Sumanut i sramotan napad na vaterpoliste Crvene zvezde na splitskoj Rivi, koji su nakon toga logično odustali od utakmice protiv Mornara predstavlja isključivo divljačko nasilje i ništa više od toga. S tim će se naravno svatko razuman složiti. No, oko uzroka takvog ponašanja sigurno neće. Stvar je pak vrlo jednostavna i za njezino razumijevanje nam ne trebaju ciklus tribina, velike sociološke rasprave i slične stvari. Zašto nam sve to nije potrebno? Pa iz jednostavnog razloga što ovaj napad nije nikoga zapravo iznenadio. Posramio i izazvao mučninu kod pristojnih ljudi, svakako jest, ali teško da je nekoga iznenadio.
Kad jedno društvo živi skoro tri desetljeća u kulturi nasilja i uporno oživljava ratne narative i netrpeljivost prema jednoj naciji ili neistomišljenicima unutar društva, ono će logično koristiti nasilje kao način komunikacije. Pri čemu je ovaj slučaj naizgled jednostavan za tumačenje, jer su napadnuti igrači kluba koji simbolizira sve ono što hrvatski nacionalizam drži za utjelovljenje arhineprijatelja, ali bilo bi banalno i nedovoljno zadržati se samo na tome.
Treba nam izgradnja kulture mira
Nasilje je u društvu sveprisutno prema svima koji se na ovaj ili onaj način nalaze u manjini ili u podređenom položaju. Bilo da je riječ o nacionalnim, seksualnim ili ideološkim manjinama, bilo da je riječ o radnicima u privatnom sektoru, novinarima, nezavisnim intelektualcima. Svi su oni već dugi niz izloženi tužbama, prijetnjama, dokidanjima zakonom garantiranih prava, a da vodeći ljudi ove zemlje u svemu tome ne vide nikakav problem. Posljednji primjer takvog odnosa je premijerov komentar odnosa prema novinarima i medijima.
Dok se čitava branša, od novinara, preko izdavača, do međunarodnih organizacija zgraža nad sudskim tužbama usmjerenim protiv bilo kakvih kritičkih glasova, dotle u Vladi nojevski zabijaju glavu u pijesak, tvrdeći da ništa od toga nije točno. Istovremeno se društvo iznova militarizira i stalno pokušava održati ratne narative živima, kao da od okončanja rata nije prošlo gotovo četvrt stoljeća. Hrvatskom društvu, to je jasno već odavno, nužno treba izgradnja kulture mira i odmak od nacionalizma, ali je prilično izvjesno kako do toga neće skoro doći.
Ovo je i poraz Katoličke crkve
No, pored ovog problema, splitski napad ukazuje na još dvije vrlo problematične stvari. Prva se odnosi na poraz mediteranske otvorenosti i ideje modernog, ljudima iz svih krajeva svijeta otvorenog grada, koji doista ima potencijal biti takav, ali ga konstantna produkcija nasilja pa i mržnje od određenih skupina stanovništva i političkih te civilnih društvenih organizacija u tome koči. Jer doista se, npr. nedavna odluka o promjeni ravnateljice Kinoteke ne može tumačiti nikako drukčije, nego kao nasilje.
S druge pak strane, ovakvo nešto je i poraz Katoličke crkve, koja je definitivno najmoćnija organizacija u Splitu, ali i u Hrvatskoj. Nemoguće je ne zapitati se kako je moguće da se u gradu u kojem su vjernici velika većina događa bilo kakvo nasilje, a posebno ono koje je potencirano mržnjom, što jednako vrijedi za napad na beogradske vaterpoliste, kao i na sudionike prve povorke ponosa. Nasilje i mržnja prema bilo kome predstavljaju izravnu negaciju biti kršćanstva i nijedan iskreni vjernik ne bi u moralnom smislu mogao podnijeti takvo ponašanje. No, da bi se ove jednostavne činjenice osvijestile, potrebno je da svi društveni autoriteti jasno imenuju ovo što se na Rivi dogodilo, a to se ne čini pretjerano izglednim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada društvo 30 godina živi u kulturi nasilja i ratnih narativa, ovakav napad ne može ga iznenaditi
Nakon divljačkog napada na vaterpoliste Crvene zvezde još jednom je jasno: hitno nam treba izgradnja kulture mira
Ovakvo nešto je i poraz Katoličke crkve, koja je definitivno najmoćnija organizacija u Splitu, ali i u Hrvatskoj. Nemoguće je ne zapitati se kako je moguće da se u gradu u kojem su vjernici velika većina događa bilo kakvo nasilje, a posebno ono koje je potencirano mržnjom, što jednako vrijedi za napad na beogradske vaterpoliste, kao i na sudionike prve povorke ponosa. Nasilje i mržnja prema bilo kome predstavljaju izravnu negaciju biti kršćanstva i nijedan iskreni vjernik ne bi u moralnom smislu mogao podnijeti takvo ponašanje
Sumanut i sramotan napad na vaterpoliste Crvene zvezde na splitskoj Rivi, koji su nakon toga logično odustali od utakmice protiv Mornara predstavlja isključivo divljačko nasilje i ništa više od toga. S tim će se naravno svatko razuman složiti. No, oko uzroka takvog ponašanja sigurno neće. Stvar je pak vrlo jednostavna i za njezino razumijevanje nam ne trebaju ciklus tribina, velike sociološke rasprave i slične stvari. Zašto nam sve to nije potrebno? Pa iz jednostavnog razloga što ovaj napad nije nikoga zapravo iznenadio. Posramio i izazvao mučninu kod pristojnih ljudi, svakako jest, ali teško da je nekoga iznenadio.
