Kako izgleda svijet u eri 'America First'? Nestali su novinar, šef Interpola, ruski tužitelj i glumica; Ameriku nije briga

Kako će izgledati svijet u eri s politikom ‘America First’

Ovo četvero inače nepovezanih ljudi nisu samo vjerojatne žrtve svojih režima, nego i dosad najprominentnije žrtve nove ere u međunarodnoj politici. Njihov nestanak i/ili smrt svjedoči o tome kako će izgledati svijet u eri u kojoj Washington vodi politiku “America First”.

“Poštujem pravo svake države u ovoj dvorani da slijedi svoj način, svoja uvjerenja i tradicije. Sjedinjene Države neće vam govoriti kako da živite i što da radite. Zauzvrat samo tražim da vi poštujete naš suverenitet” – to je svjetskim državnicima, okupljenima na Općoj skupštini UN-a ovdje u New Yorku, prije dva tjedna rekao predsjednik Donald Trump. Rečeno – učinjeno. Ohrabreni obećanjem da im SAD “neće govoriti što da rade”, režimi u Moskvi, Rijadu i Pekingu nisu gubili vrijeme, nego su “slijedili svoj način”. Tjedan dana nakon Trumpova govora, četvero ljudi koji su smetali režimima – nestali su s lica zemlje. Dobrodošli u postamerički svijet.

Saudijski novinar ušao je svoj konzulat u Istanbulu i nestao

Prije nego što je u utorak ušao u saudijski konzulat u Istanbulu, Jamal Khashoggi dao je mobitel zaručnici i rekao joj da ga čeka ispred zgrade. Imao je loš predosjećaj, nije htio da ona ide s njim. “Ako se uskoro ne vratim, nazovi ovog čovjeka”, pokazao joj je na broj dužnosnika u vladi Recepa Erdoğana. Iako jedan od najuglednijih novinara u Saudijskoj Arabiji, Khashoggi je već godinu dana živio u Americi. Domovinu je napustio pred čistkama 33-godišnjeg krunskog princa Mohamada bin Salmana (poznatog kao MbS), sina kralja Salmana. Khashoggi je živio između New Yorka i Istanbula, gdje je imao zaručnicu, Turkinju Hatice Cengiz. Zato je i došao u konzulat – iako mu je bilo 59 godina, htio se oženiti. Par dana ranije predao je zahtjev, sad je išao po papire za vjenčanje. Ušao je u konzulat i nikad se nije vratio.

Jamal Khashoggi bio je novinar u Saudijskoj Arabiji, apsolutnoj teokraciji, jednoj od najneslobodnijih zemalja na svijetu. Nije bio disident, nego čovjek blizak establišmentu. Ni na mjesto glavnog urednika televizije al-Arab, ni na mjesto glavnog urednika najvećih saudijskih novina na engleskom ne bi bio došao bez dobrih odnosa s princem Turkijem al-Fajzalom, višedesetljetnim saudijskim ambasadorom u Americi, a kasnije sa superbogatim princem Al-Validom bin Talalom, koji se – možda se sjećate – u Makarskoj svojedobno bio susreo s Ivom Josipovićem jer je htio ulagati u Hrvatsku. Kroz Khashoggija je progovarala umjerena struja vladajuće obitelji, pa je zbog svojih kritika ekstremno konzervativnog salafizma i ranije bio smjenjivan, a jednom čak i morao napustiti zemlju. Nije bilo novinara koji je poznavao Osamu bin Ladena bolje od njega – Khashoggi ga je intervjuirao triput, prvi put 1987. u Afganistanu.

Tekstovi o prinčevu zgrtanju vlasti i Trumpovoj podršci Rijadu

U Ameriku je stigao lani, kad je krug obitelji al-Saud na koji se naslanjao iznenada zatočen u rijadskom Ritz-Carltonu, koji je novi krunski princ – 33-godišnji MbS – pretvorio u pritvorsku jedinicu. Dobio je posao u Washington Postu i pisao kritično o MbS-ovom zgrtanju vlasti i o Trumpovoj bezrezervnoj podršci Rijadu. Krunski princ – sjetit ćete se – izgradio je “specijalni odnos” s predsjednikovim savjetnikom i zetom Jaredom Kushnerom, s kojim je potajice vodio duge razgovore do jutra. Od svih mjesta na svijetu, Saudijska Arabija bila je prva zemlja koju je Trump posjetio. Khashoggi je pisao o kontaktima MbS-a i Kushnera, i MbS nije bio sretan.

