Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako god se činilo, Hrvatskoj ne manjka dobrih kipara. Paladino o najljepšim i najpromašenijim spomenicima

Najveći je problem što ova zemlja nije u stanju osigurati prostor najboljima za uspješno i slobodno umjetničko djelovanje

Zagreb posljednjih petnaestak godina ne dodjeljuje prostorima spomenike, već spomenicima dodjeljuje prostore. I to prema vrlo jednostavnom principu. Ukaže li se potreba za ponekim spomenikom, na brzinu se oformi tim ”stručnjaka” i još brže se principom iznalaženja prikladnih mjesta, koja su nerijetko već zauzeta ili kvalitetno ozelenjena, pronađe ”odgovarajući” prostor

Vezujući se uz temu nekih starijih ili recentnije ostvarenih spomenika u Zagrebu, gradu kog se autorica ovih redaka po različitim pitanjima vezanim uz zaštićenu baštinu često dotiče, nemoguće je izbjeći pitanja vezana i uz novoostvareni/e spomenik/e Prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Prema mišljenju autorice isti zagrebački spomenik predstavlja jedno od boljih recentnijih ostvarenja na tu temu i to ne poradi svoje vrhunaravne vrijednosti, već stoga što je njegov autor, akademski kipar i profesor Kuzma Kovačić, jednostavno bolji kipar od velike većine ostalih autora koji su se osokolili pristupiti zadanoj temi. Tijekom svojevrsnog linča kojem je autor Kovačić od dijela javnosti po postavljanju te skulpture uz zagrebačku Ulicu grada Vukovara bio izložen, nametnulo se razmišljanje što li je to tako strašno učinio taj talentirani kipar da je njegovo djelo izazvalo baš takvu reakciju.

Razmišljanje je rezultiralo zaključkom da se svojim djelima na temu Prvog hrvatskog predsjednika, a više ih je od nekoliko i većina od njih je poprilično slična, našao u sada već nepreglednoj masi substandardnih ostvarenja na istu temu, poizranjalih u gotovo svakom kutku naše domovine, a i zvan njezinih granica, pa je tako ušao i u masu globalnog ocjenjivanja istih.

Spomenik Većeslavu Holjevcu u Zagrebu autora Zvonimira Gračana i Branka Silađina Fototeka Zrinke Paladino

Problem nije sam spomenik

Jednom od kvalitetnih analiza, onom profesora Ive Šimata Banova, lijepo je istaknuta problematika zagrebačkog spomenika Prvom hrvatskom predsjedniku i dodijeljenog mu prostora i upravo u tom segmentu prostora, a ne spomenika, i leži problem zagrebačke priče. Problem zapravo ne predstavlja toliko sam spomenik, koliko njegovo pozicioniranje i rješenje pripadajućeg mu okoliša.

Naime, sama Kovačićeva skulptura izbjegla je zamku pretjerane monumentalnosti, koja joj je, nažalost, naposljetku prilijepljena upravo nedovoljno promišljenim rješenjem postave i okoliša, osmišljenog golemim različito niveliranim pristupnim betonskim plohama koje je utapaju, što je na skulpturi dodijeljenom mjestu bilo poželjno izbjeći. Ono što je trebalo izbjeći je i svojevrsno recikliranje kiparskog rješenja jer je Zagreb iziskivao rješenje predmetnog spomenika za sebe.

Nije se smjela realizirati situacija „koja podsjeća na…“ jer su to uvijek najnezahvalnija rješenja i po prostore i po autore spomenika. No da je takav, na druge spomenike „podsjećajući“ rad, postavljen bez postamenta u razinu pješaka na izvorno ozelenjenoj površini sjevernog dijela Sveučilišne livade situacija bi bila umjerenija i čišća. Vjerojatno i prikladnija kipu uzgibane površinske obrade, čija stilizirana draperija kao da treperi na vjetru i prikladnije bi izranjala iz pognute trave ili klasja, no iz betona. Dotaknut ćemo se, naravno, i drugih priča, no zagrebačka je po običaju paradigmatska te kao takva i najbolnija.

Spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Slavonskom Brodu PIXSELL
Spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Škabrnji. PIXSELL

Špic, piramida i Mikijev piki

Zagreb, naime, posljednjih petnaestak godina ne dodjeljuje prostorima spomenike, već spomenicima dodjeljuje prostore. I to prema vrlo jednostavnom principu. Ukaže li se potreba za ponekim spomenikom, na brzinu se oformi tim ”stručnjaka” i još brže se principom iznalaženja prikladnih mjesta, koja su nerijetko već zauzeta ili kvalitetno ozelenjena, pronađe ”odgovarajući” prostor. Ovoga puta takva je sudbina zadesila prostor na križanju dviju jakih gradskih prometnica, Hrvatske bratske zajednice i Grada Vukovara, u sjevernom dijelu Sveučilišne livade i pripadajućih joj zagrebačkih fontana.

Već i ptice na grani znaju da je predmetni prostor, i danas na kartama internetskih tražilica označen kao ”Zagreb 1094 Memorial”, od 1994. godine obilježavala skulptura “Granit koji pamti”, autora arhitekta Branka Silađina, postavljena u spomen na 900. godišnjicu utemeljenja zagrebačke nadbiskupije. Nikome, osim vjerojatno samom autoru, simbolika, oblikovnost pa i naziv te skulpture nisu bili posve jasni, no popularno zvani ”špic”, ”piramida” ili po najnovijem i ”Mikijev Piki” iste će dvojbe izazivati i na novoodabranoj novozagrebačkoj lokaciji blizu križanja Avenija Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik.

Kako posljednjih desetak godina gradonačelnik Zagreba spaja nazivlja zagrebačkih ulica ili trgova s pripadajućim im spomeničkim plastikama, sretna je okolnost po jedno od boljih zagrebačkih spomeničkih rješenja, ono zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca (1917.-1970.), za čijeg je poratnog mandata ”Zagreb prešao preko Save”, što se, eto, nalazi uz istoimenu Aveniju pa je tako valjda i sigurnije od vizionarskih selidbenih zamisli trenutnog krojača našeg glavnog grada.

Spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Zagrebu autora Kuzme Kovačića Fototeka Zrinke paladino

Kip Većeslava Holjevca savršeno dočarava što i treba

Približimo se načas tom kipu, za čijim je leđima nedavno ostvaren i spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku. Skulptura je djelo akademskog kipara Zvonimira Gračana, koji premda ga vezuje isto prezime nije autorom i skulptura Kumice Barice na Dolcu i Marije Jurić Zagorke u Tkalčićevoj ulici kako to većina povezuje, a koji je sjajno ocijenio nužnost simboličkog isticanja povijesnog imena pretakanog u skulpturu.

Sa svog kamenog postamenta Većeslav Holjevac dojmljivo iskoračuje iz starog u novi Zagreb i tom je skulpturom, koja jest figurativna, obilježeno ono što je i trebalo biti obilježeno, a da se pritom nitko nije uzrujavao pitanjima zadovoljavajuće dosegnute razine verizma lica ili tijela koja bi udovoljila i širokim narodnim masama. Njome je dojmljivo obilježeno djelo jednog od poglavara glavnoga grada, koji je vizionarski osmislio te i ostvario njegov južni dio. O vrijednosti tog južnijeg dijela današnjeg Zagreba valja pisati i pisati, no u zasebnim kolumnama jer, kako se čini, isti upravo postaje metom onih koji o njemu i njegovim potrebama ne znaju ništa. Novi Zagreb je Novi Zagreb i svojom arhitekturom, urbanizmom i zelenim površinama, kako god u segmentima derutan i neodržavan, predstavlja simbol uređenosti i organizacije, koji onima koji su urbanizam uspješno sahranili vjerojatno predstavlja trn u oku. Suludosti zamisli spajanja pojmovlja njujorškog Manhattana i novozagrebačkog prisavskog platoa sa susjednim velesajamskim prostorom koji resi veći broj zaštićene arhitektonske baštine, posvetit ćemo se nekom drugom prilikom.

