Kako sam ja tada imala 42, a suprug 47 godina rekli smo da nemamo više što čekati. Bili smo svjesni da s većom djecom treba duži period prilagodbe nego kad dobiješ kikića od recimo dvije, tri godine. Razmišljali smo i kako je za naše godine primjerenija ova dob. Da smo imali biološku djecu, dobili bismo ih baš nekako u vrijeme kada su se i oni rodili. Suprug i ja smo se vjenčali 2007., a Nina je rođena 2008. tako da se i to simbolički poklopilo.

U početku smo se mrvicu dvoumili, ali smo ih ipak odlučili posvojiti

Zanimljivo je da smo Ninu i Marka pronašli preko registra na stranicama Ministarstva za demografiju obitelj mlade i socijalnu politiku. Nakon što smo ispunili sve uvjete za potencijalne posvojitelje od svojeg socijalnog radnika tražili smo lozinku za taj registar. Tamo su svi profili anonimni i Centri za socijalnu skrb u njega uglavnom upisuju djecu koja su teže posvojiva. To je kategorija starije djece, te djece koja imaju zdravstvene probleme ili su romske nacionalnosti.

Nina i Marko bili su otpočetka zajedno na smještaju kod jedne obitelji u Varaždinu jer ih socijalni radnici nisu željeli odvajati. Za Marka mi je bilo rečeno da ima epilepsiju i da se sumnja na još jednu genetsku bolest ali da je još prerano za dijagnozu. Razgovarala sam s mužem i on nije bio siguran. Sve mu se to činilo previše komplicirano, ali mene je nešto kopkalo i ipak sam se javila u centar. Tamo su mi rekli da mi mogu poslati njegovu povijest bolesti anonimno, pa da mogu tražiti drugo mišljenje. Pristala sam i konzultirali smo se s nekoliko liječnika. Neki od njih su na temelju nalaza rekli da se ne bismo u to trebali upuštali, a neki da ta dijagnoza baš i ne stoji.

Odlučili smo se na sastanak s Markovom i Nininom socijalnom radnicom da vidimo kakav je njihov status, background i priča općenito. Ispalo je da se radilo o klasičnom zanemarivanju, pa su djeca oduzeta roditeljima, te su još kao mala dobila udomitelje. Nakon razgovora sa socijalnom radnicom odlučili smo ih upoznati, a prvi put smo ih vidjeli u veljači 2017. godine.

Prvi susret je prošao glatko

Došli smo u kuću njihovih udomitelja. Ponijeli smo bojanke i bojice da nam razgovor bude opušteniji. Sjećam se kako se Marko jedno vrijeme skrivao iza zavjese jer mu je bilo neugodno, a Nina je bila nešto otvorenija. Odmah nam je počela pričati o sebi. Pitate me jesam li imala klik s njima u početku? Nisam ga imala i mislim da je to potpuno uobičajeno. Možda se nekome dogodi taj klik od prve, ali svakome treba prilagodba i upoznavanje. Prijateljica mi je pričala da je i njoj, kada se vratila iz rodilišta s bebom, trebalo vrijeme prilagodbe. Ta njezina beba činila joj se kao maleni stranac. Zamislite kako je tek s velikom djecom koja nisu baš previše poslušna i koju još ne poznajete dobro.

No, mogu reći da je taj prvi susret prošao OK. Nakon toga smo se odlučili da idemo u posvojenje. I tako smo se idućih četiri i pol mjeseca, točnije do kraja školske godine vikendima družili s njima i gradili odnos. Bio je to jedan intenzivan period, svaki vikend vozili smo u Varaždin, nekada tamo i prespavali kako bismo što više vremena proveli zajedno prije njihovog preseljenja u Zagreb.

