U hrvatskoj političkoj kulturi stvari izgledaju stabilno – razloga zašto bih svog susjeda zaklao nožem ima beskrajno, ali nikad nema novih. No, postoje i druge kulture u kojima se svašta događa. Recimo, što biste napravili da vas ugledna institucija izazove i kaže kako su Rovinj i Pula talijanski gradovi koji po pravdi boga nikad nisu trebali postati dio Hrvatske? Da organizirani poduhvat novinara i znanstvenika kaže kako treba preispitati je li Hrvatska nastala na zločinu, u Istri i u Krajini? Mozak bi vam eksplodirao.
Američki crnci zaslužni su za demokraciju
Mnogo je razloga zašto je ova rasprava uznemirila sljedbenike tradicionalnog mita o utemeljenju Amerike. Ponajveći leže u kronologiji, koja povijest američkih crnaca stavlja u najranije dane Novog Svijeta; te u njihovoj ulozi u ostvarenju demokracije, inicijalnog obećanja američkog eksperimenta. Amerika je postala demokracija tek sredinom prošlog stoljeća jer su se američki crnci za to izborili – ne samo za sebe, nego za sve. Obećanje američkih utemeljitelja bilo je u isto vrijeme plemenito i licemjerno, da su “svi ljudi stvoreni jednaki”.
Iako ih utemeljitelji nisu smatrali ljudima, crnci su jedini koji su doista vjerovali u proklamirane ideje zaštite “života, slobode i potrage za blagostanjem”; baš zbog njihove višestoljetne borbe, ti ideali u jednom trenutku nisu više vrijedili samo za bijelce, nego za sve Amerikance. Crna Amerika prisilila je bijelu Ameriku da počne živjeti u skladu sa svojim načelima. Bila je to krvava, često obeshrabrujuća, ali ipak uspješna borba; na svoj način, ona traje i danas.
Afrikanci su došli prije bijelih puritanaca
Brod “White Lion” doplovio je u Jamestown u tjednu oko 20. kolovoza 1619., taman prije 400 godina. Engleski gusari preoteli su njegov “teret” od 20 do 30 Afrikanaca s portugalskog broda koji ih je bio vodio u Europu. Prodali su ih kao robove engleskim kolonistima u Virginiji. Razuman čovjek naježi se od pomisli na sudbinu tih ljudi, otetih i prodanih kao da su stoka – razbijenih obitelji, izgubljenih nada i strave potpalublja ili barake u koju su potom okovani lancima. No, ova priča nije stravična samo vama, nego i bijelim nacionalistima u Americi – ne zbog patnje robova, nego zbog kronologije.
Prvi crnci stigli su na “White Lionu” godinu dana prije “Mayflowera”, slavnog broda što je 1620. u Plymouth Rock doveo puritance koji će osnovati Massachusetts. Svaka “bijela povijest” Amerike počinje tom plovidbom. Kad netko u Americi želi reći da ima dugu obiteljsku lozu, i ozbiljno i u šali spominje “Mayflower” – orijentacijsku točku pseudoaristokratskih pretenzija. Činjenica da su crni robovi, preci današnjih Afroamerikanaca, stigli ovamo prije puritanaca s “Mayflowera” iz temelja potresa osnovni postulat bjelačkog uvjerenja da zemlja pripada samo njima. Ta naopaka ideja, da bijelci imaju “pravo” na Ameriku, temelji se na tezi da su došli kad je teritorij bio “prazan” (Indijance se, u tom svjetonazoru, ne doživljava kao “civilizirane”).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najdugovječnija američka institucija – robovlasništvo
Nadalje, povijest američkog nacionalizma već dvjesto godina ima banalan obrazac: u naciji imigranata, nacionalisti su uvijek oni koji su doselili malo prije, a žrtve oni koji su doselili malo kasnije. Potomci Engleza preziru Nijemce, pa oni zajedno preziru Irce, Talijane i druge katolike, pa oni zajedno preziru Židove, pa oni zajedno preziru Slavene, pa oni zajedno preziru Latinose, pa svi skupa zajedno preziru imigrante iz muslimanskih zemalja i tako u nedogled. U tom lancu ksenofobije važno je biti “prije” onog drugoga. Sad netko kaže da na početku lanca stoje crnci – prije “Mayflowera”! – a bijelim nacionalistima eksplodira mozak.
Drugi razlog zgroženosti bijelih nacionalsita leži u dugotrajnosti institucija – kad su 1619. u Jamestownu kupili dvadesetak Afrikanaca iz Angole, engleski kolonisti ustanovili su najdugovječniju američku instituciju – robovlasništvo. Ono će zakonito potrajati iduća dva i pol stoljeća, a poluzakonito – u obliku segregacije, aparthejda i sistemske diskriminacije – barem još sto godina, sve do 1960-ih. To čini robovlasništvo najtrajnijom američkom institucijom – dugovječnijom od same američke države, koja je stara 243 godine.
Transformirali su zemlju u koju su dovedeni
To su istine o kojima govori Projekt 1619. i koje izazivaju toliko polemike u Americi. To doduše nije sva istina – Amerika nije definirana samo svojom robovlasničkom prošlošću, puno je napravila da se transformira u jednakopravno društvo i pomogla je dobrom dijelu svijeta da bude slobodan. Ali mračna prošlost također je dio američkog iskustva, a ta se činjenica mnogima ne sviđa. Nismo ni mi bolji – kako prolaze pokušaji da se razumno razgovara o razlozima bijega Srba iz Krajine 1995. ili o suodgovornosti proustaške politike Franje Tuđmana za ratove 1990-ih?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvadesetak Angolaca koje su Englezi kupili u Jamestownu 1619. bili su početak američkog robovlasništva; u idućim stoljećima oko 400 tisuća Afrikanaca bit će u lancima prodano u Ameriku. Transatlantska trgovina robljem razorit će živote 12,5 milijuna Afrikanaca, od kojih bar dva milijuna nije preživjelo grozomornu plovidbu preko oceana. Do grozota Drugog svjetskog rata, bila je to najveća prisilna migracija stanovništva u povijesti. No oni koji su preživjeli, transformirali su zemlju u koju su dovedeni, u nekim aspektima i svijet.
Crnci nisu ključni samo za ekonomski uspjeh Amerike – koji velikim dijelom počiva na njihovim plećima – ili za kreativni identitet nove nacije – sjetite se samo jazza – nego su ustrajnom borbom za svoja prava otvorili postor i za ostvarenje prava drugih, u Americi i ostatku svijeta. Prava žena – i pravo na glas i pravo na ravnopravnost u obitelji i u društvu – kao i prava invalida, lezbijki, gejeva i mnogih drugih manjina – sva su ostvarena u pukotinama tradicionalne dominacije bijelih heteroseksualnih muškaraca. Te pukotine stvorili su aktivisti za prava američkih crnaca – pogonjeni idejom koja je osnovala ovu naciju, a koja je crnce u startu preskočila.
