Jedan od razloga za HDZ-ov loš početak 2018. godine svakako treba tražiti u krizi u Piranskom zaljevu, gdje dio javnosti smatra kako bi se hrvatska Vlada trebala tvrđe postaviti (što je, naravno, apsurdno). Nadalje, građani su vjerojatno nezadovoljni najavom raspleta slučaja Agrokor: Vladin je povjerenik, poslije neuspješnog prijedloga nagodbe, izgubio kakvu takvu vjerodostojnost da zapravo kontrolira situaciju, a Konzumovi i Tiskovi dućani gase se posvuda po Hrvatskoj.
No, to su tek malo jači povodi, ali nipošto glavni uzroci pada HDZ-ova rejtinga. Glavni je uzrok HDZ-ova lošeg rejtinga Andrej Plenković, čiju politiku veći dio hrvatske tvrđe desnice očitava kao esdepeovsku, a ne hadezeovsku. Bezbroj je argumenata za takvu tvrdnju.
Kolokvijalna teza desnice o Plenkoviću kao lošem Hrvatu
Plenkovića se s krajnje desnice već mjesecima kvalificira kao nacionalnog izdajnika. Slučaj premijerova nedolaska na komemoraciju za Slobodana Praljka samo je učvrstio već kolokvijalnu tezu o Andreju Plenkoviću, kao lošem Hrvatu. Plenkoviću se, nadalje, imputira da je u društvenim segmentima zapravo preuzeo politiku Vlade Zorana Milanovića, pri čemu se najčešće navodi primjer ministrice Divjak, i njene navodne odlučnosti da nastavi s obrazovnom reformom, na tragovima kurikuluma koji je osmišljen u vrijeme Milanovićeve vladavine.
Plenkovićeva navodno kooperativna politika prema Bruxellesu još je jedan argument, kojim se ruši njegov autoritet na desnici (premda Hrvatska, zapravo, ne vodi nikakvu jasnu vanjsku politiku, nego stalno žonglira, što nije neobično, niti se Plenkoviću mora ubrojiti među grijehe). Jučerašnja Plenkovićeva repriza Sanaderova Hristos se rodi sigurno neće pridonijeti rastu HDZ-ova rejtinga. Uostalom, koaliranje s Miloradom Pupovcem onaj je smrtni grijeh, kojeg mnogi tvrdi glasači HDZ-a ne mogu oprostiti sadašnjem predsjedniku stranke.
Ako niste autentični, HDZ će vas odmah pojesti
Naposljetku, Plenkovićev obračun s ličkim HDZ-ovcima neće, zapravo, učvrstiti njegov autoritet u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kao ni u njenom biračkom tijelu jer je tu riječ samo o taktičkoj pobjedi. Strateški, dubinski problem Andreja Plenkovića jest što on svjetonazorski ne pripada HDZ-u. Ako se pažljivo analiziraju njegovi TV dvoboji sa Zoranom Milanovićem u vrijeme zadnje izborne kampanje, prilično je lako zaključiti, neovisno od pojedinih žešćih svađa, kako su Milanović i Plenković u mnogim strateškim pitanjima zapravo suglasni (osobna i stranačka netrpeljivost sasvim su druga stvar).
Članak se nastavlja ispod oglasa
E sada, ako niste tvrdokorni, autentični HDZ-ovac, a vodite stranku, ta će Vas stranka pojesti čim joj se ukaže prilika, kao što se to, uostalom, dogodilo Jadranki Kosor poslije izbornog poraza, i Tomislavu Karamarku nakon rušenja HDZ-ove i Mostove Vlade. Ovdje valja reći da ni Karamarko nikada nije imao imidž autentičnog HDZ-ovca, prije svega zbog svoje dugogodišnje bliskosti sa Stjepanom Mesićem, kojem današnji “pravi” HDZ-ovci žele otprilike isto što i vjeroučitelj Bagarić.
