Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Borko Vukosav/Telegram

Kakav doktor! Ima 36 godina, osvojio je nagrade u Finskoj, a onda se vratio u Rovinj i izvukao bolnicu iz dugova

Marinko Rade dobio je prošli mjesec novu nagradu Finskog liječničkog zbora. Dugo smo razgovarali s njim

Završio je talijansku gimnaziju u Istri, studirao u Padovi pa otišao na daljnje školovanje u London, a onda je dobio rijetku priliku u Finskoj i godinama radio s važnim europskim stručnjacima. Kad je imao 31, vratio se u Hrvatsku i ovdje vodi bolnicu, no pritom je i dalje dio međunarodnog tima koji koji postiže senzacionalne rezultate.

Dok smo, razgledavajući park Bolnice za ortopediju i rehabilitaciju Primarijus dr. Martin Horvat u Rovinju na poluotoku Sv. Pelagija, uživali u proljetnom suncu i mirisu mora, ravnatelj docent doktor Marinko Rade (36), s neskrivenim je ponosom pokazivao na obnovljenu secesijsku zgradu prekrasne žuto bijele boje. Gradnja tog objekta, kao i desetak drugih unutar bolničkog kruga, nazvanih Morsko lječilište Nadvojvotkinja Marija Terezija, Erzherzogin Maria Theresia Seehospiz, završena je 1888. godine.

“To je prva zgrada koju smo obnovili i u njenu rekonstrukciju uložili smo oko pet milijuna kuna. Ona je savršen primjer vrhunskog graditeljstva i dobrog gospodarenja. Kad smo podigli krov, jer smo željeli napraviti novi, utvrdili smo da su 95 posto greda bile kao nove, te da ih, premda su stare 134 godine, ne treba mijenjati. Austrijanci su tada imali propis da se greda širine 10 centimetara mora sušiti 10 godina, a 30 centimetara, koliko su bile ove, 30 godina. Ti su se zakoni striktno poštivali jer su ljudi tada razmišljali sto godina unaprijed, pa bismo trebali zahvaliti tadašnjem menadžmentu što nam je uštedio značajan novac budući da nismo morali kupovati nove grede”.

Bila je to samoodrživa zdravstvena ustanova

Još je jedna zanimljivost vezana za bolnicu koja je osnovana kao sanatorij za liječenje djece oboljele od koštano i zglobne tuberkuloze. Projektanti su u potrazi za mikro lokacijom studiozno pratili migracije ptica, pa su bolnicu sagradili na poluotoku St. Pelagija na kojem su se najdulje zadržavale. Razlog: bolnički krug okrenut je u južno-zapadnom smjeru pa nema izravnih udara bure tako da pacijenti mogu sjediti uz more u totalnoj zavjetrini kratkih rukava, dok oni na sjevernoj strani moraju nositi jakne. Kad je pak jugo onda je sjeverna strana jednako zaštićena od vjetra. Tako su mali pacijenti mogli biti na suncu velik dio vremena što je iznimno važno jer im je ono bilo potrebno za liječenje”.

Doktor Rade snimljen prošli tjedan u svojoj bolnici u Rovinju Borko Vukosav

Austro-ugarska monarhija odlučila je sagraditi bolnicu na moru pa je odabrala Rovinj jer je tu idealna klima za lječilište, a nalazi se u blizini Pule koja je tada bila njena glavna pomorska vojna luka. Također Pula, Rovinj i Poreč bili su dobro prometno povezani željezničkom prugom što je u to vrijeme bilo jako važno. Zbog toga ne čudi kad doktor Rade kaže da bi bio najsretniji kad bi danas mogao prekopirati austrijsku varijantu bolnice. “To je bila odlično organizirana dječja bolnica u kojoj su mali pacijenti boravili i duže od šest mjeseci. Bila je to samoodrživa zdravstvena ustanova koja je na poljima i farmi sama proizvodila hranu, imala je vrtić za djecu osoblja, a tu se održavala i nastava. Kad bismo to uspjeli obnoviti, napravili bismo sjajan posao.”

