Osnovci najviše vremena za učenje utroše na gradivo iz povijesti, a nakon toga na biologiju, matematiku, kemiju i geografiju. Kemija im je najteži predmet, ali je, kao ni povijest, ne smatraju pretjerano korisnom. Najveću korist vide u učenju matematike i stranog jezika, a zanimaju ih tjelesna kultura i biologija. Hrvatski jezik uglavnom je niskog rejtinga, što ne čudi s obzirom da među djecom uronjenom u digitalni svijet svaki drugi čitanju ne posveti ni samo jednu minutu vremena u svom radnom danu.
Rezultati su to novog istraživanja tima Instituta za društvena istraživanja na čelu s Borisom Jokićem, provedeno među oko 2.000 učenika petih i osmih razreda osnovne škole. U istraživanju »Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja: priroda, odrednice i promjene (COBRAS)«, sudjelovao je i Filozofski fakultet u Zagrebu.
Potpuni poraz nacionalističke ideologije
Sve gore navedeno objavljeno je prije par dana u Novom listu i svjedoči o potpunom porazu nacionalističke ideologije upravo na polju obrazovanja koje ti isti krugovi toliko histerično odbijaju dubinski reformirati. Da bismo shvatili razmjere tog poraza, moramo se vratiti na sam početak devedesetih i na činjenicu da su se na najvećem udaru izmjene udžbeničkih sadržaja našli baš udžbenici iz povijesti i hrvatskog jezika.
Jednako tako, upravo su najveći prigovori abortiranoj kurikularnoj reformi upućeni također u vezi kurikuluma iz istih dvaju predmeta. Da većina onih koji u javnosti zastupaju nacionalističke narative doista vjeruje u njih, umjesto što ih oportunistički koristi za osobne karijerne i svake druge probitke, vijest o potpunom porazu osnovnoškolske nastave iz ova dva predmeta oglasila bi u desnoj javnosti alarm i usmjerila svu energiju na analizu i prevazilaženje tog fenomena.
Nacionalisti prisiljeni braniti aktualnu sliku obrazovanja
Kako to pak ovdje nije slučaj, a posebno s obzirom na aktualni trenutak u kojem se tako tvrdoglavo odbija mijenjati sadržaj i pristup nastavi povijesti i hrvatskog, nacionalisti se nalaze u situaciji koja može dugo zabavljati javnost. Prisiljeni su braniti aktualnu sliku obrazovanja u kojoj im temeljne ideološke poluge za oblikovanje novih naraštaja, ne samo da ne polučuju efektivne rezultate, nego postižu upravo suprotan efekt. Sve ovo ne znači da u toj javnosti postoji dovoljno kapaciteta da ova dva predmeta naprave zanimljivim osnovnoškolcima, a da ujedno budu dovoljno edukativna.
I to ponajprije iz razloga što takav pristup ima ugrađenu sistemsku grešku. Ne može, naime, djeci biti zanimljivo i poticajno ništa što ih uči gotovim istinama, ucijepljuje im devetnaestostoljetnu ideologiju, drži ih za objekte, a ne za kritičke subjekte i ne nudi multiperspektivnost i opozitne poglede na brojne povijesne kontroverze, ali im ni ne nudi više suvremene književnosti bliže njihovom vremenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sulude rasprave o tome tko bi trebao ući u lektiru
Razmjeri tog autističnog odbijanja da školstvo doista počne živjeti u današnjem vremenu i prestane biti alat za obrazovanje nekritičkih podanika možda su najbolje vidljivi u nedavnim raspravama o tome tko bi trebao ući u obaveznu ili čak izbornu nastavu iz književnosti. Tako se posve ozbiljno raspravljalo treba li jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Branimir Štulić ući u nastavu iz književnosti i je li primjereno da se prizna neupitna činjenica da je Dubravka Ugrešić jedno od najvećih imena suvremene književnosti.
Najprevođenijoj našoj knjizi uopće, a riječ je o Matvejevićevom ‘Mediteranskom brevijaru’ uopće nije namijenjeno ništa u toj nastavi, ali smo zato godinama kao bitnog pjesnika učili generala Tolja. Izlišno je i spominjati kako Ivančićev Robi K. kao autentično genijalan književni fenomen nema u toj nastavi nikakve šanse.
Kako je ovakva vrsta samodostatnosti i nacionalističkog praktički neodrživa u modernom svijetu sveprisutne dostupnosti informacija, učenici i nove generacije mogu reagirati na ovakav tip školstva samo na dva načina. Jedan, a taj je očito i na svu sreću sve manje prisutan, jeste da i dalje nekritički usvajaju to što im se nudi, a drugi je da se iz takve nastave i čitavog tog nacionalističkog svijeta naprosto isključe. Prvo u školi, a potom i u realnom životu, čemu upravo svjedočimo putem izvještaja o desetinama tisuća emigranata iz zemlje posljednjih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Jokićevo istraživanje pokazalo da je nacionalistička ideologija u obrazovanju posve poražena
Markovina piše o istraživanju koje je pokazalo da klince hrvatski i povijest uopće ne zanimaju
Nacionalisti se nalaze u situaciji koja može dugo zabavljati javnost. Prisiljeni su braniti aktualnu sliku obrazovanja u kojoj im temeljne ideološke poluge za oblikovanje novih naraštaja, ne samo da ne polučuju efektivne rezultate, nego postižu upravo suprotan efekt
Osnovci najviše vremena za učenje utroše na gradivo iz povijesti, a nakon toga na biologiju, matematiku, kemiju i geografiju. Kemija im je najteži predmet, ali je, kao ni povijest, ne smatraju pretjerano korisnom. Najveću korist vide u učenju matematike i stranog jezika, a zanimaju ih tjelesna kultura i biologija. Hrvatski jezik uglavnom je niskog rejtinga, što ne čudi s obzirom da među djecom uronjenom u digitalni svijet svaki drugi čitanju ne posveti ni samo jednu minutu vremena u svom radnom danu.
