Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je stotinjak kuna za javne službe demaskiralo hrvatsku politiku

Priča o povišici za djelatnike u javnim službama u proračunu za 2019. godinu paradigmatsko je svjedočanstvo o Hrvatskoj danas

Srećom, za razliku od prošlog desetljeća, kad je gospodarstvo raslo na steroidima HDZ-om pogonjenog rasta javne potrošnje (svaka sličnost sa sadašnjom situacijom je namjerna), da bi se, takvo, neracionalno i nereformirano, survalo s prvom naznakom recesije, Hrvatska je sad u Europskoj uniji, pa će sve te potplaćene medicinske sestre, obrazovni djelatnici i njihove kolege u javnim službama (ali i ostali koji žive od svog rada) jednostavnije moći preći granicu i poslati doma „razglednicu iz zemlje Safari“. Uostalom, to već masovno i rade. Oni koji su ih smjestili na gotovo samo dno hrandibenog lanca pritom redovno nariču zbog iseljavanja i smišljaju visprene demografske mjere kako bi "naše ljude ostavili u Hrvatskoj".

U svojoj samoj suštini, politika je gotovo isključivo način raspodjele novca. Sve velike riječi, sve prisege, suze, programi, obećanja, zagrljaji, svađe, simpatije i hejtovi – sve to je tek nadgradnja (i to vrlo često samo mimikrijska) na bazičnu odluku o tome kako raspodijeliti zajednički novac jedne zajednice.

Kad se hrvatska politika ogoli od svih tih slojeva nacionalnih i inih zastava s pripadajućom šarenom vrpcom empatije za puk i brige za budućnost, stvar izgleda dosta brutalnom. Gotovo kao krupnim slovima ispisana poruka o zemlji iz koje je, ako se niste kvalificirali u uske krugove tranzicijskih dobitnika i njihove pratnje, najbolje otperjati, što prije i sa što manje osvrtanja.

Vrhunac licemjerja je, naravno, što se ta poruka primateljima redovno uručuje u kockastom dresu i s rutiniranom pričom o brizi za demografsku budućnost zemlje.

Desnica i saučesnici

Priča o povišici za djelatnike u javnim službama u proračunu za 2019. godinu jedna je od takvih, paradigmatsko svjedočanstvo o Hrvatskoj danas, njenim stremljenjima, njenoj vladajućoj političkoj klasi i njenoj budućnosti.

Ovdje će trebati jedno malo pojašnjenje, obzirom da je za očekivati da stvar možda nije sama od sebe jasna, jer je zahvaljujući marnom i uspješnom nastojanju hrvatske desnice i njenih promjenjivih koalicijskih saučesnika, građanski odgoj zadržan daleko od školskih klupa. Javne službe, naime, nisu isto što i državne. U javnim službama rade liječnici, profesori, učitelji, socijalni radnici, djelatnici u kulturi, medicinske sestre…

Država im za 2019. godinu nudi povišenje osnovice za oko tri posto. Odnosno, više plaće za 125-150 kuna mjesečno. Pritom, trenutna stopa inflacije u Hrvatskoj je oko dva posto godišnje, tako da će stvarna vrijednost te povišice biti zapravo znatno manja.

Blažena neinformiranost

Sindikati javnih službi traže povišicu od 5,8 posto, što bi u prosjeku otprilike bilo nešto više od 250 kuna mjesečno. Prijete štrajkom, traje mirenje i nije neizgledno da im država drugog tjedna makar donekle popusti.

Jedan postotni bod povišice u ovoj priči za državne financije vrijedi oko 300 milijuna kuna. Dakle, težina sindikalnih zahtjeva državnu blagajnu koštala bi dodatnih nešto više od 850 milijuna kuna. I natezanje traje.

Tako i treba, reći će blaženo neinformirani i dobronamjerni čitatelj na ovom mjestu, jer se država kao dobar gospodar treba racionalno odnositi prema svakoj kuni koju smo joj povjerili plaćajući porez.