Kad jedno društvo živi skoro tri desetljeća u kulturi nasilja i uporno oživljava ratne narative i netrpeljivost prema jednoj naciji ili neistomišljenicima unutar društva, ono će logično koristiti nasilje kao način komunikacije. Pri čemu je ovaj slučaj naizgled jednostavan za tumačenje, jer su napadnuti igrači kluba koji simbolizira sve ono što hrvatski nacionalizam drži za utjelovljenje arhineprijatelja, ali bilo bi banalno i nedovoljno zadržati se samo na tome.
Treba nam izgradnja kulture mira
Nasilje je u društvu sveprisutno prema svima koji se na ovaj ili onaj način nalaze u manjini ili u podređenom položaju. Bilo da je riječ o nacionalnim, seksualnim ili ideološkim manjinama, bilo da je riječ o radnicima u privatnom sektoru, novinarima, nezavisnim intelektualcima. Svi su oni već dugi niz izloženi tužbama, prijetnjama, dokidanjima zakonom garantiranih prava, a da vodeći ljudi ove zemlje u svemu tome ne vide nikakav problem. Posljednji primjer takvog odnosa je premijerov komentar odnosa prema novinarima i medijima.
Dok se čitava branša, od novinara, preko izdavača, do međunarodnih organizacija zgraža nad sudskim tužbama usmjerenim protiv bilo kakvih kritičkih glasova, dotle u Vladi nojevski zabijaju glavu u pijesak, tvrdeći da ništa od toga nije točno. Istovremeno se društvo iznova militarizira i stalno pokušava održati ratne narative živima, kao da od okončanja rata nije prošlo gotovo četvrt stoljeća. Hrvatskom društvu, to je jasno već odavno, nužno treba izgradnja kulture mira i odmak od nacionalizma, ali je prilično izvjesno kako do toga neće skoro doći.
Ovo je i poraz Katoličke crkve
No, pored ovog problema, splitski napad ukazuje na još dvije vrlo problematične stvari. Prva se odnosi na poraz mediteranske otvorenosti i ideje modernog, ljudima iz svih krajeva svijeta otvorenog grada, koji doista ima potencijal biti takav, ali ga konstantna produkcija nasilja pa i mržnje od određenih skupina stanovništva i političkih te civilnih društvenih organizacija u tome koči. Jer doista se, npr. nedavna odluka o promjeni ravnateljice Kinoteke ne može tumačiti nikako drukčije, nego kao nasilje.
S druge pak strane, ovakvo nešto je i poraz Katoličke crkve, koja je definitivno najmoćnija organizacija u Splitu, ali i u Hrvatskoj. Nemoguće je ne zapitati se kako je moguće da se u gradu u kojem su vjernici velika većina događa bilo kakvo nasilje, a posebno ono koje je potencirano mržnjom, što jednako vrijedi za napad na beogradske vaterpoliste, kao i na sudionike prve povorke ponosa. Nasilje i mržnja prema bilo kome predstavljaju izravnu negaciju biti kršćanstva i nijedan iskreni vjernik ne bi u moralnom smislu mogao podnijeti takvo ponašanje. No, da bi se ove jednostavne činjenice osvijestile, potrebno je da svi društveni autoriteti jasno imenuju ovo što se na Rivi dogodilo, a to se ne čini pretjerano izglednim.