Nogometna euforija je prošla pa je opao intenzitet interesa cjelokupne javnosti i crkvenih glasnogovornika za majstorije hrvatskih reprezentativaca. S izmakom ljeta komentatori vodećih crkvenih medija posvećuju se onome čime se izvan sezone nogometa i turizma neprestano bave – politici.
U najnovijem komentaru urednik Glasa koncila polemizira s novinarom koji je ustvrdio da je Katolička crkva smijenila vlast u Hrvatskoj. Urednik se ne može načuditi takvoj neargumentiranoj tvrdnji jer svi znaju, kaže on, da je “promjena garniture na vlasti na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj došla kao rezultat slobodnih i višestranačkih izbora” bez izravnog opredjeljivanja Crkve.
Glas koncila ističe ono što vidi svaki ‘imalo informiran čovjek’
Pritom je urednik elegantno izbjegao spomenuti pretposljednje izbore u kojima je Katolička crkva, podržavajući braniteljsku pobunu s elementima državnog udara, više nego otvoreno agitirala protiv tadašnje socijaldemokratske vlasti. Crkva nije skrivala radost nad činjenicom da su oba pala, i premijer i predsjednik.
Miklenić se, isto tako, ne može načuditi tvrdnji tog nedobronamjernog novinara da je Crkva „postala ideolog društva“. Hrvatsko je društvo pluralno i nema govora o tome da bi Katolička crkva mogla biti nekakav povlašteni ideolog. Pritom Miklenić nehajno zanemaruje pokušaje da se organizira događanje naroda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije pri čemu su službena priopćenja Hrvatske biskupske konferencije određivala dominantni ideološki ton. Kao da je zaboravio da su iz crkvenih krugova stizala upozorenja saborskim zastupnicima da ne glasaju za tu ratifikaciju ako su kršćani.
Nasuprot proizvoljnim i neargumentiranim tvrdnjama da je Crkva imala ikakva udjela u harangiranju protiv socijaldemokratske vlasti i u agitiranju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije urednik Glasa koncila ističe ono što vidi svaki „imalo informiran čovjek“. Ono što je svima vidljivo je činjenica da „u suvremenom hrvatskom društvu 28 godina nakon pada komunizma i dalje dominira jugoslavenska komunistička ideologija preodjevena u liberalno i tobože demokratsko ruho“. Ta je činjenica toliko očita i nepobitna da Miklenić ne smatra potrebnim iznijeti nijedan argument, nijedan primjer kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju.
‘Crkva dolazi u vodeće medije samo kad je netko napada’
Toliko uvjeren da je ono što se njemu čini očitim i neupitnim jednako neupitno baš za svakoga, Miklenić iznosi i jednu notornu neistinu. Naime, on tvrdi da Crkva u Hrvatskoj u vodeće medije dolazi samo ako je netko napada. Redoviti prijenosi misa zbog kojih se katkad mijenja inače nedodirljiva programska shema nacionalne televizije, televizijska obraćanja crkvenih velikodostojnika u povodu crkvenih i državnih praznika, izvještaji sa svih svetišta u središnjim informativnim emisijama, čitanje zaključaka komisije Iustitia et pax te crkvene konferencije za novinare – sve to za Miklenića očito ne postoji kao činjenica hrvatske medijske i društvene stvarnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S indignacijom odbacujući usporedbu između partijskih uvodnika u Pravdi u vrijeme sovjetske vlasti i današnjih biskupski poslanica, urednik Glasa koncila emfatično uzvikuje: „Nijedan hrvatski biskup nikada, pa ni u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nije napisao poslanicu u kojoj bi tražio skidanje glave ikoje osobe ili kriminalizaciju ikoje skupine. Nikada nijedan hrvatski biskup nije ni pokušao nametnuti ikojemu čovjeku u hrvatskom društvu negativno gledanje prema ikojemu čovjeku ili ikojoj društvenoj skupini kao takvoj, jer biskupi, kao nasljednici apostola, naviještaju radosnu vijest i nude ju vjernicima i svim ljudima dobre volje bez ikakve prisile ili prijetnje.“
‘Autoritet viši od autoriteta svjetovnih istražnih organa i sudova’
Da bi se opovrgnule ove neistinite tvrdnje, dovoljno je prisjetiti se izjava pojedinih biskupa objavljenih u medijima kojima oni, kako kaže Miklenić, nemaju pristupa ili pak na službenih web stranicama pojedinih biskupija. Tako je sisački biskup Vlado Košić, govoreći na praznik Velike gospe 2017. godine, u svojoj homiliji izravno optužio sve političare da su krivi za samoubojstva hrvatskih branitelja. Biskup je tada rekao: „Ja prozivam sve dosadašnje političare i ljude od utjecaja i položaja a koji su skrivili to stanje da je toliko branitelja učinilo samoubojstvo: vi ste ih ubili“. Pritom je sve političare biskup nazvao i izdajicama vlastite domovine.