Država istovremeno utemeljena na idealu i na laži
Još prije nastanka europskih nacija-država, Amerikanci su stvorili državu, a tek potom iz nje stvarali naciju. To im je dalo prednost koju su iskoristili samo na papiru – svoju su državu, a susljedno i naciju, definirali u filozofskim, a ne etničkim ili kulturnim terminima. Nijemac je tko govori njemački i vjeruje u mitove o Valkirama, a živi blizu pruske države. Amerikanac je svatko tko pristaje na temeljni kredo da su “svi ljudi stvoreni jednaki” i da država služi tome da zaštiti njihov “život, slobodu i potragu za blagostanjem”. To stoji u američkoj Deklaraciji nezavisnosti, jednom od ključnih dokumenata čovječanstva, koji je inspirirao ne samo Francusku revoluciju, nego i sve moderne pokrete za slobodu, i ustave u Europi i širom svijeta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem? Američka država utemeljena je u isto vrijeme na idealu i na laži – na idealu da su “svi ljudi jednaki” i na laži jer svi njeni ljudi nisu jednaki. Kad je Thomas Jefferson napisao te riječi, znao je da se ne odnose na 20 posto crnih stanovnika pobunjenih kolonija. “Svi ljudi su stvoreni jednaki”, napisao je čovjek kojega povijest s razlogom pamti kao jednog od najutjecajnijih političara svih vremena; istodobno, bio je i jedan od najvećih licemjera svih vremena.
Velikan američke povijesti koji je potajno naučio čitati
Od dvanaest prvih predsjednika Amerike, desetorica su držali robove; ti su ljudi bili obrazovani i za tadašnje pojmove “prosvijetljeni”: znali su da “crna rasa” nije ni po čemu drukčija od “bijele rase” – dapače, Jefferson je s jednom od svojih ropkinja imao nepriznatu izvanbračnu djecu, bez rasnih problema. No, ideja da bi crnci imali ista prava kao bijelci ugrozila bi njihove bijele privilegije – od ekonomske održivosti plantaža do političke dominacije obrazovanih bijelih muškaraca. Načelno utemeljena na slobodi, nova država iznevjerila je svoju osnovnu premisu.
Robovi se u Jeffersonovoj Americi po zakonu nisu smjeli ženiti. Njihova djeca pripadala su “vlasniku”, a ne roditeljima. Vlasnici su prodavali djecu kao da je riječ o kozladi, a ne o ljudima. Robovi se nisu smjeli obrazovati, čak niti učiti čitati i pisati. Velikan američke povijesti Frederick Douglass, sin ropkinje i njezina bijelog vlasnika, naučio je slova dobrotom bijele žene koja ga je potajice podučavala. Douglass je kasnije pobjegao na Sjever i postao jedan od najutjecajnijih abolicionista, javni govornik, a u svom dugom životu pretvorio se u ono što bismo danas nazvali javnim intelektualcem. Tisućama ljudi njegova kapaciteta uskraćena je prilika da javno govore, čak i da savladaju abecedu. Umjesto toga, prodavani su kao namještaj ili ljudska stoka koju vlasnici mogu iskorištavati, silovati, usmrtiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ropski kapital na Jugu bio je vredniji od svih tvornica
Nakon Deklaracije nezavisnosti, koja je obećala ravnopravnost ali to zapravo nije mislila, uslijedio je Američki revolucionarni rat. Prva žrtva u ratu s Britancima bio je Crispus Attucks, bivši rob koji je dao život za naciju u kojoj bi njemu slični bili slobodni – iako utemeljitelji to nikad nisu baš tako zamislili. Povijest se ne ponavlja, ali tragične sudbine oponašaju jedna drugu – dok sam 1991. sjedio u skloništu u Dubrovniku, saznao sam da je prva žrtva napada na Grad postao Milan Milišić, veliki pjesnik i prevoditelj Tolkiena, dubrovački Srbin. On je vjerovao da je dubrovačka strana tog rata bila ispravnija od one Slobodana Miloševića. Raketa s topovnjače Jugoslavenske ratne mornarice zauvijek ga je zaustavila u tom uvjerenju; da može sve ovo pogledati odozgora, Milan Milišić bi se vjerojatno prepoznao u Crispusu Attucksu.
Sistem koji su postavili utemeljitelji održavao se pola stoljeća, u kojemu je Amerika postala ekonomski značajna nacija. Uspjeh se temeljio na izvozu pamuka, kojega ne bi bilo bez ropskog rada crnaca. Dvije trećine svjetskog pamuka proizvodilo se u robovlasničkoj Americi. U ekonomskim terminima, robovi nisu smatrani “radnom snagom” nego “kapitalom” – strojevi, a ne ljudi – što je omugućilo da ih se založi za kredite, na čemu su plantažeri širili posao, a banke iz Londona i sa sjevera zarađivale masne prihode. Na vrhuncu robovlasništva, “ropski kapital” na Jugu bio je vredniji od svih tvornica i željeznica u cijelim Sjedinjenim Državama.
Na ropskom radu stvorena su bogatstva
Robovi su fizički izgradili Bijelu kuću i – da ironija bude potpuna – postavili statutu Slobode na vrh kupole Kongresa u Washingtonu. Na ropskom radu stvorena su bogatstva – neka slavimo do danas. Za poduzetnog Elihua iz Bostona, koji je početkom 18. stoljeća trgujući robovima zaradio više nego što treba njemu i potomcima, vjerojatno nikad ne biste čuli da se nije prezivao Yale – slavno sveučilište i danas se zove po Elihuu Yaleu, trgovcu robovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oslobođenjem od Britanije, Amerika je morala drukčije pristupiti problemu robovlasništva – više nije bilo moguće kriviti lošu kraljevsku upravu. Tu se javljaju prve ideje o inferiornosti crnaca. Vrhovni sud potvrdio je 1857. godine da crnci, bili robovi ili slobodni, dolaze od “ropske rase” inferiorne bijeloj rasi i nekompatibilne s demokracijom. Bijelim Amerikancima to je omogućilo da nastave po starome, a drugima dalo pregršt ideja – Adolf Hitler svoju je pseudoznanstvenu teoriju superiornih i inferiornih rasa dijelom preuzeo od američkog modela.
No, ista Amerika koja zaslužuje ove kritike stvorila je i neke od najglasnijih boraca protiv robovlasništva u povijesti. Dapače, pitanje robovlasništva jedina je tema oko koje je Amerika samu sebe gotovo rastrgnula. U naciji s tolikim rasistima i robovlasnicima postojalo je jednako toliko, i više, onih koji ne pristaju na robovlasništvo, koji doista vjeruju u postavke utemeljitelja da su “svi ljudi stvoreni jednaki”. Nema primjera druge nacije u povijesti koja je krenula u građanski rat oko toga treba li marginalizirana i iskorištvana grupa imati građanska prava. Bilo je puno razloga zašto su Sjever i Jug ušli u rat 1861., ali robovlasništvo je bilo presudno. Iako je Jug kasnije uspješno nametnuo drukčiji narativ, primarna motivcija država koje su se od Unije odmetnule u Konfederaciju bila je da – sačuvaju robovlasništvo.
