Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Amerika došla do svirepe politike u kojoj migrantima na granici otima djecu i trpa ih u sabirne centre?

Telegramov dopisnik iz Amerike piše o novoj nečuvenoj politici administracije Donalda Trumpa

Zašto Trumpova vlada otima roditeljima djecu na granici i provodi politiku koja je toliko nečuvena i bez premca? Odgovor je nažalost jednostavan i zapravo je najuvredljiviji element ove sramotne priče. Trump ne otima djecu imigrantima zato što je mali Hitler koji se nada da će ih u kampovima za preodgoj pretvoriti u svoje vjerne vojnike, niti to radi zato što postoji neki skriveni interes da Amerika uzme mlade i zdrave, a vrati starije i manje produktivne. Razlog zašto je Trump naredio novu svirepu politiku na granici i zašto uživa u izvještajima o njenim besramnostima nije u nekoj duboko promišljenoj zavjeri. Trump nema nekakav sveobuhvatan plan. Ono što njega zanima je banalno. On sve ovo radi samo da prisili Kongres da financira njegov sumanuti zid s Meksikom.

Zvjerstvo nezapamćeno u novijoj povijesti Amerike događa se posljednjih tjedana na južnim granicama najmoćnije sile na svijetu. Po nalogu administracije Donalda Trumpa, agencija za nadzor imigracije prisilno odvaja djecu od njihovih roditelja koji pokušavaju iz Meksika ući u Sjedinjene Države. Po internom dokumentu, do kojeg je uspio doći Associated Press, od početka primjene nove imigracijske politike 19. travnja do kraja svibnja roditeljima je prisilno oduzeto 1.995 djece. Svakog dana agenti su odvojili u prosjeku 46 djece od njihovih roditelja.

Ukupna brojka je veća – ove dvije tisuće odnose se samo na djecu nedokumentiranih imigranata uhvaćenih pri dolasku izvan službenih graničnih prijelaza. No, počeli su oduzimati djecu i legalnim azilantima. Obitelji koje bježe od progona u svojoj zemlji, poslušaju preporuku Trumpove administracije, dođu na granični prijelaz i tamo podnesu zahtjev za azil, svejedno ostanu bez djece. Ako zahtjev nije opravdan, vrate ih nazad u Meksiko. Ako je opravdan, uzmu ih u postupak, pošalju u azilantski centar, ali im svejedno oduzmu djecu. Ta djeca nisu dio brojke od 1.995 za koji je javnost saznala zahvaljujući požrtvovnosti medija – ne zato što ih je Trumpova administracija sama objavila.

Golemi broj ih bježi od nasilja i narkokartela koji im razaraju države

Gotovo svi imigranti kojima Trumpova vlada oduzima djecu dolaze iz Srednje Amerike, već desetljećima izvora jeftine radne snage za rastuću američku ekonomiju. Mnogi od njih ne dolaze samo zato da bi našli bolji život, nego bježe od nasilja bandi i narkokartela koji razaraju njihova društva i prijete njihovim obiteljima. No, zloglasna salvadorska banda MS-13, koja hara Srednjom Amerikom i predgrađima nekih gradova u SAD-u, Trumpu je dobra kad je treba uzeti kao metaforu i kroz nju prikazati opasnost od imigranata. No, kad imigranti na granici kažu da bježe od MS-13 jer se boje za svoj život, taj argument američka vlada ne priznaje.

Najviše žrtava ove nehumane politike dolazi iz Hondurasa i Salvadora, gdje je problem s nasiljem najgori. Ono što dožive na dolasku u Ameriku nažalost nije bolje. Marco Antonio Muñoz, imigrant iz Hondurasa, ubio se nakon što su mu na granici nasilno oduzeli trogodišnjeg sina. Granična policija, javlja CNN, jednoj je ženi iščupala dijete iz ruku doslovno dok ga je dojila. New York Times donosi priču o djetetu – nazvali su ga José – koje je odvojeno od roditelja i prisilno dodijeljeno skrbniku. “Dva dana nije dao da ga operem”, ispričala je Timesu majka iz udomiteljske obitelji. “Nakon što je prehodao stotine kilometara, na kraju sam morala doslovno odlijepiti čarape s njegovih nogu. Shvatila sam da je odjeća koju je imao bila sve što to dijete ima – htio je barem to sačuvati.”

