Kako je Pablo Picasso postao svjetski brend koji godišnje donosi višemilijunske dobitke
Picasso je za sobom ostavio golem opus, ali i prilično zamršene obiteljske odnose
“Imala sam tatu koji je slikao”, rekla je Maya Widmaier-Picasso, kćer Pabla Picassa, nakon jedne izložbe djela koja je naslijedila nakon očeve smrti. Mayina mama bila je Marie-Therese Walter, Picassova druga žena koju je upoznao kad je njemu bilo 45, a njoj samo 17 godina. Picasso je tad još bio oženjen za balerinu Olgu Khokhlovu s kojom je imao sina Paula. Picasso je kasnije u izvanbračnoj zajednici s Françoise Gilot dobio još dvoje djece, a pred sam kraj svog života oženio se i treći put.
Ovo je poprilično dobar uvod u dosta kompleksnu povijest obitelji umjetnika koje je nakon svoje smrti za sobom ostavio opus od 45.000 djela. Ali to nije bila ostavština bez zakonskih zavrzlama, poglavito zbog činjenice što Picasso nije oporukom imenovao svog nasljednika. Zbog toga su se njegove žene, ljubavnice, djeca i unuci godinama svađali da bi na kraju osnovali organizaciju Picasso Administration koja će ravnati njihovom zajedničkom imovinom.
Najbogatija umjetnička dinastija na svijetu
Maya Widmaier-Picasso danas je osamdesetogodišnjakinja, živi u Parizu, ima troje djece i jedna je o pet Picassovih nasljednika koji su nakon njegove smrti postali multimilijuneri. Osim nje tu su još Claude i njegova sestra Paloma, Picassova djeca koju je dobio sa svojom ljubavnicom i jedinom ženom koja je ikad ostavila njega, Françoise Gilot. Prestalih dvoje nasljednika su Paulova djeca, Marina i Bernard. A svi oni zajedno pripadaju vjerojatno najbogatijoj umjetničkoj dinastiniji na svijetu.
Françoise Gilot ostavila je, inače, Picassa kad je Claude imao 6 godina, a njegova sestra Paloma 4. Kasnije se udala i danas živi u New Yorku. Zanimljivo je i da je o svom životu s poznatim umjetnikom napisala i knjigu koja je objavljena 1964. godine. Ali sadržaj te knjige toliko je naljutio Picassa da je godinama neuspješno pokušavao zabraniti daljnju reprodukciju knjige. Zbog toga se čak odrekao i djece koju je dobio s Gilot. Njegova kćer Paloma, danas uspješna dizajnerica nakita, tvrdi da je njegova druga žena Jacqueline Picasso s kojom se oženio 1961. godine tu knjigu koristila kako bi Pabla nagovorila da prekine sve veza sa svojom djecom iz ranijih odnosa.
Koliko su njihovi odnosi zamršeni dokazuje i činjenica da su na Picassov sprovod 1973. smijeli doći samo Jacqueline i Paulo, ostatku obitelji je pristup bio zabranjen. Stoga ni najmanje ne čudi što su se Picassovi nasljednici nakon njegove smrti sretali čak 60 puta. Prilikom jednog od tih susreta netko od njih je čak izgovorio da je nemoguće da svi imaju istog oca.
Novi prijepori oko Picassovog nasljeđa
Stoga nimalo ne čudi što se svako toliko netko od njih nađe u središtu neke drame. U posljednjoj od njih glavna zvijezda bila je Maya. Ona se, naime, našla u sudskom postupku koji su protiv nje pokrenuli najjači trgovaci umjetninama na svijetu: Larry Gagosian i Guy Bennett. Sudski spor vodi se zbog skulpture Bista žene inspirirane Mayinom majkom Marie-Therese.
Problem je nastao kad se saznalo da je ta skulptura gotovo istovremeno prodana dvjema različitim osobama, katarskom šejku Džasimu bin Abdulazizu al-Tahaniju za 42 milijuna dolara i maločas spomenutom gospodinu Gagosianu koji je za skulpturu izdvojio 105.8 milijuna dolara. Sudovi u New Yorku, Švicarskoj i Francuskoj u ovom trenu pokušavaju razriješiti aferu Bustgate, kako se popularno ovaj slučaj naziva.
Nevjerojatno bogata ostavština
Picasso je nakon svoje smrti za sobom ostavio nevjerojatno bogat opus koji broji više od 45.000 djela. “Trebali bismo unajmiti Empire State Building kako bismo uskladištili sva njegova djela”, rekao je Claude Picasso nakon što je izvršena inventura Picassovih djela.