Lincoln zapravo nije vjerovao u ravnopravnost
Predsjednik Abraham Lincoln je ukazom o ukidanju robovlasništva 1. siječnja 1863. oslobodio 3,5 milijuna robova na Jugu. Iako dokumenti govore da ni sam nije vjerovao u jednakopravnost bijelaca i crnaca – dapače, smatrao je da se crnci trebaju vratiti u Afriku – Lincoln je tim činom postao jedan od ljudi koji su najviše promijenili svijet u kojem djeluju. Unija je pobijedila, crnci su bili slobodni, robovlasnička Konfederacija je poražena. Na Jugu je uvedena prisilna uprava – bivša Konfederacija je došla pod vojnu okupaciju. Taj period, Rekonstrukcija, bilo je doba najveće rasne jednakosti od osnutka Republike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vojnici sa Sjevera sprečavali su teror robovlasnika na Jugu, pa se crnačko stanovništvo uključilo u politički život zemlje koja dojučer nije bila njihova. Pvi put u povijesti i na Jugu se rodila demokracija – na slobodnim izborima u Kongres je izabrano 16 crnih kongresnika i jedan senator. Još veće postignuće bilo je uvođenje najdemokratskije od svih američkih institucija –javne škole. Prije rata, bogati bijeli roditelji slali su djecu u privatne škole, bijeli nikamo, a crni ionako nisu imali pravo na obrazovanje. Sistem javnih škola koji je tad uspostavljen – i kakav s malim promjenama postoji i danas – dao je ogromnu priliku djeci bivših robova i siromašnoj bijeloj klasi. To je vrijedilo za cijelu zemlju – još jedna promjena od koje korist imaju ne samo crnci, nego i brojni bijelci, a koja se ne bi bila dogodila bez crnačke borbe za temeljna prava.
Amerika je oslobođene crnce još jednom iznevjerila
Republikanska stranka bila je motor promjena u Kongresu – zahvaljujući općoj popularnosti ubijenog predsjednika Lincolna i glasovima novooslobođenih crnaca s Juga, donijela je tri ključna amandmana na Ustav koja vrijede i danas. Trinaestim amandmanom je ukinuto robovlasništvo – bio je to i prvi spomen tog instituta u američkim temeljnim dokumentima – zakonodavci su ga dotad vješto izbjegavali; potom je 14. amandman svim građanima dao državljanstvo i spriječio ideje da ih se “pošalje nazad” kakve je imao Lincoln; konačno, 15. amandman je svim građanima dao pravo glasa bez obzira na rasu (iako ne i ženama). Za to vrijeme, bili su to epohalni uspjesi mogući jer je Jug bio pod saveznom vojnom okupacijom.
No, još važnija promjena – da crnici kupe zemlju na kojoj bi živjeli – nikad se nije dogodila. Amerika se od početnih 13 kolonija proširila nekoliko stotina puta tako da je savezna vlast prodavala zemlju (otetu Indijancima); tu je zemlju uvijek prodavala bijelcima, nikad crncima. Za crnce je ostala samo opcija sharecroppinga – ostanka na zemlji koju su obrađivali kao robovi, samo u “slobodnom”, a zapravo feudalnom odnosu. Amerika je oslobođene crnce još jednom iznevjerila kad im nije dala priliku da postanu vlasnici zemlje, na što je svaki bijeli doseljenik mogao računati. U dijelovima Minnesote i danas ima sela u kojima znaju engleski, ali je prvi jezik norveški. Nikad nije bilo problema da ti ljudi dobiju zemlju, jer su – bijeli.
Pobjeda Konfederacije i ideje rasne hijerarhije
No unatoč tim zaprekama, u periodu Rekonstrukcije od 1865. do 1877. godine činilo se da bi Amerika iz pepela Građanskog rata mogla izroniti kao demokracija bijelih i crnih građana i ostvariti ideale utemeljitelja Nacije u koje čak ni oni nisu do kraja vjerovali na kraju 18. stoljeća.
Ta je pomisao brzo umrla jer se pokazalo da su Unija i njene ideje možda pobijedile u ratu, ali da će Konfederacija i ideja rasne hijerarhije pobijediti u miru. Jug – strana koja je pokušavala rasturiti Naciju, ali je poražena – uspjela je uvjeriti Sjever da opozove Rekonstrukciju, a time i baštinu Lincolna. Nametnuli su i lažni narativ da se rat zapravo vodio oko nečega drugoga, a ne oko robovlasništva.
“Prava pojedinih država protiv presizanja savezne vlasti” – to je u novom tumačenju bio povod Građanskog rata. Jug nije bio “rasistički” ili “robovlasnički”, samo je štitio prava svojih država – ta laž i danas je prisutna u američkom političkom životu, potpuno brišući stvarnu i javno deklariranu narav rata kao bitke za očuvanje robovlasništva.
Kako je zakočena transformacija Amerike
Godine su išle, a Jug je agresivno preuzimao ulogu interpretatora “patriotizma” i “nacionalnog interesa”, iako je upravo Jug bio taj koji je nepatriotski pokušao rasturiti Naciju. No, dotad je nacionalizam izašao iz mode, zbog uspona Hitlera i Benita Mussolinija u Europi, pa se liberalni centar (Sjever) nije htio identificirati s nacionalizmom, nego ga je prepustio reakcionarnim silama s Juga. Bivši robovlasnici, koji crnce smatraju inferiornima, postali su arbitri toga što je u Americi patriotski, a što ne. Pobjednici u ratu izgubili su bitku u miru. Svima je bilo jasno da je Konfederacija bila utemeljena na iliberalnim načelima – otvoreno na obrani robovlasništva i rasne hijerarhije, superiornosti bijelaca nad crncima – i da je sjevernjačka Rekonstrukcija ta iliberalna načela pokušala zamijeniti liberalnima. Nije uspjela.
Sjevernjačka okupacija Juga u kojoj je prvi put dotaknuta ideja demokracije naglo je okončana iz sitnopolitičkih razloga. Izbori 1876. završili su u mrtvoj utrci; truli kompromis demokratskog kandidata Rutherforda Hayesa s Republikanskom strankom, koja ga je podržala u Elektorskom zboru, rezultirao je povlačenjem saveznih snaga s Juga. Time je zakočena transformacija Amerike iz robovlasničkog u društvo ravnopravnih ljudi. Taman na stogodišnjicu državnosti; rekonstrukcija je propala stoljeće nakon što je utemeljena nacija koju je trebala obnoviti.
Ono što je uslijedilo bilo je gore od robovlasništva
Što je uslijedilo na Jugu bilo je gore od robovlasništva. Idućih 50 godina bio je nadir, dno, američke povijesti. Čim su se okupacijske snage povukle na sjever, Jug je obnovio rasnu hijerarhiju u svemu osim da je zabranjeno držati robove; sve ostalo bilo je isto kao prije. Dobronamjerni promatrači često previde razmjere diskriminacije koja je postojala do 1960-ih.
Amerika je do 1963. u mnogim aspektima bila gora verzija aparthejda nego Južna Afrika u 1980-ima. Zakoni na američkom Jugu nakon 1877. spadaju u najmračniju fazu ljudskog postojanja. Ne samo da crnci nisu imali ista prava kao bijelci, nego je na njih bio maltene otvoren lov. Jim Crow zakoni dali su za pravo svima koji žele diskriminirati i segregirati po rasnoj osnovi, a izvansudsko kažnjavanje crnaca i za najmanje prestupe postalo je svakodnevna praksa. Metoda borbe na Jugu postao je linč, izvansudski obračun s nedužnim sumnjivcima koji služi kao primjer i prijetnja drugima. Kad ih i ne ubijaju, tretiraju ih kao građane drugog reda: čak i kad je zakonodavna praksa stjerala Vrhovni sud da više ne bude samo “sud bijelih ljudi”, oni se pozivaju na presudu iz 1896. o konceptu “separate but equal” — “odvojeni, ali jednaki”.
