Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Istanbulska pokazala Plenkoviću da možda nije posve pametno pokušavati glumiti Sanadera

Ispostavilo se da Plenković nije baš dobro procijenio odnos snaga u HDZ-u

Kad zadirete tako duboko u ona temeljna identitetska pitanja (a identitetska šifra HDZ-a već dugo glasi: hrvatski nacionalisti-katolici), vi naprosto morate provjeriti imate li dovoljno moći da vlastitim podržavateljima naredite da se ponašaju protiv svojih dubinskih uvjerenja. Ivo Sanader bio je uspostavio baš takvu moć, pa je zato mogao uhapsiti i izručiti Antu Gotovinu i uvjeriti Thompsona, bilo kakvim sredstvima, da se u izbornim razdobljima suzdrži do javnih nastupa. Andrej Plenković takvu moć očigledno ne posjeduje

Andrej Plenković prvo je konsolidirao Hrvatsku demokratsku zajednicu. Zatim je, zahvaljujući nizu lančanih pogrešaka SDP-a i lijevo liberalnih birača (birači, naime, vrlo često jesu krivi; birači su izabrali i Hitlera, a sada biraju Putina i Trumpa), izvrsno prošao na parlamentarnim izborima.

Neočekivana izborna pobjeda trebala je gospodinu Plenkoviću omogućiti dovoljno autoriteta da suvereno vlada Hrvatskom demokratskom zajednicom. Međutim, samo godinu i pol dana poslije izbornog trijumfa, Andrej Plenković suočio se s otvorenim neposluhom HDZ-ova biračkog tijela, ali, što je posve neobično, i HDZ-ovih niže rangiranih političara.

Istanbulska kao najveći HDZ-ov prijepor

I ovdje nije riječ o lokalno-interesnim Clochemerleima, kao u slučaju slavonskog obiteljskog nasilnika Tomaševića, koji već mjesecima javno ismijava vodstvo Hrvatske demokratske zajednice. Ovdje je riječ o ozbiljnim ideološkim pitanjima koja mogu označiti početak kraja Plenkovićeve karijere u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (mogu, ali ne moraju).

Iz naizgled iracionalnih razloga Istanbulska se konvencija pokazuje kao najveći HDZ-ov ideološki prijepor još od vremena Sanaderove odluke da uhapsi i izruči Antu Gotovinu. Ta je odluka, bez koje Hrvatska nikad ne bi ušla u Europsku uniju, i psihološki i ideološki pogodila golemi dio HDZ-ovih glasača, simpatizera, dužnosnika, visoko rangiranih političara i državnih službenika.

Pa ipak, dr. Sanader tu je odluku proveo bez ikakva ozbiljnog otpora: u Splitu su se, doduše, održale nekakve, dosta mlake demonstracije protiv Gotovinina hapšenja, na kojima se, međutim, nije zahtijevala Sanaderova odgovornost. Sanaderova se odgovornost nije tražila zato što je Sanader s lokalnim HDZ-om, braniteljskim udrugama i nadbiskupom Marinom Barišićem bio dogovorio format i poruke tog dogovornog prosvjeda.

Zašto je Sanader uspijevao nadzirati HDZ

Ivo Sanader mogao je, znači, nadzirati HDZ i njegove satelite u najneugodnijim mogućim trenucima za tu stranku, poput Gotovinina uhićenja, zato što Ivo Sanader zaista jest kontrolirao svaku bitnu poru političkih mehanizama Hrvatske demokratske zajednice.

Njegov je autoritet, temeljen na autoritarnom stranačkom i državnom vladanju, bio toliko velik da mu se nitko u samoj stranci, osim Vladimira Šeksa i Andrije Hebranga, nije usuđivao suprotstavljati. Autoritarno upravljanje strankom i državom bilo je preduvjet Sanaderovih bitnih reformi u HDZ-u, koje su olakšale ispunjavanje kriterija za ulazak Hrvatske u NATO i Europsku uniju.