Na kraju te inventure pokazalo se da će umjetnikovi nasljednici dobiti 1.885 slika, 1.228 skulptura, 7.089 crteža, 30.000 grafika, 150 bilježnica sa skicama i 3.222 komada keramike. Osim toga, pričalo se o nizu ilustriranih knjiga, bakropisa i tapiserija. A u ostavštinu su uz tri kuće ušla i dva dvorca, 4.5 milijuna dolara u gotovini i još 1.3 milijuna dolara u zlatu, nepoznat broj dionica i vrijednosnih papira i Picassov dom vrijedan milijarde.
Velika svađa oko podjele imovine
No, Picasso nije ostavio oporuku, što znači da nije imenovao niti svojeg nasljednika. Zato je sama podjela imovine trajala šet godina, a često je uključivala i dosta javne svađe između njegovih nasljednika kojih je tad bilo sedmero. Na kraju je sam postupak stajao 30 milijuna dolara, a povijest ga pamti kao sagu vrijednu Balzacovog romana.
Deborah Trustman napisala je svojevremeno da obitelj Picasso “nalikuje na jednu od Pablovih kubističkih konstrukcija – žene, ljubavnice, priznata i nepriznata djeca (njegov najmlađi sin rodio se 28 godina nakon njegovog najstarijeg sina), unuci – svi nagurani na osovinu kralježnice nekog krajnje asimetričnog lika.”
Inače, na podjeli Picassove ostavštine bilo je zaposleno više od 50 različitih stručnjaka, uključujući i francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estanga koji je pristao u na to da se porez naplati Picassovim umjetninama. Tako si je Francuska osigurala 203 Picassove slike, 158 skulptura, 88 komada keramike, gotovo 1.500 crteža, više od 1.600 grafika i 33 bilježnice sa skicama. Sve je to otišlo u Picassov muzej u Parizu.
Organizacija koja se bavi Picassovom ostavštinom
Kako bi riješio javne svađe i pomogao očuvanju ostavštine svog oca Claude Picasso osnovao je 1996. godine Picasso Administration, organizaciju sa sjedištem u Parizu koja se brine za zajedničke interese svih Picassovih nasljednika. Ta organizacija kontrolira prava na reprodukcije i izložbe Picassovih djela, izdaje licence za proizvodnju svega što se tiče Picassova imena (od tanjura, preko olovki do automobila), prati što se događa s njegovim ukradenim djelima, bavi se protupravnim korištenjem njegova imena, potencijalnim krivotvorinama itd.
Picasso je ove godine proglašen umjetnikom čija su djela najčešće krivotvore, najčešće izlažu, najčešće reproduciraju i najčešće kradu. “Svatko želi komad Picassa”, rekao je Eric Mourlot, trgovac čiji su otac i djed tiskali tisuće Picassovih litografija.
Samo prošle godine organizirane su 34 izložbe Picassovih djela diljem svijeta, u Europi postoje 4 muzeja koji izlažu isključivo njegova djela, francuski proizvođač automobila Citroën osigurao si je krajem 90-ih pravo na korištenje njegovog imena i potpisa i svake godine plaća tantijeme Picasso Administrationu. A takvih izvora prihoda Picasso Administration ima još mnogo. Procijenjuje se da ta organizacija godišnje uprihodi oko 8 milijuna dolara.
Slučaj Titanic
Koliko je organizaciji Picasso Administration stalo do zaštite Picassovih djela pokazuje činjenica koliku pažnju obraćaju na reprodukcije Picassovih djela u filmskoj industriji. Doduše, veći dio studija svijestan je restrikcija koje organizacija nameće, ali uvijek postoje iznimke koje potvrđuju pravilo.
Recimo, James Cameron koristio je 1996. u filmu Titanic repliku Picassovih Gospođica iz Avignona. Kad je brod potonuo ta je slika potonula s njim, što je pak jako naljutilo Picassove nasljednike koji su tražili da se Gospođice maknu iz filma. Cameron to nije učinio pa su ga tužili.
“Ta slika je u stalnom postavu Muzeja moderne umjetnosti već više od 60 godina”, pravdali su se, “i sasvim sigurno nije potonula s Titanicom”. Kad je jedan od advokata za Picassovu ostavštinu pogledao film shvatio je da Cameron nije uvažio zahtjev organizacije. “Nakon toga smo dogovorili da nam plate globu i, vjerujte, bila je značajna”, rekao je Feder.
