Hrvatski jezični portal ne prepoznaje riječi “velikohrvat” ili “velikohrvatski”. Ako hrvatski lingvisti nisu do sada registrirali tu riječ možemo samo konstatirati da ona ni u jednom obliku ne postoji u dnevnom govoru za razliku od vrlo popularnoga i često korištenog pandana “velikosrbin“ ili “velikosrpski“.
Svaki osnovnoškolac u socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji imao je prilike naučiti kako je Kraljevina Jugoslavija bila “tamnica naroda” u kojoj se provodila velikosrpska politika te da je to bio jedan od ključnih razloga njene brze i neminovne propasti. Ideja teritorijalnoga proširenja tadašnje Kneževine Srbije na sve teritorije na kojima žive Srbi nastala je polovicom devetnaestoga stoljeća.
Prijetnja za hrvatsko-srpske političke krize
Nakon dva Balkanska rata srpske teritorijalne aspiracije na jugu bile su uglavnom zadovoljene, a 1918., u vrijeme završnih pregovora s Jugoslavenskim odborom o stvaranju zajedničke države, ondašnja srpska vladajuća politika zaprijetila je amputacijama dijelova propale crno-žute monarhije i granicom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Ta famozna linija pojavljivala se kao prijetnja u svim budućim hrvatsko-srpskim političkim krizama i sukobima, te je tako i postala zapadnom granicom imaginarne i nikad ostvarene Velike Srbije.
Selektivni nacionalizam i šovinizam
Isticanje potrebe za stalnom budnošću zbog opasnosti od svekolike i raznolike provedbe velikosrpskih ideja i ideologije još je uvijek vrlo popularno u hrvatskom nacionalističkom i šovinističkom dijelu političkoga spektra koji se u skladu s novijim europskim trendovima prozvao suverenističkim. Zanimljivo je da ti samozvani i neustrašivi stražari hrvatske suverenosti vide opasnost jedino u velikosrpskoj ideologiji jer povijesne karte Velike Mađarske u sjedištu stranke Viktora Orbana ili njegov govor u Osijeku nitko od njih nije ni primijetio.
Kada je talijanska fašistička iredenta u rujnu ove godine još jednom slavila Gabriela D’Annunzia i stotu obljetnicu njegovog zauzimanja Rijeke 1919. godine ni jedan od tih velikih Hrvata koji ne mogu smisliti ćirilicu, Milorada Pupovca, ovdašnje i sve ostale Srbe nije rekao ni riječi. Ako je tome tako, a očito ne može biti drugačije, taj selektivni nacionalizam i šovinizam zapravo je samo moderna verzija velikohrvatske ideologije iz prve polovice prošlog stoljeća prema kojoj je od svih hrvatskih granica najvažnija istočna granica na Drini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije izjave Miroslava Škore
Predsjednički kandidat Miroslav Škoro u proteklih nekoliko dana proslavio se s dvije izjave, prvo je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju uspio ustvrditi da “NDH nije bila samo fašistička država”, a nakon toga je u emisiji Vinkovačke TV najavio da će kao predsjednik Republike pomilovati osuđenoga ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Još od govora Franje Tuđmana na Prvom Općem saboru HDZ-a u veljači 1990. u kojem je među ostalim rekao da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz političkih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom” redovno se u javnom prostoru pojavljuju i oni koji bi vrlo rado otišli i nekoliko koraka dalje u relativizaciji ili rehabilitaciji endehazije.
Zanimljivo je da ni Franjo Tuđman, a ni bilo tko od kasnijih zagovornika teze o “NDH kao političkoj težnji hrvatskoga naroda” nikada nije objasnio što je radila BiH u toj takozvanoj državi. U tri desetljeća rasprave o endehaziji i ustaškom zločinu nitko nije našao za shodno kazati da je taj velikohrvatski politički koncept morao propasti ne samo zbog toga jer je bio lokalna manufaktura fašizma i nacizma koja je temeljem rasnih zakona protjerivala, terorizirala i ubijala domicilno stanovništvo, već i zato što je zapasala teritorije koji uopće nisu bili nastanjeni Hrvatima ili su Hrvati tamo bili u manjini.