Andrej Plenković kao HDZ-ov reformator

E sada, Andrej Plenković, čovjek čiji je svjetonazor puno liberalniji, da ne kažemo ljeviji od Sanaderova, u posljednjih se pola godine odlučio ponašati kao novi HDZ-ov reformator.

Plenković je odlučio pokušati pogurati liberalne segmente obrazovne reforme, izbjegao je kriminalizaciju crvene zvijezde, univerzalnog simbola pokreta za radnička i socijalna prava, zapravo de facto jest zabranio Za dom spremni, da bi, eto, sada još najavio i ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Istanbulska konvencija svojim je sadržajem prilično nesporan dokument. No, hrvatska katolička javnost, udružena s većim dijelom radikalnih nacionalista, kakvih je u Hrvatskoj uvijek previše, proglasila je Istanbulsku konvenciju smrtnim neprijateljem hrvatskog vjersko-nacionalnog identiteta.

Premijer nije dobro procijenio svjetonazor HDZ-a

To sve Plenkoviću ne bi trebalo stvarati osobite probleme, da je premijer dobro procijenio glavno političko – svjetonazorsko usmjerenje vlastite stranke. Ovako se gospodin Plenković, napokon, valjda definitivno uvjerio kako je HDZ sve dominantnije radikalno nacionalistička stranka, koju je nemoguće reformirati, jer bi pretvaranje HDZ-a u civiliziranu europsku konzervativnu stranku značilo promjenu HDZ-ova genetskog koda.

HDZ mora biti protiv Istanbulske konvencije jer je HDZ zapravo protiv ujedinjene Europe, protiv liberalnih vrijednosti na kojima počiva sve uzdrmaniji europski poredak i protiv nadmoći univerzalnih kriterija nad lokalnim sebičnostima.

HDZ-ovo biračko tijelo iskreno mrzi šefa stranke

HDZ je, nadasve, protiv duha tolerancije, empatije i ravnopravnosti, što ga promoviraju dokumenti kao što je Istanbulska konvencija. Stoga su se lokalni stranački dužnosnici, poput velikogoričkog Marka Matića, digli protiv stranačkog predsjednika, poručivši mu kako je Istanbulska konvencija protuprirodna.

Znatan broj HDZ-ovih birača to zaista misli, što je, uostalom, vidljivo na baš svim portalima, osobito onim desnim koji svojim čitateljima dopuštaju da komentiraju Plenkovićevu odluku o ratifikaciji Istanbulske konvencije.

HDZ-ovo biračko tijelo, u znatnom svom postotku, u ovom trenutku iskreno mrzi i prezire Andreja Plenkovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i HDZ-ove Vlade.

Pitanje je vremena kad će se HDZ okrenuti protiv Plenkovića

Najnevjerojatnije u svemu ovome jest Plenkovićeva loša procjena odnosa snaga. Kad zadirete tako duboko u ona temeljna identitetska pitanja (a identitetska šifra HDZ-a već dugo glasi: hrvatski nacionalisti-katolici), vi naprosto morate provjeriti imate li dovoljno moći da vlastitim podržavateljima naredite da se ponašaju protiv svojih dubinskih uvjerenja.

Ivo Sanader bio je uspostavio baš takvu moć, pa je zato mogao uhapsiti i izručiti Antu Gotovinu i uvjeriti Thompsona, bilo kakvim sredstvima, da se u izbornim razdobljima suzdrži do javnih nastupa. Andrej Plenković takvu moć očigledno ne posjeduje.

I zato je zaista pitanje vremena kad će se zli stranački Behemot početi okretati protiv svog šefa. Dovoljna je prva veća pukotina u obnašanju vlasti da se HDZ okrene protiv Plenkovića, kao što se prije manje od dvije godine okrenuo protiv Karamarka, u Plenkovićevu korist. Ako se to dogodi, moramo priznati da će nam biti jednako žao kao što nam je žao kad Dinamo smijeni trenera.