Kako je slučaj Meghan i Harryja ogolio žalosnu sliku Britanije, vladavinu rulje i rasizma

Kraljevska drama u Britaniji okončana je nekom vrstom kompromisa, u kojem je kraljevska obitelj u suštini kapitulirala pred zahtjevima princa Harryja i njegove supruge Meghan Markle da pokušaju živjeti nevezani za tradiciju i obveze koje nosi blizina trona. Gotovo svatko na kugli zemaljskoj već zna da je odmetnuti bračni par prije desetak dana – bez koordinacije s Buckinghamskom palačom – objavio kako napušta kraljevske dužnosti, namjerava živjeti od svog rada i boraviti dijelom u Britaniji, a dijelom u Kanadi.

Objava je iznenadila čak i obitelj Windsor, i to je važan podatak za analizu ovog dinastičkog reza bez presedana. Čini se da Harry i Meghan nisu požurili s kraljevskim prekidom zato da bi ponizili vlastitu obitelj (što se bez sumnje dogodilo), nego zato što je tabloid The Sun – u vlasništvu Ruperta Murdocha, istog medijskog mogula koji u Americi drži protrumpovsku propagandnu mašinu Fox News, saznao dio planova britanskog para.

To da je brat budućeg kralja preskočio obavijestiti i vlastitu obitelj kako bi barem spriječio da njegove planove saznaju iz tabloida – govori gotovo sve što trebate znati o drami na britanskom kraljevskom dvoru. Glavni neprijatelj nisu učmali Windsori, sa svojim previsokim očekivanjima, prisilnim redom i protokolom i pretpotopnom idejom što je “dobro za državu”; glavni neprijatelj – i glavni motiv odluke Harryja i Meghan – leži u beskrupuloznim britanskim tabloidima i njihovu trajnom i bespoštednom pritisku na sve osobe u javnom prostoru – članovi kraljevske obitelji tu su prvi, ali sigurno ne jedini na udaru.

Ohlokracija i britanski tabloidi koji je podgrijavaju

Iako je među najstarijim demokracijama na svijetu, Britanija se nikad nije uspjela osloboditi elemenata ohlokracije – vladavine rulje. Oni i danas žive u tamošnjem “žutom tisku”, amoralnom i bešćutnom, vječno željnom krvi i skandala. Za ohlokraciju nikad niste čuli. Povijesno, njena najbolja ilustracija je scena s pariškog trga u Francuskoj revoluciji, gdje je svjetina sudila onima koji joj se nisu sviđali – bili za nešto krivi ili ne.

Politološka teorija kaže da je ohlokracija posljedica degeneracije demokracije – od “vladavine naroda” u “vladavinu rulje” (kao što bi tiranija bila degeneracija monarhije, a oligarhija degeneracija aristokracije). Mnogi od tih pojmova iz tzv. Polibijeva slijeda danas su irelevantni, ali se ohlokracija neiskorjenjivo održala u zakucima, poput britanskog tabloidnog tiska i američkih televizija. Ohlokratski mentalitet – rasuđivanje po emocijama i glasinama, podilaženje svjetini ne iz razloga pravednosti, nego radi oportunog političkog probitka – čujete danas i u pozivu zastupnika Ivana Pernara da se smaknu dileri droge.

Ohlokratsku i populističku filozofiju u politici je moguće smijeniti na izborima, ako se oni provode; takvu filozofiju puno je teže iskorijeniti iz medija, koji ne idu na izbore a gotovo uvijek nađu dovoljno publike da financijski održi njihove besprizorne ideje. Britanski tabloidi, koji neumorno podgrijavaju ohlokraciju, jedna su od najdestruktivnijih snaga u današnjem zapadnom svijetu. Povlačenje Harryja i Meghan u privatni život njihov je pokušaj da se zaštite od tog tabloidnog zla. Dapače, u presudnom trenutku procijenili su da će radije naprasnom objavom povrijediti vlastitu obitelj, nego dopustiti The Sunu da provali njihove planove. Takav slijed prioriteta – tabloid prije kraljice – žalosna je slika današnje Britanije.

