U skladu s takvim trendom realno je očekivati da se nakon relativnog izbornog neuspjeha 2017. godine dogodi potpuni neuspjeh 2021. godine. Kao zaštitni znak CDU od 2000. godine, a cijele Njemačke od 2005., i dosadašnji jamac izbornih uspjeha Merkel je očito postala simbol recentnih neuspjeha. U svjetlu takvih činjenica njezina najava da će ovaj kancelarski mandat odraditi do kraja i da se ubuduće više neće kandidirati može biti shvaćena kao molba da joj se dopusti da i dalje bude kancelarka. Dok je dosad ona odlučivala o drugima, sada drugi odlučuju o njoj.
Merkel može ponuditi samo status quo
Odustajanje od kandidature za predsjednicu stranke možemo smatrati odgovornim potezom kancelarke koja je time odlučila otvoriti put novim ljudima i pružiti im šansu da promijene negativne trendove i stranku ponovo izvedu na put uspjeha. No, taj potez može se shvatiti i kao izraz njezine nespremnosti da se suoči s rizikom da u srazu s nekim od sve brojnijih kritičara i protivnika izgubi unutarstranačke izbore. U tom slučaju njezin ostanak na mjestu kancelarke bio bi isključen. Njezina najava da bi mogla kancelarski posao odraditi do kraja zasnovana je na očekivanju da će njoj lojalna kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer postati predsjednica CDU i da, suprotno dosadašnjem stajalištu Merkel da kancelarsku dužnost mora obavljati predsjednica stranke, neće inzistirati da bude i šefica izvršne vlasti.
Promjena kancelarke, naravno, podrazumijevala bi sastavljanje nove vlade i nove koalicijske pregovore. Eventualni neuspjeh te operacije značio bi raspisivanje prijevremenih izbora. Očekivanje da nova stranačka predsjednica neće zatražiti da ujedno bude i kancelarka temelji se na paničnom strahu od mogućih katastrofalnih rezultata prijevremenih izbora i za kršćanske demokrate i za socijaldemokrate koji čine sadašnju vladajuću koaliciju. No, nije jasno kako bi stranke sadašnje velike vladine koalicije ubuduće mogle jačati podržavajući vladu kojoj predsjeda Merkel kao već potvrđena personifikacija onoga što treba promijeniti. Merkel može ponuditi samo status quo, a političke prilike u Njemačkoj, u Europi i u svijetu traže lidere koji se mogu snaći u uvjetima krajnje nestabilnosti i neprestanih turbulencija.
Priznati greške i poticati raspravu o rješenjima
Kao nesumnjivo najmoćnija političarka u EU, Merkel je predstavljala svojevrsno jamstvo stabilnosti i prepreku prodoru ekstremizma u javni politički prostor. No, rastu desnog populizma ne može se učinkovito suprotstaviti samo pozivanjem na postojeće zakone, ustavna rješenja i europske norme. Deklaracija Europskog parlamenta o zabrani neofašističkih i neonacističkih skupina ostat će samo dokument o stajalištima većine zastupnika sadašnjega saziva ako ne bude popraćena opsežnom kampanjom i otvorenom raspravom na terenu o svemu što građane EU, pa i one trenutno sklone desnom ekstremizmu, čini nezadovoljnima i zabrinutima.
Potrebno je provoditi političke i prosvjetiteljske akcije objašnjavanja što se, kako i zašto može promijeniti te što se i zašto ne bi trebalo mijenjati. Umjesto da se postojeća pravila političke korektnosti koriste kao kriterij kojim se unaprijed odbacuje mogućnost rasprave o onome što muči euroskeptike, ksenofobe i nacionaliste, potrebno je nepristrano utvrditi što je uzrok tih problema i, priznajući učinjene greške, poticati raspravu o mogućim rješenjima. Ako je desni populizam, između ostalog, znak nezadovoljstva zbog nedovoljnog utjecaja građana na politiku, onda je pravi odgovor rješavanje evidentno postojećeg demokratskog deficita u EU. To se može postići ponajprije širokom kampanjom uključivanja što je moguće većeg broja građana u rasprave o svim bitnim pitanjima i pridobivanja šutljive većine za aktivnije sudjelovanje u politici, a ne administrativnim zabranama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smanjuje se njezin utjecaj u Europskome vijeću
Riječ Angele Merkel u Europskome vijeću, najvažnijem tijelu EU koje je moćnije i od Europskog parlamenta i od Europske komisije, slušala se s uvažavanjem i nerijetko je bila odlučujuća. S poljuljanom pozicijom Angele Merkel u Njemačkoj smanjit će se njezin utjecaj u Europskome vijeću. To će ionako prekomplicirani sustav odlučivanja i krhku institucionalnu strukturu EU učiniti još ranjivijima nego što su dosad bili. Povećani stupanj integracije na području obrane, zaštite granica te vanjske, ekonomske, monetarne, energetske i socijalne politike – što su sve imperativi ako EU ne želi prokockati priliku da postane prvorazredni igrač u globalnoj politici – ne može se postići ako jedan od dva nosiva stupa EU počne popuštati. Ostanak Merkel na mjestu kancelarke pa time i u Europskom vijeću može za EU imati i nepovoljne posljedice ako se pokaže da u samoj Njemačkoj Merkel više ne vodi glavnu riječ. A upravo to bi se moglo dogoditi kad ona više ne bude predsjednica najjače stranke vladajuće koalicije.
