Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Pupovac zauzeo mjesto Svetozara Pribičevića, čovjeka koji je za velikosrbe bio loš Srbin, a za velikohrvate četnik

Zašto je Milorad Pupovac postao objektom neobuzdane, primitivne i sirove mržnje

Prije stotinu godina Srbi su činili gotovo četvrtinu tadašnjeg stanovništva te je Pribičević svoj politički utjecaj i snagu mogao crpsti iz njihove brojnosti. Danas Srbi čine jedva nešto više od 4% stanovnika Hrvatske. Zbog čega je onda Milorad Pupovac, kao nesporni politički lider ostatka ostataka Srba u Hrvatskoj, postao crvena krpa za prebrojne frustrirane i politički nedovršene Hrvate?

Svetozar Pribičević rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 1875. Nakon završetka studija matematike i fizike u Zagrebu predavao je u srpskim školama u Pakracu i Karlovcu. U almanahu Narodna misao objavio je 1897. članak „Misao vodilja Srba i Hrvata“ u kojem je izložio unitarni jugoslavenski program prema kojemu su Hrvati i Srbi samo dva naziva za isti narod. Tri godine kasnije zajedno sa Stjepanom Radićem pokrenuo je „Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine.“

Pribičević 1903. dolazi na čelo Srpske samostalne stranke koja zajedno s Hrvatskom pučkom naprednom strankom i Hrvatskom strankom prava 1905. osniva Hrvatsko-srpsku koaliciju koja je pobijedila na izborima 1908., 1910. i 1913. Kada je Frano Supilo, u to vrijeme daleko najvažniji i najsposobniji hrvatski političar, zbog namještenog Friedjungovog procesa 1909. dao ostavku i napustio Koaliciju, Svetozar Pribičević preuzima njeno vođenje. Iste godine jedna je grupa frankovaca u središtu Zagreba toljagama pretukla Supila, Pribičevića i još dva člana Srpske samostalne stranke.

Žestoki kritičar kralja Aleksandra

Svetozar Pribičević uspio je 1918. hrvatskim političarima nametnuti svoj koncept stvaranja unitarne južnoslavenske države te je u Kraljevini SHS-a bio prvi ministar unutarnjih poslova, a u kasnijim vladama ministar prosvjete. Nakon sporazuma između šefa srpskih radikala Nikole Pašića i Stjepana Radića 1925. odlazi u opoziciju, a 1927. iz vatrenog protivnika federalizma postaje njegov zagovornik te sa Stjepanom Radićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju. Nakon atentata u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. kada su ubijeni zastupnici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa Seljačko-demokratska koalicija donosi odluku o prestanku svog sudjelovanja u radu Skupštine.

Kralj Aleksandar iskoristio je krizu u državi kako bi preuzeo svu vlast. Neposredno prije objave svoje odluke o raspuštanju parlamenta i zabrani rada političkih stranaka 6. siječnja 1929. primio je na zasebne konzultacije Svetozara Pribičevića i u dva navrata novog predsjednika HSS-a Vlatka Mačeka. Pribičević je predložio kralju promjenu ustava i zakazivanje novih izbora za ustavotvornu skupštinu te da krizu države ubuduće treba rješavati i u Zagrebu, a ne samo u Beogradu.

Kralj Aleksandar ga nije poslušao, a Pribičević je nakon uvođenja diktature postao jedan od njenih najžešćih kritičara. U svibnju 1929. bio je uhićen te je dvije godine i tri mjeseca bio u kućnom pritvoru u selu Brus u središnjoj Srbiji, a sve bez ikakvog suđenja ili sudske odluke. Nakon puštanja na slobodu emigrirao je u Prag i Pariz gdje je 1933. godine napisao i objavio možda ponajbolje međuratno djelo političke publicistike: „Le Dictature du roi Alexandre“.

Svetozar Pribičević ostao je sam

Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. francuska policija odmah ga je uhitila zbog sumnje da je jedan od idejnih začetnika atentata, ali je nakon nekoliko dana provedenih u samici pušten na slobodu. Svetozar Pribičević umro je u Pragu 1936. kao uvjereni federalist i protivnik monarhije. Njegovih zadnjih deset godina života može se sažeti u dvije rečenice: „Mi se nismo borili protiv Austro-Ugarske da bismo u novoj državi bili manje slobodni. Mi nismo težili ujedinjenju da bismo u novoj državi postali robovi.“

Te dvije rečenice bile su dovoljne da Pribičević na kraju ostane sam, za velikosrbe kao jako loš Srbin i nacionalni izdajnik, a za velikohrvate samo još jedan sumnjivi Srbin koji prodaje jugoslavensku ideju kao masku za velikosrpstvo. Tri godine nakon njegove smrti proglašena je Banovina Hrvatska što je bio prvi korak u federalizaciji Kraljevine Jugoslavije i na neki način ostvarenje političkog testamenta daleko najvažnijeg Srbina među hrvatskim političarima u prvoj polovini prošloga stoljeća.