Ako se nekoga proglasi krivim za mnoga ubojstva i izdajicom domovine, to se može, u najmanju ruku, smatrati negativnim gledanjem prema određenim ljudima ili prema određenoj skupini u društvu. Dakako, s obzirom na to da si crkveni dužnosnici prisvajaju autoritet viši od autoriteta svjetovnih istražnih organa i sudova, takva biskupova izjava može se smatrati pozivom na skidanje glava. O tome, pak, da opravdavajući samoubojstva branitelja kao posljedicu nečijeg lošeg odnosa prema njima biskupi zapravo izravno proturječe službenom nauku Crkve da o životu i smrti, pa i vlastitom životu, može odlučiti samo bog, trebalo bi napisati teološku studiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok je u citiranoj homiliji biskup bio neselektivan i pozivao je na progon svih političara, u drugom svom obraćanju vjerničkome stadu bio je nešto specificiraniji. Hrvatsku su tijekom povijesti, podsjeća biskup, pustošili Huni, Tatari, Ugari, Habsburzi, Osmanlije, Mletci, Jugoslaveni, komunisti i Srbi. Zadržavši se na ovim posljednjima, Biskup se zapitao: „Kako je moguće da ljudi koji su bili nositelji te agresije danas sjede u Hrvatskom saboru, kako je moguće da i dalje primaju plaće.“
Biskupov nedvojbeni poziv na linč, progon i diskriminaciju
Naravno, autoritet božanskog poslanja biskupu ne nameće obvezu da iznese bilo kakav dokaz za to da nositelji agresije protiv Hrvatske primaju plaću u Hrvatskom saboru. No, kako je prethodno skupno imenovao Srbe, njegova izjava ne može biti shvaćena drukčije nego kao poziv da se Srbi izbace iz Hrvatskog sabora i da im se uskrati plaća. Nije isključeno da bi se to moglo odnositi i na Hune, Tatare i Ugare (čitaj Mađari), Mletke (čitaj Talijani), Osmanlije (čitaj Bošnjaci) i komuniste (čitaj SDP). Meni se čini da za one koje je biskup prozvao ta vijest nije bila nimalo apostolska i nimalo radosna.
Ono što je rekao nedvojbeni je poziv na linč, progon i diskriminaciju. Tako govori biskup u svojim homilijama. Homilija bi trebala biti jednostavno izlaganje vjerskih istina namijenjeno pouci vjernika. Trudeći se biti jednostavan, biskup Košić je u istoj onoj homiliji u kojoj je političare proglasio krivcima za samoubojstva branitelja objasnio da su ljudi koji su postupali po naputcima totalitarnih režima zapravo radili pod utjecajem sotone. Spomenuvši Auschwitz, biskup se zapitao: „Zar bi netko mogao imalo normalan mučiti i ubijati druge ljude, kad ga ne bi zaveo đavao?“ Nastavljajući u tom poučnom, homilijskom stilu, biskup kaže da bi se pitanje Odričeš li se sotone? u konkretnim hrvatskim prilikama trebalo glasiti: „Odričeš li se Maršala? Da i Führera i Ducea i Generalissimusa ali – ponajviše – Maršala.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zanimljivo, nije spomenuo poglavnika Antu Pavelića
Nastojeći biti potpuno homilijski pristupačan, biskup je zanemario neke relevantne činjenice koje bi vjernicima mogle samo otežati razumijevanje njegovih jednostavnih istina. Nije spomenuo da je Vatikan s Duceom i Führerom sklopio konkordat. I s Maršalom je Vatikan potpisao međudržavni sporazum. Biskup taktično nije spomenuo da je upravo zahvaljujući izravnoj intervenciji Vatikana Reichstag 1933. godine proglasio izvanredno stanje u Njemačkoj otvorivši tako put prema neograničenoj Hitlerovoj vlasti, prema holokaustu i svim drugim strahotama koje je priredio.