Logično je da je kancelarka otklonila mogućnost da karijeru nastavi na nekoj dužnosti u EU. Koliko god ta dužnost bila važna, ona je u svakom pogledu manje važna od kancelarske dužnosti. Ako bi, primjerice, bila predsjednica Europske komisije, Merkel bi se neminovno našla u situaciji da svoju nasljednicu na mjestu kancelarke mora zamoliti za podršku u nekom pitanju o kome će raspravljati Europsko vijeće i da pritom ne bude sigurna da će tu podršku dobiti. Pretpostavljam da je samoj Merkel takva situacija potpuno nezamisliva.
Reakcije na odlazak iz Amerike i Rusije
Budući da predsjednik Trump EU vidi više kao takmaca nego kao saveznika, za njega i njemu bliske ljude u Američkoj politici vijest o slabljenju političkog utjecaja kancelarke Merkel je dobrodošla. Ako je s tim povezano i očekivanje da će Njemačka zbog toga lakše popustiti pritisku da se odrekne ruskog prirodnog plina i da kupuje skuplji američki ukapljeni plin, onda to nije sasvim opravdano. Kancelarka Merkel, naime, nije nastupala samo u svoje ime nego u ime interesa europskih kompanija koje su uložile milijarde eura u izgradnju plinovoda Sjeverni tok II. No, poremećaji u političkoj arhitekturi Njemačke i EU otvaraju Americi prostor za djelovanje kakav dosad nije postojao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stanovito iznenađenje predstavlja činjenica da najavu odlaska kancelarke Merkel u Moskvi ne povezuju ponajprije sa sudbinom projekta Sjeverni tok II. Kremlj se oglasio suzdržanim priopćenjem da se Rusija u slučaju Njemačke, kao i u svim drugim slučajevima, ne miješa u unutrašnje poslove drugih zemalja te da očekuje da će suradnja dviju zemalja i ubuduće biti korektna. Nezavisni pak komentatori naglašavaju da je upravo Merkel držala EU na okupu kad su u pitanju ekonomske sankcije protiv Rusije pa sa stanovitom zluradošću dočekuju najavu odlaska Frau Merkel.
Zašto kancelarka nije otišla odmah?
Logično je postaviti pitanje: zašto kancelarka nije otišla odmah? Pretpostavljam da su šefovi CDU zaključili da bi im stanovito prijelazno razdoblje moglo biti od koristi. Moje je mišljenje da bi im više pomogla da je odlučila otići odmah primoravši ih time da sami odmah preuzmu punu odgovornost za budućnost stranke, vlade, države i EU.
Na kraju treba reći da je Merkel nesumnjivo obilježila povijest Njemačke i EU u prva dva desetljeća 21. stoljeća. Onim što je postigla mogu biti zadovoljni ponajprije građani Njemačke. Da joj njezina postojanost i predvidljivost nisu pribavljali i dodatni autoritet, a ne samo onaj koji je proizlazio iz činjenice da predstavlja najmoćniju europsku državu, kriza EU bila bi još dublja nego što je. Ako je netko od njezinih nasljednika bude htio nadvisiti, u tome će uspjeti ne ako je bude htio kopirati nego ako u što većoj mjeri bude nastojao biti svoj kao što je ona bila sve vrijeme svoje uspješne karijere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Merkel, žena koja je od 2005. zaštitni znak Njemačke, postala simbol recentnih neuspjeha
Merkel može ponuditi samo status quo, a političke prilike u Njemačkoj, u Europi i u svijetu traže lidere koji se mogu snaći u uvjetima krajnje nestabilnosti i neprestanih turbulencija
Kao nesumnjivo najmoćnija političarka u EU, Merkel je predstavljala svojevrsno jamstvo stabilnosti i prepreku prodoru ekstremizma u javni politički prostor. No, rastu desnog populizma ne može se učinkovito suprotstaviti samo pozivanjem na postojeće zakone, ustavna rješenja i europske norme. Deklaracija Europskog parlamenta o zabrani neofašističkih i neonacističkih skupina ostat će samo dokument o stajalištima većine zastupnika sadašnjega saziva ako ne bude popraćena opsežnom kampanjom i otvorenom raspravom na terenu o svemu što građane EU, pa i one trenutno sklone desnom ekstremizmu, čini nezadovoljnima i zabrinutima.
