Kako Gunja izgleda danas?
Reporteri Telegrama proveli su cijeli dan u Gunji godinu dana nakon poplava. Selo je trenutačno veliko gradilište jer petstotinjak kuća još čeka obnovu. Na prošlogodišnju katastrofu vizualno prvo podsjete fasade. Sve su kuće doslovno prepolovljene linijom koju je iscrtala voda
U Gunji je danas mirno, slavonski opušteno. Dan je sunčan, kišu ne prognoziraju. Aplikacija na mobitelu prikazuje mi smajliće za cijeli tjedan. Ni nalik onim svibanjskim danima prošle godine. Popodnevnu dokolicu remete bušilice i miješalice za beton. Gunja je veliko gradilište. Svaki dan na bauštelu dolaze radnici iz okolnih gradova i Zagreba. “Do sada je obnovljeno oko 1200 kuća, još 500-tinjak ih čeka završetak radova”, kaže mi načelnik Hrvoje Lucić.
Dvjesto objekata moralo se do temelja srušiti i ponovo sagraditi nakon poplava. Većina ljudi vratila se kućama, a petstotinjak obitelji još živi u okolnim selima ili u Brčkom. Pročelja su prvi podsjetnik na prošlogodišnju katastrofu. Sve su kuće doslovno prepolovljene linijom koju je iscrtala voda. Donji dijelovi, koji su bili pod vodom i sve donedavno vlažni, još se obnavljaju. Život se odvija na gornjim katovima. I u kontejnerskom naselju kraj osnovne škole.
Azil za životinje u kontejneru
U tom naselju živi glasna plavuša Slađana Stojković. Cijelo tijelo, osim jedne noge, prekriveno joj je tetovažama. Sjedi za stolom ispred kontejnera i pokušava primiriti jednog od četiri, pet pasa koji joj se vrzmaju pod nogama. Viče nešto i prijeti mu prstom. Pozdravlja nas vrlo odrješito, ali mijenja ton kad shvati da njezini psi nemaju ništa protiv da im se približimo. Kaže da je “luda veganka koja je u jednom od kontejnera otvorila azil za napuštene životinje”. Trenutačno se brine o šest pasa, dvije mačke i dva hrčka. Nisu svi suseljani bili baš oduševljeni njezinom idejom, komentira.
Slađana Stojković valjda je jedina u selu koju ne veseli vijest da će obnova završiti do ljeta. Kada uklone kontejnersko naselje, ona neće imati gdje živjeti. “Ovdje nemam ništa svoje, a bojim se da u Gunji nitko neće prihvatiti podstanarku s hrpom životinja”, kaže.
“Neki dan spasila sam tri štenca odbačena u šumi u Đurićima”, prepričava 25-godišnja Slađana, koja se prije deset godina iz Bosne doselila u Gunju. Živjela je kao podstanarka i vijest o puknutom nasipu čula je u lokalnom kafiću. Odjurila je kući, pokupila udomljene životinje i oko pola jedanaest navečer napustila Gunju. Trenutačno honorarno radi u salonu za tetoviranje u Županji.
Smrad vlage i strvina
Ministrica Mrak Taritaš nedavno je najavila da će obnova završiti do kraja ljeta. Slađana je valjda jedina koju ta vijest ne veseli. Kada uklone kontejnersko naselje, ona neće imati gdje živjeti. “Ovdje nemam ništa svoje, a bojim se da u Gunji nitko neće prihvatiti podstanarku s hrpom životinja”, objašnjava. U kontejnerskom naselju trenutačno stanuje 54 obitelji. Svaka u svojih 13 kvadrata. Struju im donira HEP, vodu Hrvatske vode. Hrane se u pučkoj kuhinji u Islamskom centru, većina živi od socijalne pomoći.