Četiri sata agonije pred konzulatom u Istanbulu prošla su prije nego što je Hatidža izvukla zaručnikov mobitel i napravila što joj rekao – nazvala jednog od Erdoğanovih ministara i rekla mu da se Džamal još nije vratio. Trebalo je manje od četiri sata da ovo postane globalni skandal, a manje od 24 sata da o njemu progovori i sam krunski princ MbS. “Nemamo što skrivati, samo želimo saznati gdje je on”, rekao je princ. “Kad je riješio papire, izašao je iz konzulata. To je sve što znamo”, rekao je generalni konzul. Odbio je objaviti snimke kamera u zgradi i oko nje.

Turska policija tvrdi da su ga u konzulatu ubili saudijski agenti

Turska policija pregledala je svoje i zaključila da novinar nikad nije izašao iz konzulata. “Khashoggi je ubijen u konzulatu”, rekli su jučer turski istražitelji Washington Postu. “Tamo ga je čekalo 15 saudijskih agenata koji su doletjeli u Istanbul dan ranije. Ne znamo jesu li ga htjeli živa prebaciti u Saudiju pa je nešto pošlo po zlu, ili su ga došli ubiti. Agenti su već napustili Tursku.” Policija im nije rekla što je rekla Khashoggiovim prijateljima – nakon što su ga ubili, saudijski agenti raskomadali su njegovo tijelo i u dijelovima ga iznijeli iz konzulata.

U petak, dok je još bilo nade da je živ, došao je red da Post objavi njegovu novu kolumnu. Odlučili su se za dirljivu gestu. Pod naslovom “Glas koji nedostaje” objavili su sliku, a stupac ostavili prazan za tekst koji nije došao. Nema upečatljivijeg članka od praznog, bijelog papira.

We are holding a spot for Jamal Khashoggi in Friday’s newspaper https://t.co/gBro1ilFZC pic.twitter.com/eCLKqJYHwT

— Washington Post Opinions (@PostOpinions) October 5, 2018

Trump, koji medije naziva narodnim neprijateljima, nije reagirao

Trebalo je to upaliti alarme u Washingtonu. Iako Saudijac, Jamal je bio trajno naseljen u SAD-u, kolumnist uglednih novina. Prošli su dani i nitko iz administracije nije napravio ništa. Uostalom, Khashoggi je bio samo novinar. Trump nije poduzeo ništa ni kad je MbS lani dao oteti Saada Haririja i zatočio ga u Rijadu, prisilivši ga da se obrati javnosti i podnese ostavku. Za razliku od novinara Khashoggija, Hariri je bio premijer Libanona. Sve to danas prolazi – dok Trump ponavlja “America First”, svatko može raditi što god hoće. Ameriku nije briga.

I nemojte smetnuti s uma ovu užasnu činjenicu – predsjednik Amerike redovito napada medije u svojoj zemlji nazivajući ih “narodnim neprijateljima”. To nikad nije bilo opasno za New York Times ili CNN. Svaki od tih napada govori o Trumpu, a ne o medijima koje napada. U stabilnim demokratskim društvima oni lako prežive njegove uvrede. No, nazivanje medija “narodnim neprijateljem” stvara opasnost drugima, daleko od američkih granica. Naručitelje ubojstva Khashoggia ohrabrilo je Trumpovo urlanje o novinarima kao “narodnim neprijateljima”. Takvi napadi skupo koštaju ne američke novine, nego novinare u zemljama bez medijskih sloboda; podrezuju temelje slobodnog izražavanja. To je cijena populizma – ne plaćaju je ni oni koji urlaju, ni oni na koje se urla, nego nesretnici koji s tim imaju malo veze.