Izjava kancelarke Merkel da se neće kandidirati za predsjednicu CDU na predstojećoj stranačkoj konvenciji i da se na idućim parlamentarnim izborima neće kandidirati za mjesto u Bundestagu, odnosno da će istekom ovog mandata završiti njezina politička karijera, bila je iznuđena okolnostima. Posljednja u nizu loših vijesti za kancelarku bio je neuspjeh njezine stranke na pokrajinskim izborima u Hessenu. Tome je prethodio neuspjeh sestrinske CSU na nedavno održanim izborima u Bavarskoj. Trend najavljen neuspjehom koalicije CDU/CSU na saveznim parlamentarnim izborima u rujnu 2017., nakon čega je Merkel bila primorana sklopiti veliku koaliciju s uzdrmanim socijaldemokratima, očito se produžio.
U skladu s takvim trendom realno je očekivati da se nakon relativnog izbornog neuspjeha 2017. godine dogodi potpuni neuspjeh 2021. godine. Kao zaštitni znak CDU od 2000. godine, a cijele Njemačke od 2005., i dosadašnji jamac izbornih uspjeha Merkel je očito postala simbol recentnih neuspjeha. U svjetlu takvih činjenica njezina najava da će ovaj kancelarski mandat odraditi do kraja i da se ubuduće više neće kandidirati može biti shvaćena kao molba da joj se dopusti da i dalje bude kancelarka. Dok je dosad ona odlučivala o drugima, sada drugi odlučuju o njoj.
Merkel može ponuditi samo status quo
Odustajanje od kandidature za predsjednicu stranke možemo smatrati odgovornim potezom kancelarke koja je time odlučila otvoriti put novim ljudima i pružiti im šansu da promijene negativne trendove i stranku ponovo izvedu na put uspjeha. No, taj potez može se shvatiti i kao izraz njezine nespremnosti da se suoči s rizikom da u srazu s nekim od sve brojnijih kritičara i protivnika izgubi unutarstranačke izbore. U tom slučaju njezin ostanak na mjestu kancelarke bio bi isključen. Njezina najava da bi mogla kancelarski posao odraditi do kraja zasnovana je na očekivanju da će njoj lojalna kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer postati predsjednica CDU i da, suprotno dosadašnjem stajalištu Merkel da kancelarsku dužnost mora obavljati predsjednica stranke, neće inzistirati da bude i šefica izvršne vlasti.
Promjena kancelarke, naravno, podrazumijevala bi sastavljanje nove vlade i nove koalicijske pregovore. Eventualni neuspjeh te operacije značio bi raspisivanje prijevremenih izbora. Očekivanje da nova stranačka predsjednica neće zatražiti da ujedno bude i kancelarka temelji se na paničnom strahu od mogućih katastrofalnih rezultata prijevremenih izbora i za kršćanske demokrate i za socijaldemokrate koji čine sadašnju vladajuću koaliciju. No, nije jasno kako bi stranke sadašnje velike vladine koalicije ubuduće mogle jačati podržavajući vladu kojoj predsjeda Merkel kao već potvrđena personifikacija onoga što treba promijeniti. Merkel može ponuditi samo status quo, a političke prilike u Njemačkoj, u Europi i u svijetu traže lidere koji se mogu snaći u uvjetima krajnje nestabilnosti i neprestanih turbulencija.
Priznati greške i poticati raspravu o rješenjima
Kao nesumnjivo najmoćnija političarka u EU, Merkel je predstavljala svojevrsno jamstvo stabilnosti i prepreku prodoru ekstremizma u javni politički prostor. No, rastu desnog populizma ne može se učinkovito suprotstaviti samo pozivanjem na postojeće zakone, ustavna rješenja i europske norme. Deklaracija Europskog parlamenta o zabrani neofašističkih i neonacističkih skupina ostat će samo dokument o stajalištima većine zastupnika sadašnjega saziva ako ne bude popraćena opsežnom kampanjom i otvorenom raspravom na terenu o svemu što građane EU, pa i one trenutno sklone desnom ekstremizmu, čini nezadovoljnima i zabrinutima.
Potrebno je provoditi političke i prosvjetiteljske akcije objašnjavanja što se, kako i zašto može promijeniti te što se i zašto ne bi trebalo mijenjati. Umjesto da se postojeća pravila političke korektnosti koriste kao kriterij kojim se unaprijed odbacuje mogućnost rasprave o onome što muči euroskeptike, ksenofobe i nacionaliste, potrebno je nepristrano utvrditi što je uzrok tih problema i, priznajući učinjene greške, poticati raspravu o mogućim rješenjima. Ako je desni populizam, između ostalog, znak nezadovoljstva zbog nedovoljnog utjecaja građana na politiku, onda je pravi odgovor rješavanje evidentno postojećeg demokratskog deficita u EU. To se može postići ponajprije širokom kampanjom uključivanja što je moguće većeg broja građana u rasprave o svim bitnim pitanjima i pridobivanja šutljive većine za aktivnije sudjelovanje u politici, a ne administrativnim zabranama.
