Postoje tri jasna scenarija/objašnjenja za skandal s lažnim sms-ovima, koji je opravdano i zasluženo potresao Hrvatsku.
Pa je zato predsjednik Vlade optužio potpredsjednika Sabora i HDZ-a, da zlorabi digitalne vještine bivšeg policajca, kako bi postigao određene političke ciljeve. Kremljološki govoreći, ovdje je osobito važna Plenkovićeva jučerašnja izjava da je on, eto, pokušavao nazvati Brkića, ali da mu se Brkić, usred političke krize nastale uhićenjem hakera iz Baranje, nije želio ili mogao javiti. Poslije te izjave sasvim je jasno da je Brkić za Plenkovića mrtav čovjek, koliko god se oni u budućnosti budu fotografirali skupa (ili ne budu).
Mi, naravno, ne znamo ništa o tome je li Milijan Brkić zaista koristio kibernetičke usluge svog starog znanca, očito povezanog s Brkićevim kumom, koji je, eto, Vargu upozorio na policijsku istragu. Milijan Brkić u ovom je trenutku toliko duboko uvaljen u hrvatski Watergate, da mu više nitko ništa ne vjeruje.
2. Brkić je zaista kriv
Drugi je scenarij pozadine hrvatskog Watergatea jednako moguć kao i prvi. Po tom scenariju, Milijan Brkić zaista jest falsificirao sms poruke i drugu elektroničku korespondenciju, kako bi postigao određene političke ciljeve, prije svega u unutarnjim sukobima u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a u svemu tome je možda, ili vjerojatno, sudjelovao i Tomislav Karamarko, bivši šef svih tajnih službi, bivši predsjednik HDZ-a, i glavni Plenkovićev oponent na cijeloj hrvatskoj političkoj sceni.
Ovaj je scenarij vjerojatan, naprosto zato što pouzdano, činjenično znamo, da je Hrvatska demokratska zajednica, u svojih prvih deset godina vlasti, redovito zloupotrebljavala tajne službe, kako bi prisluškivala i pokušavala kompromitirati svoje političke protivnike: niz HDZ-ovih najgorih kadrova, od Smiljana Reljića do Ivića Pašalića, osobno su organizirali i nadzirali te operacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto onda ne vjerovati da su se Milijan Brkić i Tomislav Karamarko upuštali u sličnu vrstu ilegalne obavještajne djelatnosti, koja danas može biti usmjerena protiv nekoga iz HDZ-a, a sutra protiv bilo kojeg protagonista hrvatske političke i javne scene.
3. Raspad sustava
Treći scenarij hrvatskog Watergatea polazi od gubitka kontrole u sustavu. Prema tom scenariju otpušteni policijski informatičar (Varga) skupa sa svojim kolegom, ražalovanim špijunom (Tolušićev vozač), pokušava dignuti novac raznim očajnicima, od Mamića do Todorića. U tom su scenariju, na kojem će HDZ idućih dana sigurno inzistirati, i Brkić i Karamarko tek kolateralne žrtve, jer su, eto, poznavali zlog Vargu i još zločestijeg šofera, koji je Vargi dojavio za istragu, a koji je, usput, Brkićev kum.