Rezultati su to novog istraživanja tima Instituta za društvena istraživanja na čelu s Borisom Jokićem, provedeno među oko 2.000 učenika petih i osmih razreda osnovne škole. U istraživanju »Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja: priroda, odrednice i promjene (COBRAS)«, sudjelovao je i Filozofski fakultet u Zagrebu.
Potpuni poraz nacionalističke ideologije
Sve gore navedeno objavljeno je prije par dana u Novom listu i svjedoči o potpunom porazu nacionalističke ideologije upravo na polju obrazovanja koje ti isti krugovi toliko histerično odbijaju dubinski reformirati. Da bismo shvatili razmjere tog poraza, moramo se vratiti na sam početak devedesetih i na činjenicu da su se na najvećem udaru izmjene udžbeničkih sadržaja našli baš udžbenici iz povijesti i hrvatskog jezika.
Jednako tako, upravo su najveći prigovori abortiranoj kurikularnoj reformi upućeni također u vezi kurikuluma iz istih dvaju predmeta. Da većina onih koji u javnosti zastupaju nacionalističke narative doista vjeruje u njih, umjesto što ih oportunistički koristi za osobne karijerne i svake druge probitke, vijest o potpunom porazu osnovnoškolske nastave iz ova dva predmeta oglasila bi u desnoj javnosti alarm i usmjerila svu energiju na analizu i prevazilaženje tog fenomena.
Nacionalisti prisiljeni braniti aktualnu sliku obrazovanja
Kako to pak ovdje nije slučaj, a posebno s obzirom na aktualni trenutak u kojem se tako tvrdoglavo odbija mijenjati sadržaj i pristup nastavi povijesti i hrvatskog, nacionalisti se nalaze u situaciji koja može dugo zabavljati javnost. Prisiljeni su braniti aktualnu sliku obrazovanja u kojoj im temeljne ideološke poluge za oblikovanje novih naraštaja, ne samo da ne polučuju efektivne rezultate, nego postižu upravo suprotan efekt. Sve ovo ne znači da u toj javnosti postoji dovoljno kapaciteta da ova dva predmeta naprave zanimljivim osnovnoškolcima, a da ujedno budu dovoljno edukativna.
I to ponajprije iz razloga što takav pristup ima ugrađenu sistemsku grešku. Ne može, naime, djeci biti zanimljivo i poticajno ništa što ih uči gotovim istinama, ucijepljuje im devetnaestostoljetnu ideologiju, drži ih za objekte, a ne za kritičke subjekte i ne nudi multiperspektivnost i opozitne poglede na brojne povijesne kontroverze, ali im ni ne nudi više suvremene književnosti bliže njihovom vremenu.
Sulude rasprave o tome tko bi trebao ući u lektiru
Razmjeri tog autističnog odbijanja da školstvo doista počne živjeti u današnjem vremenu i prestane biti alat za obrazovanje nekritičkih podanika možda su najbolje vidljivi u nedavnim raspravama o tome tko bi trebao ući u obaveznu ili čak izbornu nastavu iz književnosti. Tako se posve ozbiljno raspravljalo treba li jedan od najvećih hrvatskih pjesnika Branimir Štulić ući u nastavu iz književnosti i je li primjereno da se prizna neupitna činjenica da je Dubravka Ugrešić jedno od najvećih imena suvremene književnosti.
Najprevođenijoj našoj knjizi uopće, a riječ je o Matvejevićevom ‘Mediteranskom brevijaru’ uopće nije namijenjeno ništa u toj nastavi, ali smo zato godinama kao bitnog pjesnika učili generala Tolja. Izlišno je i spominjati kako Ivančićev Robi K. kao autentično genijalan književni fenomen nema u toj nastavi nikakve šanse.
Kako je ovakva vrsta samodostatnosti i nacionalističkog praktički neodrživa u modernom svijetu sveprisutne dostupnosti informacija, učenici i nove generacije mogu reagirati na ovakav tip školstva samo na dva načina. Jedan, a taj je očito i na svu sreću sve manje prisutan, jeste da i dalje nekritički usvajaju to što im se nudi, a drugi je da se iz takve nastave i čitavog tog nacionalističkog svijeta naprosto isključe. Prvo u školi, a potom i u realnom životu, čemu upravo svjedočimo putem izvještaja o desetinama tisuća emigranata iz zemlje posljednjih godina.