Smanjuje se njezin utjecaj u Europskome vijeću
Riječ Angele Merkel u Europskome vijeću, najvažnijem tijelu EU koje je moćnije i od Europskog parlamenta i od Europske komisije, slušala se s uvažavanjem i nerijetko je bila odlučujuća. S poljuljanom pozicijom Angele Merkel u Njemačkoj smanjit će se njezin utjecaj u Europskome vijeću. To će ionako prekomplicirani sustav odlučivanja i krhku institucionalnu strukturu EU učiniti još ranjivijima nego što su dosad bili. Povećani stupanj integracije na području obrane, zaštite granica te vanjske, ekonomske, monetarne, energetske i socijalne politike – što su sve imperativi ako EU ne želi prokockati priliku da postane prvorazredni igrač u globalnoj politici – ne može se postići ako jedan od dva nosiva stupa EU počne popuštati. Ostanak Merkel na mjestu kancelarke pa time i u Europskom vijeću može za EU imati i nepovoljne posljedice ako se pokaže da u samoj Njemačkoj Merkel više ne vodi glavnu riječ. A upravo to bi se moglo dogoditi kad ona više ne bude predsjednica najjače stranke vladajuće koalicije.
Logično je da je kancelarka otklonila mogućnost da karijeru nastavi na nekoj dužnosti u EU. Koliko god ta dužnost bila važna, ona je u svakom pogledu manje važna od kancelarske dužnosti. Ako bi, primjerice, bila predsjednica Europske komisije, Merkel bi se neminovno našla u situaciji da svoju nasljednicu na mjestu kancelarke mora zamoliti za podršku u nekom pitanju o kome će raspravljati Europsko vijeće i da pritom ne bude sigurna da će tu podršku dobiti. Pretpostavljam da je samoj Merkel takva situacija potpuno nezamisliva.
Reakcije na odlazak iz Amerike i Rusije
Budući da predsjednik Trump EU vidi više kao takmaca nego kao saveznika, za njega i njemu bliske ljude u Američkoj politici vijest o slabljenju političkog utjecaja kancelarke Merkel je dobrodošla. Ako je s tim povezano i očekivanje da će Njemačka zbog toga lakše popustiti pritisku da se odrekne ruskog prirodnog plina i da kupuje skuplji američki ukapljeni plin, onda to nije sasvim opravdano. Kancelarka Merkel, naime, nije nastupala samo u svoje ime nego u ime interesa europskih kompanija koje su uložile milijarde eura u izgradnju plinovoda Sjeverni tok II. No, poremećaji u političkoj arhitekturi Njemačke i EU otvaraju Americi prostor za djelovanje kakav dosad nije postojao.
Stanovito iznenađenje predstavlja činjenica da najavu odlaska kancelarke Merkel u Moskvi ne povezuju ponajprije sa sudbinom projekta Sjeverni tok II. Kremlj se oglasio suzdržanim priopćenjem da se Rusija u slučaju Njemačke, kao i u svim drugim slučajevima, ne miješa u unutrašnje poslove drugih zemalja te da očekuje da će suradnja dviju zemalja i ubuduće biti korektna. Nezavisni pak komentatori naglašavaju da je upravo Merkel držala EU na okupu kad su u pitanju ekonomske sankcije protiv Rusije pa sa stanovitom zluradošću dočekuju najavu odlaska Frau Merkel.
Zašto kancelarka nije otišla odmah?
Logično je postaviti pitanje: zašto kancelarka nije otišla odmah? Pretpostavljam da su šefovi CDU zaključili da bi im stanovito prijelazno razdoblje moglo biti od koristi. Moje je mišljenje da bi im više pomogla da je odlučila otići odmah primoravši ih time da sami odmah preuzmu punu odgovornost za budućnost stranke, vlade, države i EU.
Na kraju treba reći da je Merkel nesumnjivo obilježila povijest Njemačke i EU u prva dva desetljeća 21. stoljeća. Onim što je postigla mogu biti zadovoljni ponajprije građani Njemačke. Da joj njezina postojanost i predvidljivost nisu pribavljali i dodatni autoritet, a ne samo onaj koji je proizlazio iz činjenice da predstavlja najmoćniju europsku državu, kriza EU bila bi još dublja nego što je. Ako je netko od njezinih nasljednika bude htio nadvisiti, u tome će uspjeti ne ako je bude htio kopirati nego ako u što većoj mjeri bude nastojao biti svoj kao što je ona bila sve vrijeme svoje uspješne karijere.