Priznanje za najbolje međunarodno istraživanje

Marinko Rade doktor je znanosti kliničke medicine s posebnim interesom u neuroradiologiji. Uz to što je ravnatelj Bolnice za ortopediju u rehabilitaciju u Rovinju on je i docent pri Katedri za anatomiju i neuroznanost na Medicinskom fakultetu u Osijeku te postdoktorski istraživač u Sveučilišnoj bolnici Kuopio University Hospital u Finskoj. Stoga Rade nije zaokupljen samo pitanjem kako svoju bolnicu učiniti što uspješnijom i kvalitetnijom, već je istodobno i jedan od najpriznatijih mladih znanstvenika. Međunarodni tim u kojem je i Marinko Rade dobio je sredinom ožujka ove godine jednoglasnom odlukom Finskog vertebrološkog društva Finskog liječničkog zbora priznanje za najbolje međunarodno istraživanje u prošloj godini. U tom timu su, uz Radu, znanstvenici s King’s College of London, Tel Aviv University-Izrael, Oulu University Hospital-Finska, Kuopio University Hospital-Finska i Sveučilišta Juraj Dobrila Pula.

Prije toga Finsko društvo za bolest kralježnice Finskog liječničkog zbora proglasilo je docenta Radu već tri puta za najboljeg mladog znanstvenika. Osim toga on je dvostruki dobitnik nagrade „Spine Young Investigator Award“ za najboljeg mladog istraživača bolesti kralježnice. To ugledno priznanje dodijelio mu je Spine, ugledni znanstveni časopis za dijagnostiku i konzervativno i kirurško liječenje patologije i deformiteta kralježnice ” te International Society for the Study of Lumbar Spine (ISSLS). Dobitnik je i godišnje nagrade Finskog društva za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu. Doktor Rade od 2013. svaku godinu dobiva barem jedno međunarodno priznanje za znanost, a ove će godine u lipnju, na svjetskom kongresu u Kyoto, zajedno s kolegama, braniti nagradu za najbolje istraživanje.

Balans kreativnog rada i borbe s vjetrenjačama

Docent Rade tijekom razgovora odavao je dojam vrlo zadovoljnog i opuštenog čovjeka što nije čudno s obzirom na sjajnu znanstvenu karijeru te uspješno rukovođenje bolnicom. Jedino je ponekad imao poteškoća s profesionalnim terminima na hrvatskom jeziku. Gotovo dvadesetogodišnje školovanje i studiranje na talijanskom i engleskom ostavilo je traga: kako sam priznaje, neke stručne izraze mora najprije prevoditi s engleskog na hrvatski. S obzirom na brojne obveze, nametnulo se pitanje kako usklađuje zahtjevan posao ravnatelja bolnice, sa znanstvenim obvezama i interesima i privatnim životom.

“Iskreno, nije ni malo lako. Na žalost, kad vas realni problemi u zdravstvu dočekaju na stolu, nemate više ni želje ni mogućnosti biti kreativni. Metaforički, borite se protiv vjetrenjača po cijele dane, što jako iscrpljuje. Ali na kraju dana, kada podvučete crtu, vidite da se uspjeh svejedno može postići. Bitno je pronaći motivaciju u samome sebi. Drugi mogu pomoći, poduprijeti, motivirati, ali tu želju na kraju ili imate ili nemate. Znanstveni rad nije hobi, kao što ni upravljanje bolnicom također nije hobi. Da bi se uspješno obavljali ti poslovi bitan je strukturirani način razmišljanja. Kad ga savladate onda ga možete primijeniti u oba segmenta. Znanstvenom radu posvećeni su subota i nedjelja prije podne, no kako obično ustajem između 5 i 6 sati ujutro, ponešto stignem napraviti prije dolaska na posao. Pokušavam biti u krevetu oko 22 sata, ali baš ne uspijevam jer nerijetko znam raditi i do 3 sata ujutro.