Nemoguća ideja odmaka HDZ-a od tvrdog nacionalizma
Plenkovićevu ugledu i autoritetu u HDZ-u svakako neće pomoći angažman Krešimira Macana: desna je javnost Macanov ulazak u Banske dvore već protumačila kao dodatnu esdepeizaciju Plenkovićeva ureda. Andrej Plenković je, dakle, srušio većinu mostova koji ga povezuju s “pravim” HDZ-om. Ideja da će on i njegovi suradnici stvoriti neki novi HDZ potpuno je apsurdna, jer bi podrazumijevala odmak HDZ-ova biračkog tijela od tvrdog nacionalizma, što je potpuno nemoguće, posebno u sadašnjem geopolitičkom okruženju, koje sa svih strana potiče nacionalizam.
Andrej Plenković vjerojatno je svjestan svoje ne toliko nepopularnosti, već dubinske, ontološke neutemeljenosti u HDZ-a, pa je zato odlučio potkupiti stranku i njene birače kako velikim novcem, kao u slučaju donošenja Zakona o braniteljima, tako i simboličkim ideološkim potezima, poput preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Balansiranje između umjerene politike i tvrdih apetita
Što mu sve, međutim, neće pomoći kod prvog ozbiljnijeg izbornog poraza, kad će ga HDZ naprosto uništiti. Andrej Plenković, dakle, pokušava balansirati između normalne, umjerene konzervativne politike, i zadovoljavanja ideoloških i financijskih apetita svoje tvrde nacionalističke stranke. Sasvim je očekivano da u tom pokušaju održavanja ravnoteže kako bi se ostalo na vlasti, sama Hrvatska nije prošla osobito dobro.
Jer, u stvarnosti, usprkos jučerašnjem Hristos se rodi, mržnja prema manjinama povremeno dobiva i svoje javne, fizičke, uglavnom nekažnjene forme. Jer, u stvarnosti, u velikom segmentu desne i crkvene javnosti na djelu je revizija rezultata Drugog svjetskog rata, s ciljem rehabilitacije NDH. Jer je u stvarnosti moguće da braniteljske udruge mijenjaju program državne televizije (premda će se “sporno” Ministarstvo ljubavi na kraju ipak emitirati). Jer, u stvarnosti, vjeroučitelj Bagarić nije nikakav eksces, nego je taj čovjek, koji je očito pukao od PTSP-a, samo glasno i brutalno artikulirao ono što misle brojni drugi vjeroučitelji. I ne samo vjeroučitelji.
Apsurna prepreka penetraciji krajnjih konzervativaca
Hrvatska konzervativna revolucija pobijedila je porazom Zorana Milanovića na izborima 2016.godine. Odnosno, odlukom lijevo liberalnih birača da ne glasaju za Milanovića, jer, eto, baš njih briga tko će u Hrvatskoj biti na vlasti. Što je sve završilo krajnje apsurdnom situacijom da predsjednik HDZ-a postaje jedina prepreka daljnjoj penetraciji krajnjih konzervativaca u sve društvene sfere (prilično smo sigurni da Plenković ipak neće dopustiti ni zabranu rada nedjeljom, ni zabranu pobačaja).
Članak se nastavlja ispod oglasa
A ta je prepreka vrlo slaba i neautentična i zapravo, gledajući s liberalne pozicije, potpuno neprihvatljiva, jer podrazumijeva pristajanje na tešku političku korupciju, koju je Andrej Plenković uveo kao svoj glavni modus operandi.