Neprihvatljiva ideja uspješnog crnog kvarta
Čak i kad crnci gledaju svoja posla, kao u Tulsi 1920-ih, našlo bi se bijelaca koji im žele uništiti život. Baš zato da razore ideju da crna zajednica može imati “normalan” život, bijeli fašisti napali su 1921. cijeli kvart. Zato što je crni čistač cipela (19) navodno uvrijedio djevojku na ulici (17), bijelci su fizički uništili naujspješniju crnačku naseobinu u zapadnoj hemisferi. Pola Tulse nastanjivali su crnci jer je u Oklahomi – za razliku od drugih južnih država – bilo lako kupiti (ne dobiti!) zemlju.
Koncentracija uspješnih crnih obitelji dovela je do toga da dijelove Tulse počnu nazivati “crni Wall Street”. Bijelim fašistima nije bilo prihvatljivo da se širi ideja uspješnog crnog kvarta. Zato su navodnu uvredu čistača cipela shvatili ozbiljno, napali crnce i zapalili njihove kuće. Vlast nije spriječila nerede; izgorjelo je 35 crnih blokova, a 10.000 crnaca u Tulsi više nije imalo gdje živjeti – sve su izgubili u požaru koji nitko nije spriječio. Bila je to poruka crncima od bijelih nacionalista – čak i kad živite najurednije živote srednje klase, u najbogatijem crnom kvartu u Americi, mi vam i dalje možemo uništiti život.
Iskra koja je zapalila pokret za građanska prava crnaca
Takvo “drugo robovlasništvo” konačno je otjeralo mnoge s Juga. Bijelci često misle da su crnci pobjegli s Juga nakon Građanskog rata – ali nisu, jer Jug smatraju svojim domom. No, 1910-ih i 1920-ih sve više crnaca seli s Juga na Sjever, u velike gradove. Tad nastaje ono što danas znamo kao Harlem u New Yorku i South Side u Chicagu. Tad nastaju i neki od najvećih uspjeha američkih crnaca – koncepti poput bluesa i jazza, koji transformiraju globalnu muziku.
Kraj “drugog robovlasništva” došao je s krajem Drugog svjetskog rata. Crnci su se vratiti iz Normandije, Berlina i Okinawe, da bi ih iste predrasude dočekale u zemlji za koju su zamalo poginuli. To nije moglo proći bez posljedica. Orson Welles je stavio svu snagu svoje slave da proširi užasnu priču o Issaacu Woodardu – bivšem crnom vojniku kojega su na povratku s pacifičkog ratišta gotovo nasmrt pretukli bijeli nacionalisti u Južnoj Karolini. Woodard je – još u uniformi američkoj vojnika koji je obranio svijet od Hitlera – napadnut i pretučen bez razloga do te mjere da su ga napadači oslijepili. Bez razloga, osim što je bio crnac. Imao je 27 godina.
Zahvaljujući Orsonu Wellesu i NAACP-u, udruzi za prava crnaca u Americi, Woodard je krajem 1940-ih postao svakome poznati skandal – slijepi mladić otišao je na nacionalnu turneju da pokaže što sve čovjeku može napraviti rasistička Amerika. Bila je to iskra koja je zapalila pokret za građanska prava crnaca 1950-ih i 1960-ih koji je preuzeo Martin Luther King.
Policija nikoga nije progonila kao Billie Holiday
Taman negdje u to vrijeme država je uspjela u drugom velikom poduhvatu. Politički pritisci i oni prijetnjom hapšenja konačno su urodili plodom – jazz legenda Billie Holiday podlegla je ne samo svojoj ovisnosti, nego i naporima agenata odjela za droge FBI-a. Umrla je u ljeto 1959., dva desetljeća nakon što su joj se nakalemili na vrat. Mnogi muzičari koristili su droge, ali policija nikoga nije progonila kao Billie Holiday.
Bila je žena i bila je crna žena, i pjevala je pjesmu koja se nije sviđala establišmentu – “Strange Fruit”, tužni tribute linčovanju na Jugu. Zahvaljujući svojoj slavi, mogla je utišati svaku dvoranu, čak i one gdje su dolazili samo bijelci – i progovoriti o užasima protiv crnaca na koji je zakon zatvarao oči. FBI joj je prijetio, nudio nagodbu ako prestane izvoditi pjesmu, a kad nije pristala – namjerno je pustio da umre u bolnici. Billie Holiday, najveći vokal harlemskog jazza, umrla je u bolnici s lisicama na rukama.
Oslobođenje je došlo tek s propovjednikovom smrću
Billie Holiday je pjevala o stvarnosti tog vremena – doba prije Martina Luthera Kinga – u kojem crnce nisu zanemarivali, nego ih ubijali, kastrirali, žive spaljivali, vješali, raščetvarali pa vješali po stablima. Pjevala je o krvi koja ne pada samo po listovima, nego do korijena. Iskra Wodarda i žrtava iz pjesama Billie Holiday dovela je do Martina Luthera Kinga. Na stogodišnjicu Lincolnovog ukidanja robovlasništva on je naciju odveo u Washington – i bijelce i crnce. Što god da se dosad dogodilo, rekao je Luther King, “the negro is stil not free”. Tragično, oslobođenje će doći tek s propovjednikovom smrću – od 1963. do kraja svoga kratkog života Martin Luther King uspio je pokrenuti Ameriku da donese zakone koji su okončali segregaciju.
Drska ideja da početak Amerike nije bila 1776., nego 1619. godina, kad su na zapadne obale Atlantika dovedeni prvi crni robovi, neočekivano je potresla kultur-tregere u New Yorku. Bijela Amerika i dalje vjeruje da je to laž, neprovediva utopija. I to je vjerojatno točno. Kao što je točno i da su mnoga naša prava – bili crni, bijeli, smeđi, žene, gejevi, lezbijke itd. – proizašla iz nečije tuđe borbe za njihova prava. Billie Holiday otišla je prerano – da je sve bilo po njenom, doživjela bi kasne devedesete i umrla pola stoljeća nakon što ju je FBI otjerao u smrt. Sad zamislite sve pjesme koje biste bili čuli, a niste.
