Četvrto, Putinov donekle uspješni pokušaj oživljavanja sovjetskog imperija doveo je do obnove Hladnog rata (likvidacije i pokušaji likvidacija dvostrukih špijuna tek su mračniji dio hladnoratovskog folklora). I peto, Putinovi obrasci unutarnjeg i međunarodnog informativnog rata mnogo su brutalniji i prilično efikasniji od najboljih dana Pravde i Tassa, premda je i komunistički ruski režim velikim dijelom počivao na propagandi i manipulaciji informacijama (na fake news, reklo bi se danas).
Vladimir Putin, dakle, djelomično jest obnovio sovjetsko carstvo, i to baš kao Carstvo zla (strateški je globalni problem što i na drugoj strani, u Trumpovoj Americi, više nema dobra). Stoga se, sasvim logično, postavlja pitanje kako je moguće da je taj bivši komunistički obavještajac i već dugogodišnji brutalni diktator (s nedvojbenim izbornim legitimitetom), odjednom postao idol hrvatske radikalne desnice i poželjni partner jednog segmenta hrvatske institucionalne desnice?
Naizgled iracionalan zaokret radikalne desnice
Kad je riječ o institucionalnoj desnici, znači o predsjednici Republike, koja je Putina pozvala u Hrvatsku usred aktualnog skandala s pokušajem ubojstva dvostrukog ruskog agenta u Londonu, njeni su motivi pragmatični i u ovom slučaju nisu nelogični. Dapače, prilično je racionalno – premda zvuči neobično – da jedno središte vlasti u Zagrebu pokazuje otvorenost prema Rusiji, istodobno dok drugo središte vlasti protjeruje ruskog diplomata. Machiavelli se ne bi bunio na ove poteze.
Drugi, bivši istaknuti protagonist hrvatske institucionalne desnice, prošli predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko imao je, pak, interesne razloge za bliskost s Rusima, što je teže opravdati, ali što također spada u racionalne motive. Govorimo li, pak, o radikalnoj desnici, njen nagli zaokret prema Putinovoj Rusiji naizgled je sasvim iracionalan.
Prije desetak dana Davor Domazet Lošo, stiliziran poput imitatora Freddieja Mercuryja, na televiziji je sat vremena objašnjavao kako se Hrvatska mora okrenuti Rusiji, zbog toga što je Rusija brana zapadnom imperijalizmu i zbog toga što Rusija štiti kršćanske vrijednosti. Koliko god da je ovaj ražalovani obavještajac postao mjerilo ekscentričnosti u hrvatskom, ionako radikaliziranom javnom prostoru, admiral Lošo nije usamljen u takvom odnosu prema Rusiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Animozitet prema Zapadu je konstanta za desnicu
Pažljiviji pratitelji proustaških portala i novina znaju da animozitet prema Zapadu spada među konstantne vrijednosti krajnje hrvatske desnice, koja je prosvjedovala protiv ulaska naše zemlje u EU, koja Bruxelles izjednačuje s Beogradom, koja drži da Zapadom vladaju masoni i iluminati, i koja u današnjem Zapadu vidi uglavnom Sodomu i Gomoru. Takav stav prema Zapadu aktualiziran je i amplificiran Istanbulskom konvencijom, koja je, bez obzira na svoj bezazleni sadržaj, hrvatskoj radikalnoj desnici poslužila kao krunski dokaz pobjede Antikrista na Zapadu.
I tako, u očima ekstremne desnice (i Katoličke Crkve), Zapad Istanbulskom konvencijom želi uništiti tradicionalne hrvatske, ali i opće, antropološke vrijednosti, te nametnuti izopačenog , “rodnog” čovjeka kao novi kulturni obrazac. U ovoj se ocjeni slažu i Crkva, i Lošo, i organizatori prosvjeda protiv IK, kao i Zlatko Hasanbegović, nesuđeni lider desne frakcije HDZ-a. (Hasanbegović je, međutim, dovoljno pametan, da ne bi napadao Vladu zbog protjerivanja ruskog diplomata).