Nina je dobila vodene kozice i to nam je pomoglo kod zbližavanja

Njihova udomiteljska obitelj u kojoj su proveli gotovo sedam godina bila je OK. Bili su to mlađi ljudi sa svojom djecom, a uz Ninu i Marka imali su još jedno udomljeno dijete. Djeci nije bilo lagano to odvajanje jer su navikli na njih, ali udomitelji su bili na našoj strani, poticali su ih i objašnjavali im da će posvajanje biti dobro za njih. Nina se svoje biološke obitelji malo sjeća, ali kao i mi ne zna praktički ništa o njima. Marko ih se uopće ne sjeća.

Prvi put su kod nas došli za proljetne praznike na tjedan dana. Svi smo bili jako uzbuđeni i imali smo gomilu planova i ideja što ćemo raditi, ali Nina je već drugi dan dobila vodene kozice. Nismo se uspaničili jer smo odmah znali o čemu se radi. U apoteci smo dobili sve što nam je potrebno i čak mogu reći da je to možda na kraju ispalo zgodno jer smo se uspjeli s njom bolje povezati, a i ona je vidjela da je sigurna u našim rukama. Muž i Marko su ipak uspjeli neko vrijeme provesti izvan kuće, a ostatak praznika smo doma gledali filmove, pekli kokice i igrali društvene igre.

Početak je bio zbunjujuć i težak, ali je na kraju sve ispalo super

Kada su se prije dvije i pol godine, krajem lipnja, potpuno doselili kod nas, bio mi je to pomalo neobičan osjećaj. Pogotovo to prvo jutro. Ustaneš iz kreveta, slažeš doručak, planiraš što ćete raditi. Odjednom je naše kućanstvo povećano za dvoje ljudi. Tu su nove situacije i u počecima ne znaš točno što bi trebao. Suprug i ja smo deset godina živjeli sami i nismo imali previše dodira s djecom. Nismo išli u igraonice, na igrališta. Tako da dođeš u situaciju da ne znaš što treba ponijeti u park. O takvim stvarima prije ne razmišljaš.

Osjećala sam da nemam pojma ni o čemu jer kad rodiš i imaš dijete od prvog dana to nekako ide spontano jedno za drugim, a ovako se odjednom pojave dvoje nepoznatih klinaca koje si viđao vikendom zadnja četiri mjeseca i sada su oni tvoji. Nije jednostavno. Malo bude zbunjujuće, a uz sve, ja sam bila i prestrašena. Suprug je malo bolje to hendlao, brže je uzimao stvari zdravo za gotovo.

No, super je ispalo što smo nekoliko tjedana nakon što su se doselili otišli kod neuropedijatra i ispostavilo se da je Marko sasvim zdravo dijete. Skinute su mu sve dijagnoze, a velika je sreća posvojiti tako zdravu djecu. I žao mi je da su zbog liječničke pogreške skoro sedam godina bili u sustavu.

Prva dozivanja tate bila su pomalo komična

Vrlo brzo su nas počeli oslovljavati s mama i tata. Mislila sam da će za to trebati duže vrijeme jer su već veća djeca. Marko je počeo prvi. U sedmom mjesecu, dakle ni mjesec dana otkako su se doselili kod nas, otišli smo na more. On je stalno vikao ‘tata, tata’ jer je jedva dočekao da može nekoga tako zvati. Sjećam se da smo bili na plaži i Marko je vikao ‘tata, tata, tata!’, a mi uopće nismo reagirali. I onda sam u jednom trenutku to skužila, trknula sam muža i rekla mu ‘Pa mali te zove..’. Bilo je smiješno jer se nismo još navikli odazivati na mama i tata.

Isto tako, vrlo brzo nakon što su doselili kod nas, bila sam s njima na Bundeku i Marko je radio nekakav nered na igralištu. I dođe mi jedna mama sva ljuta i pita me “Je li onaj mali u plavoj majici Vaš?” . I sjećam se da sam se u prvi čas zbunila, pa pomislila: ‘Je, moj je.. Tri i pol dana je moj..’. Jednostavno treba vremena da se snađeš i privikneš na činjenicu da sada imaš dijete. Ja se često zezam s njima da su oni moji blizanci jer sam ih dobila isti dan.