Na kraju treba dodati stari dobri rasizam

I tu bi moj tekst završio. No, to nažalost nije sve. Populistička i ohlokratska žeđ za krvlju samo donekle objašnjava slučaj Harryja i Meghan. Jer oni, očito, nisu ni prvi ni jedini članovi britanske kraljevske obitelji koji su se našli na udaru tabloida. Sigurno je i princ William proživio nešto slično sa svojom suprugom Kate Middleton. Okrznute su bile i generacije prije njih. Neću ulaziti u potencijalno neopravdanu i besmislenu britansku odluku da se razvlaštena monarhija sačuva kao okvir državne vlasti. Ako treba, svi možemo biti antimonarhisti i republikanci; ovdje je problem nešto drugo: pojedine članove dinastije tretira se na uočljivo različit način.

Dapače, najgori pritisak je na one koji nisu najvažniji: princ Harry tek je šesti u redu nasljeđivanja, nakon svoga oca, brata i njegovo troje djece. Pritom je desetljećima bio miljenik nacije i britanskog tiska; sve dok se nije oženio za Meghan Markle. Ukratko, kraljevska drama zbila se iz dva glavna razloga: zbog “vladavine rulje” koja živi u tabloidima, i zbog činjenice da Meghan nije bijela – princeza ima majku crnkinju. Slabo poznatom konceptu ohlokracije tu dodajemo puno poznatiji – rasizam.

Tabloidi nisu jedini koji ispoljavaju rasizam prema vojvotkinji od Sussexa, ali su najočitiji primjer da se dokaže ta teza. Još kad je prohodala s Harryjem, počelo se pisati o “djevojci ravno iz Comptona”, što sugerira – potpuno neosnovano – da dolazi iz kriminalnog miljea. Ako je netko u obitelji Meghan Markle bio problematičan, to je njezin bijeli otac, a ne njezina crna majka. No, mediji su Harryjevu djevojku ustrajno prikazivali kao nekoga tko dolazi iz “ganglanda”, svijeta (crnačkih) kriminalnih bandi.

Kako tabloidi tretiraju Kate, a kako Meghan

BuzzFeed je sastavio, a Telegram prenio listu od 20 primjera u kojima je Meghan Markel prikazana kao problematična u doslovno istim situacijama u kojima je supruga starijeg brata Williama prikazana kroz najružičastije moguće naočale. Neću prepričavati svih dvadeset slučajeva, ali evo par najeklatantnijih.

O Kate: “Trudna Kate nježno rukom mazi svoj trbuščić dok završava kraljevske dužnosti, a William potvrđuje da joj je termin ‘svakog časa'”
O Meghan: “Zašto Meghan Markle ne miče ruke sa svog trbuha? Stručnjaci pokušavaju objasniti: je li riječ o ponosu, taštini, glumatanju – ili nekom ‘new age’ trendu?”

O Kate: “Lijek za jutarnju mučninu Kate Middleton? Princu Williamu darovali avokado za trudnu vojvotkinju”
O Meghan: “Omiljeni avokado Meghan Markel povezan s kršenjima ljudskih prava i sušom; milenialsi zgroženi”

O Kate: “Nova vojvotkinja od Cambridgea tražila je da se njene omiljene mirisne svijeće luksuznog brenda Jo Malone – u mirisima cvijeta naranče, grepjfruta, limete, bosiljka i mandarina – postave u toaletnim prostorijama za uzvanike vjenčanja u Westminsterskoj opatiji.”
O Meghan: “Smrdljivi udarac: Mladenka-diktatorica Meghan tražila je osvježivače jer joj je kapela Sv. Jurja ‘ustajala’… ali Palača je rekla NE!”

