“Ja mogu što hoću”, izjavio je u rujnu 2017. godine u jednom od saborskih okršaja sa SDP-ovim zastupnicima predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković. U svibnju 2019. godine postalo je jasno da Plenković ne može što hoće i da je njegov način vođenja stranke udario u zid, punom brzinom. Relativna pobjeda na europskim izborima s najlošijim rezultatom HDZ-a u povijesti stranke (22,72 posto glasova), pa još i s podbačajem u odnosu na proklamirani i ne pretjerano ambiciozan cilj o osvajanju pet mandata, dubinski je uzdrmala stranku.
Cijelu noć i cijeli dan poslije europskih izbora HDZ-ov podbačaj je bio apsolutno glavna tema svih političkih razgovora i analiza. U HDZ-u je, čini se, nakon nedjelje matematika postala omiljena disciplina: svi zbrajaju i oduzimaju glasove i mandate, kako bi prevladalo baš njihovo tumačenje izbornih rezultata. “Da je bio peti mandat, bilo bi lakše argumentirati, ali bi i dalje to bilo zavaravajuće”, kazao nam je član stranke koji se slaže s razmišljanjima drugih HDZ-ovaca koji su još u izbornoj noći ukazivali na dramatično nizak postotak dobivenih glasova. Stranka je, računaju HDZ-ovci, dobila skoro 140 tisuća glasova manje nego na europskim izborima prije pet godina (tada su na listi bile i Marijana Petir i Ruža Tomašić koje su 2014. godine zajedno osvojile oko 149 tisuća preferencijalnih glasova).
Zagrebačka kriza
Plenkovićev tabor će jamačno naglasak ipak staviti na relativnoj pobjedi i na tome da su europski izbori ponešto drugačiji od ostalih. Kad se biraju eurozastupnici, naime, često birači glasaju za sebi ideološki najbliže liste, no kad se bira vlast u zemlji, uglavnom se bira po principu “ili mi ili oni”, što je dosad redovno podizalo brojke dvjema najjačim hrvatskim strankama, HDZ-u i SDP-u. Za vrh HDZ-a može biti donekle utješna i dosta uvjerljiva pobjeda po županijama, u njih 14 imaju većinu, nasuprot pet SDP-ovih (po jednu su osvojili Amsterdamska koalicija i HNS).
No, analizirajući rezultate po gradovima i županijama, dva su posebno zanimljiva i znakovita, onaj u Zagrebu i Ličko-senjskoj županiji. Prije pet godina je HDZ s velikim zadovoljstvom konstatirao da je preuzeo primat u glavnom hrvatskom gradu, Karamarkova Domoljubna koalicija osvojila je 36,66 posto glasova i tako zapravo na neki način prvi put u ovom stoljeću približila Zagreb HDZ-u. Sinoć su dobili 13,63 posto glasova.
Milinović efekt
U stranačkoj tvrđavi, pak, ovaj put na izborima nije bilo Darka Milinovića, kojeg je HDZ krajem prošle godine izbacio iz stranke. Ali je bilo “Milinović efekta”. Naime, na izvanrednim izborima u Ličko-senjskoj županiji održanima u ožujku ove godine, HDZ je u odnosu na prošle lokalne izbore osvojio 20 postotnih bodova manje. Na europskim, sinoć, dakle, nije bilo nezavisne liste Darka Milinovića. Ali je HDZ, u odnosu na prošle euroizbore, s 58,09 posto glasova, pao na 40,59 posto.
Sve ove brojke dosta plastično opisuju koliko je sinoćnja pobjeda HDZ-a duboko uznemirujući događaj za cijelu tu stranku. Plenković je očito, za razliku od Davora Bernardića u SDP-u, gadno pogriješio slažući listu za izbore za Europski parlament. Na njoj nije bilo njegovih oponenata, niti je bilo, osim Dubravke Šuice, prepoznatljivih imena. “Mogu što hoću”, tako se pretvorilo u najgori rezultat u povijesti stranke i to bez ikog s kim bi Plenković mogao podijeliti odgovornost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Guranje HDZ-a tamo gdje ne treba biti
Iako se i prije izbora neslužbeno spominjalo nezadovoljstvo HDZ-ovaca izbornom listom, na kojoj nije bilo jakih stranačkih imena, naši sugovornici ne misle da bi bilo pošteno svaljivati krivnju na kandidate. Lista, vele, reflektira određenu politiku – i u toj politici, čini se, vide pravi problem. HDZ-u su otvoreni desni bokovi, a brod se previše nagnuo na jednu stranu, analiziraju pojedini HDZ-ovci ono što se stranci u nedjelju dogodilo na biralištima.
“Pokazalo se da nisu u pravu oni koji su gurali HDZ tamo gdje ne treba biti, koji su smatrali da više nije uloga HDZ-a da pokriva spektar desnice i tu desnicu vodi ka proeuropskoj politici”, jedno je od tumačenja izbornih rezultata koja se mogu čuti među stranačkim članstvom.