Razlog poradi kojeg ističemo Holjevčev spomenik, među ostalim, je i taj što je isti produkt sinergijskog djelovanja kipara Zvonimira Gračana i arhitekta Branka Silađina. Istog onog arhitekta čija je skulptura ”Granit koji pamti” sa sjevernije pozicije aterirala na poziciju južnije od Holjevčeve u Novom Zagrebu, u blizinu Muzeja suvremene umjetnosti. Da ne ispadne da bi ga se ovim osobnim osvrtom samo kudilo, na primjeru Holjevčeva spomenika arhitekta Silađina treba i pohvaliti.

Rijetko je promišljenom gestom Holjevčevim kipom postignuta simbolika koja nadilazi uobičajena rješenja spomeničke plastike u Hrvata pa se tako kroz metalni pravokutni pozadinski okvir položen iza Holjevčevih leđa, ukoliko skulpturi prilazite s juga, love najvrjedniji kadrovi starozagrebačkih vizura, od katedrale do drugih značajnijih prostornih repera. Prilazite li mu pak od sjevera, kroz okvir pratite njegov iskorak k jugu, novim prostorima, izazovima i Novom Zagrebu. Njegovom životnom djelu.

Spomen obilježje ”Slomljeni pejzaž” autora Petra Barišića i arhitektonskog studija NFO na Čukur brdu pokraj Hrvatske Kostajnice Fototeka Zrinke Paladino
Zagrebački spomenik „Zvijezda Europe“ autora Branka Silađina Fototeka Zrinke Paladino

Zagreb je grad klasičnih, ali i apstraktnih spomenika

To rješenje ukazuje i na jednu bitnu stavku, a ta je da je naša povijest bivala obogaćena najkvalitetnijim spomeničkim rješenjima upravo u timskim rješenjima vodećih kipara i arhitekata, ali na način da su kipari, logično, rješavali kipove, a arhitekti prostorno ili arhitektonsko pozicioniranje skulptura. Školovani svatko za svoje područje i držali su se svojih područja jer teško kipari mogu samostalno ostvaivati uistinu dobru arhitekturu i vice versa te samo unutar svojih područja mogu davati svoje maksimume.

Iznimke su po tom pitanju rijetkost. U protivnom, maksimuma, poput onih ostvarenih u sjajnoj suradnji akademskog kipara i profesora Petra Barišića s arhitektonskim studijem NFO za Spomen obilježje ”Slomljeni pejzaž” Gordanu Ledereru pokraj Hrvatske Kostajnice, nema, i baš naprotiv, smiješe nam se minimumi, poput i onog ”Zvijezda Europe” arhitekta Silađina iz 2013. za Europski trg, kao obilježja pristupanja Hrvatske u Europsku uniju. Izmučen narod koji je izgubio gotovo sve, no, srećom, ne i ključnu dozu prepoznatljivog ciničnog humora, brzinski je rečeno djelo prozvao ”Spužva Bobom”, no takve nas dosjetljivosti ne smiju tješiti.

Zagreb je grad vrijedne povijesne spomeničke baštine, pri čemu njegove javne skulpture predstavljaju prevrijedan segment koji mi današnjim djelovanjima pomalo, no sigurno zatiremo. Zagreb je bio i srećom još uvijek jest grad Bakićeva „Ivana Gorana Kovačića“, Ujevićkina „Miroslava Krleže“, Kožarićeva ”Prizemljenog Sunca” i ”Antuna Gustava Matoša”, no i Ostojina ”Dječaka” ili Briskijeva ”Dodira”, ako spominjemo samo neke od brojnih figurativnih ili apstraktnijih formi važnije gradske spomeničke baštine.

Zagrebački spomenik “Dječak” autora Tomislava Ostoje Fototeka Zrinke Paladino
Zagrebački spomenik “Dodir” autora Ivana Briskog Fototeka Zrinke Paladino
Zagrebački spomenik ”Antun Gustav Matoš” autora Ivana Kožarića Fototeka Zrinke Paladino

Nikoli Tesli nije mjesto u skučenom prostoru

Zagreb je grad i Meštrovića i Kršinića i Augustinčića i Radauša i… svih koji su ga umjeli dostojanstveno obilježiti. I kako valja nužno skrbiti o samim spomenicima, jednako je važno brinuti i o njihovu opstanku na mjestima za koja su ih vodeći umjetnici i osmislili. Nikoli Tesli, kako god mu se ime preklapalo s trenutnom središnjom gradskom pozicijom u koju je nasilu uguran, nije mjesto u skučenom prostoru pod kržljavim stablom uz terasu gradske slastičarnice. On značenjem i vrijednošću traži više, traži povrat, traži svoje.