O Kate (na vjenčanju, s buketom cvijeća): “Uvijek to možeš reći cvijećem”
O Meghan (na vjenčanju, s buketom cvijeća): “Kako je cvijeće Meghan Markle ugrozilo život male princeze Charlotte”

O Kate: “Kate je zračila srećom dok je ljupko promatrala princa Louisa na krštenju koje je bilo prvo pojavljivanje cijele obitelji u javnosti (ali ga je Kraljica propustila)”
O Meghan: “Otkrivamo: Kraljica neće doći na krštenje Archieja jer su Meghan, Harry i misteriozni kumovi planirali kršenje DANAS, ali su morali odustati od plana kad su shvatili da su Kraljica i princ Charles već zauzeti”

Jedna je razlika između njih dvije: Meghan nije bijela

Svaki od ovih parova naslova objavljen je u različitim trenucima u istim novinama, najčešće u Daily Mailu (zaraza se širi da to i ne znate – Daily Mail mnogi hrvatski web portali prevode, kopiraju ili barem smatraju referentnom točkom). To dakle nije ilustracija raspona mišljenja o aktivnostima kraljevske obitelji, nego dokaz da iste novine jednom kraljevskom paru daju tretman “Glorije”, a drugom tretman “Imperiala”. To nije slučajno, i uvijek je – zlobno, zlonamjerno i zlurado – usmjereno na štetu Harryja i Meghan. Budući da je razliku teško naći u prinčevima – dapače, Harry je općenito bio omiljeniji od Williama – razlog tako oprečnog praćenja očito je u njihovim suprugama. Budući da su i one vrlo slične, temeljna razlika samo je jedna – Meghan Markle nije bijela.

Potencijalne supruge britanskih prinčeva svojedobno su trebale biti a) princeze; b) djevice; c) anglikanke ili barem protestantkinje. Od princeza se odustalo kad su kraljevi prestali voditi politiku, iako “aristokratska krv” nikad nije bila naodmet. Slično je s vremenom zanemaren i zahtjev da mladenka bude kršćanske vjere, ali nikako katolkinja. Treći zahtjev se održao najduže, iako se teško dokazivo “djevičanstvo” prevelo u “neraskidivi brak”: otac kraljice Elizabete II. i Harryjev pradjed George VI. postao je kralj jer je njegov brat Edward VIII. abdicirao s britanskog prijestolja jer nije smio biti u braku s razvedenom Amerikankom Wallis Simpson. Kraljičina pokojna sestra Margaret bila je u ozbiljnoj vezi s razvedenom muškarcem i nikad joj nije dopušteno da se za njega uda.

Meghan Merkle jedva zadovoljava ijedan od spomenutih kriterija – iako je krštena u protestantskoj crkvi, išla je u katoličku školu. Evidentno nije princeza, a pritom ne samo da nije djevica, nego je razvedena Amerikanka, baš kao Wallis Simpson. No, svi ti zahtjevi su sekundarni pred onim koji kraljevska kuća nije smatrala potrebnim ni spomenuti – toliko je djelovao samorazumljiv. Taj konačni zahtjev – uz to da bude princeza, djevica i anglikanka – pretpostavlja da će princeza biti bjelkinja.

Šok usporediv s abdikacijom Edwarda VIII

Teško je iz suvremene perspektive prepoznati epohalne događaje jer izbliza često sve izgleda važno. No, nema sumnje da je odluka princa Harryja i njegove supruge šok britanskoj kraljevskoj obitelji u rangu razvoda Charlesa od Diane, pa čak i ozbiljno usporediva s abdikacijom Edwarda VIII. Ne samo zato što je uzdrmala tradiciju – temelj institucije koja svoj legitimitet ne može opravdati ničim osim tradicijom. Još gore, otvorila je prozor iza kojeg se skriva notorni rasizam britanskih tabloida i uglavnom suspregnuti rasizam britanskog društva.

Paradoksalno, ništa ne ukazuje da od tog poroka boluje i kraljevska obitelj, već samo oni koji je opslužuju. Njemačka aristokratska familija koju danas zovemo Windsorima – a pravo ime im je Saxe-Coburg-Gotha – i sama je oportuno promijenila ime u doba kad se Nijemce smatralo drugom “rasom” od Engleza; dobra prilika da se podsjetimo kako ljudi doista imaju različite boje kože, ali je “rasa” socijalni konstrukt jer nitko ne može povući crtu između dvije “rase”.