Organizacija koja ne oprašta
Picasso Administration bavi se ovakvim i sličnim stvarima na svakodnevnoj bazi. Ipak se radi o organizaciji čije se sjedište nalazi u zgradi od pet katova u kojoj se četiri put godišnje sreću nasljednici ili njihovi zastupnici kako bi raspravili aktualne probleme. Godišnja izviješća obično se rastežu na preko 300 stranica i većim se dijelom odnose na sudske spise o slučajevima povezanima sa zlouporabom Picassova imena. Profit se dijeli dvaput godišnje, a povremeno se nasljednici dogovaraju i o eventualnoj prodaji nekog zajedničkog umjetničkog djela.
“Sve što je povezano s Picasso Administration je komplicirano”, rekla je Andrieu, žena koja je u organizaciji zaposlena od samih početaka njenog postojanja. “Bavimo se s mnogo različitih stvari: djelima, pravima, autentifikacijama, zaštitom umjetnikove reputacije. Picasso Administration na neki je način mašina koja se bori za Picassovu zaštitu”, kaže ta 50-godišnjakinja koja je u organizaciji zaposlena već 20 godina. “U 20 različitih država imamo zastupnike koji se bave autorskim pravima i licencama na korištenje Picassovog imena, potpisa i djela”, dodaje.
Golemi sudski troškovi Picasso Administrationa
“No, kad ljudi stalno krše autorska prava morate se protiv njih boriti. Morate ljude natjerati na to da zatraže dopuštenje kad žele koristiti Picassovo ime. Morate se boriti, a ta borba je jako skupa”, tvrdi Andrieu. “Naši sudski troškovi znaju godišnje iznositi i preko milijun dolara. Pa ipak, ne možete istovremeno pokrenuti tisuće sudskih sporova, za to bi vam trebale tisuće odvjetnika”, kaže dugogodišnja suradnica Picasso Administrationa implicirajući time da bi takvih tužbi moglo biti i mnogo više.
Organizacija Picasso Administration svakodnevno se susreće i s različitim krivotvorinama Picassovih djela, a Jean-Jaques Neuer, odvjetnik organizacije, tvrdi da je njihov broj u stalnom porastu. Povezuje to s činjenicom da se Picassovi originali posljednjih nekoliko godina prodaju po rekordnim cijenama. No, drugi dio njegovog posla odnosi se na krađe. Spominje slučaj jednog električara i njegove žene koji su u svojoj garaži skrivali 271 ukradeno Picassovo djelo.
Problematična prodaja Biste žene
Zanimljivo je i da se povremeno pojave slučajevi u kojima se spori i oko autentičnih djela poznatog španjolskog umjetnika, poput slučaja s Bistom žene. Gagosian tvrdi da je spornu skulpturu prošlog svibnja od Maye otkupio za 105.8 milijuna dolara da bi je potom prodao kolekcionaru Leonu Blacku. No, trgovac umjetninama Guy Bennet tvrdi da je s Mayom u studenom 2014. godine, dakle pola godine ranije, dogovorio da se bista proda katarskom šejku al-Tahaniju za sumu od 42 milijuna dolara.
Katarski šejk platio je Mayi 6.5 milijuna pologa, ali tad se u priču uplela Myina kćer Diana. Maya i njezini sinovi njoj su, naime, još ranije dali zadatak da kontaktira Gagosiana kako bi njemu prodali Bistu žene. Gagosian sad na sudu tvrdi da ima pisane dokaze da se Diana obratila svojoj majci kako bi je obavijestila da je dogovorila prodaju biste po cijeni većoj od 100 milujuna dolara. Maya je potom prodaju katarskom šejku proglasila ništavnom i vratila mu polog. Uporište tomu tražila je u činjenici da je u svijetu umjetnosti uobičajeno prodaju neke umjetnine smatrati zaključenom tek kad na račun prodavača sjedne cijeli traženi iznos, što ovdje nije bio slučaj.
Zbog te niske cijene koju su Bennett i njegovi suradnici dogovorili s Mayom Gagosian sad pred sudom tvrdi da su iskoristili njezinu starost i mentalnu nesposobnost jedne starice kako bi se dočepali Picassove skulpture. No, tad se pokazalo da je prodaju dogovorio Mayin sin Olivier. Kako će suđenje dalje teći zasad je nemoguće predvidjeti, ali Gagosian i Bennett dogovorili su da će sporna bista do izricanja presude biti izložena u Gagosianovoj njujorškoj galeriji. Ne zna se niti što o svemu tome misli organizacija Picasso Administration, ali s obzirom na to koliko je povijest Picassovih zamršena nikoga ne čudi što je opet došlo do neke nove obiteljske svađe.