Prostor je uz Sveučilišnu livadu i arhitektonski kvalitetno ostvarene fontane arhitektice Helene Paver Njirić također tražio više od široke betonske postamentalne plohe s jednom od već u Škabrnji ili u Slavonskom Brodu viđenih varijacija spomenika Prvom hrvatskom predsjedniku. Zagreb je s jednom od njegovih najprostranijih urbanističkih točki iziskivao više, ali kada se zadaci izvršavaju nabrzinu, po nalogu i volji moćnika, rezultati su takvi kakvi jesu. No, i takvim smo rješenjem ispali sretniji od ostatka domovine.

Dogode se, istina, ponegdje sretnija rješenja, poput onog u Glini kipara Ivana Fijolića, no ista zapravo predstavljaju iznimke koje potvrđuju pravilo. Ne manjka nama dobrih kipara, mi smo još uvijek zemlja Barišića, Stošića, Majkusa, Korkuta, Popovića, Kožula i drugih svijetlih primjera. Falični smo u osiguravanju prostora najboljima za uspješno i slobodno umjetničko djelovanje, odterećeno predznaka podobnosti i uvjetovane poslušnosti.

Mogao se Zagrebu dogoditi i gori Tuđman

Neupitno se analizom većine tih skulptura ostvarenih na jednu važnu temu, što bi tema Prvog predsjednika predstavljala svakoj zemlji, dovodimo pred zid pitanja, od kojih su neka krajnje poražavajuća i često vezana uz dvojbe o našem trenutnom mentalnom i duševnom zdravlju. Što se to dogodilo s narodom koji se opravdano dičio kulturnim nasljeđem da je doveden u ovakvo stanje?

I kako je uopće moguće da mi o ostvarenjima tako ponižavajućih razina uopće raspravljamo? Mogao se Zagrebu dogoditi i Tuđman sa zavarivačkim naočalama iz Pridrage, s grobničkom suknjicom ili ponekom stolicom, poput one u Virovitici. Mogao se, i nastavimo li s ovakvom spomeničkom nebrigom, i dogodit će se. U zemlji u kojoj ne postoji brižna spomenička politika događaju se nepolitike, nesporazumi i metež. Nebrojene su situacije pri ostvarenju kojih je obitelj Tuđman mogla tražiti i odštetu za duševne boli prouzročene nekvalitetom pojedinih rješenja. Nije svako rješenje prihvatljivo. Nikad nije bilo i nikada neće biti i takvoj praksi treba stati na kraj.

Spomenik Franji Tuđmanu u Pridragi autora Ivana Malenice PIXSELL
Spomenik Franji Tuđmanu u Virovitici autora Ante Jurkića PIXSELL

Nekima je dopušteno baš sve

Javni prostor je javni prostor i ime mu ukazuje da se vezuje uz mjesta gdje slobodne geste ili svojevolje pojedinaca nisu dopustive. Svatko od samoukih ili izučenih akademskih kipara u svom vlastitom domu ili vrtu slobodan je isproducirati štogod. I u istom, prema potrebi, samotno ili u društvu, uživati dane i noći. No javni prostori iziskuju rješenja kontrolirana i odobravana od struke. Ne od poglavara sela, mjesta i gradova ili župnika, već od struke.

One ponižene i u Hrvatskoj zatrte kategorije dugotrajno školovanih znalaca koji se većini čine suvišnima i smetnjom. Problem, međutim, sa znanjem u našoj zemlji, naravno, nemaju oni koji znanja nemaju i koji su uvjereni da u njima čuče neostvareni talenti velikih arhitekata, kipara, konzervatora… Kada vas rođenjem obilježi sindrom ”All in one”, granice ne postoje. Vašu će čistoću, sjaj i miris kad tad iskusiti i svi oko vas. To što ćete pritom agresivnošću uništiti svu baštinjenu pozlatu i starinski sjaj, nije važno jer vam je, nažalost, dopušteno baš sve.

