Drama je, dakle, na vrhuncu. U toku današnjeg dana trebalo bi se znati hoće li HNS ostati u vladajućoj koaliciji i hoće li se, još važnije, nazrijeti rješenje za kraj štrajka u školama koji je počeo prije točno 20 dana.
Sindikati, podsjetimo, traže povećanje koeficijenta za plaće u školstvu od 6,11 posto, na što Vlada (zasad) ne želi pristati dok se ne provede posebna analiza koeficijenata za plaće u svim javnim i državnim službama. HNS je na strani sindikata po cijenu toga da ne podrže državni proračun, iako bi to bio zadnji čin njihove od početka kontroverzne koalicije s HDZ-om.
U trenutku pisanja ovog teksta, razgovori se još vode, danas će se održati koalicijski sastanak, a akteri zbivanja kažu da se situacija mijenja iz sata u sat. Kako god bilo, tri su osnovne verzije raspleta najveće koalicijske krize otkad je Andrej Plenković zamijenio Most HNS-om u proljeće 2017. godine.
1. Kompromis oko rasta plaća i stabilnost
Usvoji li Vlada prijedlog HNS-a o kompenzacijskim mjerama za nastavnike i profesore dok se ne provede dubinska analiza koeficijenata, sve ostaje kao dosad. HNS-ovi ministri i dalje će raditi u Banskim dvorima (i nervirati Milana Bandića), Blaženka Divjak nastaviti provoditi i promovirati svoju kurikularnu reformu, a Andrej Plenković pričati o političkoj stabilnosti.
Izbori će se održati iduće godine, negdje najesen ili zimi, nakon što stabilizirani Plenković odradi predsjedanje Hrvatske Europskom unijom.
Kompromisni prijedlog bi vjerojatno prihvatili i sindikati, jer dugotrajan štrajk nije ni njima u interesu. Neodrađeni sati će se prije ili kasnije morati nadoknađivati, a i roditelji su, bez obzira na to što misle o zahtjevima nastavnika i profesora, sve sluđeniji zbog neizvjesnosti oko cijele priče koja se prelama na njihovoj djeci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima ipak i jedno – međutim. S obzirom na to da bi i u slučaju kompromisa školski sindikati mogli (s pravom) proglasiti svoju pobjedu, moguće je da bi cijela priča sa štrajkom u školama mogla potaknuti i druge sindikate javnih i državnih službi da pred donošenje predizbornog proračuna pokušaju dobiti još nešto za svoje članove. Stabilnost, tako stoje stvari, nije jeftina.
2. Stabilnost bez HNS-a
Ostanu li Plenković i ministar financija Zdravko Marić tvrdi oko kasice na kojoj piše 150 milijuna kuna (toliko, naime, iznose sindikalni zahtjevi), HNS nema više nikakvu odstupnicu. Oni više neće biti dio vladajuće koalicije.
Neće, pritom, omogućiti Andreju Plenkoviću igrokaz s tajnicom kakav je premijer izveo na sjednici na kojoj je izbacio iz Vlade ministre Mosta – na izjašnjavanju o proračunu se Blaženka Divjak i Predrag Štromar neće ni pojaviti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HNS bi time dobio na uvjerljivosti u svojim tvrdnjama o tome da im je reforma obrazovanja, uključujući i primanja nastavnika i profesora, najvažnija stvar u Univerzumu, a možda bi nekog uspjeli i uvjeriti da iskakanje iz redova žestoke oporbe u Plenkovićevu bojnu nije bilo motivirano ničim drugim do brigom za obrazovanje. (Jesam li napisao – možda?)
Plenković bi se, pak, još jednom uspio pokazati kao momak za žestoke odluke u teškim situacijama. S obzirom na to da je takvu odluku u tri godine mandata donio samo jednom – kad se riješio Mosta (a i onda je, doduše, već imao razrađenu priču s HNS-om) – a da je ostatak vremena obilježilo uglavnom izbjegavanje nezgodnijih odluka, premijeru pred cijelu seriju izbora ne bi loše došlo jedno lupanje šakom o stol.
Stabilnost bi se tek malo zatresla, ali bi i dalje bila tu. Bez cijelog kluba HNS-a, naime, većina u Saboru, u koju ulaze i Plenkovićevi žetončići na privremenom čuvanju kod Milana Bandića, ima 77 ruku. Pritom bi trebalo i vidjeti kako bi doista glasalo šestero zastupnika u HNS-ovom saborskom klubu, pogotovo bivši SDP-ovci Tomislav Saucha i Mario Habek.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem je što u ovom scenariju i dalje postoji – štrajk. Čak i ako se Plenković riješi HNS-a, neće se riješiti Branimira Mihalineca i ogromne većine od 68 tisuća zaposlenih u školstvu koji su i dalje u štrajku. Dakle, otklanjanje HNS-a bio bi tek prvi korak, a na stolu bi ostalo pitanje provođenja nastave, koeficijenata i plaća.