Nestanak šefa Interpola zvuči kao priča Agathe Christie

Da vam je netko kao djetetu rekao kako je “nestao direktor Interpola”, opravdano biste zaključili da ne razgovarate s novinarom, nego s glumcem iz uprizorenja Agathe Christie. Ti pretjerani skandali – krađa engleske krune, pljačka američkih zlatnih rezervi, nestanak direktora Interpola, otmica pape, uništenje karte do svetog grala – to nisu priče od ovog svijeta. Događaju se u krimićima, ali kad dođete do zadnje stranice, engleska kruna i dalje je spokojna u Toweru, američko zlato sigurno u Fort Knoxu, papa živ i zdrav u Vatikanu, a karta do svetog grala čuči u knjizi Dana Browna. Sve je na svome mjestu, osim što je direktor Interpola doista nestao. I nema Herculea Poirota koji bi ga našao. Nije riječ o lešu u biblioteci ili o pet praščića, nego o Meng Hongweiju, pravom direktoru Interpola, kojemu nema traga već tjedan dana.

Prvi svjetski policajac sjeo je u Lyonu na avion za Kinu. Nakon toga ga nitko nije čuo ni vidio. Francuska je zatražila informacije o njegovoj sudbini. Peking ne želi ništa reći. Javio se i sam Interpol – Kina ignorira i njih. Kao u pirandelovskoj drami, agenti Interpola traže direktora Interpola; Peking šuti. Tek kasnije potvrdili su da Hongweija drže jer je “prekršio zakon”. Interpol je ubrzo objavio i da im je poslao neopozivu ostavku. Prvi Kinez na čelu svjetske policije trebao je to biti do 2020. Prethodno zamjenik ministra javne sigurnosti, vjerojatno je bio blizak ljudima koji više nisu u milosti Xi Jinpinga. Možda ga optužuju za korupciju – ne znamo, jer je nestao. Kad je sletio, navodno su ga odvele “disciplinske vlasti” – drugo ime za partijsku policiju. Ako je kriv, moglo ga se opozvati. No, on je nestao – potez totalitarnog režima, a ne suvremene države 2018. godine.

To je sraz dva svijeta – onog u kojem institucije znače sve i onog u kojem ne znače ništa. Ljudi na njihovom čelu uvijek su zamjenjivi, pogotovo ako su krivi. No, smisao institucije je da ima kontinuitet, iz kojega gradi kredibilitet. To bi trebali znati barem u Kini, višemilenijskom carstvu. Sklanjanje direktora Interpola iz aviona tako da ga više nitko ni ne vidi nije način na koji se grade institucije. To je način na koji se razgrađuju institucije. Interpol je, sa 192 članice, ozbiljna organizacija, u rangu s UN-om. Peking se u ovome ponaša taman kako bi se očekivalo od najgoreg aktera na globalnoj sceni – od prgavog Trumpa. To nije kompliment.

Gdje nestala kineska zvijezda koja je muljala s porezom?

Tu je onda i Fan Bingbing – ona nije nestala prošlog tjedna, nego mjesecima ranije, početkom ljeta, ali njena priča ima mnogo sličnosti s nestalima s početka listopada. Zašto je najpopularnija kineska glumica nestala i kako to da se ona (ili netko u njeno ime) javio da prizna porezni dug i ispriča se javnosti? Bila bi to normalna pitanja da Kinom ne ureduje partijska policija – “disciplinske vlasti” – gdje ljudi nestaju s lica zemlje, makar bili direktori Interpola. Fan je u Kini što je Severina na Balkanu – najpopularnija pjevačica i glumica – žena koju prepoznaje svaki od milijardu i nekoliko stotina milijuna Kineza, kao što Severinu prepoznaju od Triglava do Đevđelije. Pjeva, ali je glumica – nastupila je u više holivudskih hitova, od X-Mena do Iron Mana. Početkom ljeta nestala je bez traga. Ni danas se ne zna gdje je.

