je da ne zna kako je uopće živ. “Hitno ga treba transportirati u Zagreb, ali bojim se da možda neće stići do tamo”, to mi je sve rekla, taj put, u četiri ujutro.

Neizvjestan put za Zagreb

Ta divna liječnica do jutra je skupila ekipu za transport, iako su neki od njih bili na godišnjem. Muža sam nazvala ujutro, oko 6, kako mi je ona i savjetovala. Za Zagreb smo išli kolima hitne pomoći, ja sam bila s njima unutra, a suprug je vozio za nama. Kasnije mi je rekao da ni volan nije mogao držati, cijelo vrijeme se molio samo da ga stigne još jednom vidjeti.

Na Rebru nas je dočekao cijeli tim. Jakov ništa nije znao, njemu je bilo dobro, samo je znao da će konačno dobiti neki lijek od kojeg će mu biti bolje. Zbog stanja u kojem je bio odlučili su da mora odmah krenuti s terapijom.

Na onkološko-hematološkom odjelu za djecu tada je bilo pravilo da roditelji u posjetu mogu doći u podne. Svaki dan bismo dobili informacije o njegovu stanju, nakon čega smo mogli biti s njim do večeri. Nakon nekoliko dana, pitao me zašto djeca u njegovoj sobi nemaju kose. “Zbog lijekova”, rekla sam mu. Nije to komentirao odmah. Još je imao svoju kosu. Nakon nekoliko dana pitao me hoće li i on izgubiti kosu. Rekla sam mu da hoće. To ga je jako pogodilo, isplakao se. Inače je obožavao svoju kosu, svaki puta kada smo ga morali šišati to je bio problem. Kada mu je počela opadati kosa, morali smo ju odrezati. Pomogla nam je sestra, jedna divna teta Kiki.

Teške komplikacije i reanimacija

Jakov je jako volio hranu i kuhanje. Obožavao je peći kolače, prije blagdana bi mi uvijek govorio: “Mama, nemoj početi bez mene!”. I u tim bolničkim danima nastavio je sa svojim gurmanskim užicima. Svakog dana naručio bi od nas jelovnik za sutra. Ja bih njegove želje zapisala na papirić. Svakog jutra suprug bi jurio na plac, nabavio sve što treba, ja bih zatim to kuhala. Jelo je bilo gotovo do 10. U podne smo bili na Rebru. I tako svaki dan.

Kako su liječnici odmah počeli s intenzivnom terapijom, Jakov je dobivao takozvane blokove kemoterapije. Leukemija je nestajala, ali mu je padao i imunitet. Nakon otprilike mjesec i pol otkako je bio u bolnici dobio je gljivičnu upalu pluća i virusnu upalu mozga. Temperatura od preko 40 stupnjeva nikako nije padala. Ležao je na krevetu, ja sam klečala pored. Tako mi je bilo lakše, nisam mogla sjediti. Jedan od tih dana, po običaju, došli smo na Rebro u podne. Svi mi roditelji stajali smo u hodniku, dok nas liječnici ne bi pustili unutra. Profesor je izletio s odjela i zvao nas: “Rubido, Rubido! Brzo moramo s njim na intenzivnu da ga ne izgubimo!”

Izveli su ga na krevetu, mi smo trčali s njima po tim hodnicima. Dječji odjel je u prizemlju, a intenzivna je na 4. katu, u drugom dijelu zgrade. Kada smo stigli u intenzivnu, prikopčali su ga na aparate i rekli nam da izađemo iz sobe. Suprug je ponovno ušao unutra, rekli su mu da mora van. Jakov je tada dobio strašan epileptičan napad, reanimirali su ga. Nisu nam dali da budemo blizu. Spustili smo se dolje, ispred zgrade. Hodali smo u krug i jedan i drugi. “Ja to ne mogu! Ja to ne mogu!”, vikala sam i plakala. Pričali smo sami sa sobom. Vratili smo se gore i saznali da su ga liječnici stabilizirali. No, morali su ga prebaciti u zaraznu bolnicu Fran Mihaljević.

Prvi posjet kući

Tamo je smješten u sobu, u kojoj je prozor gledao na vrt. Vidio je drveće, ptice prirodu. Prozor se smio otvoriti. Krasno mu je tamo bilo. Tražio je da mu upalimo laptop, da nađemo njegovu pjesmu “Lemon tree”. Vrtio ju je i pjevao, četiri sata, ponovno i ponovno. Svaki je dan puštao glazbu i pjevao u bolnici. Stvorio je svoj mali fond pjesama: Vranac od Zlatnih dukata, neke pjesme od Killersa, Hladnog piva. Tako je provodio bolničke dane, uz pjesmu.