Čak i da je taj scenarij točan, on ne govori u korist Hrvatske demokratske zajednice. Naime, belišćanski je Watergate pokazao da je HDZ danas duboko koruptivna i pokvarena stranka, koja koristi sve moguće oblike zloporabe državne moći, za provedbu unutarnjih ili vanjskih političkih ciljeva. HDZ već desetljećima legitimno vlada Hrvatskom, jer zaista jest pobjeđivao u velikoj većini izbornih procesa, ali HDZ već desetljećima ilegalno vlada Hrvatskom, jer protuzakonito koristi alate političke moći i javnog utjecaja, kako bi realizirao partikularne političke i interesne ciljeve, koji se mijenjaju iz razdoblja u razdoblje. Špijunske afere, poput belišćanskog Watergatea, tipičan su HDZ-ov rukopis unutarstranačkih borbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Utoliko HDZ nije ništa drugo nego gadljiva i duboko neuspješna politička organizacija, koja je uostalom, najodgovornija za masovni egzodus iz ove lijepe i tek vrlo potencijalno uspješne zemlje. Belišćanski Watergate, u kojem sudjeluju vozač ministra i potpredsjednik HDZ-a, pa HDZ-ov policijski informatičar, pa sam predsjednik i potpredsjednik stranke, najbolje govori o nesnošljivoj razini javne zagađenosti HDZ-om, strankom za koju nitko pristojan više ne bi trebao glasovati, makar trajno apstinirao od izbora.
A kad je riječ o Zdravku Mamiću, povodu ovog spektakularnog skandala, jednog od najgorih u neovisnoj Hrvatskoj – što je, pobogu, bilo tko očekivao od mračnog i agresivnog kriminalca, nego da pokuša falsificirati dokaze u svoju korist. Nesporna je činjenica da su svi akteri ovog nevjerojatnog skandala, od šofera do drżavnih dužnosnika, članovi ili povjerenici Hrvatske demokratske zajednice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je došlo do ove ozbiljne afere obavještajnog podzemlja i visoke politike? Tri su moguća scenarija
Prošli smo kroz sva potencijalna objašnjenja za megaskandal koji se razvio iz lažnih SMS-ova kojima je mahao Zdravko Mamić
HDZ već desetljećima legitimno vlada Hrvatskom, jer zaista jest pobjeđivao u velikoj većini izbornih procesa, ali HDZ već desetljećima ilegalno vlada Hrvatskom, jer protuzakonito koristi alate političke moći i javnog utjecaja, kako bi realizirao partikularne političke i interesne ciljeve, koji se mijenjaju iz razdoblja u razdoblje. Špijunske afere, poput belišćanskog Watergatea, tipičan su HDZ-ov rukopis unutarstranačkih borbi
Postoje tri jasna scenarija/objašnjenja za skandal s lažnim sms-ovima, koji je opravdano i zasluženo potresao Hrvatsku.
1. Plenković želi eliminirati Brkića, pa mu zato smješta
Prvi scenarij kaže da je predsjednik Vlade Andrej Plenković iskoristio policijsku istragu protiv bivšeg kibernetičkog policajca Franje Varge, da bi prokazao svog glavnog stranačkog oponenta Milijana Brkića kao velikog majstora svih protuvladinih zavjera, koje ovih dana dominiraju hrvatskim medijima. Prema tom scenariju, Plenković se osvetio Brkiću zbog organiziranja protuvladinog prosvjeda u Vukovaru, koji ima samo jedan cilj: što jači udar na predsjednika Vlade.
Pa je zato predsjednik Vlade optužio potpredsjednika Sabora i HDZ-a, da zlorabi digitalne vještine bivšeg policajca, kako bi postigao određene političke ciljeve. Kremljološki govoreći, ovdje je osobito važna Plenkovićeva jučerašnja izjava da je on, eto, pokušavao nazvati Brkića, ali da mu se Brkić, usred političke krize nastale uhićenjem hakera iz Baranje, nije želio ili mogao javiti. Poslije te izjave sasvim je jasno da je Brkić za Plenkovića mrtav čovjek, koliko god se oni u budućnosti budu fotografirali skupa (ili ne budu).
Mi, naravno, ne znamo ništa o tome je li Milijan Brkić zaista koristio kibernetičke usluge svog starog znanca, očito povezanog s Brkićevim kumom, koji je, eto, Vargu upozorio na policijsku istragu. Milijan Brkić u ovom je trenutku toliko duboko uvaljen u hrvatski Watergate, da mu više nitko ništa ne vjeruje.
