Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je korupcija postala glavno načelo političkog života u Hrvatskoj, na skoro svim razinama

Korupcija u Hrvatskoj uvijek je, naravno, postojala. No nikad, čak ni u kasnim devedesetima, nije bila toliko raširena kao danas

28.09.2018., Zagreb - U povodu Dana policije i blagdana svetoga Mihovila u KD Vatroslav Lisinski odrzana svecana akademija. Milan Bandic 

Photo: Igor Soban/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Budući da su država i društvo najdublje korumpirani te da je korupciju institucionalizirala i de facto legalizirala sama Vlada, kupovanjem parlamentarnih zastupnika; budući da je Hrvatska, po funkcioniranju državnog i društvenog života zapravo i nažalost postala Srbija, prirodno se postavlja pitanje o mogućnostima izlaska iz sadašnje situacije. Te se mogućnosti, bojimo se, nigdje ne naziru. Stoga ne bi bilo neobično da se u Hrvatskoj razvije sindrom Vučić (ili sindrom Putin): riječ je o situaciji u kojoj vladajuća garnitura neprekidno pobjeđuje na izborima, kako god da se ponašala u unutarnjem političkom životu, jer je uspjela uništiti sve opasnije političke protivnike. A sindrom Vučić zaista je nešto najgore što nam se može dogoditi

Prije otprilike pet godina u jednom kafiću na Kvaternikovu trgu prišla mi je vrlo pristojna, pažljivo sređena djevojka, rekavši da bi željela razgovarati o tekstu koji sam nedavno bio objavio. U tekstu se, naime, tek en passant spominjao njen otac, kao jedan od vrlo sporednih potencijalnih aktera velike korupcijsko političke afere, koja je baš u to vrijeme tresla Zagreb i Hrvatsku. Djevojka je ustvrdila kako je njen otac u svemu tome tisuću posto nevin, pa me pitala bih li s njime htio razgovarati. Naravno da sam pristao, te sam se par tjedana kasnije u istom kafiću susreo s tim gospodinom.

Čovjek mi je sat vremena detaljno objašnjavao kako nije učinio ništa pogrešno, i kako ne bi želio da se njegovo ime kompromitira u javnosti. Govorio mi je tko je sve i što, od glavnih protagonista te afere, tražio od njega, te kako je on, eto, odbijao sve te nemoralne zahtjeve, i da je ,usprkos pritiscima, svoj posao, vještački, obavljao lege artis. Predložio sam mu da sve to javno kaže u novinama, uz odgovarajuću proceduru provjere činjenica. Rekao je da hoće, dapače, pa se nikad više nije javio.

Dvije godine kasnije u medijima sam pročitao njegovo detaljno priznanje Uskoku, o tome da zaista jest bio kriv u tom velikom skandalu, jer je po naredbi glavnih aktera skandala krivo procjenjivao vrijednosti pojedinih građevinskih zemljišta. Ovaj primjer vrlo zorno govori da je korupcija svugdje oko nas: od vještaka iz ugledne građanske obitelji, čija djeca, normalno vjeruju ocu, pa pokušavaju zaštiti njegov renome, preko sudova koji donose očigledno skandalozne odluke ili, naprosto, namjerno zavlače pojedine procese, preko raznih tijela lokalne vlasti, do glavnih državnih, Sabora, Vlade, i Ureda predsjednice Republike.

Ilustracija premreženosti Hrvatske korupcijom

Korupcija u Hrvatskoj uvijek je, naravno, postojala kao i svugdje drugdje. No nikad, čak ni u kasnim devedesetim, kad je ovo društvo bilo prilično opasno, nasilno i neugodno, nije bila toliko raširena kao danas. Naime, u kasnim devedesetima, Hrvatska je imala relativno respektabilnu opoziciju, koja je uglavnom bila isključena iz koruptivnih procesa: o političkim uvjerenjima i potezima Ivice Račana i Dražena Budiše mogli ste misliti ovo ili ono, ali je neprijeporna činjenica da čak ni ondašnji, fizički moćni HDZ sa svim svojim represivnim sigurnosnim aparatom nije mogao kupiti njihove glasove.

Danas je, pak, stanje takvo kakvo jest. Nedavni događaji u zagrebačkoj skupštini samo su malo jača ilustracija premreženosti Hrvatske korupcijom. I tu zapravo nisu bitna ona tri sirotana koji su uz nevjerojatno priglupa obrazloženja promijenili prethodne odluke pa glasovali za Bandića. Bitan je sustav, koji, ponovimo, prvi put u 28 godina neovisne Hrvatske funkcionira isključivo na načelu političke korupcije.