Nakon tri mjeseca, prvi put su ga pustili kući, na nekoliko dana. “Idemo na Sljeme!” rekao je Jakov dok smo išli prema automobilu. “Ha? Kakvo crno Sljeme?!”, bila je naša reakcija. No, mislite da nismo sjeli u auto i vozili na Sljeme? Jesmo, naravno. Kada smo došli doma, svi smo bili s njim, ni suprug nije išao na posao, ja već odavno nisam radila, Ivan praktički nije išao u školu. Samo smo se igrali, jednu za drugom društvenu igru. Jeli bismo u međuvremenu. Smjeli su mu doći prijatelji, ali samo jedan po jedan.

“Jak kao Jakov” akcija cijelog razreda

Morao se vratiti u bolnicu nakon tri dana. Sve je češće dobivao epileptične napade. Božić, Novu godinu, Uskrs, sve smo proslavili u bolnici, Jakovljev imunitet je bio preslab da bi izlazio. Nakon kemoterapija i zračenja, korak u liječenju bila je transplantacija koštane srži. Išli smo na testiranje i ispalo je da je Ivan, njegov stariji brat, stopostotni srodni donor. Što je bilo odlično i velika sreća. Liječnici su bili zabrinuti zbog sve češćih epileptičnih napada jer je za transplantaciju morao biti u dobrom stanju.

Jakov je bio iznimno vezan uz svoj razred i prijatelje iz škole, oni su tada išli u šesti razred. Samoinicijatvino, ta dječica su otisnula majice s natpisom “Jak kao Jakov”, izradili su anđele i prodavali ih. Skupljeni novac su nam proslijedili da nam pomognu. Ja sam već bila prestala raditi, bilo mi je nemoguće voditi obrt i biti svaki dan s njim u bolnici. Suprug je zahvaljujući dobroti kolega i dalje radio, tako da su ga pokrivali, kada on nije mogao, uskakali su umjesto njega.

Posljednji Jakovljev rođendan

Jakovljev razred mu je 19. svibnja, za njegov 13. rođendan, priredio veliku proslavu u školi. Dobili smo dopuštenje da smijemo izaći iz bolnice, bilo je to prije transplantacije. Njegovi prijatelju dočekali su ga ispred škole, Držali su transparente, svi su bili obučeni u majice s natpisom “Jak kao Jakov”. Uz tortu i kolače, izveli su plesne točke i razne nastupe. Jakov je prvo stajao sa strane, kasnije se smjestio k njima u gledalište. Poslije je otišao i u razred, nije se dao doma. Ostao je dva školska sata. Nekoliko dana poslije njegova 13. rođendana održan je veliki koncert u Domu oružanih snaga ‘Zrinski’ kod nas u Karlovcu. Organizirali su ga mnogi naši prijatelji koji su cijelo vrijeme bili uz nas. Jakov nije mogao nastupati, ali mu je dopušteno da promatra koncert iz lože.

Tih nekoliko dana bili smo u našem stanu u Karlovcu. Dok smo se pripremali za koncert, nije mi dao blizu, pobjegao bi u sobu. Nije mi dao da uđem. Ja sam stalno pokušavala viriti, bilo me strah da ne dobije epi napad. Nakon nekog vremena pozvao me i izveo svoju pjesmu “Jak kao Jakov”. Imao je uvježbane pokrete, repao je. Kada sam čula riječi, prestrašila sam se, on je bio dijete, a tako je ozbiljnu pjesmu napisao. Kasnije smo ga i snimili, i ta snimka je puštena na koncertu. Kasnije su njegovu pjesmu uglazbili reperi iz Connecta.

Uspješna transplantacija stanica

Nakon proslave rođendana i koncerta vratio se u bolnicu. Morao je proći strogu izolaciju da se pripremi za transplantaciju. U tom je periodu bio jako pozitivan, bio je u dobrom stanju. Stalno je pjevao i ništa mu nije bilo teško. Na transplantaciju je išao početkom lipnja 2010. godine. Do tada je prošao blokove kemoterapije i zračenja kako bi se uništile sve njegove primarne stanice. To je bilo potrebno da bi mogao primiti transplantat od brata. Sama transplantacija nije bila strašna, stanice je primio venozno. Nakon toga je uslijedio period u kojem je Jakov morao prihvatiti nove stanice. Tih mjesec dana bio je težak period, on je samo povraćao. Sjećam se da je jedne večeri povraćao čak 13 puta.