Svaki spomenik bi nekome smetao

Da je bilo sreće mogao je Zagreb dobiti i prostorno skulpturalno rješenje kojem u fantastičnoj suvremenosti ne manjka verizma i prepoznatljivosti tako mile našem narodu, poput onog južnoafričkog umjetnika Marca Cianfanellija za spomen obilježje ostvareno u Howicku, gradu 90 kilometara udaljenom od Durbana, 2012. godine povodom obilježavanja pedesete godišnjice uhićenja Nelsona Mandele.

Hrpa od šest i devetmetarskih u dojmu pougljenjenih metalnih kopalja gradi dojmljivu skulpturalnu priču koja u trenucima otkriva, a u trenucima briše Mandelino lice. No zasigurno ni s tim rješenjem naš narod ne bi bio zadovoljen jer bi ga mučile prostorne pozicije u kojima figuracija isparava, premda upravo to skulpturu, bila ona figurativna ili ne, čini moćnom. Često je uz ono što skulptura prikazuje važnije ono što ne prikazuje, no o tom stručni trebaju podučavati nestručne, što je kod nas zabranjeno. Znanje je moć koje se u našoj zemlji odavna ne cijeni te je o tom više teško i pisati.

Spomenik Nelsonu Mandeli u južnoafričkom Howicku autora Marca Cianfanellija AFP
Spomenik Nelsonu Mandeli u južnoafričkom Howicku autora Marca Cianfanellija AFP

Spomenici iz doba socijalizma također su dio povijesti

Kada pozovete narod, građane ili kako god ih imenovali, da odabirom kamena sudjeluju u uređenju okoliša Frangeš Mihanovićeva spomenika ”Kralja Tomislava” na, eto srećom, istoimenom Trgu kralja Tomislava, svjesno zatirete autore, stručnjake i struke. Nije narod školovan da bi znao ono što struka zna, nit sam narod očekuje biti pozvan u takve i slične populističke akcije. Narod priželjkuje život u uređenom društvu koje upravo takve poražavajuće prakse onemogućuju, te koliko god mu možda laskaju, zapravo ga ugrožavaju.

Narod koji ne cijeni, ne poštuje nit skrbi o svojoj povijesti neće imati nit bogznakakvu budućnost, a budućnost je ono o čemu bi radi djece i djece njihove djece trebao brinuti. Povijest grade razna razdoblja s lošim, osrednjim, dobrim te rijetko čak i sjajnim djelovanjima pojedinaca. Spomenici iz razdoblja socijalizma, kako god većina na to gledala, također grade našu povijesti i one je najsjajnije primjerke baštine tog razdoblja trebalo očuvati i pod cijenu teške borbe. Iz jednostavnog razloga što isti, slagali se mi s tim ili ne, predstavljaju našu povijest. Rušenje je tako sjajne Bakićeve krilate ”Pobjede naroda Slavonije” u Kamenskom, najsjajnijeg primjera spomeničke plastike tog razdoblja, rušenje dijela naše povijesti i nas samih.

Srušeni „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“ u Kamenskoj autora Vojina Bakića wikipedia

Pravi spomenici nikog ne ugrožavaju jer oni to ni ne mogu. Ugrožava nas samo primitivizam, nedobronamjernost i zlo koje je najlakše sijati podjelama. Rušenja onoga čime smo se u umjetničkom pogledu mogli i trebali dičiti generacijama porazno je, no i neizmjerno opasno jer, nažalost, predstavlja otvaranje prostora za jačanje krila, ne pobjede, već bahatosti onih koje ne rese epiteti najboljih, već najhrabrijih. Ne smijemo zaboraviti da se hrabrost često poistovjećuje s glupošću, a ispada da smo mi, eto, sve hrabriji i hrabriji.

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
36 članaka Više o autoru