S druge strane kako je Nina malo starija njoj je bilo malo teže zvati nas mamom i tatom. To je u početku ipak jedna umjetna situacija, ali poslije prirodno dođe. Nije ni nama to bilo normalno. Nije to kao kad se zaljubiš. Ovdje moraš otpočetka stalno raditi na odnosu. To su klinci sa svojim navikama i stvarima koje ti se nužno ne sviđaju, pa se brineš hoćeš li to moći prihvatiti, hoćeš li neke stvari moći promijeniti. Pa ti prolazi glavom koliko je važna genetika, koliko nije važna. Kažu da prilagodba traje oko tri godine jer toliko treba da se stvarno suživite i postanete bliski. I to ide stalno prema bolje, ali put je težak.

Možda nam je prva jesen bila najteža

Ne mogu odrediti koji je period bio najteži. Kada su klinci doselili, vrlo brzo smo otišli na more i tamo smo zajedno provodili 24 sata dnevno. I tako je bilo cijelo ljetno ferije jer je to bila preporuka psihologa. Ja sam bila na posvojiteljskom dopustu koji je trajao godinu dana, a suprugu su iz firme izašli u susret, pa je dobio nešto duži godišnji. Jedan dio ljetovanja proveli smo kod baka i djedova, a u međuvremenu smo otišli i u kamp da budemo sami nas četvero.

Nakon toga je počela škola i krenuo je život. I možda je čak ta jesen bila najteža. Uz sve te promjene, suprug i ja smo bili non stop bolesni. I to je normalno je mi nismo navikli na te sojeve virusa i bakterija koje su klinci nosili iz vrtića i škole. I tako smo cijelo vrijeme, naizmjenično bili bolesni tu prvu godinu. Bilo je komično kako njima nije ništa, a mi konstantno na pola koplja. Znači, psihički ti je teško i onda te još bolest napadne, ali danas to gledamo kroz smijeh.

Potrebna vam je i podrška okoline

I voljela bih naglasiti da je jako bitno imati podršku obitelji i okoline. Čula sam za situacije u kojima roditelji ne podržavaju svoje sinove ili kćeri da posvoje djecu. Ljudi imaju razne predrasude o toj djeci, o njihovim biološkim roditeljima. I nepružanje podrške dok ti je teško i dok prolaziš kroz proces prilagodbe zna mnogo više otežati situaciju, ako okolina nije podržavajuća. Mi smo, srećom, tu podršku imali.

Život ti se promijeni naglavačke i ne znam što bismo da nismo imali tu podršku obitelji i prijatelja. Ja sam išla i na terapiju kod psihologa i to mi je mnogo pomoglo. Trebaš provjeriti s nekim jesi li normalan jer, recimo, što sam ja očekivala od sebe? Da će me odmah preplaviti majčinski osjećaji. A ja sam bila sva jadna, zabrinuta, umorna i naprosto slomljena. Puno mi je pomogla i udruga Adopta, tamo sam išla na grupe podrške roditelja posvojene djece. Naša voditeljica grupe podrške slikovito je opisala kroz što prolazimo. To je kao da si uključen u maraton, ali si spreman samo za trku na sto metara. I onda više nemaš vode, hrane, umoran si, u japankama si i sve je manje navijača oko tebe. To je jako dobra usporedba.

Moj je savjet da se što više izložite djeci

Čovjek si u svojem idealnom svijetu zamisli kako će sve to ići glatko. Misliš si što ćeš sve raditi s njima, što ćeš ih učiti, kako ćete se družiti, ali nije to baš tako. I na kraju si više umoran, iscrpljen i ne vidiš odmah rezultate. I zato bih svima koji se spremaju usvojiti dijete preporučila da se što više izlože djeci. Mi nismo u užoj obitelji imali nećake, da bismo mogli vidjeti pobliže kako to izgleda. Imamo prijatelje koji imaju djecu, ali oni su ih hendlali kad je bilo nekakvo druženje i nisam ja imala ništa s tim. Tako da nismo imali iskustva s djecom i to nam je dosta otežalo tu situaciju na početku.

