Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Trump stvorio smrtonosnu atmosferu u američkom društvu

Telegramov dopisnik iz SAD-a analizira ulogu Donalda Trumpa u pokoljima u El Pasu i Daytonu

Trumpova retorika i njegove namjere bile su od prvog dana transparentne; problem je bio što je većina nas, negdje u to vrijeme, zaključila da ga ne treba shvatiti previše ozbiljno, da Trump "samo laje, ali ne grize", da je to retorika za dobivanje izbora, ružne stvari koje neće imati posljedica u stvarnom svijetu. Već neko vrijeme suočavamo se s posljedicama, ili s gubicima – jer ljudi ginu, kao žrtve onoga koji samo laje, a ne grize.

Amerika je ponovno u nacionalnoj žalosti. U dva oružana napada ubijena je trideset i jedna osoba. U takvim okolnostima – prečestima u ovoj zemlji preplavljenoj oružjem – nacija utjehu pronađe u umirujućim riječima svoga predsjednika. To je Billu Clintonu, Georgeu W. Bushu i Baracku Obami donijelo neželjenu titulu “consoler-in-chief” – vrhovni tješitelj. I nakon novih pokolja u Teksasu i Ohiju, Amerika se okrenula riječima Donalda Trumpa – ne tražeći ovog puta u njima utjehu, nego – motiv. Predsjednikove riječi bile su nadahnuće barem jednom masovnom ubojici. Vođen mržnjom, rasizmom i netrpeljivošću koje Trump širi već tri godine, radikalni bijeli terorist krenuo je u pohod protiv “invazije imigranata” i ubio 22 osobe u El Pasu u Teksasu. Precizni motivi drugog bijelog ubojice još nisu jasni; možda nešto govori podatak da su – od osmero ljudi koje je ubio u Daytonu – šestero bili crnci.

Što god da rekao u zakašnjelom i usiljenom obraćanju naciji, Trump ne može izbrisati činjenicu da se u ovoj tragediji on nalazi s druge strane, skupa s teroristima. Ne kažem to ja, nego sam terorist koji je prije pokolja objavio “manifest” koji ponavlja desetak tipičnih Trumpovih ksenofobnih i rasističkih teza. Kaže da je napad “odgovor na invaziju Hispanoamerikanaca na Teksas” – pogledajte Trumpov Twitter ili posjetite predizborni skup i čut ćete ga kako ponavlja da Latinosi provode “invaziju na Ameriku”. Ubojica kaže da “Europljani nisu ozbiljno shvatili invaziju imigranata pa su sad tek sjena onoga što su nekad bili”. Otkud je mogao dobiti tu ideju? Evo Trumpa u intervjuu The Sunu: “Sramota je da Europa dopušta imigraciju. Vjerujem da je to promijenilo tkivo Europe i ako brzo ne poduzmete nešto, nikad više nećete biti što ste nekad bili. I to ne mislim na pozitivan način.”

Ubojičin manifest inspiriran Trumpom

Demokrati podilaze latino biračima da dobiju njihov glas i zalažu se za “otvorene granice”, kaže terorist; to isto gotovo svakodnevno govori Trump. Ubojica tvrdi da je na djelu pakleni plan zamjene bijelaca smeđim stanovnicima u Teksasu. To je mogao čuti od republikanskog senatora iz Teksasa Johna Cornyna, koji je upozorio da je lani na svakog novog bijelog stanovnika Teksas dobio devet novih latinosa. Terorist traži da se zaustavi čak i legalna imigracija u Ameriku, što je inače projekt Trumpova savjetnika Stephena Millera. “Ukratko, imigracija može imati samo pogubne posljedice po budućnost Amerike”, kaže teroristov “manifest”. To je stav koji svakodnevno dolazi iz Trumpove Bijele kuće, iz uškopljene Republikanske stranke i s Trumpove propagandne televizije Fox News.

Naravno, ima u Americi i na internetu i drugih rasista, ksenofoba i promotora mržnje i nasilja. No, predsjednik Amerike ima neopisivo veću moć, pa susljedno i znatno veću odgovornost za svoje riječi i postupke nego neki anonimni hejter s Twittera. Naivno je vjerovati da Donald Trump to nikad nije shvatio, da je u svojoj glavi uvijek ostao “autsajder”. Trump jako dobro zna što radi – znao je to kad se uključio u političku utakmici, zna i danas kad upravo na mržnji, rasizmu, nasilju i ksenofobiji pokušava spasiti svoju većinu i osvojiti drugi mandata.

Trumpova retorika i njegove namjere bile su od prvog dana transparentne; problem je bio što je većina nas, negdje u to vrijeme, zaključila da ga ne treba shvatiti previše ozbiljno, da Trump “samo laje, ali ne grize”, da je to retorika za dobivanje izbora, ružne stvari koje neće imati posljedica u stvarnom svijetu. Već neko vrijeme suočavamo se s posljedicama, ili s gubicima – jer ljudi ginu, kao žrtve onoga koji samo laje, a ne grize.