Fan je muljala s porezom na unosne filmske ugovore. Za neke uloge u Hollywoodu dobivala je više od 100 milijuna dolara, a nije platila ni juana poreza. Dapače, imala je dvostruke ugovore da prevari državu. Kineska vlada s razlogom je ljuta. No, ono što se potom dogodilo ne događa se u normalnim državama: Fan Bingbing nije završila u zatvoru zbog utaje poreza, nego je – nestala. Tako se s prestupnicima obračunavaju totalitarne države. Izbrišu ih iz stvarnosti.

Zadnji put je viđena u srpnju, a znamo da je živa samo zato jer je prije desetak dana Partija objavila njenu pokajničku izjavu, u kojoj priznaje da nije plaćala porez i da će platiti kaznu od 130 milijuna dolara. Ispričava se za to što je napravila i hvali mudro vodstvo Partije koje joj je “pomoglo da shvati svoje pogreške”. “Bez mudrog vodstva Komunističke partije, ne bi bilo ni mene”, napisala je javnosti. I dalje nitko ne zna gdje se jedna od najbolje plaćenih glumica na svijetu nalazi – Partija ju je sklonila u odgojnu ustanovu. Fan je nestala jer ju je država uklonila.

Primjeri kako će izgledati svijet bez američkog vodstva

To je nekoliko primjera svijeta u kojem više nema američkog vodstva. Iako su njegovi napadi na medije krivi za progone novinara diljem svijeta, Trump sigurno nije osobno pridonio tome da Peking zatoči glumicu koja ne plaća porez – uostalom, ne plaća ga ni on. No, Trump je taj koja stvara moralni vakuum u svijetu, otvara rupu u kojoj netko uopće može pomisliti da je moguće oteti direktora Interpola! Zamislite to – direktor Interpola je i dalje na nepoznatom mjestu – nestao, možda nije ni živ.

Kad je 1945. završio Drugi svjetski rat, Amerika je bila jedina svjetska sila koja je iz njega izašla gotovo neokrznuta – svi su drugi, uglavnom svojom krivnjom, bili na koljenima. Kao jedina sila – a tad je jedina imala i nuklearnu bombu – Amerika je odlučila stvoriti ovakav svijet u kakvom i danas živimo. Taj je svijet sigurno bio bolji od onog iz 1939. godine, ali je bez sumnje bio proizvod američkih interesa. Amerika je izmislila međunarodne institucije da stabilizira svijet i spriječi novi rat – stvorila je UN, MMF i Svjetsku banku, dala novce za obnovu Europe, uključujući i neke komunističke dijelove poput Jugoslavije.

Drugi spašavaju svijet kakav je SAD zamislila jer njoj više ne vjeruju

Uskoro je Amerika umarširala u Hladni rat sa Sovjetskim Savezom, ali je prije toga napravila dvije važne stvari – dala je okvir, ali se odrekla hegemonije nad drugima, pokušavajući ih zapravo vratiti u život; i preuzela je odgovornost za ostatak (zapadnog) svijeta koji nije bio toliko sretan kao što je ona bila. Njemačka, Japan, Italija, Koreja – sve su to bila mjesta gdje se manifestirala ta ideja. Američko preuzimanje odgovornosti trajalo je – s genijalnim postignućima i čestim podbačajima – sve dok na vlast nije došao Donald Trump.

Njegov prigovor nije konceptualni – on nije imao bolju ideju. Njegov prigovor bio je prigovor čovjeka koji ništa od ovog ne razumije. I to je točka na kojoj se danas nalazimo – Njemačka, Kanada, Francuska, Japan, Južna Koreja spašavaju svijet kakav je zamislila Amerika, jer Amerika (ili barem njen predsjednik) više ne vjeruje u američki svijet. To je početak postameričkog svijeta.

No, neke stvari su vječne. Jedna od njih je manjak obzira za ljudski život u očima ruskih političara. Nakon saudijskog novinara, kineskog policajca i kineske glumice, to je moj konačni prilog pokušaju osvjetljenja ovog problema.