Kako je projekt The New York Timesa, koji preispituje naslijeđe ropstva, potpuno izbezumio Ameriku
Telegramov dopisnik objašnjava zašto Projekt 1619. ima povijesnu važnost
New York Times je svojim Projektom 1619 obilježio četiristotu godišnjicu dolaska crnih robova iz Afrike i pretvorio je u temu za nacionalnu debatu. Mnogo je razloga zašto je ova rasprava uznemirila sljedbenike tradicionalnog mita o utemeljenju Amerike. Ponajveći leže u kronologiji, koja povijest američkih crnaca stavlja u najranije dane Novog Svijeta; te u njihovoj ulozi u ostvarenju demokracije
U hrvatskoj političkoj kulturi stvari izgledaju stabilno – razloga zašto bih svog susjeda zaklao nožem ima beskrajno, ali nikad nema novih. No, postoje i druge kulture u kojima se svašta događa. Recimo, što biste napravili da vas ugledna institucija izazove i kaže kako su Rovinj i Pula talijanski gradovi koji po pravdi boga nikad nisu trebali postati dio Hrvatske? Da organizirani poduhvat novinara i znanstvenika kaže kako treba preispitati je li Hrvatska nastala na zločinu, u Istri i u Krajini? Mozak bi vam eksplodirao.
Nešto slično pokušava ovih tjedana u Americi napraviti New York Times, koji je obilježavanje četiristote godišnjice dolaska crnih robova iz Afrike pretvorio u temu za nacionalnu debatu – hoće li Amerika biti išta bolja ako se suoči sa zločinima počinjenima u njeno ime (uvijek su tu neki zločini)? Razumijemo li razmjere tuđe nesreće na kojoj baziramo svoju svakodnenu sreću? Jesmo li bolji od njih ili se trebamo posramiti, ispričati, ili ne trebamo o tome uopće razmišljati?
Američki crnci zaslužni su za demokraciju
Mnogo je razloga zašto je ova rasprava uznemirila sljedbenike tradicionalnog mita o utemeljenju Amerike. Ponajveći leže u kronologiji, koja povijest američkih crnaca stavlja u najranije dane Novog Svijeta; te u njihovoj ulozi u ostvarenju demokracije, inicijalnog obećanja američkog eksperimenta. Amerika je postala demokracija tek sredinom prošlog stoljeća jer su se američki crnci za to izborili – ne samo za sebe, nego za sve. Obećanje američkih utemeljitelja bilo je u isto vrijeme plemenito i licemjerno, da su “svi ljudi stvoreni jednaki”.
Iako ih utemeljitelji nisu smatrali ljudima, crnci su jedini koji su doista vjerovali u proklamirane ideje zaštite “života, slobode i potrage za blagostanjem”; baš zbog njihove višestoljetne borbe, ti ideali u jednom trenutku nisu više vrijedili samo za bijelce, nego za sve Amerikance. Crna Amerika prisilila je bijelu Ameriku da počne živjeti u skladu sa svojim načelima. Bila je to krvava, često obeshrabrujuća, ali ipak uspješna borba; na svoj način, ona traje i danas.
Afrikanci su došli prije bijelih puritanaca
Brod “White Lion” doplovio je u Jamestown u tjednu oko 20. kolovoza 1619., taman prije 400 godina. Engleski gusari preoteli su njegov “teret” od 20 do 30 Afrikanaca s portugalskog broda koji ih je bio vodio u Europu. Prodali su ih kao robove engleskim kolonistima u Virginiji. Razuman čovjek naježi se od pomisli na sudbinu tih ljudi, otetih i prodanih kao da su stoka – razbijenih obitelji, izgubljenih nada i strave potpalublja ili barake u koju su potom okovani lancima. No, ova priča nije stravična samo vama, nego i bijelim nacionalistima u Americi – ne zbog patnje robova, nego zbog kronologije.
Prvi crnci stigli su na “White Lionu” godinu dana prije “Mayflowera”, slavnog broda što je 1620. u Plymouth Rock doveo puritance koji će osnovati Massachusetts. Svaka “bijela povijest” Amerike počinje tom plovidbom. Kad netko u Americi želi reći da ima dugu obiteljsku lozu, i ozbiljno i u šali spominje “Mayflower” – orijentacijsku točku pseudoaristokratskih pretenzija. Činjenica da su crni robovi, preci današnjih Afroamerikanaca, stigli ovamo prije puritanaca s “Mayflowera” iz temelja potresa osnovni postulat bjelačkog uvjerenja da zemlja pripada samo njima. Ta naopaka ideja, da bijelci imaju “pravo” na Ameriku, temelji se na tezi da su došli kad je teritorij bio “prazan” (Indijance se, u tom svjetonazoru, ne doživljava kao “civilizirane”).
Najdugovječnija američka institucija – robovlasništvo
Nadalje, povijest američkog nacionalizma već dvjesto godina ima banalan obrazac: u naciji imigranata, nacionalisti su uvijek oni koji su doselili malo prije, a žrtve oni koji su doselili malo kasnije. Potomci Engleza preziru Nijemce, pa oni zajedno preziru Irce, Talijane i druge katolike, pa oni zajedno preziru Židove, pa oni zajedno preziru Slavene, pa oni zajedno preziru Latinose, pa svi skupa zajedno preziru imigrante iz muslimanskih zemalja i tako u nedogled. U tom lancu ksenofobije važno je biti “prije” onog drugoga. Sad netko kaže da na početku lanca stoje crnci – prije “Mayflowera”! – a bijelim nacionalistima eksplodira mozak.
Drugi razlog zgroženosti bijelih nacionalsita leži u dugotrajnosti institucija – kad su 1619. u Jamestownu kupili dvadesetak Afrikanaca iz Angole, engleski kolonisti ustanovili su najdugovječniju američku instituciju – robovlasništvo. Ono će zakonito potrajati iduća dva i pol stoljeća, a poluzakonito – u obliku segregacije, aparthejda i sistemske diskriminacije – barem još sto godina, sve do 1960-ih. To čini robovlasništvo najtrajnijom američkom institucijom – dugovječnijom od same američke države, koja je stara 243 godine.
Transformirali su zemlju u koju su dovedeni
To su istine o kojima govori Projekt 1619. i koje izazivaju toliko polemike u Americi. To doduše nije sva istina – Amerika nije definirana samo svojom robovlasničkom prošlošću, puno je napravila da se transformira u jednakopravno društvo i pomogla je dobrom dijelu svijeta da bude slobodan. Ali mračna prošlost također je dio američkog iskustva, a ta se činjenica mnogima ne sviđa. Nismo ni mi bolji – kako prolaze pokušaji da se razumno razgovara o razlozima bijega Srba iz Krajine 1995. ili o suodgovornosti proustaške politike Franje Tuđmana za ratove 1990-ih?
Dvadesetak Angolaca koje su Englezi kupili u Jamestownu 1619. bili su početak američkog robovlasništva; u idućim stoljećima oko 400 tisuća Afrikanaca bit će u lancima prodano u Ameriku. Transatlantska trgovina robljem razorit će živote 12,5 milijuna Afrikanaca, od kojih bar dva milijuna nije preživjelo grozomornu plovidbu preko oceana. Do grozota Drugog svjetskog rata, bila je to najveća prisilna migracija stanovništva u povijesti. No oni koji su preživjeli, transformirali su zemlju u koju su dovedeni, u nekim aspektima i svijet.
Crnci nisu ključni samo za ekonomski uspjeh Amerike – koji velikim dijelom počiva na njihovim plećima – ili za kreativni identitet nove nacije – sjetite se samo jazza – nego su ustrajnom borbom za svoja prava otvorili postor i za ostvarenje prava drugih, u Americi i ostatku svijeta. Prava žena – i pravo na glas i pravo na ravnopravnost u obitelji i u društvu – kao i prava invalida, lezbijki, gejeva i mnogih drugih manjina – sva su ostvarena u pukotinama tradicionalne dominacije bijelih heteroseksualnih muškaraca. Te pukotine stvorili su aktivisti za prava američkih crnaca – pogonjeni idejom koja je osnovala ovu naciju, a koja je crnce u startu preskočila.