Duga povijest rasističkih ispada

Trump je u politiku ušao kao glavni propagator rasističke teorije zavjere da se prvi crni predsjednik Barack Obama nije rodio u Americi. Mržnja prema Obami, koju ne krije ni danas, vjerojatno je proizašla iz dugo gajenog rasizma. Prvi javni spomen Donalda Trumpa je novinski članak iz rane mladosti koji izvještava o tužbi države protiv njega i njegova oca Freda zbog rasne diskriminacije, jer nekretnine nisu htjeli iznajmljivati crncima. Najzloglasnija epizoda rasizma iz Trumpove pretpolitičke faze je oglas preko cijele stranice koji je platio 1989. tražeći ponovno uvođenje smrtne kazne i pogubljenje petorice mladića, osuđenih (pokazat će se – nepravedno) za silovanje i ubojstvo bijele žene u njujorškom Central Parku. Trump se nikad nije ispričao, čak ni nakon što je DNA-analizom desetljećima kasnije utvrđeno da petorica iz Central Parka – četiri crnca i jedan latino – nisu bili krivi, a uhvaćen je pravi ubojica.

Trumpov animozitet prema Obami vodio ga je da se kandidira za predsjednika i pokuša opozvati sve što je Obama napravio: ključni razlog američkog istupanja iz Pariškog sporazuma o klimi, Transpacifičkog partnerstva i iranskog nuklearnog sporazuma leži u Trumpovu rasističkom preziru prema Obami, koji je ispregovarao te sporazume. Trump je na vlast došao pogonjen rasizmom – u prvom redu prema imigrantima.

Počelo je prvog dana: kandidaturu je objavio govorom u kojem je rekao da su Meksikanci “silovatelji i kriminalci, a neki su – pretpostavljam – i pristojni ljudi”. Izbore je dobio na krilima obećanja da će sagraditi zid prema Meksiku, što je bila muzika za uši američkih bijelih rasista. Suca meksičkog podrijetla, Amerikanca koji se rodio u Indijani, Trump je proglasio nesposobnim da mu sudi “zato jer je on Meksikanac, a ja gradim zid”. Drugog dana u Bijeloj kući uredbom je zabranio ulazak u Ameriku građanima iz desetak muslimanskih zemalja, što je trebalo ispuniti predizborno obećanje o “zabrani dolaska u Ameriku svim muslimanima”. I onda netko pita je li Trump ksenofob i rasist.

Nema ništa protiv bijelih migranata

Dosegnuo je dno, čak i po standardima prilagođenima njegovu profilu, kad je u ljeto 2017. sudionike nacističkog marša u Charlottesvilleu u Virgijini proglasio “vrlo finim ljudima”. Na tom skupu neonacisti su nosili velike zastave s kukastim križem i baklje po uzoru na Hitlerove mitinge te skandirali “Neće Židovi doći umjesto nas!”. “Vrlo fini ljudi.” Jedan neonacist zaletio se automobilom u mirne protu-prosvjednike i usmrtio jednu djevojku. Heather Heyer poginula je kao žrtva bijelih desničarskih terorista, koje Trump do danas nije prestao ohrabrivati.

Nema ni mjesec dana da je četiri demokratske kongresnice poslao da se “vrate u zemlje iz kojih su došle”. Incident je potvrdio da Trump zapravo nema problema s “imigrantima”, nego s ljudima koji nisu bijeli; protuimigrantski ton samo je krinka za rasizam. Jer da je problem u imigraciji, Trump bi imao dosta posla kod kuće: njegova majka rodila se u Škotskoj i uselila u Ameriku, kao i njegovi djed i majka po ocu, koji su se rodili u Bavarskoj. Dvije Trumpove žene naturalizirane su Amerikanke: Ivana Zelničková rodila se u Zlinu u Češkoj, a Melanija Knavs u Novom Mestu. Nitko od tih ljudi nije bio posebno obrazovan ni sposoban kad je došao, ali svi imaju zajedničku karakteristiku – bijelu kožu.

Teze kakve gura Trump čule su se i ranije

Ayanna Pressley, kongresnica iz Bostona, jedna od onih koje je Trump poslao da se “vrate otkud su došle”. Njezini preci žive u Americi gotovo tri stoljeća – silom su dovedeni kao robovi iz Afrike. Trumpov djed Friedrich Trumpf uselio je u New York 1885. kao neobrazovani tinejdžer, koji je pobjegao od novačenja u Bismarckovu vojsku. Sad njegov unuk Ayanni Pressley poručuje da se “vrati otkud je došla”. Kad se Amerika zgrozila nad takvom retorikom, koju su i mnogi mediji nazvali “rasističkom”, Trump je eskalirao i četiri kongresnice proglasio “nesposobnima da vole Ameriku”. Ako vas to podsjeća na tvrdnju da su “Srbi genetski programirani da mrze Hrvatsku” ili na slične teze iz Njemačke 1930-ih godina… niste na krivom tragu.

