Predsjednik Vlade Republike Hrvatske je u petak izrekao neistinu. Ne bilo koju, Andrej Plenković je javnosti pod nos tutnuo masnu, debelu neistinu i to na sugestivan način, s ciljem da svom političkom suparniku nanese trajnu štetu. Činjenica da je taj neistinit sadržaj njegovog istupa lako provjerljiv fake news prilično je mučna.
Jer, ili je najmoćniji političar u zemlji patološki lažljivac ili je gotovo patološka razina neinformiranosti njega i njegovih najbližih suradnika. Zgodno, radi se o ljudima koji vode zemlju. I to usred zdravstvene, ekonomske i društvene krize stoljeća.
Frejmanje predsjednika
U jednoj od svojih već pomalo epskih polemika s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, naime, Plenković je u petak izvukao klasičnu artiljeriju – priču o tome da je, eto, predsjednik Republike nepopravljivo lijen. Govoreći o doprinosu pregovorima Hrvatske s Europskom unijom, premijer je kazao kako je Milanović kao šef oporbe odbio voditi saborski Nacionalni odbor za praćenje pristupnih pregovora.
“Nudili su mu to tada, on je to odbio. Tu je valjda trebalo nešto i raditi, pa je to odbio”, kazao je premijer. Nezgoda je što se ova priča, za razliku od mnogih s kojima se gađaju premijer i predsjednik ovih dana, odvijala posve javno.
Izgubljena supstanca
Bio je 20. veljače 2008. godine. Plenkovićeva stranka tad još nije bila Plenkovićeva, naime, sadašnji predsjednik ne samo da prije 12 godina nije vodio HDZ, nije bio ni član te stranke. Prema budućim pobjedama i eurobudućnosti HDZ i Hrvatsku vodio je, nakon dvije uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima, isijavajući oko sebe samouvjerenost na granici s bahatošću, jedan drugi premijer. Ivo Sanader nije htio poraženom suparniku dati ni mrvice – za predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU izabrana je Vesna Pusić iz HNS-a.
A Zoran Milanović? On je tog istog 20. veljače, održao prosvjednu tiskovnu konferenciju na kojoj je kazao kako je Nacionalni odbor ovakvim izborom izgubio “svoju supstancu, politički značaj i smisao”. Problem nije bio u Vesni Pusić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Europske kritike
Naime, Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU postojao je od 2005. godine. Vodio ga je šef najjače oporbene stranke. Prvo Ivica Račan, a zatim, nakon Račanove smrti 2007. godine, Zoran Milanović. U veljači 2008. godine premijer i predsjednik HDZ-a je nakon druge uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima s oblaka svemoći kojeg je tad zauzimao, unatoč kritikama iz Europe odlučio promijeniti tu praksu. Iako je Milanović bio službeni kandidat SDP-a, HDZ je to ignorirao i izglasao Vesnu Pusić.
Dvanaest godina kasnije, premijer i predsjednik HDZ-a nakon druge uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima s oblaka svemoći kojeg trenutno zauzima, tvrdi da je Milanoviću nuđeno mjesto predsjednika Nacionalnog Odbora i da ga je on odbio da ne bi morao nešto raditi.
Besramni, cinični lažovi i isprika koje nema
Ovdje se, u ime minimuma nade u minimum pristojnosti, valja ponadati da Plenković ipak nije lagao. Da nije svjesno iznosio neistinu želeći njome “popraviti” povijest i nauditi političkom protivniku. Ipak je manje poražavajuće saznanje da ljudi koji vode ovu zemlju nemaju ni najblažeg pojma što se dogodilo prije 12 godina (i to u europskim pitanjima, materiji koju navodno nevjerojatno dobro poznaju) nego da su besramni, cinični lažovi koji se nadaju profitirati na poslovično lošoj informiranosti javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošla su, međutim, tri puna dana od tiskovne konferencije na kojoj je Plenković iznio navedenu neistinu. Prolazi drugi dan od objave iz Ureda predsjednika u kojoj je pojašnjeno što se događalo oko Milanovića, HDZ-a i Nacionalnog odbora. Plenković šuti. Ako se jednostavno zaletio – događa se, jebi ga, uz koronu i sve ostalo tko će još paziti na arhive dok razmjenjuješ vatru s prznicom s Pantovčaka – ne bi li bilo barem pristojno ispričati se predsjedniku Republike i, mnogo važnije, javnosti? Plenković, međutim, šuti.
Bijes javnosti
Laganje političara javnosti u demokratskim zemljama uvijek je krajnje nezgodna stvar, pogotovo ako se kao takvo prepozna. Eter tad preplavi zaglušujuća buka, bijesni komentari, pozivi na odstup, u gadnijim slučajevima sastaju se i istražna povjerenstva, a nesretnik kojeg su ulovili da je izgovorio neistinu, blijed u licu i obliven hladnim znojem iz rukava izvlači najnevjerojatnija objašnjenja, recimo, sasvim autorske definicije značenja pojma “seksualnih odnosa”.