Država istovremeno utemeljena na idealu i na laži
Još prije nastanka europskih nacija-država, Amerikanci su stvorili državu, a tek potom iz nje stvarali naciju. To im je dalo prednost koju su iskoristili samo na papiru – svoju su državu, a susljedno i naciju, definirali u filozofskim, a ne etničkim ili kulturnim terminima. Nijemac je tko govori njemački i vjeruje u mitove o Valkirama, a živi blizu pruske države. Amerikanac je svatko tko pristaje na temeljni kredo da su “svi ljudi stvoreni jednaki” i da država služi tome da zaštiti njihov “život, slobodu i potragu za blagostanjem”. To stoji u američkoj Deklaraciji nezavisnosti, jednom od ključnih dokumenata čovječanstva, koji je inspirirao ne samo Francusku revoluciju, nego i sve moderne pokrete za slobodu, i ustave u Europi i širom svijeta.
Problem? Američka država utemeljena je u isto vrijeme na idealu i na laži – na idealu da su “svi ljudi jednaki” i na laži jer svi njeni ljudi nisu jednaki. Kad je Thomas Jefferson napisao te riječi, znao je da se ne odnose na 20 posto crnih stanovnika pobunjenih kolonija. “Svi ljudi su stvoreni jednaki”, napisao je čovjek kojega povijest s razlogom pamti kao jednog od najutjecajnijih političara svih vremena; istodobno, bio je i jedan od najvećih licemjera svih vremena.
Velikan američke povijesti koji je potajno naučio čitati
Od dvanaest prvih predsjednika Amerike, desetorica su držali robove; ti su ljudi bili obrazovani i za tadašnje pojmove “prosvijetljeni”: znali su da “crna rasa” nije ni po čemu drukčija od “bijele rase” – dapače, Jefferson je s jednom od svojih ropkinja imao nepriznatu izvanbračnu djecu, bez rasnih problema. No, ideja da bi crnci imali ista prava kao bijelci ugrozila bi njihove bijele privilegije – od ekonomske održivosti plantaža do političke dominacije obrazovanih bijelih muškaraca. Načelno utemeljena na slobodi, nova država iznevjerila je svoju osnovnu premisu.
Robovi se u Jeffersonovoj Americi po zakonu nisu smjeli ženiti. Njihova djeca pripadala su “vlasniku”, a ne roditeljima. Vlasnici su prodavali djecu kao da je riječ o kozladi, a ne o ljudima. Robovi se nisu smjeli obrazovati, čak niti učiti čitati i pisati. Velikan američke povijesti Frederick Douglass, sin ropkinje i njezina bijelog vlasnika, naučio je slova dobrotom bijele žene koja ga je potajice podučavala. Douglass je kasnije pobjegao na Sjever i postao jedan od najutjecajnijih abolicionista, javni govornik, a u svom dugom životu pretvorio se u ono što bismo danas nazvali javnim intelektualcem. Tisućama ljudi njegova kapaciteta uskraćena je prilika da javno govore, čak i da savladaju abecedu. Umjesto toga, prodavani su kao namještaj ili ljudska stoka koju vlasnici mogu iskorištavati, silovati, usmrtiti.
Ropski kapital na Jugu bio je vredniji od svih tvornica
Nakon Deklaracije nezavisnosti, koja je obećala ravnopravnost ali to zapravo nije mislila, uslijedio je Američki revolucionarni rat. Prva žrtva u ratu s Britancima bio je Crispus Attucks, bivši rob koji je dao život za naciju u kojoj bi njemu slični bili slobodni – iako utemeljitelji to nikad nisu baš tako zamislili. Povijest se ne ponavlja, ali tragične sudbine oponašaju jedna drugu – dok sam 1991. sjedio u skloništu u Dubrovniku, saznao sam da je prva žrtva napada na Grad postao Milan Milišić, veliki pjesnik i prevoditelj Tolkiena, dubrovački Srbin. On je vjerovao da je dubrovačka strana tog rata bila ispravnija od one Slobodana Miloševića. Raketa s topovnjače Jugoslavenske ratne mornarice zauvijek ga je zaustavila u tom uvjerenju; da može sve ovo pogledati odozgora, Milan Milišić bi se vjerojatno prepoznao u Crispusu Attucksu.
Sistem koji su postavili utemeljitelji održavao se pola stoljeća, u kojemu je Amerika postala ekonomski značajna nacija. Uspjeh se temeljio na izvozu pamuka, kojega ne bi bilo bez ropskog rada crnaca. Dvije trećine svjetskog pamuka proizvodilo se u robovlasničkoj Americi. U ekonomskim terminima, robovi nisu smatrani “radnom snagom” nego “kapitalom” – strojevi, a ne ljudi – što je omugućilo da ih se založi za kredite, na čemu su plantažeri širili posao, a banke iz Londona i sa sjevera zarađivale masne prihode. Na vrhuncu robovlasništva, “ropski kapital” na Jugu bio je vredniji od svih tvornica i željeznica u cijelim Sjedinjenim Državama.
Na ropskom radu stvorena su bogatstva
Robovi su fizički izgradili Bijelu kuću i – da ironija bude potpuna – postavili statutu Slobode na vrh kupole Kongresa u Washingtonu. Na ropskom radu stvorena su bogatstva – neka slavimo do danas. Za poduzetnog Elihua iz Bostona, koji je početkom 18. stoljeća trgujući robovima zaradio više nego što treba njemu i potomcima, vjerojatno nikad ne biste čuli da se nije prezivao Yale – slavno sveučilište i danas se zove po Elihuu Yaleu, trgovcu robovima.
Oslobođenjem od Britanije, Amerika je morala drukčije pristupiti problemu robovlasništva – više nije bilo moguće kriviti lošu kraljevsku upravu. Tu se javljaju prve ideje o inferiornosti crnaca. Vrhovni sud potvrdio je 1857. godine da crnci, bili robovi ili slobodni, dolaze od “ropske rase” inferiorne bijeloj rasi i nekompatibilne s demokracijom. Bijelim Amerikancima to je omogućilo da nastave po starome, a drugima dalo pregršt ideja – Adolf Hitler svoju je pseudoznanstvenu teoriju superiornih i inferiornih rasa dijelom preuzeo od američkog modela.
No, ista Amerika koja zaslužuje ove kritike stvorila je i neke od najglasnijih boraca protiv robovlasništva u povijesti. Dapače, pitanje robovlasništva jedina je tema oko koje je Amerika samu sebe gotovo rastrgnula. U naciji s tolikim rasistima i robovlasnicima postojalo je jednako toliko, i više, onih koji ne pristaju na robovlasništvo, koji doista vjeruju u postavke utemeljitelja da su “svi ljudi stvoreni jednaki”. Nema primjera druge nacije u povijesti koja je krenula u građanski rat oko toga treba li marginalizirana i iskorištvana grupa imati građanska prava. Bilo je puno razloga zašto su Sjever i Jug ušli u rat 1861., ali robovlasništvo je bilo presudno. Iako je Jug kasnije uspješno nametnuo drukčiji narativ, primarna motivcija država koje su se od Unije odmetnule u Konfederaciju bila je da – sačuvaju robovlasništvo.
