Nekad je nužno odabrati stranu

Kako izgleda život u porušenom Zagrebu dok stanari čekaju Bandića, Štromara i Plenkovića

U Zagrebu nema plana, nema organizacije, nema koordinacije, nema hijerarhije. Građani su prepušteni sebi

FOTO: Vjekoslav Skledar

Nema organizacije, nema koordinacije, nema hijerarhije skoro pa vojnog tipa koja je nužna u ovakvoj situaciji. Građani vrte telefone u nedogled da bi im neka službenica rekla kako razumije da im je teško, ali moraju biti strpljivi. Nemaš gdje pitati što smiješ dirati, a što ne i kako da dođeš do nekoga tko ima licencu da ti to kaže i napiše papir za ono jednog dana ako te netko prozove.

Jutros kiša pa snijeg. Meni je svejedno. Mogla sam, doduše, unijeti cvijeće, a nisam. Ali moja kuća nije oštećena u potresu. Nije mi dimnjak pao u dnevni boravak. Toplo nam je. Sva su mi djeca na sigurnom. No zamisli kako je Zagrepčanima koji su ove padaline gledali kroz prozore studentskih soba gdje se stišću jer su im stanovi i kuće razrušeni do neupotrebljivosti.

Ljuta im sol pada s neba na otvoreni prijelom života. Pred očima su im njihovi razvaljeni krovovi kroz koje curi na krevete već napuhane od vode, na tepihe i u ladice s obiteljskim fotografijama. Mnogi moji očajni prijatelji i kolege sami nešto pokušavaju, love majstore kojih nema i skupo plaćaju taj krpež.

Jer niotkud nemaju nikakve informacije što da rade, hoće li im se išta od troškova refundirati, što će s njima biti i kada će to nešto barem početi. Danas je još jedan radnik danas pao s krova i poginuo.

Bandić novca nema

Samo koji dan poslije potresa, Vlada je seriozno i s velikom državničkom pompom najavila zakon o obnovi Zagreba kao da samo što već nije gotov. Ministar graditeljstva Predrag Štromar gostovao je nakon toga u jedno 57 medijskih priloga u kojima postradalima daje upravo nevjerojatna i vrlo utješna obećanja o tome da će se Zagreb ponovno izgraditi, još ljepši, a po potrebi sigurno i stariji.

No sad već doziraju s optimizmom objašnjavajući kako je takav zakon, pa čujte, jako komplicirana stvar. Uzdišu i mudruju kako se ne smije lomiti preko koljena. Smrknuti Milan Bandić uzda se u Vladu i novac od države jer našeg, zagrebačkog, nema.

Čak su i iz tih obaveznih gradskih proračunskih zaliha isparili oni milijuni za izvanredne situacije koje galantni gradonačelnik redovito spiska, kao da su mu ćaćini, na razna vjerska hodočašća, slavljenička obilježavanja koječega i natjecanja u belotu i pikadu. A Grad je prilično i u dugovima.

Srećom je barem nestao Kalinić

Dok Bandić tako čeka Andreja Plenkovića i Štromara, ali pazeći da ispadne jako važan, smislio je melodiozni refren i ponavlja ga svaki dan na svojim besmislenim press konferencijama točno u podne. Ta šuplja šmira, sigurno ste je već upamtili, glasi ovako:

”Oko pet stvari nema pogađanja. Taj zakon koji donosimo mora biti pravedan, životan, provediv, transparentan i usuglašen sa strukom”. Pa sutradan opet isto. Kao i jučer. Najnovija je Bandićeva fora da “ovo što budemo obnavljali, nećemo obnavljati da traje dvije godine nego narednih 200”.

Iz toga bi se trebalo zaključiti kako je temeljit i dalekovidan gradonačelnik grada koji sada ne bi bio ni upola ovako polupan da je on vidio i prst pred nosom. U međuvremenu je srećom bar propao u zemlju Pavle Kalinić, prvi Bandićev oficir za kataklizme, koji je poslije potresa urlikao da ide i drugi.

Koga bilo što pitati?

Taj drugi je izostao, ali i ovoga nam je bilo previše. Em je u sekundi kompletno potukao srce grada tako da ti se plače kad hodaš po centru, em izgleda da su se svi brzopleti spasitelji tragično pogubili oko tog novog strašnog problema. Tako da za Zagreb nema plana, nema zakona, a kad će taj pitaj boga, dobro je došla korona kao izgovor za sve.

Nema organizacije, nema koordinacije, nema hijerarhije skoro pa vojnog tipa koja je nužna u ovakvoj situaciji. Građani nemaju nikakvih informacija ni o čemu što bi morali znati, a vrte telefone u nedogled da bi im neka službenica rekla kako razumije da im je teško, ali moraju biti strpljivi.

Nemaš gdje pitati što smiješ dirati, a što ne i kako da dođeš do nekoga tko ima licencu da ti to kaže i napiše papir za ono jednog dana ako te netko prozove.

Posvuda hodaju žohari

Po centru Zagreba i dalje nije pametno hodati ako ti je život mio da ti ne padne na glavu koji od odlijepljenih zidova koji vise na zgradama u Ilici i kojekuda. Posvuda hodaju žohari. Znanci mi kažu da, kako god znaju, moraju obnavljati sami jer su svjesni da od svega ovoga neće biti ništa i da se s Bandićevim, Štromarovim i Plenkovićevim obećanjima mogu slikati.

Plin. Bojleri. Dimnjaci. Grede. Krovovi. A živjeti nemaju gdje i malo im je daleko čekati do Svetog Nigdarjeva. Pa evo, popravak pet puknutih stepenica u stubištu, da se uopće može gore do stana, zaračunat će ti, ako koga i nađeš, 30.000 kuna. Pa se ti žali da ti je skupo. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Čujem da i za prijavu da ti je srušen bakin grob na gradskom groblju Gradu moraš platiti pristojbu od 175 kuna. Uglavnom, čemerne zagrebačke zgrade stoje ograđene žutim policijskim trakama koje su se već poderale i slobodno mlataraju na vjetru. Sreća da barem ide ljeto. Ali ono brzo prođe. A što onda kad još stisne zima?