Borio se protiv njih, a doveo populiste
U stranci, dakle, procjenjuju da je HDZ koštalo Plenkovićevo guranje prema političkom centru, prije nego ju je ukorijenio na desnici, što je rezultiralo time da su Suverenisti, Esih i Hasanbegović, Marijana Petir i Most dobili ukupno 21,96 posto glasova – za dlaku manje nego sam HDZ. “Borio se protiv populista i nacionalista – a upravo je njih sad doveo na veliku scenu”, rezignira jedan od visokopozicioniranih HDZ-ovaca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovakvi rezultati, ako bi se ponovili na parlamentarnim izborima, rezultirali bi izrazito fragmentiranim parlamentom, u kojem bi bilo jako teško okupiti ikakvu, a kamoli stabilnu većinu.“Takav ishod je vrlo opasan, ne samo za HDZ, nego i za Hrvatsku. Kako će izgledati sljedeći saziv Sabora? Kako ćemo provoditi ikakve reforme?”, kaže naš sugovornik. “Svima je jasno da se u ovakvom stanju ne može izaći na parlamentarne izbore”, kaže zabrinuto drugi član HDZ-a.
Ključno pitanje – što sad?
Ključno pitanje za ovu stranku je, jasno, što sad. Plenkovićeva pozicija je jako uzdrmana i mnogi se pitaju može li on uopće voditi stranku do pobjede na parlamentarnim izborima. Nitko ne očekuje da bi se pitanje Plenkovićevog odstupa moglo pokrenuti već sada, no redovni unutarstranački izbori trebaju se održati najkasnije do proljeća iduće godine.
Plenković će, nema nikakve sumnje, na njima imati protukandidata. Loš rezultat na izborima koji su za Plenkovića, zapravo, trebali biti domaći teren, bit će svakako značajan vjetar u jedra osobi koja se odluči istaknuti kandidaturu. U ovom trenutku se ne doima nimalo nemoguće da se HDZ-u ponovi 2016. godina. Odnosno, da u 2020. godinu HDZ povede jedan predsjednik, a na parlamentarne izbore – netko drugi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako izgleda dan poslije u HDZ-u? Razgovarali smo s visokopozicioniranim članovima
HDZ je duboko uznemiren tankom pobjedom na europskim izborima, Plenkoviću se obila o glavu bahatost
U stranci procjenjuju da je HDZ koštalo Plenkovićevo guranje prema političkom centru, prije nego ju je ukorijenio na desnici, što je rezultiralo time da su Suverenisti, Esih i Hasanbegović, Marijana Petir i Most dobili ukupno 21,96 posto glasova - za dlaku manje nego sam HDZ. “Borio se protiv populista i nacionalista - a upravo je njih sad doveo na veliku scenu”, rezignira jedan od visokopozicioniranih HDZ-ovaca.
“Ja mogu što hoću”, izjavio je u rujnu 2017. godine u jednom od saborskih okršaja sa SDP-ovim zastupnicima predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković. U svibnju 2019. godine postalo je jasno da Plenković ne može što hoće i da je njegov način vođenja stranke udario u zid, punom brzinom. Relativna pobjeda na europskim izborima s najlošijim rezultatom HDZ-a u povijesti stranke (22,72 posto glasova), pa još i s podbačajem u odnosu na proklamirani i ne pretjerano ambiciozan cilj o osvajanju pet mandata, dubinski je uzdrmala stranku.
Cijelu noć i cijeli dan poslije europskih izbora HDZ-ov podbačaj je bio apsolutno glavna tema svih političkih razgovora i analiza. U HDZ-u je, čini se, nakon nedjelje matematika postala omiljena disciplina: svi zbrajaju i oduzimaju glasove i mandate, kako bi prevladalo baš njihovo tumačenje izbornih rezultata. “Da je bio peti mandat, bilo bi lakše argumentirati, ali bi i dalje to bilo zavaravajuće”, kazao nam je član stranke koji se slaže s razmišljanjima drugih HDZ-ovaca koji su još u izbornoj noći ukazivali na dramatično nizak postotak dobivenih glasova. Stranka je, računaju HDZ-ovci, dobila skoro 140 tisuća glasova manje nego na europskim izborima prije pet godina (tada su na listi bile i Marijana Petir i Ruža Tomašić koje su 2014. godine zajedno osvojile oko 149 tisuća preferencijalnih glasova).
Zagrebačka kriza
Plenkovićev tabor će jamačno naglasak ipak staviti na relativnoj pobjedi i na tome da su europski izbori ponešto drugačiji od ostalih. Kad se biraju eurozastupnici, naime, često birači glasaju za sebi ideološki najbliže liste, no kad se bira vlast u zemlji, uglavnom se bira po principu “ili mi ili oni”, što je dosad redovno podizalo brojke dvjema najjačim hrvatskim strankama, HDZ-u i SDP-u. Za vrh HDZ-a može biti donekle utješna i dosta uvjerljiva pobjeda po županijama, u njih 14 imaju većinu, nasuprot pet SDP-ovih (po jednu su osvojili Amsterdamska koalicija i HNS).