Lincoln zapravo nije vjerovao u ravnopravnost
Predsjednik Abraham Lincoln je ukazom o ukidanju robovlasništva 1. siječnja 1863. oslobodio 3,5 milijuna robova na Jugu. Iako dokumenti govore da ni sam nije vjerovao u jednakopravnost bijelaca i crnaca – dapače, smatrao je da se crnci trebaju vratiti u Afriku – Lincoln je tim činom postao jedan od ljudi koji su najviše promijenili svijet u kojem djeluju. Unija je pobijedila, crnci su bili slobodni, robovlasnička Konfederacija je poražena. Na Jugu je uvedena prisilna uprava – bivša Konfederacija je došla pod vojnu okupaciju. Taj period, Rekonstrukcija, bilo je doba najveće rasne jednakosti od osnutka Republike.
Vojnici sa Sjevera sprečavali su teror robovlasnika na Jugu, pa se crnačko stanovništvo uključilo u politički život zemlje koja dojučer nije bila njihova. Pvi put u povijesti i na Jugu se rodila demokracija – na slobodnim izborima u Kongres je izabrano 16 crnih kongresnika i jedan senator. Još veće postignuće bilo je uvođenje najdemokratskije od svih američkih institucija –javne škole. Prije rata, bogati bijeli roditelji slali su djecu u privatne škole, bijeli nikamo, a crni ionako nisu imali pravo na obrazovanje. Sistem javnih škola koji je tad uspostavljen – i kakav s malim promjenama postoji i danas – dao je ogromnu priliku djeci bivših robova i siromašnoj bijeloj klasi. To je vrijedilo za cijelu zemlju – još jedna promjena od koje korist imaju ne samo crnci, nego i brojni bijelci, a koja se ne bi bila dogodila bez crnačke borbe za temeljna prava.
Amerika je oslobođene crnce još jednom iznevjerila
Republikanska stranka bila je motor promjena u Kongresu – zahvaljujući općoj popularnosti ubijenog predsjednika Lincolna i glasovima novooslobođenih crnaca s Juga, donijela je tri ključna amandmana na Ustav koja vrijede i danas. Trinaestim amandmanom je ukinuto robovlasništvo – bio je to i prvi spomen tog instituta u američkim temeljnim dokumentima – zakonodavci su ga dotad vješto izbjegavali; potom je 14. amandman svim građanima dao državljanstvo i spriječio ideje da ih se “pošalje nazad” kakve je imao Lincoln; konačno, 15. amandman je svim građanima dao pravo glasa bez obzira na rasu (iako ne i ženama). Za to vrijeme, bili su to epohalni uspjesi mogući jer je Jug bio pod saveznom vojnom okupacijom.
No, još važnija promjena – da crnici kupe zemlju na kojoj bi živjeli – nikad se nije dogodila. Amerika se od početnih 13 kolonija proširila nekoliko stotina puta tako da je savezna vlast prodavala zemlju (otetu Indijancima); tu je zemlju uvijek prodavala bijelcima, nikad crncima. Za crnce je ostala samo opcija sharecroppinga – ostanka na zemlji koju su obrađivali kao robovi, samo u “slobodnom”, a zapravo feudalnom odnosu. Amerika je oslobođene crnce još jednom iznevjerila kad im nije dala priliku da postanu vlasnici zemlje, na što je svaki bijeli doseljenik mogao računati. U dijelovima Minnesote i danas ima sela u kojima znaju engleski, ali je prvi jezik norveški. Nikad nije bilo problema da ti ljudi dobiju zemlju, jer su – bijeli.
Pobjeda Konfederacije i ideje rasne hijerarhije
No unatoč tim zaprekama, u periodu Rekonstrukcije od 1865. do 1877. godine činilo se da bi Amerika iz pepela Građanskog rata mogla izroniti kao demokracija bijelih i crnih građana i ostvariti ideale utemeljitelja Nacije u koje čak ni oni nisu do kraja vjerovali na kraju 18. stoljeća.
Ta je pomisao brzo umrla jer se pokazalo da su Unija i njene ideje možda pobijedile u ratu, ali da će Konfederacija i ideja rasne hijerarhije pobijediti u miru. Jug – strana koja je pokušavala rasturiti Naciju, ali je poražena – uspjela je uvjeriti Sjever da opozove Rekonstrukciju, a time i baštinu Lincolna. Nametnuli su i lažni narativ da se rat zapravo vodio oko nečega drugoga, a ne oko robovlasništva.
“Prava pojedinih država protiv presizanja savezne vlasti” – to je u novom tumačenju bio povod Građanskog rata. Jug nije bio “rasistički” ili “robovlasnički”, samo je štitio prava svojih država – ta laž i danas je prisutna u američkom političkom životu, potpuno brišući stvarnu i javno deklariranu narav rata kao bitke za očuvanje robovlasništva.
Kako je zakočena transformacija Amerike
Godine su išle, a Jug je agresivno preuzimao ulogu interpretatora “patriotizma” i “nacionalnog interesa”, iako je upravo Jug bio taj koji je nepatriotski pokušao rasturiti Naciju. No, dotad je nacionalizam izašao iz mode, zbog uspona Hitlera i Benita Mussolinija u Europi, pa se liberalni centar (Sjever) nije htio identificirati s nacionalizmom, nego ga je prepustio reakcionarnim silama s Juga. Bivši robovlasnici, koji crnce smatraju inferiornima, postali su arbitri toga što je u Americi patriotski, a što ne. Pobjednici u ratu izgubili su bitku u miru. Svima je bilo jasno da je Konfederacija bila utemeljena na iliberalnim načelima – otvoreno na obrani robovlasništva i rasne hijerarhije, superiornosti bijelaca nad crncima – i da je sjevernjačka Rekonstrukcija ta iliberalna načela pokušala zamijeniti liberalnima. Nije uspjela.
Sjevernjačka okupacija Juga u kojoj je prvi put dotaknuta ideja demokracije naglo je okončana iz sitnopolitičkih razloga. Izbori 1876. završili su u mrtvoj utrci; truli kompromis demokratskog kandidata Rutherforda Hayesa s Republikanskom strankom, koja ga je podržala u Elektorskom zboru, rezultirao je povlačenjem saveznih snaga s Juga. Time je zakočena transformacija Amerike iz robovlasničkog u društvo ravnopravnih ljudi. Taman na stogodišnjicu državnosti; rekonstrukcija je propala stoljeće nakon što je utemeljena nacija koju je trebala obnoviti.
Ono što je uslijedilo bilo je gore od robovlasništva
Što je uslijedilo na Jugu bilo je gore od robovlasništva. Idućih 50 godina bio je nadir, dno, američke povijesti. Čim su se okupacijske snage povukle na sjever, Jug je obnovio rasnu hijerarhiju u svemu osim da je zabranjeno držati robove; sve ostalo bilo je isto kao prije. Dobronamjerni promatrači često previde razmjere diskriminacije koja je postojala do 1960-ih.