2. Brkić je zaista kriv
Drugi je scenarij pozadine hrvatskog Watergatea jednako moguć kao i prvi. Po tom scenariju, Milijan Brkić zaista jest falsificirao sms poruke i drugu elektroničku korespondenciju, kako bi postigao određene političke ciljeve, prije svega u unutarnjim sukobima u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a u svemu tome je možda, ili vjerojatno, sudjelovao i Tomislav Karamarko, bivši šef svih tajnih službi, bivši predsjednik HDZ-a, i glavni Plenkovićev oponent na cijeloj hrvatskoj političkoj sceni.
Ovaj je scenarij vjerojatan, naprosto zato što pouzdano, činjenično znamo, da je Hrvatska demokratska zajednica, u svojih prvih deset godina vlasti, redovito zloupotrebljavala tajne službe, kako bi prisluškivala i pokušavala kompromitirati svoje političke protivnike: niz HDZ-ovih najgorih kadrova, od Smiljana Reljića do Ivića Pašalića, osobno su organizirali i nadzirali te operacije.
Zašto onda ne vjerovati da su se Milijan Brkić i Tomislav Karamarko upuštali u sličnu vrstu ilegalne obavještajne djelatnosti, koja danas može biti usmjerena protiv nekoga iz HDZ-a, a sutra protiv bilo kojeg protagonista hrvatske političke i javne scene.
3. Raspad sustava
Treći scenarij hrvatskog Watergatea polazi od gubitka kontrole u sustavu. Prema tom scenariju otpušteni policijski informatičar (Varga) skupa sa svojim kolegom, ražalovanim špijunom (Tolušićev vozač), pokušava dignuti novac raznim očajnicima, od Mamića do Todorića. U tom su scenariju, na kojem će HDZ idućih dana sigurno inzistirati, i Brkić i Karamarko tek kolateralne žrtve, jer su, eto, poznavali zlog Vargu i još zločestijeg šofera, koji je Vargi dojavio za istragu, a koji je, usput, Brkićev kum.
Čak i da je taj scenarij točan, on ne govori u korist Hrvatske demokratske zajednice. Naime, belišćanski je Watergate pokazao da je HDZ danas duboko koruptivna i pokvarena stranka, koja koristi sve moguće oblike zloporabe državne moći, za provedbu unutarnjih ili vanjskih političkih ciljeva. HDZ već desetljećima legitimno vlada Hrvatskom, jer zaista jest pobjeđivao u velikoj većini izbornih procesa, ali HDZ već desetljećima ilegalno vlada Hrvatskom, jer protuzakonito koristi alate političke moći i javnog utjecaja, kako bi realizirao partikularne političke i interesne ciljeve, koji se mijenjaju iz razdoblja u razdoblje. Špijunske afere, poput belišćanskog Watergatea, tipičan su HDZ-ov rukopis unutarstranačkih borbi.
Utoliko HDZ nije ništa drugo nego gadljiva i duboko neuspješna politička organizacija, koja je uostalom, najodgovornija za masovni egzodus iz ove lijepe i tek vrlo potencijalno uspješne zemlje. Belišćanski Watergate, u kojem sudjeluju vozač ministra i potpredsjednik HDZ-a, pa HDZ-ov policijski informatičar, pa sam predsjednik i potpredsjednik stranke, najbolje govori o nesnošljivoj razini javne zagađenosti HDZ-om, strankom za koju nitko pristojan više ne bi trebao glasovati, makar trajno apstinirao od izbora.
A kad je riječ o Zdravku Mamiću, povodu ovog spektakularnog skandala, jednog od najgorih u neovisnoj Hrvatskoj – što je, pobogu, bilo tko očekivao od mračnog i agresivnog kriminalca, nego da pokuša falsificirati dokaze u svoju korist. Nesporna je činjenica da su svi akteri ovog nevjerojatnog skandala, od šofera do drżavnih dužnosnika, članovi ili povjerenici Hrvatske demokratske zajednice.