Ove tragične priče svjedoče o neviđenoj okrutnosti i izostanku senzibiliteta agenata koje je Trump poslao protiv imigranata. Neke bude i zastrašujuće asocijacije. “U više navrata”, piše Boston Globe, “roditeljima je na granici rečeno da im uzimaju djecu kako bi ih odveli na tuširanje. Kako bi sati prolazili, majke bi shvatile da im agenti neće vratiti njihovu djecu.” Gdje smo pali, kako je ovo moguće i što se dogodilo u Americi da se majkama oduzimaju djeca kako bi ih se odvelo “na tuširanje”? Odgovor je jednostavan – Amerika je na izborima 2016. izabrala Donalda Trumpa. Izbori imaju posljedice.

Sve je počelo kad je Sessions uveo takozvanu politiku nulte tolerancije

Humanitarna katastrofa koja uključuje nasilno razdvajanje obitelji i trpanje djece u sabirne centre počela je 19. travnja po nalogu Trumpovog ministra pravosuđa Jeffa Sessionsa. On je uveo tzv. politiku nulte tolerancije – to znači primjenu postojećih zakona na iznimno okrutan način, koja više ne vodi računa o interesu djece, njihovu psihičkom zdravlju i dobrobiti, niti interes obitelji stavlja na prvo mjesto. Svi imigranti u Sjedinjene Države sad se trpaju u zatvor, ali tako da se djeca odvajaju od roditelja. To je Trumpova Amerika.

Iako razuman čovjek ne može ostati hladan pred ovakvim užasom, nitko zapravo ne bi trebao biti iznenađen. Trump je kampanju za predsjednika počeo ovom izjavom: “Kad Meksiko šalje svoje ljude, oni ne šalju nabolje koje imaju. Šalju ljude s puno problema, i oni te probleme donose sa sobom. Donose drogu. Donose kriminal. Oni su silovatelji. A pojedini su, pretpostavljam, dobri ljudi.”

Latinoamerikanci (na njih Trump misli kad ih sve zove “Meksiko”) čine gro od gotovo 12 milijuna nedokumentiranih imigranata koji već desetljećima žive u Sjedinjenim Državama. Oni nisu samo dobro integrirani u ovo društvo, nego je pitanje bi li Amerika bez njih bila tu gdje jest – najbogatija i rastuća ekonomija, koja je uspjela stopu nezaposlenosti svesti na tako nisku stopu da se već dvije godine govori o praktično punoj zaposlenosti. To znači da Americi – unatoč 12 milijuna postojećih nedokumentiranih imigranata – zapravo nedostaje radne snage. Američka ekonomija ima više otvorenih radnih mjesta nego što ima radnika. Za daljnji rast potrebni su novi ljudi. Trumpov odgovor? Zaustavi imigraciju, a potencijalne imigrante otjeraj tako da im na granici oduzmeš djecu. Osim što je beskrajno okrutno, to je i beskrajno glupo.

U Americi nema političke volje da se riješi pitanje imigracije

Potreba da se sustav imigracije uskladi s novim potrebama starija je od Trumpova predsjedništva. Iako je Amerika nastala kao nacija imigranata, desetljećima već nema političke volje da se to pitanje riješi. Za to postoji niz razloga, koji su uglavnom kulturalni i politički. Oni koji politički nastupaju u ime “američkog radnika” (čitaj – bijelog neškolovanog glasača) to su radili da dobiju njegov glas na izborima. Uglavnom su to bili republikanci, ali ni populistički demokrati (poput Bernieja Sandersa) nisu veliki pobornici imigracije. Zadnjih desetak godina ta je podjela, uz političku, počela poprimati i kulturalnu dimenziju.

Jedini Latinosi koji u značajnoj mjeri glasaju za republikance su kubanski imigranti, izbjeglice iz komunističke diktature. Na izborima 2016. dvije trećine Latinosa glasale su za Hillary Clinton. S tom promjenom, Republikanska stranka ušančila se kao borac protiv kulturalnih promjena koje nosi imigracija iz Latinske Amerike. Vjerski element tu je manje važan, ali nije zanemariva činjenica da su Latinosi katolici i da je, zahvaljujući njihovu velikom broju, Katolička crkva postala najveća vjerska zajednica u predominantno protestantskoj Americi.