Ideologija hrvatske žrtve kao opravdanje za šovinizam
To što Hrvatski jezični portal i hrvatski jezični savjetnici nisu uspjeli registrirati velikohrvate i njihove velikohrvatske politike ne znači da oni nisu postojali ili danas ne egzistiraju u hrvatskoj politici. Ovdje se naravno ne radi o jezičnim finesama, već o puno malignijoj i opasnijoj pojavi koja proizlazi iz druge Škorine rečenice iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji: “Nedopustivo je u 21. stoljeću Hrvatima konstantno na nos nabijati prošlost i stavljati nas u kontekst fašizma. Pa upravo su Hrvati pobijedili posljednji fašizam u Europi – velikosrpski fašizam.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miroslav Škoro, baš kao i njegova protukandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović manekeni su moderne velikohrvatske ideologije, koja Hrvatsku i Hrvate uvijek vidi samo kao žrtve, koja nema ni minimum empatije za tuđa stradanja, ponajmanje za ona nastala zbog navodne zaštite Hrvatske i Hrvata, kojoj hrvatska žrtva i patnje služe kao opravdanje za netoleranciju i slabo prikriveni šovinizam, koja nije u mogućnosti definirati svoje hrvatstvo bez katoličanstva i antisrpstva, kojoj je BiH samo provizorij kojem je potreban naš patronat – ako treba i u savezništvu i srdačnoj kooperaciji s velikosrbima – koja je primitivno balkanska i licemjerno bizantinska, ali se uspješno maskira prijetvornim i lažnim europejstvom, koja je nasilna prema Beogradu i Sarajevu, a ponizna i vazalna prema Budimpešti, Rimu i Berlinu, kojoj je država nasljedni feud, a ne efikasan servis svih njenih građana.
Strahuju od Brene, a pomilovali bi Merčepa
Današnji velikohrvati vjeruju da je veća opasnost za opstojnost hrvatske države prepuna zagrebačka Arena koja s Brenom pjeva Jugoslovenku nego recentni egzodus hrvatskih građana u druge europske države.
Za njih je važnije pomilovanje osuđenoga ratnog zločinca čija je postrojba mučila i ubijala civile i djecu, valjda i u naše ime, nego sav nered i korupcija koja izjeda sve pore ovoga društva. Zbog toga je Miroslav Škoro obećao kako će odmah po dolasku na Pantovčak pomilovati Tomislava Merčepa, a Kolinda Grabar-Kitarović se praktički ispričala što to već nije učinila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko će bolje provoditi velikohrvatsku politiku?
Nakon svih bizarnih javnih nastupa i izrecitiranih poruka sastavljenih u pratećim štabovima, teško probavljivih udvaranja onima koji žive zarobljeni u svojim nedemokratskim deficitima, patetičnih prenemaganja i sitnih laži teško je odlučiti tko će bolje, ustrajnije i dosljednije provoditi velikohrvatsku politiku. Kolindi Grabar-Kitarović bit će teško ponoviti sve genijalne poteze iz prvoga mandata, a onaj koji je rezultirao uspješnim i konačnim napuštanjem regiona ionako se može učiniti samo jednom.
Možda će, ako kojim slučajem pobijedi, napokon naći vremena i riješiti problem korupcije u obavještajnoj zajednici, što po vlastitom priznanju i iz zasad neutvrđenih razloga nije uspjela učiniti u proteklih pet godina.
Rezultat izbora bez reprezentativnog prikaza svjetonazora
Miroslav Škoro nedavno se tijekom javnoga nastupa rasplakao zbog nedjela te iste ili možda neke druge paraobavještajne ekipe koja mu je “dirnula u obitelj i brojila krvna zrnca.“ Tako će i u slučaju njegove pobjede uslijediti njeno veliko pospremanje, naravno pod uvjetom da na to pristane premijer Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako god bilo, za one koji neće glasati za trenutnu predsjednicu Republike ili Miroslava Škoru zbog svih gore nabrojanih ili nekih drugih razloga potpuno je svejedno kakav će biti njihov međusobni nedjeljni skor. Ali ako oboje prođu u drugi krug takav izbor imat će legalnost, ali sigurno neće biti reprezentativan prikaz svjetonazora i političkih opredjeljenja hrvatskih građana.
Kako će u nedjelju glasati velikohrvati, oni koje više zanima Lepa Brena nego egzodus mladih?