Kako je Andrej Plenković hrvatskoj desnici postao Zoran Milanović (i zašto to nije dobro)
Iako nema nikakvu opoziciju, a ekonomska situacija najpovoljnija je u zadnjih 9 godina, rejting HDZ-a pada
Andrej Plenković vjerojatno je svjestan svoje ne toliko nepopularnosti, već dubinske, ontološke neutemeljenosti u HDZ-a. Pa je zato odlučio potkupiti stranku i njene birače kako velikim novcem, kao u slučaju donošenja Zakona o braniteljima, tako i simboličkim ideološkim potezima, poput preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga. Andrej Plenković, dakle, pokušava balansirati između normalne, umjerene konzervativne politike, i zadovoljavanja ideoloških i financijskih apetita svoje tvrde nacionalističke stranke. Sasvim je očekivano da u tom pokušaju održavanja ravnoteže kako bi se ostalo na vlasti, Hrvatska nije prošla osobito dobro
HDZ se, dakle, spustio ispod 30 posto, prema najnovijem istraživanju Cro Demoskopa. Premda nema nikakvu opoziciju, iako je ekonomska situacija u zemlji vjerojatno najpovoljnija unatrag devet godina (o čemu, među ostalim, svjedoči rekordnih 13 milijardi kuna blagdanske potrošnje), Hrvatska demokratska zajednica u zadnja je četiri mjeseca u istraživanjima izgubila skoro pet postotnih bodova, pa se spustila na aktualnih 29 posto.
Jedan od razloga za HDZ-ov loš početak 2018. godine svakako treba tražiti u krizi u Piranskom zaljevu, gdje dio javnosti smatra kako bi se hrvatska Vlada trebala tvrđe postaviti (što je, naravno, apsurdno). Nadalje, građani su vjerojatno nezadovoljni najavom raspleta slučaja Agrokor: Vladin je povjerenik, poslije neuspješnog prijedloga nagodbe, izgubio kakvu takvu vjerodostojnost da zapravo kontrolira situaciju, a Konzumovi i Tiskovi dućani gase se posvuda po Hrvatskoj.
No, to su tek malo jači povodi, ali nipošto glavni uzroci pada HDZ-ova rejtinga. Glavni je uzrok HDZ-ova lošeg rejtinga Andrej Plenković, čiju politiku veći dio hrvatske tvrđe desnice očitava kao esdepeovsku, a ne hadezeovsku. Bezbroj je argumenata za takvu tvrdnju.
Kolokvijalna teza desnice o Plenkoviću kao lošem Hrvatu
Plenkovića se s krajnje desnice već mjesecima kvalificira kao nacionalnog izdajnika. Slučaj premijerova nedolaska na komemoraciju za Slobodana Praljka samo je učvrstio već kolokvijalnu tezu o Andreju Plenkoviću, kao lošem Hrvatu. Plenkoviću se, nadalje, imputira da je u društvenim segmentima zapravo preuzeo politiku Vlade Zorana Milanovića, pri čemu se najčešće navodi primjer ministrice Divjak, i njene navodne odlučnosti da nastavi s obrazovnom reformom, na tragovima kurikuluma koji je osmišljen u vrijeme Milanovićeve vladavine.
Plenkovićeva navodno kooperativna politika prema Bruxellesu još je jedan argument, kojim se ruši njegov autoritet na desnici (premda Hrvatska, zapravo, ne vodi nikakvu jasnu vanjsku politiku, nego stalno žonglira, što nije neobično, niti se Plenkoviću mora ubrojiti među grijehe). Jučerašnja Plenkovićeva repriza Sanaderova Hristos se rodi sigurno neće pridonijeti rastu HDZ-ova rejtinga. Uostalom, koaliranje s Miloradom Pupovcem onaj je smrtni grijeh, kojeg mnogi tvrdi glasači HDZ-a ne mogu oprostiti sadašnjem predsjedniku stranke.
Ako niste autentični, HDZ će vas odmah pojesti
Naposljetku, Plenkovićev obračun s ličkim HDZ-ovcima neće, zapravo, učvrstiti njegov autoritet u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kao ni u njenom biračkom tijelu jer je tu riječ samo o taktičkoj pobjedi. Strateški, dubinski problem Andreja Plenkovića jest što on svjetonazorski ne pripada HDZ-u. Ako se pažljivo analiziraju njegovi TV dvoboji sa Zoranom Milanovićem u vrijeme zadnje izborne kampanje, prilično je lako zaključiti, neovisno od pojedinih žešćih svađa, kako su Milanović i Plenković u mnogim strateškim pitanjima zapravo suglasni (osobna i stranačka netrpeljivost sasvim su druga stvar).