Moćni Putin, promicatelj starih kršćanskih vrijednosti
A nasuprot takvom Zapadu, koji želi dekroatizirati i dekristijanizirati Hrvatsku, stoji moćni Vladimir Putin, mrzitelj homoseksualaca, i promicatelj starih kršćanskih vrijednosti, kako mu tepaju siroti hrvatski ekstremisti. Cijela ta hrvatska putinofilija bila bi smiješna, kada ne bi postojala mogućnost da se ona politički materijalizira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica je, međutim, da je zbog straha od sadržaja koji simbolizira Istanbulska konvencija, tisuće ljudi prije dva tjedna marširalo Zagrebom. Vidjet ćemo koliko će ih marširati splitskom rivom za par dana. Činjenica je da se ti ljudi sada boje Zapada, i da traže novog političkog vođu, koji bi ih zaštitio od antikršćanstva i antihrvatstva i gubitka identiteta, što sve ti ljudi vide u Istanbulskoj konvenciji. A političari takvog profila postoje samo na krajnjoj hrvatskoj desnici, koja, dakle sve više voli i poštuje Putinovu Rusiju (ili misli da im se ona može isplatiti).
Kako je Putin odjednom postao idol hrvatske desnice
Hrvatska radikalna desnica toliko se boji Zapada, da im se brutalni diktator čini kao savršen zaštitnik
Nasuprot Zapadu, koji želi dekroatizirati i dekristijanizirati Hrvatsku, stoji moćni Vladimir Putin, mrzitelj homoseksualaca, i promicatelj starih kršćanskih vrijednosti, kako mu tepaju siroti hrvatski ekstremisti. Cijela ta hrvatska putinofilija bila bi smiješna, kada ne bi postojala mogućnost da se ona politički materijalizira. Činjenica je, međutim, da je zbog straha od sadržaja koji simbolizira Istanbulska konvencija, tisuće ljudi prije dva tjedna marširalo Zagrebom. Vidjet ćemo koliko će ih marširati splitskom rivom za par dana. Činjenica je da se ti ljudi sada boje Zapada, i da traže novog političkog vođu, koji bi ih zaštititi od antikršćanstva i antihrvatstva i gubitka identiteta, što sve ti ljudi vide u Istanbulskoj konvenciji
Neke su činjenice oko Vladimira Putina i njegove Rusije posve neprijeporne. Prvo, Putin je okupirao i anektirao dio Ukrajine, suverene, međunarodno priznate drżave. Drugo, Putin fizički uništava svaku stvarnu opoziciju u Rusiji, bilo da je riječ o uhićenjima, zabrani sudjelovanja na izborima ili ubojstvima. Treće, susjedne zemlje, uključujući male baltičke nacije, Putinovu Rusiju dożivljavaju kao prijetnju samom svom opstanku.
Četvrto, Putinov donekle uspješni pokušaj oživljavanja sovjetskog imperija doveo je do obnove Hladnog rata (likvidacije i pokušaji likvidacija dvostrukih špijuna tek su mračniji dio hladnoratovskog folklora). I peto, Putinovi obrasci unutarnjeg i međunarodnog informativnog rata mnogo su brutalniji i prilično efikasniji od najboljih dana Pravde i Tassa, premda je i komunistički ruski režim velikim dijelom počivao na propagandi i manipulaciji informacijama (na fake news, reklo bi se danas).
Vladimir Putin, dakle, djelomično jest obnovio sovjetsko carstvo, i to baš kao Carstvo zla (strateški je globalni problem što i na drugoj strani, u Trumpovoj Americi, više nema dobra). Stoga se, sasvim logično, postavlja pitanje kako je moguće da je taj bivši komunistički obavještajac i već dugogodišnji brutalni diktator (s nedvojbenim izbornim legitimitetom), odjednom postao idol hrvatske radikalne desnice i poželjni partner jednog segmenta hrvatske institucionalne desnice?