U Gunji sam posljednji put bila prije otprilike godinu dana, izvještavala sam o poplavi za jednu televiziju. Mislim da je to bilo 18. ili 19. svibnja. U svakom slučaju, nekoliko dana nakon što se raspao nasip u Rajevu Selu. Prvu noć provela sam u prihvalilištu u Cerni, 40-ak kilometara dalje. Gunja je bila zatvorena zbog potencijalne zaraze. Mogli smo ući samo mi novinari, vojska i Crveni križ. Vozili smo se čamcima. Ceste se nisu nazirale, samo krovovi ili viši katovi kuća. Sada mi je prva asocijacija stravičan smrad vlage i raspadnutih strvina.
Prvi u kontejnerskom naselju
Obiteljska kuća Amira i Nermine Đonlić prije godinu dana nije se nazirala ispod četiri i pol metra vode. Sagrađena je uz nasip i nije joj bilo spasa. Voda ju je doslovce progutala. Đonlići su pobjegli u Brčko. “Vratio sam se nakon mjesec dana. Smrad je bio nesnosan, oko mene su plivale zmije”, priča Amir, koji se sa svojom obitelji prvi uselio u kontejnersko naselje.
Obitelj Ahmetović zimu je provela u kontejneru, ispred kojeg su se ove jeseni vjenčali. Dom im je potpuno srušen pa sad čekaju ključeve nove, sedam kvadrata veće kuće. Mlađa kći im se ne sjeća života prije kontejnera, a starija vjeruje da će je u novoj kući dočekati njezine igračke.
Ondje je izdržao samo dva tjedna i onda se uselio u bivšu ostavu, tik do njegove srušene kuće. “Prezimili smo u ovoj sobici. S nama su spavala naša djeca: 20-godišnji Eldin i 18-godišnja Medina, koja trenutačno radi u Novalji”, kazuje Amir, koji je zaposlen u javnim radovima i zarađuje 2450 kuna na mjesec. Za mjesec dana obitelj bi se trebala useliti u novu kuću.
Vjenčanje ispred kontejnera
Ispod suncobrana kraj jednoga kontejnera vidim dvoje mladih ljudi. Ženi od tridesetak godina u krilu sjedi djevojčica. Mama je pokušava utišati jer joj unutra spava mala sestra. Muž nas poziva da sjednemo. Žena odmah kreće u priču o poplavi. “Sjećam se da mi je te subote, 7. svibnja, muž uletio u kuću i rekao da se pakiram. Vikao je da moramo bježati jer dolazi voda. Pokupila sam paket pelena, nekoliko njihovih majica i hlača”, priča Ksenija Ahmetović, koja je s mužem i curicama pobjegla u Osijek.
Najviše žali što je ostavila narukvicu iz rodilišta. Starija kći Asya tada je imala tri godine, mlađa Tia šest mjeseci. Prvih su mjesec dana živjeli kod Ksenijine prijateljice, a zatim su se preselili u kontejnersko naselje u Gunji. “U kuću sam prvi put ušao nakon dva mjeseca. Još je bilo metar vode”, sjeća se Ksenijin 30-godišnji muž Jasmin. Stvari su bile prekrivene muljem, razbacane i uništene. Na zidu je ugledao stari sat od bračkog kamena. Kazaljke su pokazivale pola dva. Zaustavile su se kad je voda prodrla u kuću.
Obitelj je zimu provela u kontejneru, ispred kojeg su se Ksenija i Jasmin ove jeseni vjenčali. Dom im je potpuno srušen pa sad čekaju ključeve nove, sedam kvadrata veće kuće. Država će im donirati osnovni namještaj (krevete, ormare, hladnjak i perilicu rublja), a za ostatak se moraju pobrinuti sami. “Mlađa kći ne sjeća se života prije kontejnera, a starija vjeruje da će je u novoj kući dočekati njezine stare igračke”, govori Jasmin, koji je ovog proljeća dobio otkaz u jednoj građevinskoj firmi u Šibeniku. Objasnit će joj nekako da ih je odnijela voda. Kupit će joj nove čim se zaposli. Važno im je samo da će im kuća uskoro biti gotova.