Često sam znala pričati s prijateljicama o klincima i one su stalno govorile ‘Aha, ma to ti je normalno’!, a meni kao novoj u tome ništa nije bilo normalno. Treba se priviknuti i jer su oni došli s drugim navikama iz druge sredine. I njima je bilo jako teško, pogotovo Nini koja je i školu morala mijenjati. Dobra stvar za Marka bila je što je bio predškolac, pa smo tražili odgodu u školi za još godinu dana i upisali smo ga u vrtić da se socijalizira. Nini je trebalo neko vrijeme, ali i ona se opustila i do danas se super snašla.

U početku su im jako nedostajali udomitelji, ali danas za njih rijetko pitaju. Spominju ih kroz priče iz svoje prošlosti. Mi razgovaramo s njima o svemu i otvoreni smo. Svi smo dobro s načinom na koji je naša obitelj nastala. I o tome s njima komuniciramo i mislim da je to najzdravije. Pričamo o našem životu, o njihovom životu prije, o tome kako smo se mi našli i kako je nastala naša obitelj. Imamo i dvije mačke i psa. Prvo su došle mačke, iz udruge Prava šapa, pa smo usvojili djecu i te godine na ljetovanju smo pronašli i Pinu, štene sa slomljenom šapom. Tako da smo i nju doveli kući.

Svjesni smo da ne možemo voditi stotinu bitaka odjednom

Klinci su super, živahni su, oboje su sportski tipovi. Treniraju nogomet rukomet, ples, hip hop, sve što se u školi nudi. Dosta su otvoreni, vole se družiti i to je recimo clash s mojom osobnosti jer sam ja oduvijek bila mirniji tip, više zainteresirana za umjetnost, slikanje, čitanje i crtanje. Tako da imamo drugačije afinitete i sklonosti. Sjećam se kako sam prije nego što su došli razmišljala što ću sve s njima podijeliti, što ću ih naučiti, a na kraju nemaju interes za to uopće, nego za neke desete stvari. I onda se prilagodimo, mi naučimo nešto novo i širimo svoje horizonte.

Volimo zajedno ići na planinarenje, igrati društvene igre i to one najjednostavnije poput Una i Čovječe ne ljuti se. I to super funkcionira jer je jednostavno, brzo provedivo, smijete se, družite i učite ih gubiti. Također ih učimo i radnim navikama i trudimo se biti dosljedni, da kad dođu doma da se uvijek operu ruke, da se presvuku. Jasno nam je da ne možemo voditi stotinu bitki u isto vrijeme, ali se fokusiramo na one koji su nam prioritet.

Najzadovoljniji si kad vidiš da napreduju

Nina je već lagano ušla u pubertet i malo je to sad komplicirano jer mi moramo graditi naš odnos, moramo paziti na nju, na njezinu sigurnost, a ona sve više širi granice. Čovjek mora biti pametan i mudar, te znati koliko pustiti, koliko stisnuti, te naći nekakvu mjeru u kojoj se odnos ne ugrožava, a da obaveze i škola funkcioniraju. Još uvijek je pokušavamo osvijestiti koliko je škola bitna i da bi bilo glupo da se ne školuje s obzirom na svoje sposobnosti, a sada i mogućnosti. Radimo na radnim navikama, dobra je učenica, iako smo dosta angažirani oko toga.

Marko je već drugi razred i u školi mu ide super. Otpočetka smo ga učili radnim navikama i prilično je u tome već samostalan. I zapravo, najsretniji i najzadovoljniji si kad vidiš da napreduju. Kad vidiš da su nešto novo naučili. Da su naučili voziti bicikl, rolati, plivati i skijati. Ništa od toga nisu znali i gušt vam je gledati kako uče. Veliko veselje je gledati ih kako savladavaju nove vještine.