O da.

Milijuni i milijarde

Prije nekoliko dana imali smo priliku čitati kako će se u Hrvatsku ratnu mornaricu (uz pridjev „konačno“) uložiti milijardu kuna. Tridesetak godina stare avione iz Izraela, kojima ćemo napokon obnoviti 40-ak godina staru flotu nadzvučnih lovaca, trebali bi plaćati oko 350 milijuna kuna godišnje – narednih deset godina. Ključna riječ je trebali, jer su rate za avione u proračunskim projekcijama za 2020. i 2021. godinu odjednom narasle za ukupno 434 milijuna kuna, a da nitko još nije suvislo objasnio zbog čega.

Nije, naravno, vojska problem. Stvar je u prioritetima, razmjerima i transparentosti. Ukratko, u politici.

Dalje? Povlaštene mirovine državu koštaju skoro šest milijardi kuna godišnje. Državne financije ove godine su uzdrmala jamstva za Uljanik, koja će do kraja godine progutati 2,5 milijardi, a ukupno je aktivnih jamstava za to brodogradilište lijepih 4,3 milijarde kuna.

Milijarde.

Lažni brodovi

Naravno da ova vlast nije kriva za izdavanje jamstava u prošlim godinama, ali kojeg vraga je radila dvije godine kao 25 postotni vlasnik Uljanika u kojem se i neki naručeni brodovi, s uredno izdanim državnim jamstvom od strane Vlade Andreja Plenkovića – nisu ni počeli graditi? Kako je moguće da izjava predsjednika Hrvatskih izvoznika Darinka Bage o tome da je u gospodarskim krugovima javna tajna da su u određenim brodogradilištima, radi održavanja likvidnosti, sklapani ugovori za lažne brodove, nije izazvala nikakav potres, ma niti drhtaj?

Valja naglasiti još jednom – lažni brodovi. Milijarde.

Ima toga još, tog suštinskog razgoličavanja biti politike u Hrvatskoj danas. Porezne izmjene ministra financija Zdravka Marića najviše su pogodovale onima s najvišim primanjima. Onima s mnoštvom nekretnina pogodovalo je, pak, odustajanje od poreza na tu vrstu imovine. Onima koji žive samo od svog rada, baš i nije, ali za njih su ionako rezervirani mučni pregovori i prijetnje štrajkom za stotinjak kuna mjesečno. Treba li pogađati kome će se prvom lupati krizni porezi ili zamrzavati plaće kad na vrata pokuca iduća ekonomska kriza?

Dno lanca

Srećom, za razliku od prošlog desetljeća, kad je gospodarstvo raslo na steroidima HDZ-om pogonjenog rasta javne potrošnje (svaka sličnost sa sadašnjom situacijom je namjerna), da bi se, takvo, neracionalno i nereformirano, survalo s prvom naznakom recesije, Hrvatska je sad u Europskoj uniji, pa će sve te potplaćene medicinske sestre, obrazovni djelatnici i njihove kolege u javnim službama (ali i ostali koji žive od svog rada) jednostavnije moći preći granicu i poslati doma „razglednicu iz zemlje Safari“. Uostalom, to već masovno i rade.

Oni koji su ih smjestili na gotovo samo dno hrandibenog lanca pritom redovno nariču zbog iseljavanja i smišljaju visprene demografske mjere kako bi „naše ljude ostavili u Hrvatskoj“.

Dno licemjerja takve politike možda će i uspjeti sakriti dres hrvatske reprezentacije, suze i poljupci nad nekim sportskim peharom, ruka na srcu i glagoljica na rukavu. A ruševine koje će ostati na zgarištu domaćeg gospodarstva i društva ionako će se već, prije ili kasnije, pripisati komunističkom naslijeđu i prikladnim krivcima. Možda masonima, možda Srbima…