3. Svitanje nestabilnosti: Potpuni raspad i izbori
Premijer može odlučiti da bi ove igre doista bilo dosta, udariti šakom o stol, ali ovaj put tako da se prevrnu sve čaše i odlučiti da se ide na prijevremene izbore. Tako bi “usrećio” Kolindu Grabar-Kitarović, čija bi se predsjednička kampanja poklopila makar dijelom s onom za parlamentarne izbore, a prvi dio predsjedanja Europskom unijom vodio bi kao tehnički premijer (dok bi možda ostatak predsjedanja odradio netko drugi).
Ova verzija raspleta je doista najmanje vjerojatna, jer koliko god u HDZ-u u ovom trenutku sa zadovoljstvom zamišljali kako šalju HNS u ropotarnicu političke povijesti (svaki mandat koji bi ta stranka osvojila na izborima bio bi veliki i ne baš očekivani uspjeh), ostaje pitanje s kim poslije. S ekstremnom desnicom? SDP-om? S – Mostom? Božo Petrov i ekipa bi od Plenkovića nakon svega vjerojatno tražili da u kupaćim gaćama s tigrastim uzorkom na Trgu bana Jelačića satima kliče “Samo reforme” kako bi s njim uopće sjeli za stol. I onda mu rekli da nema ništa od koalicije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina, slično pitanje – o koalicijskom partnerima – će se HDZ-u postaviti i nakon redovnih parlamentarnih izbora, no u stranci se vjerojatno nadaju da će se podrška podići nakon priželjkivanje pobjede njihove kandidatkinje za Pantovčak i još jedne godine gospodarskog rasta.
No, i u ovoj opciji je temeljni problem i dalje na stolu – štrajk u školstvu nije riješen, a pad Vlade bi situaciju učinio dodatno kaotičnom. Naravno, u kampanji bi svi obećavali da će podići koeficijente za plaće u školstvu. Vjerojatno čak i HDZ – samo što bi to izgledalo gore od tragikomičnog.
Ukratko, drama je na vrhuncu. Čeka se bijeli dim iz Banskih dvora. Ili barem neki tvit u gluho doba noći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako će se rasplesti drama oko koalicije i štrajka? Ovo su tri izgledne opcije
Usvoji li Vlada prijedlog HNS-a o kompenzacijskim mjerama za nastavnike i profesore dok se ne provede dubinska analiza koeficijenata, sve ostaje kao dosad. HNS-ovi ministri i dalje će raditi u Banskim dvorima (i nervirati Milana Bandića), Blaženka Divjak nastaviti provoditi i promovirati svoju kurikularnu reformu, a Andrej Plenković pričati o političkoj stabilnosti.
Drama je, dakle, na vrhuncu. U toku današnjeg dana trebalo bi se znati hoće li HNS ostati u vladajućoj koaliciji i hoće li se, još važnije, nazrijeti rješenje za kraj štrajka u školama koji je počeo prije točno 20 dana.
Sindikati, podsjetimo, traže povećanje koeficijenta za plaće u školstvu od 6,11 posto, na što Vlada (zasad) ne želi pristati dok se ne provede posebna analiza koeficijenata za plaće u svim javnim i državnim službama. HNS je na strani sindikata po cijenu toga da ne podrže državni proračun, iako bi to bio zadnji čin njihove od početka kontroverzne koalicije s HDZ-om.
U trenutku pisanja ovog teksta, razgovori se još vode, danas će se održati koalicijski sastanak, a akteri zbivanja kažu da se situacija mijenja iz sata u sat. Kako god bilo, tri su osnovne verzije raspleta najveće koalicijske krize otkad je Andrej Plenković zamijenio Most HNS-om u proljeće 2017. godine.
1. Kompromis oko rasta plaća i stabilnost
Usvoji li Vlada prijedlog HNS-a o kompenzacijskim mjerama za nastavnike i profesore dok se ne provede dubinska analiza koeficijenata, sve ostaje kao dosad. HNS-ovi ministri i dalje će raditi u Banskim dvorima (i nervirati Milana Bandića), Blaženka Divjak nastaviti provoditi i promovirati svoju kurikularnu reformu, a Andrej Plenković pričati o političkoj stabilnosti.
Izbori će se održati iduće godine, negdje najesen ili zimi, nakon što stabilizirani Plenković odradi predsjedanje Hrvatske Europskom unijom.
Kompromisni prijedlog bi vjerojatno prihvatili i sindikati, jer dugotrajan štrajk nije ni njima u interesu. Neodrađeni sati će se prije ili kasnije morati nadoknađivati, a i roditelji su, bez obzira na to što misle o zahtjevima nastavnika i profesora, sve sluđeniji zbog neizvjesnosti oko cijele priče koja se prelama na njihovoj djeci.