Moja je prednost to što, premda se družim s prijateljima, nikada nisam previše trošio vremena na ispijanje kava u kafićima pa sam tako dobio puno slobodnih sati za rad. Pomaže mi to što živim u gradu po mjeri čovjeka, pa mi do posla treba svega nekoliko minuta. Budući da je za znanstveni rad nužna kreativnost, moram biti potpuno rasterećen i slobodnog uma. Upravljanje bolnicom sasvim je nešto drugo: to je prizemna borba s vjetrenjačama, jer sustav financiranja ne funkcionira kako bi trebao pa moram vječno rješavati probleme i tražiti najbolje solucije da se preživi. A što se pak tiče privatnog života on zapravo najviše trpi: do sada, naime, nisam imao dovoljno vremena posvetiti mu se u mjeri u kojoj bih vjerojatno trebao. Stalno sam mijenjao mjesto boravka, bio sam potpuno okupiran studiranjem i znanstvenim radom. No, sad kad sam se skrasio u Rovinju, vjerujem da ću uspjeti i to srediti.”

Tim su oformili s ciljem rješavanja određene problematike

U koliko je uglednom znanstvenom društvu najbolje pokazuje sastav istraživačkog tima s kojim radi doktor Rade. U njemu su prof. dr. sc. Frances Williams, profesorica pri odjelu genetske epidemiologije u King’s College of London, postdoktorski statističar Maxim Freidin, koji je inače Rus, a također zaposlen pri odjelu genetske epidemiologije u King’s College of London, profesor Olavi Airaksinen, zamjenik ravnatelja u Kuopio University Hospitalu, zatim profesor Jaro Karppinen iz Oulu University Hospital, te doktor Juhani Mattää, svi iz Finske.

“Tim je formiran po principu task force, odnosno radne skupine u kojoj su okupljeni najbolji ljudi s ciljem rješavanja određene problematike ili zadatka, a u našem konkretnom slučaju cilj je bio naći uzrok niskovirulentne infekcije u kralješku, takozvane Modic promjene, te novi mogući target za terapije. Točnije, tražili smo uzroke promjena u kralježnici koje se dokazano asociraju sa značajnim križoboljama, a koje pak ograničavaju pacijenta u njegovim dnevnim aktivnostima. Dr. Mattää i ja pridružili smo se timu kao najnagrađivaniji mladi znanstvenici u području patologije kralježnice kojima Finska trenutno raspolaže. Ili drugim riječima, bili smo mlada radna snaga. Naime, ja sam doktorirao u Finskoj i trenutno u Finskoj vodim linije istraživanja u sklopu svojih postdoktorskih studija. Naknadno je u naš tim ušao i iznimno poznati profesor anatomije iz Tel Aviva, profesor Gregory Livshits.”

U timu vladaju entuzijazam, radoznalost i poštovanje

Tim djeluje po načelima suradnje i dijeljenja ekspertiza, a zajednički naziv za osnivanje skupine bila su otkrića, znanje, predan rad, međunarodne nagrade, ekspertize, entuzijazam… Nikome ništa nije teško, rijetko se postavlja pitanje tko će nešto napraviti, već se samostalno preuzima inicijativa. U timu vlada entuzijazam, radoznalost i poštovanje prema tuđem znanju te idejama i, kako kaže doktor Rade, istinski su sretni ako bilo tko od njih uspije u nekom otkriću. Zbog toga su uspješni, a samim time je i Marino Rade sretan čovjek. Inače, on djeluje u još jednoj znanstvenoj ekipi.

“Najveće ostvarenje tog tima je prvi dokaz da je hrskavična pokrovna ploča kralješka glavni uzročnik degeneracije intervertebralnog diska te, posljedično, i vrlo limitirajuće križobolje. U tom timu sam samo mlada snaga. Drugi tim koji vodim u Finskoj, u kojem su znanstvenici iz Kuopio University Hospital, Tampere University Hospital te University of Eastern Finland, bavi se s protektivnim mehanizmima živaca. Drugim riječima, dokazali smo kako se živci unutar kralježnice ponašaju i štite od abnormalnih sila. Sukladno tome, jednom kada smo razumjeli i kvantificirali što je normalno, lako je derivirati što je abnormalno te formulirati nove terapije.”

Motivaciju pronalazi u rezultatima koji podižu kvalitetu života

Docent Rade objašnjava kako će u lipnju na svjetskom kongresu u Kyotu predstaviti eksperiment koji se provodi godinama i koji je publiciran u raznim svjetskim znanstvenim časopisima. “Na odjelu genetske epidemiologije u londonskom King’s Collegeu analizirane su magnetske rezonance te klinički status ukupno 996 blizanaca. Praćena je evolucija kliničkog statusa uspoređivana s promjenama u nalazima magnetske rezonance kroz 11 godina. Radi se o doista golemom pothvatu kojim je dokazano da su lezije jedne male i tanke hrskavične strukture u kralješku najčešći uzrok degeneracije diska te upalne reakcije kralježaka.