Biskup je spomenuo sva tri totalitaristička zla 20. stoljeća, fašizam (Duce), nacizam (Führer) i komunizam (Generalissimus). Spomenuo je i lokalnog Generalissimusovog agenta u Jugoslaviji Maršala, odnosno Josipa Broza Tita. Nije spomenuo da se Maršal 1948. suprotstavio Generalissimusu i odrekao ga se. Zanimljivo je da nije spomenuo poglavnika Antu Pavelića, lokalnog miljenika dvojice totalitarnih vođa, Hitlera i Mussolinija, kojima se Pavelić nikad nije suprotstavio niti ih se odrekao.
Čime li je to stekao simpatije biskupa Košića?
Tito je odbio državne interese zemlje kojoj je bio na čelu podčiniti državnim interesima Sovjetskog Saveza. Pavelić je, da bi se domogao vlasti i da bi proglasio NDH, ustupio Dalmaciju Duceu, a cijelu svoju državu predao pod suverenitet talijanskoga kralja. Rasni zakoni i njihova striktna provedba kao i objava rata Americi su ono čime je poglavnik stekao povjerenje Führera. Čime li je stekao simpatije biskupa Košića koji – premda uporno govori o žrtvama – uredno prešućuje žrtve njegova zločinačkog režima?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovi gotovo nasumično izabrani recentni primjeri jasno pokazuju da nije točno tvrdnja urednika Glasa koncila da nijedan hrvatski biskup nikada nije tražio ničiju glavu te da nije pokušao nametnuti svoja i crkvena politička stajališta o pojedincima i društvenim skupinama. Ako svakoga tko se usudi simpatizirati nekoga tko Crkvi nije drag ili prihvaćati stajališta koja službena Crkva osuđuje čekaju paklenske muke na drugome svijetu, što je to nego prijetnja i ucjena vjernika, odnosno, pokušaj nametanja političkih opredjeljenja? Ako uvodničar u službenom crkvenom glasilu tvrdi da biskupi nikada ne rade ono što neki od njih redovito čine, što je to nego primjer već uhodane političke prakse Katoličke crkve u Hrvatskoj?
Kako Crkva, u novom izdanju službenog glasila, opet plaši ljude jugokomunistima
Urednički uvodnik Glasa Koncila još jednom je pokazao koliko je Kaptol, nažalost, odvojen od suvremene zbilje
Neobična je i teza kako "Crkva u Hrvatskoj u vodeće medije dolazi samo ako je netko napada". Što je onda s redovitim prijenosima misa zbog kojih se katkad mijenja inače nedodirljiva programska shema nacionalne televizije, TV obraćanjima crkvenih velikodostojnika u povodu crkvenih i državnih praznika, izvještajima sa svih svetišta u središnjim informativnim emisijama?
Nogometna euforija je prošla pa je opao intenzitet interesa cjelokupne javnosti i crkvenih glasnogovornika za majstorije hrvatskih reprezentativaca. S izmakom ljeta komentatori vodećih crkvenih medija posvećuju se onome čime se izvan sezone nogometa i turizma neprestano bave – politici.
U najnovijem komentaru urednik Glasa koncila polemizira s novinarom koji je ustvrdio da je Katolička crkva smijenila vlast u Hrvatskoj. Urednik se ne može načuditi takvoj neargumentiranoj tvrdnji jer svi znaju, kaže on, da je “promjena garniture na vlasti na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj došla kao rezultat slobodnih i višestranačkih izbora” bez izravnog opredjeljivanja Crkve.
Glas koncila ističe ono što vidi svaki ‘imalo informiran čovjek’
Pritom je urednik elegantno izbjegao spomenuti pretposljednje izbore u kojima je Katolička crkva, podržavajući braniteljsku pobunu s elementima državnog udara, više nego otvoreno agitirala protiv tadašnje socijaldemokratske vlasti. Crkva nije skrivala radost nad činjenicom da su oba pala, i premijer i predsjednik.
Miklenić se, isto tako, ne može načuditi tvrdnji tog nedobronamjernog novinara da je Crkva „postala ideolog društva“. Hrvatsko je društvo pluralno i nema govora o tome da bi Katolička crkva mogla biti nekakav povlašteni ideolog. Pritom Miklenić nehajno zanemaruje pokušaje da se organizira događanje naroda protiv ratifikacije Istanbulske konvencije pri čemu su službena priopćenja Hrvatske biskupske konferencije određivala dominantni ideološki ton. Kao da je zaboravio da su iz crkvenih krugova stizala upozorenja saborskim zastupnicima da ne glasaju za tu ratifikaciju ako su kršćani.