Korupcija kao sustav vladanja postala je posve normalna

Plenkovićeva je Vlada, dakle, prije godinu i pol preživjela isključivo zato što je kupila saborski glas preplašenog Tomislava Sauche, bivšeg tvrdog esdepeovca, kojem prijeti ozbiljan sudski proces. Zatim je Milan Bandić kupio desetak saborskih zastupnika, uglavnom iz SDP-a na čelu s Milankom Opačić, koja je, eto, prije par dana u Saboru glasovala za zakon koji je prije četiri godine u istom tom Saboru sama rušila. Pa sada Bandić sa svojim klubom osigurava Plenkoviću većinu, da bi HDZ , zauzvrat, osiguravao Bandićevu vladavinu u Zagrebu, i k tome, kroz Vladine odluke, još povremeno u gradski proračun uplaćivao ogromne svote novca.

Korupcija kao sustav vladanja postala je toliko normalna i svakodnevna, da se više nitko ne čudi što je bivši zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta, protiv kojeg se vodi dosta važan sudski postupak, ponovo napredovao u HDZ-ovoj hijerarhiji. Kao što se nitko ne čudi da je Branimir Glavaš, čovjek svojedobno osuđen za grozne ratne zločine, postao jedan od jačih podržavatelja ove Vlade, i da Vlada Glavaševu potporu prihvaća. O korupciji u Uredu predsjednice dovoljno govori činjenica da je jedan do njenih sponzora i bivši prijatelj osuđen na šest i pol godina zatvora, pa je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu, otkud ga se ne može izručiti, jer je, eto, gospodin Mamić ponosni državljanin te kvazidržave.

Ovdje nije naodmet spomenuti kako se Zdravko Mamić družio i s Tomislavom Karamarkom, u vrijeme dok je Karamarko bio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Sustav sveobuhvatne vidljive korupcije obuhvatio je i Katoličku Crkvu, i to najmanje jedanaest godina, kad je Ivo Sanader, tadašnji premijer, Crkvi darovao sedamdesetak milijuna kuna baš uoči parlamentarnih izbora 2007. godine, na kojima je Crkva, naravno, prilično žestoko navijala za HDZ. U ovom tekstu namjerno ne spominjemo moguće koruptivne elemente u slučaju Agrokora i grupe Borg, jer njih briljantno analizira Goranko Fižulić, u seriji članaka na Telegramu, koji bi morali prerasti u knjigu.

Sindrom Vučić je nešto najgore što nam se može dogoditi

E sada, budući da su država i društvo najdublje korumpirani te da je korupciju institucionalizirala i de facto legalizirala sama Vlada, kupovanjem parlamentarnih zastupnika; budući da je Hrvatska, po funkcioniranju državnog i društvenog života zapravo i nažalost postala Srbija, prirodno se postavlja pitanje o mogućnostima izlaska iz sadašnje situacije. Te se mogućnosti, bojimo se, nigdje ne naziru.

Hrvatska, opće je poznato, nema nikakvu formalnu političku opoziciju, jer je SDP nestao sa scene. Prosvjedna oporba, Živi zid, po političkim uvjerenjima zapravo zastupa pozicije krajnje desnog nacionalističkog populizma. Bilo kakav veći utjecaj Živog zida na hrvatsku državnu politiku bio bi poguban, jer bi ovu korumpiranu zemlju još učinio profašistodnom. Male stranke, poput Glasa, vjerojatno će ostati potpuno irelevantne, jer nemaju snage za razvoj stranačke infrastrukture (ili,barem, zasad, ne pokazuju sposobnost da razviju stranačku infrastrukturu). Što sve znači da se nezadovoljstvo građana – a ankete pokazuju da građani jesu masovno nezadovoljni – zasad nema gdje kanalizirati.

Stoga ne bi bilo neobično da se u Hrvatskoj razvije sindrom Vučić (ili sindrom Putin): riječ je o situaciji u kojoj vladajuća garnitura neprekidno pobjeđuje na izborima, kako god da se ponašala u unutarnjem političkom životu, jer je uspjela uništiti sve opasnije političke protivnike. A sindrom Vučić zaista je nešto najgore što nam se može dogoditi.