Znanstvenici, među kojima sam i ja, dokazali smo koji je najbolji način stupnjevanja lezije hrskavične pokrovne ploče kralješka te matematičkim analizama dokazali od koje točne kritičke vrijednosti može biti gotovo sigurno da će pacijent u narednih nekoliko godina razviti jednu ili sve od promjena – poput degeneracije diska ili pak teške križobolje. Nadalje, tim u King’s Collegeu označio je mogući gen koji može biti povezan s navedenom pojavom. Sve to ima velike implikacije u vidu planiranja najbolje terapije. Počeli smo istraživati specifične upalne reakcije kralježaka, a našli smo uzrok tih reakcija, ali i degeneracije diska, te gen kandidat koji sve to nažalost omogućava. Morate uvijek imati malo sreće.”

Znanstvenom radu privukla ga je velika radoznalost i želja da napravi nešto korisno za ljude. “Najveću motivaciju pronalazim u nadi da će naši rezultati nekome ubuduće pomoći živjeti što kvalitetnijim životom. S druge strane, imam izraženi afinitet prema brojkama i logici, tako da su te stvari nekako komplementarne. Rijetki znaju da sam dao i sve ispite potrebne za polaganje doktorata znanosti medicinske fizike. Ali tada sam preuzeo ravnateljsku funkciju u bolnici u Rovinju pa sam taj segment stavio malo na čekanje.”

Nova tehnologija otvara nove horizonte u rehabilitaciji

Na pitanje koliko nove tehnologije i roboti pomažu pacijentima, a koliko u napretku liječenja, doktor Rade odgovara: “Nevjerojatno puno. Kada pričamo o rehabilitaciji, roboti ponavljaju dovoljno dugo i dovoljno precizno iste pokrete kako bi ih mozak pacijenta upamtio kroz razne mehanizme, od kojih se jedan bazira na kortikalnoj plastičnosti mozga, odnosno na specifični mehanizam zvan “rewiring”. Radi se o mehanizmu po kojem mozak pamti nove pokrete i događanja kroz formiranje novih spojeva između neurona (sinapse). Ali valja znati da roboti ipak nisu savršeni, mana im je da, ustvari, rade pokret bez da pacijent sudjeluje u njemu.”

U ovom se trenutku testiraju novi roboti: “koji uključuju neinvazivne neurostimulacije te razne senzore za očitavanje otpora, a čija je pretpostavka da pacijent odradi dio posla dok ga robot korigira. Teorija je da će u tom slučaju “rewiring” mozga biti puno učinkovitiji jer se uvelike fokusira na intrinzične informacije koje nastaju unutar našeg tijela. Kad pričamo o kirurgiji, robot daje nevjerojatnu preciznost i mini-invazivnost, što su važne pretpostavke uspješne operacije. Opet, važno je naglasiti da su u svemu tome roboti samo alat koji pomaže, ali ne odlučuje i ne preuzima inicijativu. Liječnik i dalje ima glavnu i presudnu ulogu.”

Docent Rade objašnjava kako se zahvaljujući robotici te neinvazivnoj moduliranoj neurostimulaciji jako brzo mijenjaju načini i efikasnost liječenja i rehabilitacije. “Sve to otvorilo je posve nove horizonte. Morate znati da veliki poticaj dolazi iz činjenice da je populacija razvijenih zemalja značajno ostarjela, pa se zbog toga što više populacije želi održati što je moguće dulje radnom sposobnima. Za taj scenarij važna je pretpostavka imati iznimno dobar zdravstveni sustav i uspješnu rehabilitaciju. Što se pak tiče liječenja u budućnosti mogu vam govoriti o projekcijama za dio medicine kojim se ja bavim. To se odnosi prije svega na trend starenja. Zahvati na kralježnici bit će maksimalno neinvazivni, dok će rehabilitacija biti što intenzivnija kako bi se osoba što prije vratila na posao. To znači rehabilitirati pacijenta što prije i dokle god je potrebno, makar to trajalo i šest mjeseci.”