Amerika je do 1963. u mnogim aspektima bila gora verzija aparthejda nego Južna Afrika u 1980-ima. Zakoni na američkom Jugu nakon 1877. spadaju u najmračniju fazu ljudskog postojanja. Ne samo da crnci nisu imali ista prava kao bijelci, nego je na njih bio maltene otvoren lov. Jim Crow zakoni dali su za pravo svima koji žele diskriminirati i segregirati po rasnoj osnovi, a izvansudsko kažnjavanje crnaca i za najmanje prestupe postalo je svakodnevna praksa. Metoda borbe na Jugu postao je linč, izvansudski obračun s nedužnim sumnjivcima koji služi kao primjer i prijetnja drugima. Kad ih i ne ubijaju, tretiraju ih kao građane drugog reda: čak i kad je zakonodavna praksa stjerala Vrhovni sud da više ne bude samo “sud bijelih ljudi”, oni se pozivaju na presudu iz 1896. o konceptu “separate but equal” — “odvojeni, ali jednaki”.
Neprihvatljiva ideja uspješnog crnog kvarta
Čak i kad crnci gledaju svoja posla, kao u Tulsi 1920-ih, našlo bi se bijelaca koji im žele uništiti život. Baš zato da razore ideju da crna zajednica može imati “normalan” život, bijeli fašisti napali su 1921. cijeli kvart. Zato što je crni čistač cipela (19) navodno uvrijedio djevojku na ulici (17), bijelci su fizički uništili naujspješniju crnačku naseobinu u zapadnoj hemisferi. Pola Tulse nastanjivali su crnci jer je u Oklahomi – za razliku od drugih južnih država – bilo lako kupiti (ne dobiti!) zemlju.
Koncentracija uspješnih crnih obitelji dovela je do toga da dijelove Tulse počnu nazivati “crni Wall Street”. Bijelim fašistima nije bilo prihvatljivo da se širi ideja uspješnog crnog kvarta. Zato su navodnu uvredu čistača cipela shvatili ozbiljno, napali crnce i zapalili njihove kuće. Vlast nije spriječila nerede; izgorjelo je 35 crnih blokova, a 10.000 crnaca u Tulsi više nije imalo gdje živjeti – sve su izgubili u požaru koji nitko nije spriječio. Bila je to poruka crncima od bijelih nacionalista – čak i kad živite najurednije živote srednje klase, u najbogatijem crnom kvartu u Americi, mi vam i dalje možemo uništiti život.
Iskra koja je zapalila pokret za građanska prava crnaca
Takvo “drugo robovlasništvo” konačno je otjeralo mnoge s Juga. Bijelci često misle da su crnci pobjegli s Juga nakon Građanskog rata – ali nisu, jer Jug smatraju svojim domom. No, 1910-ih i 1920-ih sve više crnaca seli s Juga na Sjever, u velike gradove. Tad nastaje ono što danas znamo kao Harlem u New Yorku i South Side u Chicagu. Tad nastaju i neki od najvećih uspjeha američkih crnaca – koncepti poput bluesa i jazza, koji transformiraju globalnu muziku.
Kraj “drugog robovlasništva” došao je s krajem Drugog svjetskog rata. Crnci su se vratiti iz Normandije, Berlina i Okinawe, da bi ih iste predrasude dočekale u zemlji za koju su zamalo poginuli. To nije moglo proći bez posljedica. Orson Welles je stavio svu snagu svoje slave da proširi užasnu priču o Issaacu Woodardu – bivšem crnom vojniku kojega su na povratku s pacifičkog ratišta gotovo nasmrt pretukli bijeli nacionalisti u Južnoj Karolini. Woodard je – još u uniformi američkoj vojnika koji je obranio svijet od Hitlera – napadnut i pretučen bez razloga do te mjere da su ga napadači oslijepili. Bez razloga, osim što je bio crnac. Imao je 27 godina.
Zahvaljujući Orsonu Wellesu i NAACP-u, udruzi za prava crnaca u Americi, Woodard je krajem 1940-ih postao svakome poznati skandal – slijepi mladić otišao je na nacionalnu turneju da pokaže što sve čovjeku može napraviti rasistička Amerika. Bila je to iskra koja je zapalila pokret za građanska prava crnaca 1950-ih i 1960-ih koji je preuzeo Martin Luther King.
Policija nikoga nije progonila kao Billie Holiday
Taman negdje u to vrijeme država je uspjela u drugom velikom poduhvatu. Politički pritisci i oni prijetnjom hapšenja konačno su urodili plodom – jazz legenda Billie Holiday podlegla je ne samo svojoj ovisnosti, nego i naporima agenata odjela za droge FBI-a. Umrla je u ljeto 1959., dva desetljeća nakon što su joj se nakalemili na vrat. Mnogi muzičari koristili su droge, ali policija nikoga nije progonila kao Billie Holiday.
Bila je žena i bila je crna žena, i pjevala je pjesmu koja se nije sviđala establišmentu – “Strange Fruit”, tužni tribute linčovanju na Jugu. Zahvaljujući svojoj slavi, mogla je utišati svaku dvoranu, čak i one gdje su dolazili samo bijelci – i progovoriti o užasima protiv crnaca na koji je zakon zatvarao oči. FBI joj je prijetio, nudio nagodbu ako prestane izvoditi pjesmu, a kad nije pristala – namjerno je pustio da umre u bolnici. Billie Holiday, najveći vokal harlemskog jazza, umrla je u bolnici s lisicama na rukama.
Oslobođenje je došlo tek s propovjednikovom smrću
Billie Holiday je pjevala o stvarnosti tog vremena – doba prije Martina Luthera Kinga – u kojem crnce nisu zanemarivali, nego ih ubijali, kastrirali, žive spaljivali, vješali, raščetvarali pa vješali po stablima. Pjevala je o krvi koja ne pada samo po listovima, nego do korijena. Iskra Wodarda i žrtava iz pjesama Billie Holiday dovela je do Martina Luthera Kinga. Na stogodišnjicu Lincolnovog ukidanja robovlasništva on je naciju odveo u Washington – i bijelce i crnce. Što god da se dosad dogodilo, rekao je Luther King, “the negro is stil not free”. Tragično, oslobođenje će doći tek s propovjednikovom smrću – od 1963. do kraja svoga kratkog života Martin Luther King uspio je pokrenuti Ameriku da donese zakone koji su okončali segregaciju.
Drska ideja da početak Amerike nije bila 1776., nego 1619. godina, kad su na zapadne obale Atlantika dovedeni prvi crni robovi, neočekivano je potresla kultur-tregere u New Yorku. Bijela Amerika i dalje vjeruje da je to laž, neprovediva utopija. I to je vjerojatno točno. Kao što je točno i da su mnoga naša prava – bili crni, bijeli, smeđi, žene, gejevi, lezbijke itd. – proizašla iz nečije tuđe borbe za njihova prava. Billie Holiday otišla je prerano – da je sve bilo po njenom, doživjela bi kasne devedesete i umrla pola stoljeća nakon što ju je FBI otjerao u smrt. Sad zamislite sve pjesme koje biste bili čuli, a niste.