Kako je Vučić uspio ispasti velikodušan tip, a hrvatski lideri kao neusklađeni Dr. Jekyll i Mr. Hyde

Hrvatski lideri uspjeli su suludim nadmetanjem nešto što je bilo predodređeno za uspjeh pretvoriti u poraz

Dok su se hrvatski lideri domaćoj i međunarodnoj javnosti predstavili kao neusklađeni dr. Jekyll i Mr. Hyde, predsjednik Vučić se predstavio kao državnik koji velikodušno, kao znak svoje dobre volje ispunjava hrvatske zahtjeve i iznosi uhu ugodne prijedloge o prevladavanju problema iz prošlosti i okretanju prema sretnijoj budućnosti. Vučiću nije bila potrebna posebna PR priprema za plasiranje njegovih poziva da se zaboravi prošlost i da se okrene budućnosti. To je njegov osobni istinski interes kao i interes Republike Srbije. Interesi Republike Hrvatske ostali su potpuno potisnuti nadmetanjem predsjednice i premijera za prvenstvo i važnost u državnim poslovima. Dugo nakon što je predstava već započela oni se prepiru oko toga tko će igrati glavnu ulogu. Partiju predodređenu za uspjeh oni su pretvorili u mučni hrvatski poraz

Da se politika ne može svesti samo na PR i protokol pokazala su zbivanja u vezi s netom završenom posjetom Hrvatskoj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Čak i on – koji se izvrsno pripremio i do u tančine provodio zamisao o usmjeravanju pozornosti na budućnost u skladu s očekivanjima europskih i američkih sponzora – pokleknuo je pred konkretnim pitanjem o onome što je u Glini govorio 1995. godine. Tada je hrvatskim Srbima obećao da će, ako na izborima u Srbiji pobijedi Srpska radikalna stranka, oni živjeti u Velikoj Srbiji. Porekao je da je tada govorio o Velikoj Srbiji i dodao da je za njega granica između Srbije i Hrvatske na Dunavu. Tako je u jednoj rečenici s notorne neistine o prošlosti na ne baš najuvjerljiviji način prešao na govor o onome što ga predstavlja kao legalista i mirotvorca. To je bio najslabiji trenutak u inače superiornom nastupu Aleksandra Vučića pred novinarima.

Zbog izostanka temeljite pripreme i, osobito, zbog posvemašnjeg neslaganja premijera i predsjednice u pogledu odabira termina posjeta i reda prioriteta pojedinih otvorenih pitanja taj se posjet za hrvatsku politiku pokazao kao krajnje problematičan. Nikakav PR nije i ne bi mogao prikriti činjenicu da je taj posjet, više nego ijedna druga situacija u kojima je predsjednica nastupala neovisno ili čak protiv Vlade, pokazao da se predsjednica i premijer nadmeću oko toga tko je važniji u kreiranju i provedbi hrvatske vanjske politike.

U očima američkih i europskih sponzora tog posjeta predsjednica je, iskazanom spremnošću da prihvati okretanje nove stranice u hrvatsko-srpskim odnosima bez čitanja onog što piše na prethodnim stranicama, zadobila simpatije. Ne želeći biti samo glumac koji igra po predsjedničinom scenariju premijer je odlučio da naglasak stavi na pitanja ratne štete i da se u očima međunarodnih sponzora pokaže kao negativac. Zasigurno je već dan poslije na sastanku s predsjednikom europskih pučana Josephom Daulom pokušavao objasniti da se on, kao igrač predodređen da bude europski good boy, samo šalio kad je pokazivao pretjerano nesusretljivo lice prema novokomponiranom mirotvorcu Vučiću.

Nesmotrena isprika predsjednice

No, na unutrašnjem političkom planu predsjednica je povukla iznimno riskantan potez. Prije ili kasnije premijer je morao pokazati tko je glavni u izvršnoj vlasti. Morao je pokazati da će, u skladu s očekivanjima pripadnika radikalne struje u HDZ-u, pregovore o pristupanju Srbije u EU iskoristiti za ispunjavanje njihovih očekivanja. Predsjedničin je nastup u potpunosti bio u znaku prihvaćanja razgovora o pitanjima koja se lako mogu riješiti. Ona je predsjedniku Vučiću dopustila da napravi predstavu s vraćanjem ukradenih matičnih knjiga iz Dvora na Uni i da to prikaže kao superiornu gestu dobre volje kojom Srbija Hrvatskoj izlazi u susret. Nije pritom smislila ni najbenigniji izričaj kojim bi dala do znanja da nije smetnula s uma da time Vučić Hrvatskoj nije ništa poklonio. Njoj je odgovaralo da povratak ukradenog izgleda kao dobitak za koji je ona zaslužna.