E sada, ako niste tvrdokorni, autentični HDZ-ovac, a vodite stranku, ta će Vas stranka pojesti čim joj se ukaže prilika, kao što se to, uostalom, dogodilo Jadranki Kosor poslije izbornog poraza, i Tomislavu Karamarku nakon rušenja HDZ-ove i Mostove Vlade. Ovdje valja reći da ni Karamarko nikada nije imao imidž autentičnog HDZ-ovca, prije svega zbog svoje dugogodišnje bliskosti sa Stjepanom Mesićem, kojem današnji “pravi” HDZ-ovci žele otprilike isto što i vjeroučitelj Bagarić.
Nemoguća ideja odmaka HDZ-a od tvrdog nacionalizma
Plenkovićevu ugledu i autoritetu u HDZ-u svakako neće pomoći angažman Krešimira Macana: desna je javnost Macanov ulazak u Banske dvore već protumačila kao dodatnu esdepeizaciju Plenkovićeva ureda. Andrej Plenković je, dakle, srušio većinu mostova koji ga povezuju s “pravim” HDZ-om. Ideja da će on i njegovi suradnici stvoriti neki novi HDZ potpuno je apsurdna, jer bi podrazumijevala odmak HDZ-ova biračkog tijela od tvrdog nacionalizma, što je potpuno nemoguće, posebno u sadašnjem geopolitičkom okruženju, koje sa svih strana potiče nacionalizam.
Andrej Plenković vjerojatno je svjestan svoje ne toliko nepopularnosti, već dubinske, ontološke neutemeljenosti u HDZ-a, pa je zato odlučio potkupiti stranku i njene birače kako velikim novcem, kao u slučaju donošenja Zakona o braniteljima, tako i simboličkim ideološkim potezima, poput preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga.
Balansiranje između umjerene politike i tvrdih apetita
Što mu sve, međutim, neće pomoći kod prvog ozbiljnijeg izbornog poraza, kad će ga HDZ naprosto uništiti. Andrej Plenković, dakle, pokušava balansirati između normalne, umjerene konzervativne politike, i zadovoljavanja ideoloških i financijskih apetita svoje tvrde nacionalističke stranke. Sasvim je očekivano da u tom pokušaju održavanja ravnoteže kako bi se ostalo na vlasti, sama Hrvatska nije prošla osobito dobro.
Jer, u stvarnosti, usprkos jučerašnjem Hristos se rodi, mržnja prema manjinama povremeno dobiva i svoje javne, fizičke, uglavnom nekažnjene forme. Jer, u stvarnosti, u velikom segmentu desne i crkvene javnosti na djelu je revizija rezultata Drugog svjetskog rata, s ciljem rehabilitacije NDH. Jer je u stvarnosti moguće da braniteljske udruge mijenjaju program državne televizije (premda će se “sporno” Ministarstvo ljubavi na kraju ipak emitirati). Jer, u stvarnosti, vjeroučitelj Bagarić nije nikakav eksces, nego je taj čovjek, koji je očito pukao od PTSP-a, samo glasno i brutalno artikulirao ono što misle brojni drugi vjeroučitelji. I ne samo vjeroučitelji.
Apsurna prepreka penetraciji krajnjih konzervativaca
Hrvatska konzervativna revolucija pobijedila je porazom Zorana Milanovića na izborima 2016.godine. Odnosno, odlukom lijevo liberalnih birača da ne glasaju za Milanovića, jer, eto, baš njih briga tko će u Hrvatskoj biti na vlasti. Što je sve završilo krajnje apsurdnom situacijom da predsjednik HDZ-a postaje jedina prepreka daljnjoj penetraciji krajnjih konzervativaca u sve društvene sfere (prilično smo sigurni da Plenković ipak neće dopustiti ni zabranu rada nedjeljom, ni zabranu pobačaja).
A ta je prepreka vrlo slaba i neautentična i zapravo, gledajući s liberalne pozicije, potpuno neprihvatljiva, jer podrazumijeva pristajanje na tešku političku korupciju, koju je Andrej Plenković uveo kao svoj glavni modus operandi.