Njegovo ime potisnuto u zaborav

Sve do 1989. Srbi u Hrvatskoj da su i htjeli nisu mogli imati nekoga tko bi u cijelosti baštinio političku ideju i viziju Svetozara Pribičevića. Prema ustaškim načelima NDH je trebala biti jednonacionalna hrvatska država u kojoj nije bilo mjesta za građane drugih nacionalnosti, a ponajviše ne za Srbe koji su činili nešto manje od trećine njenoga stanovništva. U novonastalim okolnostima predratne prečanske srpske političke stranke su se rasule, a organizaciju obrane pukog preživljavanja srpskih seljaka na području NDH preuzela je Komunistička partija koristeći parolu bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Budući da je Svetozar Pribičević bio građanski, a time i buržujski političar, njegovo ime ubrzo je bilo potisnuto u zaborav. Tako je bilo i u socijalističkoj Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, političke stranke zamijenjene su društveno-političkim organizacijama te su Srbi u Hrvatskoj imali cijeli niz viđenijih društveno-političkih radnika, ali ni jedan od njih nije imao čak ni ambiciju zauzeti mjesto barem donekle usporedivo s pozicijom Svetozara Pribičevića.

Jovan Rašković, psihijatar zavidne akademske karijere s kućnim adresama u Ljubljani i Zagrebu osnovao je početkom 1990. Srpsku demokratsku stranku kako bi sudjelovao na prvim slobodnim i demokratskim izborima u svibnju iste godine. Nakon što je SDS na izborima osvojio nekoliko mandata HDZ kao pobjednik izbora bira Raškovića za jednog od potpredsjednika Sabora. Iako je velika većina Srba na tim izborima glasala za neke druge političke opcije HDZ je Raškovića gurnuo u za njega prevelike cipele Svetozara Pribičevića.

U svojoj kratkotrajnoj političkoj karijeri, koja je završila njegovom smrću u Beogradu 1992. pridonio je širenju histerije od opasnosti uspostave nove ustaške države, a time i poticao ruralne Srbe na pobunu. Njega su naslijedili trećerazredni polupismeni provincijski psi rata te katastrofa za Srbe u Hrvatskoj nije mogla biti izbjegnuta.

Pupovac se uključuje u politiku 1989.

Milorad Pupovac rođen je 1955. u mjestu Donje Ceranje kod Benkovca. Diplomirao je 1979. filozofiju i opću lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1982. započela njegova akademska karijera. Na istome je fakultetu i doktorirao 1988. i da godinu dana kasnije nije srušen Berlinski zid njegov životni put bio bi poznat samo onima koji se bave sociolingvistikom i primijenjenom lingvistikom.

Ali Milorad Pupovac uključio se u politiku 1989. angažirajući se u Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) u vrijeme kada je Slobodan Milošević počeo pozivati sve Srbe na okup prijeteći i oružanim bitkama, a Franjo Tuđman ustvrdio kako je NDH bila ne samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.

Na jednoj strani prijetilo se granicama Velike Srbije koje su trebale obuhvatiti i sva srpska groblja, a ne samo srpska sela i zaseoke, dok se na drugoj snatrilo o teritorijalnoj cjelini hrvatskog naroda u povijesnim i prirodnim granicama. Kako se ta dva koncepta preklapaju na površini od 80 000 kvadratnih kilometara nije trebalo biti politički geostrateg ili vrsni povjesničar da bi se zaključilo na koji se način rješavaju takvi prijepori među narodima.

Zauzeo je Pribičevićevo mjesto

Milorad Pupovac postao je početkom devedesetih političkim Srbinom u Hrvatskoj jer je ideja o južnoslavenskoj federaciji ili konfederaciji bila još jednom povijesno pregažena. Kao protivnik krajinskih kabadahija i velikosrpskih amputacija bio je od samog početka svoje političke karijere osuđen, baš poput Svetozara Pribičevića, na političku samoću. I on je za velikosrbe bio samo još jedan loš Srbin koji se slizao s ustašama, a za velikohrvate četnik koji se samo pretvara da to nije. Pupovac je prvi put izabran u Hrvatski sabor 1995. Dvije godine kasnije zahvaljujući njegovom glasu koji je čitav Sabor čekao punih sat vremena izglasane su Tuđmanove ustavne promjene za koje je bila potrebna dvotrećinska većina zastupnika.

U naredna dva desetljeća Milorad Pupovac zauzet će ono mjesto u hrvatskoj politici koje je jedno stoljeće ranije imao Svetozar Pribičević. Prije stotinu godina Srbi su činili gotovo četvrtinu tadašnjeg stanovništva te je Pribičević svoj politički utjecaj i snagu mogao crpsti iz njihove brojnosti. Danas Srbi čine jedva nešto više od 4% stanovnika Hrvatske. Zbog čega je onda Milorad Pupovac, kao nesporni politički lider ostatka ostataka Srba u Hrvatskoj, postao objektom neobuzdane, primitivne i sirove mržnje te crvena krpa za prebrojne frustrirane i politički nedovršene Hrvate? O tome u nastavku.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
182 članka Više o autoru
Više s weba