Što svojim biračima nude manekeni moderne velikohrvatske ideologije
Za one koji neće glasati za trenutnu predsjednicu Republike ili Miroslava Škoru zbog svih gore nabrojanih ili nekih drugih razloga potpuno je svejedno kakav će biti njihov međusobni nedjeljni skor. Ali ako oboje prođu u drugi krug takav izbor imat će legalnost, ali sigurno neće biti reprezentativan prikaz svjetonazora i političkih opredjeljenja hrvatskih građana.
Hrvatski jezični portal ne prepoznaje riječi “velikohrvat” ili “velikohrvatski”. Ako hrvatski lingvisti nisu do sada registrirali tu riječ možemo samo konstatirati da ona ni u jednom obliku ne postoji u dnevnom govoru za razliku od vrlo popularnoga i često korištenog pandana “velikosrbin“ ili “velikosrpski“.
Svaki osnovnoškolac u socijalističkoj i federativnoj Jugoslaviji imao je prilike naučiti kako je Kraljevina Jugoslavija bila “tamnica naroda” u kojoj se provodila velikosrpska politika te da je to bio jedan od ključnih razloga njene brze i neminovne propasti. Ideja teritorijalnoga proširenja tadašnje Kneževine Srbije na sve teritorije na kojima žive Srbi nastala je polovicom devetnaestoga stoljeća.
Prijetnja za hrvatsko-srpske političke krize
Nakon dva Balkanska rata srpske teritorijalne aspiracije na jugu bile su uglavnom zadovoljene, a 1918., u vrijeme završnih pregovora s Jugoslavenskim odborom o stvaranju zajedničke države, ondašnja srpska vladajuća politika zaprijetila je amputacijama dijelova propale crno-žute monarhije i granicom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Ta famozna linija pojavljivala se kao prijetnja u svim budućim hrvatsko-srpskim političkim krizama i sukobima, te je tako i postala zapadnom granicom imaginarne i nikad ostvarene Velike Srbije.
Selektivni nacionalizam i šovinizam
Isticanje potrebe za stalnom budnošću zbog opasnosti od svekolike i raznolike provedbe velikosrpskih ideja i ideologije još je uvijek vrlo popularno u hrvatskom nacionalističkom i šovinističkom dijelu političkoga spektra koji se u skladu s novijim europskim trendovima prozvao suverenističkim. Zanimljivo je da ti samozvani i neustrašivi stražari hrvatske suverenosti vide opasnost jedino u velikosrpskoj ideologiji jer povijesne karte Velike Mađarske u sjedištu stranke Viktora Orbana ili njegov govor u Osijeku nitko od njih nije ni primijetio.
Kada je talijanska fašistička iredenta u rujnu ove godine još jednom slavila Gabriela D’Annunzia i stotu obljetnicu njegovog zauzimanja Rijeke 1919. godine ni jedan od tih velikih Hrvata koji ne mogu smisliti ćirilicu, Milorada Pupovca, ovdašnje i sve ostale Srbe nije rekao ni riječi. Ako je tome tako, a očito ne može biti drugačije, taj selektivni nacionalizam i šovinizam zapravo je samo moderna verzija velikohrvatske ideologije iz prve polovice prošlog stoljeća prema kojoj je od svih hrvatskih granica najvažnija istočna granica na Drini.
Dvije izjave Miroslava Škore
Predsjednički kandidat Miroslav Škoro u proteklih nekoliko dana proslavio se s dvije izjave, prvo je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju uspio ustvrditi da “NDH nije bila samo fašistička država”, a nakon toga je u emisiji Vinkovačke TV najavio da će kao predsjednik Republike pomilovati osuđenoga ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Još od govora Franje Tuđmana na Prvom Općem saboru HDZ-a u veljači 1990. u kojem je među ostalim rekao da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz političkih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom” redovno se u javnom prostoru pojavljuju i oni koji bi vrlo rado otišli i nekoliko koraka dalje u relativizaciji ili rehabilitaciji endehazije.
Zanimljivo je da ni Franjo Tuđman, a ni bilo tko od kasnijih zagovornika teze o “NDH kao političkoj težnji hrvatskoga naroda” nikada nije objasnio što je radila BiH u toj takozvanoj državi. U tri desetljeća rasprave o endehaziji i ustaškom zločinu nitko nije našao za shodno kazati da je taj velikohrvatski politički koncept morao propasti ne samo zbog toga jer je bio lokalna manufaktura fašizma i nacizma koja je temeljem rasnih zakona protjerivala, terorizirala i ubijala domicilno stanovništvo, već i zato što je zapasala teritorije koji uopće nisu bili nastanjeni Hrvatima ili su Hrvati tamo bili u manjini.