Najveći problem leži u jeziku i onom što se u Americi naziva ‘rasom’

No, veći kulturalni problem leži u jeziku i – možda najviše – onome što se u Americi naziva “rasom”. A rasno pitanje najstarija je i najtrajnija točka podjele u američkoj politici, i ona nije riješena ni Građanskim ratom, ni Pokretom za građanska prava Martina Luthera Kinga 1960-ih, ni izborom Baracka Obame za predsjednika. Dio bijele Amerike – grubo rečeno – ne voli ne-bijele imigrante iz Latinske Amerike.

Iako je u europskom političkom diskursu takva tema tabu, ili barem nepristojna, početna postavka da postoje barem tri “rase” – bijela, crna i “latino” – u Americi je normalna i u javnim raspravama i u službenim dokumentima. Bez sumnje, koncept je koristan jer pomaže u većoj predstavljenosti manjina, ali je i pomalo nakaradan, jer nije jasno što određuje Latinose, osim toga da govore španjolski (ili portugalski).

Nekima smeta što se društvo prilagodilo manjini koja govori španjolski

Imam dvoje prijatelja, Španjolca i Argentinku, koji žive u New Yorku – njih nitko ne smatra Latinosima, niti se oni svrstavaju u tu grupu, iako oboje govore španjolski. Kvaka je u tome da su – bijeli poput mene. Da stvar bude bizarnija, u nekim “latino” državama govori se francuski, engleski i nizozemski – u New Yorku živi jako puno imigranata iz Haitija koji govore francuski. No, svi oni svejedno spadaju u Latinose ako dosele u Ameriku (osim ako nisu crnci, što je većina stanovnika Haitija, Gvajane ili Jamajke).

Osim “rasnog” i vjerskog, konačni aspekt kulturalnog problema bijele Amerike s imigrantima iz Latinske Amerike je jezični. Argument ksenofoba u tom je slučaju možda malo razumljiviji, iako i dalje nije opravdan. Za razliku od svih prethodnih imigranata – Engleza, Nijemaca, Francuza, Šveđana, Talijana, Židova, Rusa, Poljaka, Hrvata, Indijaca – koji su u četiri stoljeća napučili Ameriku i stopili se u jednu naciju koja govori engleski, latinoamerička manjina govori španjolski. I društvo se prilagodilo tome. Ili barem velika većina društva. Kad telefonom zovete neku javnu službu, pa vam kažu “Press one for English; Oprima dos para español” – to nekim Amerikancima smeta. Mnogi od njih glasali su za Trumpa, i to nas je dovelo tu gdje jesmo.

Trumpova administracija krši i američke zakone i međunarodno pravo

Iza dvometarskog betonskog zida i dva reda ograde s bodljikavom žicom stoji prihvatilište Tornillo. Kilometrima oko njega prostire se samo teksaška pustinja. Tu je Trumpova administracija otvorila sabirni centar za djecu oduzetu roditeljima na granici s Meksikom. Samo u četvrtak tu je dovedeno 98 maloljetnika, u petak njih oko dvije stotine; brojku za subotu još čekamo. Djecu smještaju u šatore, koji navodno imaju klimatizaciju. Dnevna temperatura u pustinji kreće se između 38º i 40º Celzija. U Tornillo nisu dovedena samo odraslija djeca – uz tinejdžere, tu borave i bebe i klinci od samo par godina. U kakvim uvjetima, ne znamo. Demokratskom senatoru, koji je pokušao posjetiti slično prihvatilište u ispražnjenoj zgradi trgovačkog centra Walmart, nisu dopustili pristup.

Kad su Trump i Sessions pokrenuli politiku “nulte tolerancije” i počeli roditeljima oduzimati djecu na granici, u postojećim prihvatilištima duž južne granice već je boravilo nevjerojatnih 11 tisuća maloljetnika. No, to su bili tinejdžeri koji su granicu prešli sami, bez roditelja, i tamo su čekali raspoređivanje u udomiteljske obitelji. S djecom oduzetom na granici Trumpova vlast više nije imala gdje, pa ih je smjestila u šatore u pustinji.