To je samo djelić društvenog stanja u pozadini odluke bijelog terorista u El Pasu da uzme oružje i zaustaviti “invaziju latino imigranata”. Odricati odgovornost Donalda Trumpa za klimu koje je dovela do pokolja gotovo je nemoguće, pa se mnogi ni ne trude. Kad se dogodi pokolj, ili kad Trump kaže nešto neobranjivo, republikanski političari jednostavno nestanu. S prvim scenarijem imaju već desetljeća iskustva: jedan od glavnih financijera republikanskih kampanja je udruga vlasnika oružja NRA – pisao sam već nekoliko puta o čvrstom stisku koji nad američkom politikom ima ta organizacija. Scenarij je jadno proziran: republikanci će nakon pokolja reći da problem s oružjem “ne treba politizirati dok su rane još svježe”, a kad rane zacijele, više nitko ne govori o pokoljima.

Prekretnica se dogodila 2012., kad je ubojica u osnovnoj školi u Sandy Hooku u predgrađu New Yorka ubio 26 ljudi, od toga 20 kikića od šest i sedam godina. Ako je NRA uspjela nakon tog pokolja stisnuti republikance da odbiju Obamin pokušaj postroženja zakona o držanju oružja – vjerojatno se nikad ništa neće promijeniti. Jer oni koji su bili spremni progutati smrt dvadesetero male djece i ništa ne napraviti, tako će nastaviti sa svim pokoljima koji tek slijede. Čak i kad većina žrtava spada u kategoriju Trumpovih birača – što je bio slučaj s najsmrtonosnijim oružanim napadom u američkoj povijesti, kad je snajperist u Las Vegasu ubio 58 ljudi na country koncertu, čak ni tad republikanska većina ništa ne poduzima.

Ne ubijaju puške, nego ljudi

U međuvremenu su Zastupnički dom preuzeli demokrati, koji su još u veljači donijeli zakon o strožim provjerama kupaca prije nego što im se proda oružje; uzaludno, jer zakon blokira vođa republikanaca u Senatu Mitch McConnell. Teško je zamisliti kako bi se problem s oružjem u Americi uopće mogao početi rješavati – a kamoli potpuno riješiti – bez poraza republikanaca u oba doma Kongresa i na predsjedničkim izborima. A to se vjerojatno neće skoro dogoditi.

Nakon pokolja u El Pasu i Daytonu, Trump je na tren dao naslutiti da bi mogao nešto doista napraviti – tvitao je kako su potrebne “stroge provjere” kako bi iz ove dvije tragedije proizašlo nešto dobro, ako ne i SJAJNO”. No, brzo se vratio u očekivane okvire. S blesimetra je pročitao osudu “rasizma, bijele supremacije i rasne mržnje”, poručio da “mržnji nema mjesta u Americi”, ali je za pokolje okrivio “probleme s mentalnim zdravljem, nasilnim videoigrama i internet”. “Nije puška povukla okidač, nego su to napravili duševna bolest i mržnja”, rekao je Trump. To je standardno opravdanje NRA – ne ubijaju puške, nego ljudi.

Obama jasno o rasističkom terorizmu

Ljudi pate od duševnih bolesti diljem svijeta, igraju nasilne videoigrice na cijeloj planeti, iz svake zemlje zalaze u mračne kutke interneta. No, samo se u Americi u 215 dana ove godine dogodilo 250 masovnih pucnjava. Sljedeća najgora zemlja na listi je Meksiko, gdje su bila tri takva incidenta. Problem nije u videoigricama ni u duševnim bolestima, nego u oružju, koje je u Americi prisutnije nego igdje drugo na svijetu – u zemlji od oko 330 milijuna stanovnika postoji više od 350 milijuna komada oružja u osobnom vlasništvu. Usporedite: Amerikanci trenutačno imaju oko 189 milijuna iPhonea; znači na svaki iPhone dolaze dva pištolja.

I Trumpova teza o duševnim bolestima je mazanje očiju. Čim je došao na vlast, opozvao je Obaminu uredbu kojom su bile postrožene provjere prije prodaje oružja ljudima s psihijatrijskim problemima. Zašto? Zato jer je to tražila NRA, a uredbu je ionako donio Obama. No, Amerika danas ima i drugi problem – ne samo oružje i ekstremiste koji ga koriste, nego i predsjednika koji širi mržnju i ohrabruje teroriste na akciju.