Nasuprot proizvoljnim i neargumentiranim tvrdnjama da je Crkva imala ikakva udjela u harangiranju protiv socijaldemokratske vlasti i u agitiranju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije urednik Glasa koncila ističe ono što vidi svaki „imalo informiran čovjek“. Ono što je svima vidljivo je činjenica da „u suvremenom hrvatskom društvu 28 godina nakon pada komunizma i dalje dominira jugoslavenska komunistička ideologija preodjevena u liberalno i tobože demokratsko ruho“. Ta je činjenica toliko očita i nepobitna da Miklenić ne smatra potrebnim iznijeti nijedan argument, nijedan primjer kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju.
‘Crkva dolazi u vodeće medije samo kad je netko napada’
Toliko uvjeren da je ono što se njemu čini očitim i neupitnim jednako neupitno baš za svakoga, Miklenić iznosi i jednu notornu neistinu. Naime, on tvrdi da Crkva u Hrvatskoj u vodeće medije dolazi samo ako je netko napada. Redoviti prijenosi misa zbog kojih se katkad mijenja inače nedodirljiva programska shema nacionalne televizije, televizijska obraćanja crkvenih velikodostojnika u povodu crkvenih i državnih praznika, izvještaji sa svih svetišta u središnjim informativnim emisijama, čitanje zaključaka komisije Iustitia et pax te crkvene konferencije za novinare – sve to za Miklenića očito ne postoji kao činjenica hrvatske medijske i društvene stvarnosti.
S indignacijom odbacujući usporedbu između partijskih uvodnika u Pravdi u vrijeme sovjetske vlasti i današnjih biskupski poslanica, urednik Glasa koncila emfatično uzvikuje: „Nijedan hrvatski biskup nikada, pa ni u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nije napisao poslanicu u kojoj bi tražio skidanje glave ikoje osobe ili kriminalizaciju ikoje skupine. Nikada nijedan hrvatski biskup nije ni pokušao nametnuti ikojemu čovjeku u hrvatskom društvu negativno gledanje prema ikojemu čovjeku ili ikojoj društvenoj skupini kao takvoj, jer biskupi, kao nasljednici apostola, naviještaju radosnu vijest i nude ju vjernicima i svim ljudima dobre volje bez ikakve prisile ili prijetnje.“
‘Autoritet viši od autoriteta svjetovnih istražnih organa i sudova’
Da bi se opovrgnule ove neistinite tvrdnje, dovoljno je prisjetiti se izjava pojedinih biskupa objavljenih u medijima kojima oni, kako kaže Miklenić, nemaju pristupa ili pak na službenih web stranicama pojedinih biskupija. Tako je sisački biskup Vlado Košić, govoreći na praznik Velike gospe 2017. godine, u svojoj homiliji izravno optužio sve političare da su krivi za samoubojstva hrvatskih branitelja. Biskup je tada rekao: „Ja prozivam sve dosadašnje političare i ljude od utjecaja i položaja a koji su skrivili to stanje da je toliko branitelja učinilo samoubojstvo: vi ste ih ubili“. Pritom je sve političare biskup nazvao i izdajicama vlastite domovine.
Ako se nekoga proglasi krivim za mnoga ubojstva i izdajicom domovine, to se može, u najmanju ruku, smatrati negativnim gledanjem prema određenim ljudima ili prema određenoj skupini u društvu. Dakako, s obzirom na to da si crkveni dužnosnici prisvajaju autoritet viši od autoriteta svjetovnih istražnih organa i sudova, takva biskupova izjava može se smatrati pozivom na skidanje glava. O tome, pak, da opravdavajući samoubojstva branitelja kao posljedicu nečijeg lošeg odnosa prema njima biskupi zapravo izravno proturječe službenom nauku Crkve da o životu i smrti, pa i vlastitom životu, može odlučiti samo bog, trebalo bi napisati teološku studiju.
Dok je u citiranoj homiliji biskup bio neselektivan i pozivao je na progon svih političara, u drugom svom obraćanju vjerničkome stadu bio je nešto specificiraniji. Hrvatsku su tijekom povijesti, podsjeća biskup, pustošili Huni, Tatari, Ugari, Habsburzi, Osmanlije, Mletci, Jugoslaveni, komunisti i Srbi. Zadržavši se na ovim posljednjima, Biskup se zapitao: „Kako je moguće da ljudi koji su bili nositelji te agresije danas sjede u Hrvatskom saboru, kako je moguće da i dalje primaju plaće.“
Biskupov nedvojbeni poziv na linč, progon i diskriminaciju
Naravno, autoritet božanskog poslanja biskupu ne nameće obvezu da iznese bilo kakav dokaz za to da nositelji agresije protiv Hrvatske primaju plaću u Hrvatskom saboru. No, kako je prethodno skupno imenovao Srbe, njegova izjava ne može biti shvaćena drukčije nego kao poziv da se Srbi izbace iz Hrvatskog sabora i da im se uskrati plaća. Nije isključeno da bi se to moglo odnositi i na Hune, Tatare i Ugare (čitaj Mađari), Mletke (čitaj Talijani), Osmanlije (čitaj Bošnjaci) i komuniste (čitaj SDP). Meni se čini da za one koje je biskup prozvao ta vijest nije bila nimalo apostolska i nimalo radosna.