Plenković, međutim, šuti. A zaglušujuća buka koju ne čujete sa svih strana savršeno će precizno opisati trenutak u kojem se nalazi hrvatska demokracija danas, nakon druge uzastopne pobjede svemoćnog premijera i predsjednika HDZ-a na parlamentarnim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Plenković, usred epskih polemika s Milanovićem, hrvatskoj javnosti tutnuo potpunu izmišljotinu
Premijer je izvukao priču o Milanoviću koja se nikada nije dogodila
Laganje političara javnosti u demokratskim zemljama uvijek je krajnje nezgodna stvar, pogotovo ako se kao takvo prepozna. Eter tad preplavi zaglušujuća buka, bijesni komentari, pozivi na odstup, u gadnijim slučajevima sastaju se i istražna povjerenstva, a nesretnik kojeg su ulovili da je izgovorio neistinu, blijed u licu i obliven hladnim znojem iz rukava izvlači najnevjerojatnija objašnjenja, recimo, sasvim autorske definicije značenja pojma “seksualnih odnosa”.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske je u petak izrekao neistinu. Ne bilo koju, Andrej Plenković je javnosti pod nos tutnuo masnu, debelu neistinu i to na sugestivan način, s ciljem da svom političkom suparniku nanese trajnu štetu. Činjenica da je taj neistinit sadržaj njegovog istupa lako provjerljiv fake news prilično je mučna.
Jer, ili je najmoćniji političar u zemlji patološki lažljivac ili je gotovo patološka razina neinformiranosti njega i njegovih najbližih suradnika. Zgodno, radi se o ljudima koji vode zemlju. I to usred zdravstvene, ekonomske i društvene krize stoljeća.
Frejmanje predsjednika
U jednoj od svojih već pomalo epskih polemika s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, naime, Plenković je u petak izvukao klasičnu artiljeriju – priču o tome da je, eto, predsjednik Republike nepopravljivo lijen. Govoreći o doprinosu pregovorima Hrvatske s Europskom unijom, premijer je kazao kako je Milanović kao šef oporbe odbio voditi saborski Nacionalni odbor za praćenje pristupnih pregovora.
“Nudili su mu to tada, on je to odbio. Tu je valjda trebalo nešto i raditi, pa je to odbio”, kazao je premijer. Nezgoda je što se ova priča, za razliku od mnogih s kojima se gađaju premijer i predsjednik ovih dana, odvijala posve javno.
Izgubljena supstanca
Bio je 20. veljače 2008. godine. Plenkovićeva stranka tad još nije bila Plenkovićeva, naime, sadašnji predsjednik ne samo da prije 12 godina nije vodio HDZ, nije bio ni član te stranke. Prema budućim pobjedama i eurobudućnosti HDZ i Hrvatsku vodio je, nakon dvije uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima, isijavajući oko sebe samouvjerenost na granici s bahatošću, jedan drugi premijer. Ivo Sanader nije htio poraženom suparniku dati ni mrvice – za predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU izabrana je Vesna Pusić iz HNS-a.
A Zoran Milanović? On je tog istog 20. veljače, održao prosvjednu tiskovnu konferenciju na kojoj je kazao kako je Nacionalni odbor ovakvim izborom izgubio “svoju supstancu, politički značaj i smisao”. Problem nije bio u Vesni Pusić.
Europske kritike
Naime, Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU postojao je od 2005. godine. Vodio ga je šef najjače oporbene stranke. Prvo Ivica Račan, a zatim, nakon Račanove smrti 2007. godine, Zoran Milanović. U veljači 2008. godine premijer i predsjednik HDZ-a je nakon druge uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima s oblaka svemoći kojeg je tad zauzimao, unatoč kritikama iz Europe odlučio promijeniti tu praksu. Iako je Milanović bio službeni kandidat SDP-a, HDZ je to ignorirao i izglasao Vesnu Pusić.
Dvanaest godina kasnije, premijer i predsjednik HDZ-a nakon druge uzastopne pobjede na parlamentarnim izborima s oblaka svemoći kojeg trenutno zauzima, tvrdi da je Milanoviću nuđeno mjesto predsjednika Nacionalnog Odbora i da ga je on odbio da ne bi morao nešto raditi.
Besramni, cinični lažovi i isprika koje nema
Ovdje se, u ime minimuma nade u minimum pristojnosti, valja ponadati da Plenković ipak nije lagao. Da nije svjesno iznosio neistinu želeći njome “popraviti” povijest i nauditi političkom protivniku. Ipak je manje poražavajuće saznanje da ljudi koji vode ovu zemlju nemaju ni najblažeg pojma što se dogodilo prije 12 godina (i to u europskim pitanjima, materiji koju navodno nevjerojatno dobro poznaju) nego da su besramni, cinični lažovi koji se nadaju profitirati na poslovično lošoj informiranosti javnosti.
Prošla su, međutim, tri puna dana od tiskovne konferencije na kojoj je Plenković iznio navedenu neistinu. Prolazi drugi dan od objave iz Ureda predsjednika u kojoj je pojašnjeno što se događalo oko Milanovića, HDZ-a i Nacionalnog odbora. Plenković šuti. Ako se jednostavno zaletio – događa se, jebi ga, uz koronu i sve ostalo tko će još paziti na arhive dok razmjenjuješ vatru s prznicom s Pantovčaka – ne bi li bilo barem pristojno ispričati se predsjedniku Republike i, mnogo važnije, javnosti? Plenković, međutim, šuti.
Bijes javnosti
Laganje političara javnosti u demokratskim zemljama uvijek je krajnje nezgodna stvar, pogotovo ako se kao takvo prepozna. Eter tad preplavi zaglušujuća buka, bijesni komentari, pozivi na odstup, u gadnijim slučajevima sastaju se i istražna povjerenstva, a nesretnik kojeg su ulovili da je izgovorio neistinu, blijed u licu i obliven hladnim znojem iz rukava izvlači najnevjerojatnija objašnjenja, recimo, sasvim autorske definicije značenja pojma “seksualnih odnosa”.
Plenković, međutim, šuti. A zaglušujuća buka koju ne čujete sa svih strana savršeno će precizno opisati trenutak u kojem se nalazi hrvatska demokracija danas, nakon druge uzastopne pobjede svemoćnog premijera i predsjednika HDZ-a na parlamentarnim izborima.