Odvajanje djece od roditelja je “arbitrarno i nezakonito”, javio se čak i UN, ocijenivši da Trumpova vlada provodi “ozbiljna kršenja prava djeteta”. Isto govore i brojne američke organizacije za zaštitu ljudskih prava, koje su se aktivirale ne samo u pisanju priopćenja, nego i na terenu, gdje pružaju besplatnu pravnu pomoć imigrantima i pokušavaju saznati gdje su njihova djeca. Američka administracija evidentno krši i američke zakone i međunarodno pravo koje propisuje način postupanja s tražiteljima azila i iznad svega štiti pravo djece.

No, Amerika je jedina članica Ujedinjenih naroda koja nije ratificirala Konvenciju o pravima djeteta, iako ju je sama sastavila. Dapače, sedam članaka Konvencije, koji izravno proizlaze iz američkog Ustava, osobno je predložio predsjednik Ronald Reagan. Kad je UN konačno prihvatio Konvenciju, tadašnja američka ambasadorica Madeleine Albright ju je potpisala, ali potpis nikad nije ratificiran u Senatu. Nakon Hladnog rata republikanci su izgubili apetit za UN.

Djecu trpaju u sabirne centre kako bi migrante odvratili od dolaska

Zašto Trump trpa djecu u sabirne centre? Ljudi iz njegove administracije više ne kriju da su tu beskrajno okrutnu praksu započeli kako bi odvratili buduće imigrante od pokušaja dolaska u SAD. No, čak i da se utvrdi kako su njihovi roditelji počinili zločin, a ne prekršaj – kažnjavanje djece za zločine roditelja je neprihvatljivo, posebno ako iza njega stoji politička motivacija. No, imigranti nisu počeli u Ameriku dolaziti jučer. Kako je ova praksa izgledala prije Trumpa?

Imigrantima s djecom koji bi bili uhićeni vlasti bi zakazale sudsko ročište, a do njega bi ih pustile na slobodu. Čak ako bi ih nakratko i zatočili u prihvatnom centru (zajedno s djecom), sud bi im na kraju izrekao kaznu koja nikad ne bi bila duža od vremena provedenog u pritvoru. Nakon izricanja kazne, bili bi deportirani zajedno s djecom. Tu koliko-toliko humanu praksu Trump je ismijao, nazvavši je lovačkim jezikom “catch & release”, “ulovi i pusti”, kao da je riječ o ribama, a ne o ljudima. I onda je naredio da se takva praksa zamijeni lovom na roditelje i djecu i njihovim odvajanjem.

Posebno gadljiv dio ove priče bio je pokušaj Trumpove administracije da za svoje nečovječne postupke pronađu vjersko opravdanje. “Jer nema vlasti doli od Boga: koja postoji, od Boga je postavljena. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi”, citirao je apostola Pavla ministar pravosuđa Jeff Sessions. Tom sinu rasističke tradicije Juga, kao što sam nedavno pisao, citat iz Rimljanima 13,1 bio je dobro poznat – iste riječi koristile su se u 19. stoljeću da opravdaju robovlasničku dominaciju bijelaca nad crnim robovima. Preskočio je Sessions sve dijelove Biblije u kojima se govori o ljubaznosti prema strancima, obitelji na prvom mjestu i skrbi za slabe i nemoćne.

Na Trumpovu administraciju podigli su se i evangelički pastori

Nakon Sessionsova skandaloznog istupa vidjeli smo što prije nikad nismo – na administraciju su se podigli evangelički pastori, kršćanski fundamentalisti koji inače uvijek podržavaju Trumpa. Pavao nam ne govori da je svaki ljudski zakon ispravan, niti da ga ne smijemo kritizirati – usprotivili su se evangelici. I katolički prelati stali su na stranu stada. Nadbiskup njujorški kardinal Timothy Dolan došao je na CNN i nije birao riječi.

“Tko hoće iščupati dijete iz majčinih ruku i razdvojiti ih – čini zlo. Nije me briga zašto bi to napravio, koji je trenutak ili koje su okolnosti – to je protivno i Bibliji i ljudskom dostojanstvu. Taj krši što je najsvetije u ljudskoj osobi”, rekao je Dolan, koji je bio predvodio molitvu na Trumpovoj inauguraciju prošle godine. “Zakon koji ide protiv Božje volje i kaže da majci oduzmemo dijete – taj zakon ne trebamo poštivati. Taj je zakon nepravedan. Taj je zakon protivan Svetom Pismu. Nema niti jednog retka u Bibliji koji bi to opravdao.” Tako izgleda Katolička crkva, neslizana s vlašću, u nekom drugom, nehrvatskom svemiru.