Naizgled iracionalan zaokret radikalne desnice
Kad je riječ o institucionalnoj desnici, znači o predsjednici Republike, koja je Putina pozvala u Hrvatsku usred aktualnog skandala s pokušajem ubojstva dvostrukog ruskog agenta u Londonu, njeni su motivi pragmatični i u ovom slučaju nisu nelogični. Dapače, prilično je racionalno – premda zvuči neobično – da jedno središte vlasti u Zagrebu pokazuje otvorenost prema Rusiji, istodobno dok drugo središte vlasti protjeruje ruskog diplomata. Machiavelli se ne bi bunio na ove poteze.
Drugi, bivši istaknuti protagonist hrvatske institucionalne desnice, prošli predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko imao je, pak, interesne razloge za bliskost s Rusima, što je teže opravdati, ali što također spada u racionalne motive. Govorimo li, pak, o radikalnoj desnici, njen nagli zaokret prema Putinovoj Rusiji naizgled je sasvim iracionalan.
Prije desetak dana Davor Domazet Lošo, stiliziran poput imitatora Freddieja Mercuryja, na televiziji je sat vremena objašnjavao kako se Hrvatska mora okrenuti Rusiji, zbog toga što je Rusija brana zapadnom imperijalizmu i zbog toga što Rusija štiti kršćanske vrijednosti. Koliko god da je ovaj ražalovani obavještajac postao mjerilo ekscentričnosti u hrvatskom, ionako radikaliziranom javnom prostoru, admiral Lošo nije usamljen u takvom odnosu prema Rusiji.
Animozitet prema Zapadu je konstanta za desnicu
Pažljiviji pratitelji proustaških portala i novina znaju da animozitet prema Zapadu spada među konstantne vrijednosti krajnje hrvatske desnice, koja je prosvjedovala protiv ulaska naše zemlje u EU, koja Bruxelles izjednačuje s Beogradom, koja drži da Zapadom vladaju masoni i iluminati, i koja u današnjem Zapadu vidi uglavnom Sodomu i Gomoru. Takav stav prema Zapadu aktualiziran je i amplificiran Istanbulskom konvencijom, koja je, bez obzira na svoj bezazleni sadržaj, hrvatskoj radikalnoj desnici poslužila kao krunski dokaz pobjede Antikrista na Zapadu.
I tako, u očima ekstremne desnice (i Katoličke Crkve), Zapad Istanbulskom konvencijom želi uništiti tradicionalne hrvatske, ali i opće, antropološke vrijednosti, te nametnuti izopačenog , “rodnog” čovjeka kao novi kulturni obrazac. U ovoj se ocjeni slažu i Crkva, i Lošo, i organizatori prosvjeda protiv IK, kao i Zlatko Hasanbegović, nesuđeni lider desne frakcije HDZ-a. (Hasanbegović je, međutim, dovoljno pametan, da ne bi napadao Vladu zbog protjerivanja ruskog diplomata).
Moćni Putin, promicatelj starih kršćanskih vrijednosti
A nasuprot takvom Zapadu, koji želi dekroatizirati i dekristijanizirati Hrvatsku, stoji moćni Vladimir Putin, mrzitelj homoseksualaca, i promicatelj starih kršćanskih vrijednosti, kako mu tepaju siroti hrvatski ekstremisti. Cijela ta hrvatska putinofilija bila bi smiješna, kada ne bi postojala mogućnost da se ona politički materijalizira.
Činjenica je, međutim, da je zbog straha od sadržaja koji simbolizira Istanbulska konvencija, tisuće ljudi prije dva tjedna marširalo Zagrebom. Vidjet ćemo koliko će ih marširati splitskom rivom za par dana. Činjenica je da se ti ljudi sada boje Zapada, i da traže novog političkog vođu, koji bi ih zaštitio od antikršćanstva i antihrvatstva i gubitka identiteta, što sve ti ljudi vide u Istanbulskoj konvenciji. A političari takvog profila postoje samo na krajnjoj hrvatskoj desnici, koja, dakle sve više voli i poštuje Putinovu Rusiju (ili misli da im se ona može isplatiti).