Ono što je rekao nedvojbeni je poziv na linč, progon i diskriminaciju. Tako govori biskup u svojim homilijama. Homilija bi trebala biti jednostavno izlaganje vjerskih istina namijenjeno pouci vjernika. Trudeći se biti jednostavan, biskup Košić je u istoj onoj homiliji u kojoj je političare proglasio krivcima za samoubojstva branitelja objasnio da su ljudi koji su postupali po naputcima totalitarnih režima zapravo radili pod utjecajem sotone. Spomenuvši Auschwitz, biskup se zapitao: „Zar bi netko mogao imalo normalan mučiti i ubijati druge ljude, kad ga ne bi zaveo đavao?“ Nastavljajući u tom poučnom, homilijskom stilu, biskup kaže da bi se pitanje Odričeš li se sotone? u konkretnim hrvatskim prilikama trebalo glasiti: „Odričeš li se Maršala? Da i Führera i Ducea i Generalissimusa ali – ponajviše – Maršala.“
Zanimljivo, nije spomenuo poglavnika Antu Pavelića
Nastojeći biti potpuno homilijski pristupačan, biskup je zanemario neke relevantne činjenice koje bi vjernicima mogle samo otežati razumijevanje njegovih jednostavnih istina. Nije spomenuo da je Vatikan s Duceom i Führerom sklopio konkordat. I s Maršalom je Vatikan potpisao međudržavni sporazum. Biskup taktično nije spomenuo da je upravo zahvaljujući izravnoj intervenciji Vatikana Reichstag 1933. godine proglasio izvanredno stanje u Njemačkoj otvorivši tako put prema neograničenoj Hitlerovoj vlasti, prema holokaustu i svim drugim strahotama koje je priredio.
Biskup je spomenuo sva tri totalitaristička zla 20. stoljeća, fašizam (Duce), nacizam (Führer) i komunizam (Generalissimus). Spomenuo je i lokalnog Generalissimusovog agenta u Jugoslaviji Maršala, odnosno Josipa Broza Tita. Nije spomenuo da se Maršal 1948. suprotstavio Generalissimusu i odrekao ga se. Zanimljivo je da nije spomenuo poglavnika Antu Pavelića, lokalnog miljenika dvojice totalitarnih vođa, Hitlera i Mussolinija, kojima se Pavelić nikad nije suprotstavio niti ih se odrekao.
Čime li je to stekao simpatije biskupa Košića?
Tito je odbio državne interese zemlje kojoj je bio na čelu podčiniti državnim interesima Sovjetskog Saveza. Pavelić je, da bi se domogao vlasti i da bi proglasio NDH, ustupio Dalmaciju Duceu, a cijelu svoju državu predao pod suverenitet talijanskoga kralja. Rasni zakoni i njihova striktna provedba kao i objava rata Americi su ono čime je poglavnik stekao povjerenje Führera. Čime li je stekao simpatije biskupa Košića koji – premda uporno govori o žrtvama – uredno prešućuje žrtve njegova zločinačkog režima?
Ovi gotovo nasumično izabrani recentni primjeri jasno pokazuju da nije točno tvrdnja urednika Glasa koncila da nijedan hrvatski biskup nikada nije tražio ničiju glavu te da nije pokušao nametnuti svoja i crkvena politička stajališta o pojedincima i društvenim skupinama. Ako svakoga tko se usudi simpatizirati nekoga tko Crkvi nije drag ili prihvaćati stajališta koja službena Crkva osuđuje čekaju paklenske muke na drugome svijetu, što je to nego prijetnja i ucjena vjernika, odnosno, pokušaj nametanja političkih opredjeljenja? Ako uvodničar u službenom crkvenom glasilu tvrdi da biskupi nikada ne rade ono što neki od njih redovito čine, što je to nego primjer već uhodane političke prakse Katoličke crkve u Hrvatskoj?