Premda još vrlo mlad, Rade je prošao dug put

Među zanimljivostima kojima se susretao, doktor Rade se prisjeća kako su prilikom istraživanja u Londonu koristili registar pacijenata koji uključuje samo blizance. Tako su imali mogućnost izračunati utjecaj genetskih predispozicija za promjene u kralježnici. “Bilo je jako zanimljivo vidjeti kako u nekim slučajevima kod jednojajčanih blizanaca razvijaju potpuno iste promjene u kralježnicama za koje se u literaturi kao uzrok spominju mehanička opterećenja i životni stil. A životni stil i posao tih blizanaca jako se razlikovao! Ispada da za neke stvari ipak ne možemo pobjeći od naših “tvorničkih postavki” odnosno genetike.”

Da bi došao do najvišeg stupnja znanstvenih istraživanja Marinko Rade, premda je još uvijek vrlo mlad, prošao je dug put. Imao je, kaže, sreću da je u Rovinju pohađao talijansku gimnaziju koja je bila izvrsna jer su, među ostalim, prirodno matematičke predmete predavali i profesori s fakulteta u Trstu. Odlično su mu išle fizika, matematika, biologija, medicina, pa je htio studirati fiziku. Na početku se malo tražio, a kako bi mu bilo teško naći posao u toj struci u Rovinju, odlučio je najprije upisati studij farmacije u Padovi. “To je prekrasan grad s puno studenata u kojem je život bio vrlo skup, pa smo neki od studenata iz Hrvatske, koji nismo imali baš novaca, stanovali u lošim i opasnim dijelovima grada, gdje se dilala droga. Na sreću lokalni dileri nisu dirali studente jer su znali da nemamo novaca. Bili su na svoj način fer prema nama, pa nikada nisam imao problema. Živio sam tamo gotovo šest godina.“

Za čovjeka iz Rovinja, London je bio prevelik grad

Nakon toga Marinko Rade preselio je u London gdje je položio sve potrebne diferencijalne ispite, a nakon toga položio je magisterij znanosti iz ortopedske medicine. I tu je otkrio da ima predispozicije za znanstveni rad. Među 15 studenata koji su radili magisterije, Rade je jedini iz prvog pokušaja uspio dobiti očekivane rezultate, u čemu mu je pomoglo stečeno predznanje i ljubav prema fizici. Morao je osmisliti i provesti istraživanje koje će dokazati neki novi princip, teoriju ili neočekivani rezultat, dovoljno vrijedan za objavu u recenziranom međunarodnom znanstvenom časopisu.

“London je savršeni grad, no mana mu je što se puno vremena potroši putujući od kuće do fakulteta. Živio sam tamo malo manje od 5 godina te sam shvatio da se u njemu živi kako bi se radilo, a najveći broj ljudi dolazi kako bi napravili karijere pa da se, nakon što steknu nova znanja i iskustva, vrate kućama gdje onda dobiju bolje položaje i plaće. Zbog toga je velika cirkulacija ljudi pa se teško sklapaju prijateljstva. Nesmiljena je konkurencija tako da studenti svojim kolegama često kradu ideje i to im nije problem jer cilj opravdava sredstvo. Za je mene London, kao čovjeka koji je došao iz malog Rovinja, bio naprosto prevelik, nisam se u njemu osjećao ugodno pa sam odlučio otići.”

Kad ugledni profesor nazove studenta i nudi mu otvorene ruke

Budući je htio doktorirati, Rade je aplicirao na nekoliko fakulteta, pa je dobio ponude iz Londona, Genta u Belgiji te iz Finske. “Jedan dan nazvao me osobno profesor Olavi Airaksinen, jedan od poznatijih profesora fizikalne i rehabilitacijske medicine na svijetu te me pitao kad mi odgovara da obavimo duži razgovor. Zamislite kakvo iznenađenje da tako ugledan profesor zove nekog nepoznatog studenta i to s privatnog broja. Razgovarali smo gotovo 40 minuta, pa me fasciniralo da je odvojio toliko vremena za mene i da je taj razgovor sam platio. Kazao mi je kako je pregledao moje znanstvene radove, upoznao moj istraživački program i ideje te da mi nudi otvorene ruke. I tko onda ne bi prihvatio takvu ponudu.”