Ima ipak i jedno – međutim. S obzirom na to da bi i u slučaju kompromisa školski sindikati mogli (s pravom) proglasiti svoju pobjedu, moguće je da bi cijela priča sa štrajkom u školama mogla potaknuti i druge sindikate javnih i državnih službi da pred donošenje predizbornog proračuna pokušaju dobiti još nešto za svoje članove. Stabilnost, tako stoje stvari, nije jeftina.
2. Stabilnost bez HNS-a
Ostanu li Plenković i ministar financija Zdravko Marić tvrdi oko kasice na kojoj piše 150 milijuna kuna (toliko, naime, iznose sindikalni zahtjevi), HNS nema više nikakvu odstupnicu. Oni više neće biti dio vladajuće koalicije.
Neće, pritom, omogućiti Andreju Plenkoviću igrokaz s tajnicom kakav je premijer izveo na sjednici na kojoj je izbacio iz Vlade ministre Mosta – na izjašnjavanju o proračunu se Blaženka Divjak i Predrag Štromar neće ni pojaviti.
HNS bi time dobio na uvjerljivosti u svojim tvrdnjama o tome da im je reforma obrazovanja, uključujući i primanja nastavnika i profesora, najvažnija stvar u Univerzumu, a možda bi nekog uspjeli i uvjeriti da iskakanje iz redova žestoke oporbe u Plenkovićevu bojnu nije bilo motivirano ničim drugim do brigom za obrazovanje. (Jesam li napisao – možda?)
Plenković bi se, pak, još jednom uspio pokazati kao momak za žestoke odluke u teškim situacijama. S obzirom na to da je takvu odluku u tri godine mandata donio samo jednom – kad se riješio Mosta (a i onda je, doduše, već imao razrađenu priču s HNS-om) – a da je ostatak vremena obilježilo uglavnom izbjegavanje nezgodnijih odluka, premijeru pred cijelu seriju izbora ne bi loše došlo jedno lupanje šakom o stol.
Stabilnost bi se tek malo zatresla, ali bi i dalje bila tu. Bez cijelog kluba HNS-a, naime, većina u Saboru, u koju ulaze i Plenkovićevi žetončići na privremenom čuvanju kod Milana Bandića, ima 77 ruku. Pritom bi trebalo i vidjeti kako bi doista glasalo šestero zastupnika u HNS-ovom saborskom klubu, pogotovo bivši SDP-ovci Tomislav Saucha i Mario Habek.
Problem je što u ovom scenariju i dalje postoji – štrajk. Čak i ako se Plenković riješi HNS-a, neće se riješiti Branimira Mihalineca i ogromne većine od 68 tisuća zaposlenih u školstvu koji su i dalje u štrajku. Dakle, otklanjanje HNS-a bio bi tek prvi korak, a na stolu bi ostalo pitanje provođenja nastave, koeficijenata i plaća.
3. Svitanje nestabilnosti: Potpuni raspad i izbori
Premijer može odlučiti da bi ove igre doista bilo dosta, udariti šakom o stol, ali ovaj put tako da se prevrnu sve čaše i odlučiti da se ide na prijevremene izbore. Tako bi “usrećio” Kolindu Grabar-Kitarović, čija bi se predsjednička kampanja poklopila makar dijelom s onom za parlamentarne izbore, a prvi dio predsjedanja Europskom unijom vodio bi kao tehnički premijer (dok bi možda ostatak predsjedanja odradio netko drugi).
Ova verzija raspleta je doista najmanje vjerojatna, jer koliko god u HDZ-u u ovom trenutku sa zadovoljstvom zamišljali kako šalju HNS u ropotarnicu političke povijesti (svaki mandat koji bi ta stranka osvojila na izborima bio bi veliki i ne baš očekivani uspjeh), ostaje pitanje s kim poslije. S ekstremnom desnicom? SDP-om? S – Mostom? Božo Petrov i ekipa bi od Plenkovića nakon svega vjerojatno tražili da u kupaćim gaćama s tigrastim uzorkom na Trgu bana Jelačića satima kliče “Samo reforme” kako bi s njim uopće sjeli za stol. I onda mu rekli da nema ništa od koalicije.
Istina, slično pitanje – o koalicijskom partnerima – će se HDZ-u postaviti i nakon redovnih parlamentarnih izbora, no u stranci se vjerojatno nadaju da će se podrška podići nakon priželjkivanje pobjede njihove kandidatkinje za Pantovčak i još jedne godine gospodarskog rasta.
No, i u ovoj opciji je temeljni problem i dalje na stolu – štrajk u školstvu nije riješen, a pad Vlade bi situaciju učinio dodatno kaotičnom. Naravno, u kampanji bi svi obećavali da će podići koeficijente za plaće u školstvu. Vjerojatno čak i HDZ – samo što bi to izgledalo gore od tragikomičnog.
Ukratko, drama je na vrhuncu. Čeka se bijeli dim iz Banskih dvora. Ili barem neki tvit u gluho doba noći.