Počele su se razvijati transplantirane stanice, koštana srž je proradila, to je bilo najvažnije. Međutim, dobio je veliki epileptični napad. Zbog lošeg stanja cijelo to ljeto bio je u izolaciji. U jednom trenu pio je 20 različitih tableta uz koje je dobivao i lijekove intravenozno. Epileptični napadi su mu se ponavljali svakih 20 minuta, bili su slabi, ali stalni. Izmjenjivali smo se na stolici pored njega. Jedne noći sam spavala ja, druge Branimir. Jedno jutro došla sam u bolnicu, Jakov se nije budio, CT je pokazao veliki izljev krvi u mozak. Morao je na hitnu operaciju za koju su rekli da će trajati dva do tri sata.

Operacija od šest sati

Branimir i ja smo ostali u klupi na hodniku, ispred nas je bio samo jedan križ, ništa drugo. Tu smo čekali i čekali. Prošla su dva sata, tri sata, nismo se pomaknuli. Nakon pet sati su liječnici s odjela zvali u salu da vide što se događa. Rekli su im da još nije gotovo. Nakon šest sati izašli su iz sale, vozili su ga na intenzivnu. Bio je sav zamotan, mi nismo mogli s njim, samo smo ga u prolazu vidjeli. Liječnik se zaustavio pored nas, pitala sam ga jesu li zaustavili krvarenje, zatvorili žilu? “Gospođo, to nije bila žila, bilo je strašno, mi smo to doslovno usisavali”, rekao mi je. Po njihovim nalazima, njegov mozak nije radio, rekli su kako se on vjerojatno neće probuditi, ako se i probudi, neće moći ni govoriti ni micati se.

Ovu sam informaciju čula kao u nekom bunilu. Meni je do tada najveći šok bio kada mi je doktorica u Zadru rekla da mi sin ima leukemiju i da možda neće živ stići do Zagreba. Jako smo loše podnijeli i kada su ga prvi puta reanimirali, sjećam se da sam vikala i hodala oko Rebra. Više puta je bio otpisan pa se svaki put izvukao.

Iduće se jutro Jakov ponovno probudio i rekao mi: “Donesi mi taj tiramisu”. Jedva sam ga razumjela jer visila mu je jedna strana lica od moždanog udara. No svejedno, Jakov je vidio kolače iza mene u sobi i poželio ih jesti. Ubrzo nakon toga ponovo mi je diktirao svoje recepte i želje za sutrašnji ručak. Njegovo stanje se uopće nije slagalo s liječničkim prognozama. No, nakon kratkog vremena uslijedili su epileptični napadi, i to veliki. Oni najveći. Jedan za drugim. Tih dana zamolio me da ga naučim kako se moli krunica. I izmolili smo jednu zajedno, između dva epi napada. “Mama sad idem u raj”, rekao je iza molitve. “Jakove što to pričaš?!”, odgovorila sam u šoku.

Proslava u bolnici

Napadi su se svejedno smirili i vratili su ga na odjel. Još neko vrijeme mučio se s posljedicama moždanog, curio mu je likvor iz mozga. Vidio je samo na jedno oko, koristio je samo jednu ruku, bio je prikopčan na mnogo cjevčica. Jednog mi je dana rekao: “Mama danas idem na rođendan!” Njegova jako dobra prijateljica iz bolnice, Petra, imala je tog dana rođendan. Omotali smo ga dekom, iako je zahtijevao hlače nismo ga mogli obući, odgurali smo ga do njezine sobe. Čim je ušao u sobu, skinuo je masku za disanje s ustiju i rekao: “Petra slušaj!” Zatim je počeo pričati vic za vicom. Ja sam stajala otraga, samo su mi suze curile niz obraze. Iduće jutro vozili smo ga u Zaraznu. Na odlasku se pozdravio s najdražom sestrom Danom. Nisu mi dali u ambulantna kola, s njim je bila liječnica Maja kojoj je, također, cijelim putem pričao viceve.

Ispalo je da je nakon operacije mozga dobio bolničku bakteriju pseudomonas. Od nje otkazuje jedan po jedan organ. Čim smo došli, rekli su da ga moraju odmah uspavati kako bi ga stavili na respirator. “Gospođo vi morate odmah van!” potjerali su me iz sobe. Oko njega je bilo pet liječnika, između njih smo vidjeli kako nas gleda na jedno oko, s podignutom ručicom za pozdrav. “Mama bok! Bok, bok! Bok! Bok, bok, bok!”, deset puta je valjda rekao bok.

Ništa više nije rekao, nikad.

Bio je na respiratoru, stalno su mu isisavali krv iz pluća, vi stojite i gledate to, a ne možete ništa. “Ja to više ne mogu izdržati, ja ti noćas putujem”, rekla sam Branimiru. Pitao me kuda putujem. Imali smo jednu kartu za Međugorje. Kupili smo ju u proljeće, prije transplantacije. Mislili smo, Jakov će doći doma i jedan od nas, nebitno tko, će otputovati.