Tako se Rade našao u gradu Kuopio, u blizini rusko finske granice. Kako je Finska velika zemlja, ima pet glavnih kliničko bolničkih centara, a jedan se nalazi upravo u gradu u koji se preselio. “Bilo mi je najvažnije da se tu nalazi najveći odjel fizijatrije u Finskoj. Uz sveučilišnu bolnicu smješteni su medicinski fakultet i Tehnopolis, fantastičan grad tehnologije, koji izgleda kao da je futuristički svemirski centar iz filmova o James Bondu. Tu radi oko 5.000 profesora i znanstvenika, a, primjera radi, tvrtka Philips razvija nove sekvence magnetske rezonance. Zbog toga sam tehnički i praktički dio kolegija o magnetskim rezonancama pripremao na magnetskoj rezonanci koja je imala 10 Tesla, dok u ovom trenutku najjače dijagnostičke magnetske rezonance u Hrvatskoj imaju 3 Tesla. Sada već postoje magnetske rezonance od 14 Tesla, ali još nije dozvoljeno njihovo korištenje. Pokuse smo obavljali na miševima, a radili smo s tehnikom koja će doći na tržište za nekoliko godina. Upravo u tomu leži tajna uspjeha finske znanosti i razvijenosti: sva nova otkrića odmah se počinju primjenjivati u praksi.”

Pogrešno je da su Finci hladni i negostoljubivi

Rade je položio doktorat iz kliničke medicine, specijalnost doktorata fizikalna i rehabilitacijska medicina, fizijatrija, te je počeo raditi na post doktoratu koji se također bavio kliničkom medicinom s puno neurofiziologije. Ubrzo je dobio priliku voditi tim u kojem je bilo najviše fizičara pa je, kako bi bolje shvatio što rade, položio praktički sve ispite potrebne za doktorat medicinske fizike. To mu je uspjelo jer je imao dobru podlogu matematike i fizike iz gimnazije u Rovinju, no nije bilo lako jer je ipak morao puno učiti kako bi položio kolegije. Imao je, kaže, također i puno sreće jer su profesori imali razumijevanja budući je bio jedini koji nije došao iz fizike. Rade tvrdi, pomalo iznenađujuće s obzirom da je riječ o čovjeku s Mediterana, da se u Finskoj najbolje osjećao.

“Premda su zime hladne, iako su polarne noći duge, čovjek se vrlo brzo privikne jer je ukupna kvaliteta života na najvišoj razini. Ljeta su fantastična, temperature se kreću oko 25 stupnjeva, sunca ima 20 sati dnevno, a noću se tempreture kreću oko 15 stupnjeva pa su ugodne za spavanje. Zapravo ta ljeta su vrlo slična našim proljećima. Finci obožavaju prirodu, skijaju, trče, šeću, što mi je odgovaralo jer volim biti na svježem zraku i u prirodi. S obzirom da da sam dobio priliku voditi istraživački tim, da mi je išlo jako dobro, počeo sam razmišljati da tu ostanem. Ljudi pogrešno misle da su Finci hladni i negostoljubivi. Upravo suprotno: lako prihvaćaju strance ako osjete da su marljivi i da se trude, a nakon početne suzdržanosti i distance, prihvaćaju vas i nikad vam više neće okrenuti leđa. Kako sam imao odličnu poziciju i jako dobru plaću, postao svjestan da sam na raskrsnici: ili ću otići ili ću ostati tu do kraja života”

U Rovinju dočekan s velikim otporima i neprijateljstvom

I baš je tada raspisan natječaj za ravnatelja bolnice u Rovinju. Tom izazovu Marinko Rade naprosto nije mogao odoljeti: znao je, naime, da bi mu roditeljima bilo jako drago da im se sin jedinac vrati kući. Kad je o svojoj odluci obavijestio profesora Airaksinena on mu je odgovorio da može ići, ali da ga njegovo mjesto čeka. I doista to mjesto već pet godina nije popunjeno. Tako je Rade početkom 2014., između jedanaest kandidata, izabran za ravnatelja rovinjske Bolnice za ortopediju i rehabilitaciju Prim. dr. Martin Horvat. I kako to već obično biva u nas, dočekan je s velikim otporima pa i otvorenim neprijateljstvom. Umjesto sreće što se nakon gotovo 14 godina vratio kući, uslijedilo je najteže razdoblje u njegovom životu.