Putin završava operaciju koja mu je napravila više štete nego koristi

Kad je u lipnju 2016. umarširala u lift nebodera na Petoj aveniji, Natalija Veselnickaja znala je što hoće. Nije možda znala što je spremna dati zauzvrat, ali lift ju je odveo na pravo mjesto da o tome pregovara. Čekali su je sin kandidata za američkog predsjednika Donald Trump Jr., kandidatov zet Jared Kushner i šef njegove kampanje Paul Manafort. Kremlj je unaprijed poslao glas o tome tko stiže i s kakvim zadatkom. “Da ruski državni tužitelj pruži Trumpovoj kampanji službene dokumente i informacije koji inkriminiraju Hillary Clinton i koji mogu biti vrlo korisni g. Trumpu”, bio je jasan posrednik. “Odvjetnica predstavlja rusku vladu”, ima “osjetljive i visoko povjerljive informacije”, a sve je “dio podrške ruske vlade g. Trumpu”.

Što se potom dogodilo ili znate, ili čekate Boba Muellera da ustanovi u svojoj istrazi. No, zanimljivo je što se dogodilo s druge, ruske strane. Veselnickaja je isprva tvrdila da nema nikakve veze s ruskom vladom, a kamoli s ruskim obavještajnim službama. To su ponavljali i članovi Trumpova tima i mnogi republikanci u Kongresu. Onda se Veselnickaja predomislila i otkrila da “povremeno radi za rusku vladu”. Republikanci u Kongresu su zašutjeli. Iz Putinove perspektive, ova je operacija očito napravila više štete nego koristi, ali nije bilo puta nazad – što je učinjeno, učinjeno je. Dok nije došla prilika da se nešto napravi.

Kako je Vladimir Putin naplatio traljavo obavljen posao

Kao svi “agenti ruske vlade”, i Natalija Veselnickaja imala je šefa, nekoga tko ju je brifirao, uputio što da napravi i kasnije saslušao njen izvještaj iz Trump Towera. To je bio zamjenik glavnog državnog tužitelja Rusije Saak Karapetyan. Rusija ni nakon 1991. nije izašla iz totalitarnog modela, pa je potpuno očekivano da ista osoba ima javnu funkciju državnog tužitelja i manje javnu funkciju špijunskog šefa. To je bio Karapetyan. Njegova glavna operativka – Natalija Veselnickaja.

Gledano iz današnje perspektive, nema sumnje da je to bila komplicirana obavještajna operacija u kojoj su s obje strane sudjelovali idioti. Što je, na kraju, Putinu zasmetalo – je li to što transakcija između Trumpove kampanje i FSB-a (nasljednika KGB-a) nije prošla glatko, ili to da se za nju saznalo, ili to da – nakon što se saznalo – nitko nije znao uvjerljivo lagati pa je sve puklo već prvog dana – to nikad nećemo saznati. No, Putin očito nije bio zadovoljan. Pričekao je neko vrijeme, da bi prošlog tjedna Saak Karapetyan, šef Natalije Veselnickaje, iznenada poginuo u helikopterskoj nesreći u Sibiru. Tako Putin naplaćuje traljavo obavljen posao.

U doba Donalda Trumpa, Ameriku naprosto više nije briga

U posljednjih nekoliko dana, Putin je dao ubiti čovjeka koji je bio ključna poveznica između njegova režima i kampanje Donalda Trumpa. U Kini je nestalo dvoje istaknutih građana, od koji je jedan direktor Interpola. Saudijska vlast likvidirala je nepoćudnog novinara u vlastitom diplomatskom predstavništvu. U davna vremena Obame i prijašnjih predsjednika, to bi bilo dovoljno za ozbiljan alarm. Amerika bi pokušala popraviti stvar. U doba Donalda Trumpa, Ameriku nije briga. Njegova Bijela kuća pušta da se u svijetu događa što god da se događa, i Amerika o tome nema što reći.

Sigurno je svima dosta agresivne vanjske politike, nedomišljenih intervencija, Iraka i Afganistana, Libija i bombardiranja na sve strane. No, tko se nadao Americi kojoj ništa nije važno? Teško je doći do drukčijeg zaključka – America First znači America Alone. Na ostatku svijeta je da se već snađe. Sretno.