Nisam mogla pustiti sina

I ja sam otišla u Međugorje, dijete mi je bilo na aparatima. Muž je ostao s njim. Sjećam se da kada sam došla tamo sve mi je bilo crno, nisam vidjela ni sunce, ni čula molitve. Sve dok nije došao jedan svećenik. Prepoznala sam ga jer sam na istom mjestu razgovarala sam s njim prije šest mjeseci. Tada je bio jako pozitivan, rekao mi da se ne brinem, kako će svi u crkvi moliti za život mog Jakova. Počela sam plakati pred tim čovjekom, htjela sam da opet molimo za život mog sina. Stavio mi je ruku pred lice i rekao: “Dosta!” Tada sam zašutila. Umjesto da me tješi i kaže kako će mi sin ozdraviti, rekao je: “Svega je dosta, sve je gotovo. Ti ga samo moraš pustiti. Sve će biti dobro”. Bila sam gruba prema čovjeku, nisam znala o čemu on priča, zašto mi govori da moram pustiti sina.

U suzama sam se vratila natrag u Zagreb. Ali sam odjednom imala mir koji je prešao i na ostatak obitelji. Tek kasnije sam shvatila na što je taj čovjek mislio. U radu kroz udrugu vidjela mnogo takve djece – koja odlaze, a ne mogu otići. Puno toga smo kasnije vidjeli, što tada nismo znali.

Svaki dan smo iz Zarazne bolnice u Zagrebu išli doma u Karlovac. Branimir je svaki dan u ponoć i u šest ujutro zvao bolnicu da pita kako je. Dok sam ja kuhala kavu on je dugo telefonirao s bolnicom.”Jakov je umro noćas u 3,15”, rekao je meni i svojoj mami koja je bila s nama. Tek kada je stariji sin Ivan iz sobe zaviknuo: “Mama, što je bilo?” postala sam svjesna da mi je sin umro. Neka agresija me ulovila, počela sam lupati rukama po namještaju. Zatim sam se s vremenom smirila.

Dječji sprovod

Napravili smo sve što je bilo potrebno, razgovarali s doktorima u bolnici. Otišli u mrtvačnicu. Vidjeli njega, koji je bio predivan. S njime su u lijesu bili njegovi plišanci ovčica Boske i tigrić Koštar, kao i velika deka u cvijeću. Za sprovod je bio maglovit dan, njegovi prijatelji iz razreda su nosili sliku, cvijeće. Kasnije sam shvatila kako je njegov prijatelj David prvi puta u životu bio na sprovodu. I to svom najboljem prijatelju. U trenutku kada su iznijeli lijes, sinulo je sunce. I sjalo je cijeli taj dan.

Mi niti u jednom trenu nismo bili sami, puno prijatelja je bilo oko nas cijelo vrijeme njegove bolesti, a i nakon smrti. Oni su nas nosili. Jakov je umro 6. listopada 2010., pripremao se veliki koncert podrške. Mislili su ga i otkazati, no na kraju se održao.

Mi nismo htjeli ništa od tih novaca uzeti. Apsolutno cijeli iznos, još smo i dodali, upotrijebili smo da kupimo televizor, sedam laptopa i malene laptope za dječje kinderbete. Poklonili smo to hematološko-onkološkom odjelu gdje je Jakov liječen. Prijatelji su nam rekli kako ne smijemo prestati pomagati, a s druge strane tu je bila ta Jakovljeva ljubav i sila kojom je on pokrenuo sve akcije. Htjeli smo održati uspomenu na njega.

Naša udruga “Jak kao Jakov”

Napisala sam statut udruge “Jak kao Jakov“, ima nas nekoliko osnivača. Od veljače 2011. do danas prikupili smo preko 1.400.000 kuna i od tog novca pomogli više od 170 djece i obitelji. Izrađujemo mnogo suvenira, a najviše imamo anđela, koje prodajemo na akcijama, na štandovima u Karlovcu i svim drugim gradovima. Mi već sad pomalo radimo za Božić, šaljemo suvenire posvuda tko god želi. Tiskali smo i slikovnice, koje su napisane po Jakovljevim plišancima, te priče čitamo po bolnicama.

Svake godine na Jakovljev rođendan održavamo koncert kod nas u Karlovcu. U stalnom sam kontaktu s bolnicama, uglavnom su to Rebro gdje se Jakov liječio, Klaićeva, iako ima i djece koja se liječe u Rijeci. Nekad nam se roditelji sami obrate.Ja ispočetka nisam mogla odlaziti u bolnice, previše me podsjećalo na sve što smo prošli. Sada mi je potpuno suprotno, volim doći u posjet djeci koja su trenutno na liječenju u bolnici i razveseliti ih poklonima ili radionicama i dobro se osjećam tamo.