Megxit: orijentacijska točka u povijesti Windsora

Po postignutoj nagodbi, Harry i Meghan će zadržati naslov vojvode i vojvotkinje od Sussexa, ali im se više neće obraćati kao “kraljevskom visočanstvu”; Harry ostaje šesti u nasljedstvu prijestolja. Ako je išta pametno proizašlo iz britanskih tabloida, to je “Megxit” – ime za kraljevski razvod poslova postat će orijentacijska točka u povijesti Windsora, iako pomalo seksistički pretpostavlja da je to “njeno maslo”, a ne “njihovo”. No, kad je pojam već deriviran iz Brexita, neizbježan je zaključak da je kraljevska obitelj neusporedivo efektnija u zaštiti svojih interesa nego britanska vlada u zaštititi nacionalnih – od ideje do provedbe Megxita prošlo je desetak dana; Brexit se i dalje vuče, već četvrtu godinu. Ta dva fenomena itekako su povezana.

Harry i Meghan upoznali su se u srpnju 2016. – niti mjesec dana nakon referenduma o Brexitu. Burna reakcija na Megxit u velikoj se mjeri može objasniti neosnovanim očekivanjima od Brexita. Dapače, prodavači magle obećavali su Brexit s “globalnom Britanijom” nakon EU – teško da je itko slutio da će “globalan” biti samo razlaz kraljevske obitelji i preseljenje princa Harryja u Kanadu (danas saznajemo da će većinu vremena provoditi u Sjedinjenim Državama). Britanski nacionalistički drajv – ili je možda primjerenije govoriti o engleskom – potiho se nadao obnovi imperija, ne rastakanju ostataka monarhije. No, dobili su taman to. Nakon što su Britanci odlučili napustiti Europsku uniju, princ je odlučio napustiti Britaniju.

To je ponovno otvorilo pitanja koja su se vodila u raspravi o Brexitu – treba li Britanija biti otvoreno ili zatvoreno društvo, nacionalističko ili kozmopolitsko, tradicionalno ili progresivno? Tabori oko Harryja i Meghan podijelili su se kao oko Brexita – mladi podržavaju Sussexove, stariji su na strani kraljice i tradicije. Kao u svakom problemu našeg doba, na kraju presuđuje demografija: prvi put u povijesti čovječanstva antibiotici i drugi lijekovi, mirovinska osiguranja i sustavi zdravstvene skrbi doveli su do toga da je mlađih manje nego starijih. U najdemokratskijem dobu u povijesti, većinu glasova imaju stariji članovi društva. To neće biti tako zauvijek, jer su stope prirasta dramatično pale od vremena kad je Elizabeta Druga bila mlada. Ali dok se taj disbalans ne izravna – dobili smo Brexit, Trumpa i nerazumijevanje odluke Harryja i Meghan da žele živjeti samostalan život.

Britanci moraju shvatiti da više nisu najmoćniji

S Harryjem i Meghan ili bez njih, britansko društvo mora riješiti veliki problem i suočiti se s činjenicom da London više nije centar globalnog imperija, a Britanija najmoćnija zemlja na svijetu. Trebali su to riješiti još 1950-ih, kad su izgubili Indiju; u najgorem slučaju trebali su to razriješiti nakon povlačenja iz svih kolonija istočno od Sueza 1968. Nikad to nisu napravili. Margaret Thatcher je uspješnim ratom za Falklande 1980-ih samo podgrijala iluziju britanske veličine.

Nužna pretpostavka da se otklone daljnji šokovi, poput ovog s izlaskom Harryja i Meghan Markel iz kraljevske obitelji, bit će pomirenje Britanije sa svojom važnom, ali ne presudnom ulogom u Europi i u svijetu. Kad se taj klik dogodi u glavama Britanaca (ili Engleza, ako dotad propadne UK), tek tad ćemo o Windsorima moći razgovarati kao što danas razgovaramo o nizozemskoj ili švedskoj kraljevskoj obitelji.

Britanci imaju imperijalnu kraljevsku obitelj, čiji kod kaže da su na čelu imperija od barem polovice globusa; ono što im treba je kraljevska obitelj koja zbraja hektare svojih pašnjaka u Engleskoj. Tad će i neosnovana očekivanja javnosti splasnuti, a unutarnja dinamika postati primjerenija suvenirskoj monarhiji, umjesto zemlje nemogućih i nikad ugaslih ambicija.