“Bilo je to užasno vrijeme za mene. Premda me nisu poznavali kružile su priče kako se sigurno ne bih vratio da sam nešto valjao i postigao u inozemstvu, govorilo se kako sam došao zatvoriti bolnicu te da imam neke svoje privatne interese. Osporavali su mi također stručnost jer sam imao samo 31 godinu. Najviše su se protivili oni koji su čuvali svoje interese, njima je najviše odgovarao dotadašnji kaos. To je za mene bio golemi šok i razočarenje. Svi ti napadi bez ikakvih argumenata događali su se unatoč tome što je bolnica od 2003. poslovala s godišnjim gubicima između 1,5 i 3,5 milijuna kuna, što je zaista bilo strašno.

Nakon samo godinu dana taj sam gubitak pretvorio u pozitivu od 1,5 milijuna kuna i to bez otpuštanja, već samo s reorganizacijom i racionalizacijom poslovanja. Tada su ljudi vidjeli da znam, da mogu i želim, da idemo naprijed pa su se odnosi ubrzo normalizirali. Nisam imao vremena pravdati se niti drugog izlaza nego se boriti, dokazivati i uhvatiti se posla. I tako dokazati da nemam drugih interesa osim napretka i razvoja bolnice. Sada imam cijeli tim koji mi u tomu pomaže pa smo zajedno uspješni. Kao sve druge stvari i ovdje se radi o timskom pothvatu.”

Uz sav posao upisao poslijediplomski studij menadžmenta

Bolnica za ortopediju i rehabilitaciju u Rovinju ima 130 zaposlenih, a ljeti i do 138. Oko 60 posto su medicinsko osoblje, liječnika je 9, među kojima je i nekoliko umirovljenika na pola radnog vremena. Bolnica ima 220 kreveta, od kojih je 75 do 80 rezervirano za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i ti se kapaciteti sada pokušavaju proširiti. Svi ostali smještajni kapaciteti su na tržištu. Zahvaljujući tomu bolnica godišnje ima oko 700 pacijenata iz Austrije, a troškove njihova boravka pokriva austrijsko državno osiguranje za ozljede na radu te dodatnih 100 pacijenata dolazi preko austrijskih udruga invalida. Sezona počinje krajem ožujka i traje do kraja listopada, a bolnica više od 50 posto proračuna sama zarađuje na tržištu, što ju spašava.

“Čim sam došao odmah sam pokušao promijeniti situaciju u kojoj je naša bolnica bila dvorac za sebe, koji je ratovao sa susjedima jer se bojao da će mu ukrasti doktora ili sestru. Nije se smatralo da je naš cilj pružati što bolju zdravstvenu uslugu. Odmah sam uspostavio suradnju s drugim bolnicama u Istri i Primorju. KBC Rijeka pomaže nam u rehabilitaciji djece s neurorazvojnim teškoćama, a njihovi specijalisti dolaze kod nas u ispomoć. Noćne smjene pomažu nam pokrivati liječnici Zavoda za hitnu medicinu. Kao što rekoh, snaga je u zajedništvu.”

Kako bi se što bolje osposobio za vođenje sustava docent Rade upisao je poslijediplomsko usavršavanje menadžmenta u zdravstvenim sustavima pri Visokoj školi za financije i pravo Effectus u Zagrebu, u suradnji s Udrugom poslodavaca u zdravstvu. Trenutno pohađa u Beču Global Executive Master of Business Administration pri Vienna Executive Academy te Carlson School of Managment u SAD, jedan od 50 najboljih programa na svijetu za menadžment i upravljanje na svijetu. U Beču boravi oko tjedan dana mjesečno, za to koristi akumulirane brojne prekovremene sate, a izostanke kompenzira i dužim ostancima na poslu.