U rijetkom obraćanju javnosti, Obama je usporedio napade bijelih rasista s napadima terorista ISIS-a i pozvao zemlju da odbije poruke lidera koji “podgrijavaju strah i mržnju, normaliziraju rasizam, demoniziraju one koji ne izgledaju poput nas, sugeriraju da bilo tko, uključujući imigrante, ugrožava naš način života, ili o drugima govore kao podljudima ili impliciraju da Amerika pripada samo jednom tipu ljudi. Takav rječnik u korijenu je većine ljudskih tragedija, od robovlasništva preko Holokausta do etničkog čišćenja na Balkanu”, napisao je Obama. “Takvom govoru ne smije biti mjesta u našoj politici i javnom životu. Vrijeme je da ogromna većina Amerikanaca dobre volje, pripadnici svakih rasa i vjera i političkih stranaka, to poruči jasno i nedvosmisleno.”

Beto O’Rourke se ponio predsjednički

Nitko nije bio jasan i nedvosmislen kao demokratski kandidat za predsjednika Beto O’Rourke, koji je vikend proveo radeći ono što inače rade američki predsjednici – žalujući s obiteljima žrtava, hrabreći pogođenu zajednicu, razgovarajući i slušajući. Dok je Trump odmarao u svom golf-resortu, Beto je bio “zamjenski predsjednik” na dva dana. Tragedija mu je posebno bliska jer je El Paso njegov rodni grad koji je u tri mandata predstavljao u Kongresu. Osim sa sugrađanima, razgovarao je s medijima, koji su ga zvali i pitali koliko su Trumpov rasizam i ksenofobna retorika odgovorni za pokolje. Jasno je da je Trump rasist i da se ovo događa kao posljedica njegovih riječi, ponavljao je O’Rourke na svim televizijama.

Mediji uvijek traže “dvije strane”, što ponekad vodi u užasnu relativizaciju krivnje. Iako su mnogo naučili iz vlastitih grešaka s Trumpom, često su skloni hvaliti ga kad “kaže nešto normalno” te smjesta zaboraviti sve nenormalno što je dotad govorio. To se dogodilo u nedjelju navečer u El Pasu; rezultat je vjerojatno najupečatljiviji trenutak ove tragedije – ogorčena reakcija političara koji ne može vjerovati da ga još jednom pitaju je li voda mokra.

Iskrena reakcija postaje viralna

Grupa novinara našla je Beta nakon bdijenja za žrtve, malo prije nego što je pao mrak. Stajao je pored auta i tražio suprugu Amy, koju je izgubio u gomili. Novinarka mu se približila i pitala ga: “Može li predsjednik Trump sad napraviti nešto da popravi stvari?” Beto više nije imao strpljenja. Snimka njegova odgovora munjevito se proširila društvenim mrežama, priskrbivši mu je bezbrojne pohvale, čak i od ljudi koji se s njim inače ne slažu. Puko mu je film.

“A što vi mislite? Znate koja govna on govori. Meksičke imigrante je nazvao silovateljima i kriminalcima. Stvarno ne razumijem, pripadnici medija – koji kurac? Čekajte malo. Znate, ovo su pitanja na koja znate odgovor. Mislim, spojite točke o tome što on radi u ovoj zemlji. On ne tolerira rasizam, nego promovira rasizam. On ne tolerira nasilje, nego potiče rasizam i nasilje u ovoj zemlji. Tako da, znate, ja ne znam kakvo je to pitanje.”

Inicijator nasilja je na čelu Amerike

Kroz Beta O’Rourkea progovorile su tri godine frustracije pristojnim ljudima koji se ne usude razbojniku reći da je razbojnik, jer to ne bi bilo pristojno. Američki mediji profilirani su za normalne okolnosti – još od 2015. vidimo da ih je u nenormalnim okolnostima lako iskoristiti u političke svrhe. Da nije bilo beskonačnog praćenja svakog koraka i svakog skupa Donalda Trumpa, koje mu je donijelo dvije milijarde dolara besplatnog TV-prostora, on danas ne bi bio predsjednik. Da se mediji nisu odnosili prema Trumpu kao prema normalnom političaru, a on to svaki put iskoristio i preveslao ih, ne bi Amerika danas bila gdje jest.

Zato je Betova reakcija postala viralni hit: ne zato što je kritizirao Trumpa, ni zato što je kritizirao medije, nego zato što je kritizirao nagon za normaliziranjem Trumpa. “Pripadnici medija – koji kurac?” već je postala jedna od rečenica koje će obilježiti Trumpovo predsjedništvo i kampanju za Bijelu kuću 2020. Nakon dva napada bijelih ekstremista, Amerika je prestravljena: ne samo ubojstvima, nego spoznajom da joj je na čelu inicijator takvog nasilja.

Đivo Đurović
Analitičar
134 članka Više o autoru
Više s weba