Ideologija hrvatske žrtve kao opravdanje za šovinizam
To što Hrvatski jezični portal i hrvatski jezični savjetnici nisu uspjeli registrirati velikohrvate i njihove velikohrvatske politike ne znači da oni nisu postojali ili danas ne egzistiraju u hrvatskoj politici. Ovdje se naravno ne radi o jezičnim finesama, već o puno malignijoj i opasnijoj pojavi koja proizlazi iz druge Škorine rečenice iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji: “Nedopustivo je u 21. stoljeću Hrvatima konstantno na nos nabijati prošlost i stavljati nas u kontekst fašizma. Pa upravo su Hrvati pobijedili posljednji fašizam u Europi – velikosrpski fašizam.”
Miroslav Škoro, baš kao i njegova protukandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović manekeni su moderne velikohrvatske ideologije, koja Hrvatsku i Hrvate uvijek vidi samo kao žrtve, koja nema ni minimum empatije za tuđa stradanja, ponajmanje za ona nastala zbog navodne zaštite Hrvatske i Hrvata, kojoj hrvatska žrtva i patnje služe kao opravdanje za netoleranciju i slabo prikriveni šovinizam, koja nije u mogućnosti definirati svoje hrvatstvo bez katoličanstva i antisrpstva, kojoj je BiH samo provizorij kojem je potreban naš patronat – ako treba i u savezništvu i srdačnoj kooperaciji s velikosrbima – koja je primitivno balkanska i licemjerno bizantinska, ali se uspješno maskira prijetvornim i lažnim europejstvom, koja je nasilna prema Beogradu i Sarajevu, a ponizna i vazalna prema Budimpešti, Rimu i Berlinu, kojoj je država nasljedni feud, a ne efikasan servis svih njenih građana.
Strahuju od Brene, a pomilovali bi Merčepa
Današnji velikohrvati vjeruju da je veća opasnost za opstojnost hrvatske države prepuna zagrebačka Arena koja s Brenom pjeva Jugoslovenku nego recentni egzodus hrvatskih građana u druge europske države.
Za njih je važnije pomilovanje osuđenoga ratnog zločinca čija je postrojba mučila i ubijala civile i djecu, valjda i u naše ime, nego sav nered i korupcija koja izjeda sve pore ovoga društva. Zbog toga je Miroslav Škoro obećao kako će odmah po dolasku na Pantovčak pomilovati Tomislava Merčepa, a Kolinda Grabar-Kitarović se praktički ispričala što to već nije učinila.
Tko će bolje provoditi velikohrvatsku politiku?
Nakon svih bizarnih javnih nastupa i izrecitiranih poruka sastavljenih u pratećim štabovima, teško probavljivih udvaranja onima koji žive zarobljeni u svojim nedemokratskim deficitima, patetičnih prenemaganja i sitnih laži teško je odlučiti tko će bolje, ustrajnije i dosljednije provoditi velikohrvatsku politiku. Kolindi Grabar-Kitarović bit će teško ponoviti sve genijalne poteze iz prvoga mandata, a onaj koji je rezultirao uspješnim i konačnim napuštanjem regiona ionako se može učiniti samo jednom.
Možda će, ako kojim slučajem pobijedi, napokon naći vremena i riješiti problem korupcije u obavještajnoj zajednici, što po vlastitom priznanju i iz zasad neutvrđenih razloga nije uspjela učiniti u proteklih pet godina.
Rezultat izbora bez reprezentativnog prikaza svjetonazora
Miroslav Škoro nedavno se tijekom javnoga nastupa rasplakao zbog nedjela te iste ili možda neke druge paraobavještajne ekipe koja mu je “dirnula u obitelj i brojila krvna zrnca.“ Tako će i u slučaju njegove pobjede uslijediti njeno veliko pospremanje, naravno pod uvjetom da na to pristane premijer Andrej Plenković.
Kako god bilo, za one koji neće glasati za trenutnu predsjednicu Republike ili Miroslava Škoru zbog svih gore nabrojanih ili nekih drugih razloga potpuno je svejedno kakav će biti njihov međusobni nedjeljni skor. Ali ako oboje prođu u drugi krug takav izbor imat će legalnost, ali sigurno neće biti reprezentativan prikaz svjetonazora i političkih opredjeljenja hrvatskih građana.