Trump želi prisliti Kongres da financira njegov sumanuti zid s Meksikom

Zašto se, konačno, sve ovo događa? Zašto Trumpova vlada otima roditeljima djecu na granici i provodi politiku koja je toliko nečuvena i bez premca da za pravu usporedbu treba potegnuti do internacije Amerikanaca japanskog podrijetla za vrijeme Drugog svjetskog rata (sramotnu epizodu američke povijesti u kojoj, doduše, nitko nije razdvajao majke od njihove djece)?

Odgovor je nažalost jednostavan i zapravo je najuvredljiviji element ove sramotne priče. Trump ne otima djecu imigrantima zato što je mali Hitler koji se nada da će ih u kampovima za preodgoj pretvoriti u svoje vjerne vojnike, niti to radi zato što postoji neki skriveni interes da Amerika uzme mlade i zdrave, a vrati starije i manje produktivne. I jedno i drugo bilo bi gnjusno, ali bi barem svjedočilo da u ovom luđaštvu ima nekog sistema. Ali ga nema.

Razlog zašto je Trump naredio novu svirepu politiku na granici i zašto uživa u izvještajima o njenim besramnostima nije u nekoj duboko promišljenoj zavjeri. Trump nema nekakav sveobuhvatan plan. On zapravo jedva da ima plan. Ono što njega zanima je banalno. Prava tragedija ovog slučaja je u nesrazmjeru između tuđe muke i Trumpove glupe ambicije. On sve ovo radi samo da prisili Kongres da financira njegov sumanuti zid s Meksikom.

U kampanji Trump je ponavljao – i time značajno ojačao svoje šanse za pobjedu – da će prema Meksiku izgraditi zid, koji će Meksiko platiti. Bilo je otpočetka jasno da će Meksiko prije potonuti u ocean nego platiti zid. Ono što Trump nije očekivao bio je stav republikanaca: kad se sastavljao budžet, nitko nije ni razmotrio njegov zahtjev za financiranje zida prema Meksiku. Tražio je desetke milijardi dolara za suludi zid koji nikome ne treba, niti bi išta promijenio. Amerikanci ne donose proračune za punu godinu, pa je Trump već dvaput morao potpisati budžete u kojima nije bilo ni dolara za tu njegovu pizdariju.

Iako je proziran, Trump jaše na tradiciji najgorih autoritarnih vladara

Ali sve što radi, Trump radi da zadovolji 25 do 30 posto tvrdokornih birača. Sve – od pregovora sa Sjevernom Korejom do imigracijske politike. Nova okrutna, nehumana politika razdvajanja djece od roditelja na granici zato je samo sredstvo da Trump pokuša ostvariti cilj. Računa da će i demokrate i republikance nesklone izgradnji “zida” prisiliti da popuste (cijelo vrijeme tvita da je otimanje djece rezultat “loših zakona koje su donijeli demokrati”, što nije točno).

Trump vidi svijet drukčije nego bilo tko drugi. On je sposoban iz hira stvoriti sramotu koja je svima drugima porazna, kao što je razdvajanje djece od roditelja na granici. Njemu ta sramota ne šteti, jer njegovi birači nemaju ništa protiv. Ali drugi akteri – demokrati i republikanci – ne mogu preživjeti povezanost s tom sramotom. I onda dođu Trumpu za stol da vide kako okončati sramotu. Tek u tom trenutku Trump trijumfira kao netko tko je napravio “deal”.

Iako je u suštini jadan i proziran, Trump jaše na tradiciji najgorih autoritarnih vladara. Možda će politolozi ovo proglasiti nezgrapnošću, ali on je primjer trajno parlamentarno potpomognute autoritarne vlasti. On je autokrat, ali samo u onoj mjeri koju mu republikanci u Kongresu to omogućavaju – a omogućavaju mu sve. Ova nezgrapna definicija možda će naljutiti politologe, ali djeci u šatoru na 40º Celzija u teksaškoj pustinji ti detalji vjerojatno nisu važni.

Đivo Đurović
Analitičar
51 članak Više o autoru