No, analizirajući rezultate po gradovima i županijama, dva su posebno zanimljiva i znakovita, onaj u Zagrebu i Ličko-senjskoj županiji. Prije pet godina je HDZ s velikim zadovoljstvom konstatirao da je preuzeo primat u glavnom hrvatskom gradu, Karamarkova Domoljubna koalicija osvojila je 36,66 posto glasova i tako zapravo na neki način prvi put u ovom stoljeću približila Zagreb HDZ-u. Sinoć su dobili 13,63 posto glasova.
Milinović efekt
U stranačkoj tvrđavi, pak, ovaj put na izborima nije bilo Darka Milinovića, kojeg je HDZ krajem prošle godine izbacio iz stranke. Ali je bilo “Milinović efekta”. Naime, na izvanrednim izborima u Ličko-senjskoj županiji održanima u ožujku ove godine, HDZ je u odnosu na prošle lokalne izbore osvojio 20 postotnih bodova manje. Na europskim, sinoć, dakle, nije bilo nezavisne liste Darka Milinovića. Ali je HDZ, u odnosu na prošle euroizbore, s 58,09 posto glasova, pao na 40,59 posto.
Sve ove brojke dosta plastično opisuju koliko je sinoćnja pobjeda HDZ-a duboko uznemirujući događaj za cijelu tu stranku. Plenković je očito, za razliku od Davora Bernardića u SDP-u, gadno pogriješio slažući listu za izbore za Europski parlament. Na njoj nije bilo njegovih oponenata, niti je bilo, osim Dubravke Šuice, prepoznatljivih imena. “Mogu što hoću”, tako se pretvorilo u najgori rezultat u povijesti stranke i to bez ikog s kim bi Plenković mogao podijeliti odgovornost.
Guranje HDZ-a tamo gdje ne treba biti
Iako se i prije izbora neslužbeno spominjalo nezadovoljstvo HDZ-ovaca izbornom listom, na kojoj nije bilo jakih stranačkih imena, naši sugovornici ne misle da bi bilo pošteno svaljivati krivnju na kandidate. Lista, vele, reflektira određenu politiku – i u toj politici, čini se, vide pravi problem. HDZ-u su otvoreni desni bokovi, a brod se previše nagnuo na jednu stranu, analiziraju pojedini HDZ-ovci ono što se stranci u nedjelju dogodilo na biralištima.
“Pokazalo se da nisu u pravu oni koji su gurali HDZ tamo gdje ne treba biti, koji su smatrali da više nije uloga HDZ-a da pokriva spektar desnice i tu desnicu vodi ka proeuropskoj politici”, jedno je od tumačenja izbornih rezultata koja se mogu čuti među stranačkim članstvom.
Borio se protiv njih, a doveo populiste
U stranci, dakle, procjenjuju da je HDZ koštalo Plenkovićevo guranje prema političkom centru, prije nego ju je ukorijenio na desnici, što je rezultiralo time da su Suverenisti, Esih i Hasanbegović, Marijana Petir i Most dobili ukupno 21,96 posto glasova – za dlaku manje nego sam HDZ. “Borio se protiv populista i nacionalista – a upravo je njih sad doveo na veliku scenu”, rezignira jedan od visokopozicioniranih HDZ-ovaca.
Ovakvi rezultati, ako bi se ponovili na parlamentarnim izborima, rezultirali bi izrazito fragmentiranim parlamentom, u kojem bi bilo jako teško okupiti ikakvu, a kamoli stabilnu većinu.“Takav ishod je vrlo opasan, ne samo za HDZ, nego i za Hrvatsku. Kako će izgledati sljedeći saziv Sabora? Kako ćemo provoditi ikakve reforme?”, kaže naš sugovornik. “Svima je jasno da se u ovakvom stanju ne može izaći na parlamentarne izbore”, kaže zabrinuto drugi član HDZ-a.
Ključno pitanje – što sad?
Ključno pitanje za ovu stranku je, jasno, što sad. Plenkovićeva pozicija je jako uzdrmana i mnogi se pitaju može li on uopće voditi stranku do pobjede na parlamentarnim izborima. Nitko ne očekuje da bi se pitanje Plenkovićevog odstupa moglo pokrenuti već sada, no redovni unutarstranački izbori trebaju se održati najkasnije do proljeća iduće godine.
Plenković će, nema nikakve sumnje, na njima imati protukandidata. Loš rezultat na izborima koji su za Plenkovića, zapravo, trebali biti domaći teren, bit će svakako značajan vjetar u jedra osobi koja se odluči istaknuti kandidaturu. U ovom trenutku se ne doima nimalo nemoguće da se HDZ-u ponovi 2016. godina. Odnosno, da u 2020. godinu HDZ povede jedan predsjednik, a na parlamentarne izbore – netko drugi.