Zahvaljujući zajedništvu postigli su cilj, sada se šire

Na pitanje je li ostvario cilj koji si je zadao kad je došao da će bolnica postati magnet za pacijente i liječnike, docent Rade odgovara da su zajedničkim snagama u tomu uspjeli. “Ali, samo zahvaljujući timu s kojima radim. Broj pacijenata raste iz godine u godinu, a sukladno tomu u zadnjih nekoliko godina narasla je i lista čekanja. Stoga trenutno pregovaramo s osnivačem bolnice, Istarskom županijom te HZZO-om, kako bismo proširili kapacitete. I da, postali smo magnet ne samo za liječnike, nego za sveukupni zdravstveni kadar. Na natječaje se javlja puno, puno kandidata pa povjerenstva imaju mnogo posla oko biranja najboljih. To je skroz suprotna situacija onoj 2014. kad sam preuzeo vodstvo bolnice.” Ravnatelj Rade kaže kako trenutno nemaju problema s manjkom liječnika i medicinskih sestara.

“Doduše, budući da je to problem u cijeloj zemlji, neminovno je da se trend odlazaka u inozemstvo indirektno reflektira i na nas. Međutim, po pitanju odlaska u inozemstvo, mi imamo nešto drugačije iskustvo. Naime, imamo oko 700 pacijenata godišnje iz inozemstva, većinom iz Austrije, i stvorili smo međunarodni klaster bolnica, umrežili smo se s bolnicama iz talijanske regije Veneto, što nam omogućava razmjenu osoblja i iskustva. Stoga naši zdravstveni djelatnici idu u Italiju, ali se vraćaju kako bi ovdje primjenjivali nova znanja i spoznaje.

Moramo biti fleksibilni u svemu tome jer iz vlastitog iskustva znam da pravi stručnjaci žele konstantno učiti, a to znači i putovati kako bi došli do novih znanja. Na nama je da kreiramo uvjete da se vraćaju kući i tu iskoriste svoje znanje. Vjerujem da mladim liječnicima pružamo dovoljno mogućnosti za razvoj i napredovanje jer, među ostalim, imamo dosta manjih radnih jedinica tako da svatko tko se želi okusiti u, recimo, vođenju nekog odjela, dobiva svoju priliku. Naši liječnici odlaze razmjenjivati iskustva u inozemstvo, prate kongrese i idu na dodatne edukacije. Za usavršavanje naših zaposlenika medicinske ii nemedicinske struke, ove smo godine rezervirali oko 250.000 kuna. Za jednu specijalnu bolnicu, to je vrlo značajan iznos.”

Srdačnije osoblje u usporedbi s Britanijom i Finskom

Docent Rade drži da je razina usluge koje u ovom trenutku pruža bolnica na standardnoj razini, odnosno, točno definirana ugovorom s HZZO-om kojeg prate i druge bolnice. “Spomenuo bih terapeutsku plažu koja nam omogućava obavljanje rehabilitacijskih postupaka u moru umjesto u zatvorenim bazenima, a po kojoj smo posebni. No, ako bih usporedio sam način pružanja usluge u našoj bolnici s onima u Londonu i Finskoj, gdje konkretno imam iskustva, moram priznati da su naši medicinski djelatnici srdačniji, pokazuju veću razinu empatije, što na kraju ima jako pozitivan utjecaj na doživljaj cjelokupne rehabilitacije, a i na ishode liječenja.”

Pred ravnateljem Radom sada je novi veliki zadatak. Želi rekonstruirati svih desetak većih bolničkih objekata i za to mu je potrebno oko 40 milijuna kuna. Program je već predstavio Upravnom vijeću i sada se sprema to učiniti i svima ostalima. “Ako želimo biti konkurentni i još bolje poslovati moramo obnoviti objekte koji su stariji od 130 godina. Želja mi je obaviti taj posao, a nakon toga vidjet ću što dalje. Ako će me trebati u bolnici rado ću ostati, zanima me menadžerski posao, a ako ne koncentrirat ću se na znanstveni rad u koji sam toliko uložio i za koji sam dobio toliko nagrada da bi bilo šteta to propustiti. Dakle, imam mogućnosti odabira, a odlučit ću se kad za to dođe vrijeme. No, svakako bih htio ostati u Hrvatskoj.”

Mladen Pleše
Novinar
464 članka Više o autoru
Više s weba