Predsjednica je možda najnesmotrenije nastupila kad se predsjedniku Vučiću ispričala zbog navodnih neugodnosti koje su mu priredili politički marginalci na Trgu bana Jelačića, koje on nije ni vidio. Tako se u situaciji u kojoj je dio javnosti od Vučića tražio ispriku zbog njegovih nekadašnjih velikosrpskih izjava predsjednica ispričala njemu jer se netko uopće usudio reći da to od njega očekuje. Svjesno ili nesvjesno ona je marginalcima nazvala i one iz HDZ-a koji su taj skup organizirali i na njemu govorili zaboravivši pritom da su oni svojedobno zdušno sudjelovali u njezinoj predsjedničkoj kampanji. Provjereni HDZ-ov terenski radnik Đakić je – zasigurno uz znanje i odobrenje premijera Plenkovića – jasno rekao da će podrška braniteljske populacije na idućim predsjedničkim izborima ovisiti o tome smatra li branitelje i njihove pokrovitelje iz HDZ-a marginalcima ili ne.

Ti su marginalci mjesecima pomagali održavanje braniteljskog prosvjeda s vidljivim elementima državnog udara protiv Milanovićeve vlade i umnogome pridonijeli njezinom dolasku na vlast. Za njih je njezin državnički tango s Vučićem zapravo bio njezin saltomortale. Mislim da je pristankom na održavanje prosvjeda branitelja i udovica te isticanjem Đakića kao udarne braniteljske ruke premijer Plenković predsjednici jasno poručio da razmisli hoće li na idućim izborima sudjelovati kao kandidatkinja HDZ-a ili će se kandidirati protiv HDZ-a. Ako ne želi da joj se dogodi ovo drugo, onda ne smije više solirati u vanjskoj politici i mora se podrediti interesima HDZ-a.

Izgleda kao da je Vučić učitelj, a Kitarović učenica

Predsjednica je odlučila da baš na zasjedanju Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća u nazočnosti Aleksandra Vučića javno prizna da je ona i predsjednica etničkih Srba koji žive u Hrvatskoj, a ne samo svih Hrvata (ma gdje u svijetu bili) te hrvatskih građana i seljaka. Činjenica da je dosad izbjegavala praznične prigode i sudjelovanje u pravoslavnim ritualima kao i činjenica da se u kampanji koju ona neprestano vodi dosad nije obraćala hrvatskim Srbima pridonijela je stvaranju dojma da joj je u osvještavanju te banalne činjenice da je ona predsjednica ne samo etničkih Hrvatica i Hrvata nego i Srba koji žive u Hrvatskoj pomogao upravo predsjednik Srbije. Takvo je osviještenje nedvojbeno dobrodošlo i vrijedno svake pohvale. Ali okolnosti tog iznenadnog predsjedničinog prosvjetljenja takve su da izgleda kao da je Vučić učitelj, a ona učenica. Situacija nedvojbeno paradoksalna s obzirom na to da Hrvatska već je dio prosvijećenog europskog svijeta, a Srbija to tek nastoji postati.

S obzirom na očekivanja i interese relevantne međunarodne javnosti – a to znači EU i SAD – Aleksandar Vučić je igrao na sigurno. Nitko razuman ne može biti protiv intenziviranja ionako razvijene gospodarske suradnje između Srbije i Hrvatske. Osposobljavanje željezničke pruge Zagreb-Beograd za normalan promet interes je Srbije, Hrvatske i Europe. Zbog interesa Europe da ekonomski integrira balkansku regiju na razumijevanje će naići i Vučićev opravdani zahtjev da fitosanitarna služba na hrvatskoj strani granice radi 24 sata dnevno kako ubuduće ne bi dolazilo do usporavanja prometa i otežavanja trgovinske razmjene. A već sama činjenica da se predsjednik Srbije mora zauzimati za to da se elektrificiraju srpska sela u Hrvatskoj za hrvatsku vladu predstavlja sramotu.

Uspjeh su uspjeli pretvoriti u poraz

Sve poznate relevantne okolnosti hrvatsko-srpskih odnosa govore da je Hrvatska u prednosti. Mi jesmo u EU, Srbija nije. Naš je GDP po glavi stanovnika dvostruko veći nego u Srbiji. Brojne hrvatske kompanije uspješno investiraju i posluju u Srbiji. Srbija je morala odustati od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj zbog vojnog poraza i pritiska međunarodne zajednice da bivše republičke administrativne granice prihvati kao međudržavne. Razumno bi stoga bilo očekivati da Hrvatska prednjači u inicijativama za rješavanje otvorenih pitanja.
No, neugodna činjenica da pitanja koja je potegnuo Vučić još nisu riješena i da inicijativu za njihovo rješavanje nije pokrenula Hrvatska vidno je naglašena na podlozi nerazumnog i nezrelog nadmetanja hrvatske predsjednice i premijera za primat u državnim poslovima.

Zaslugom hrvatskih lidera stvorena je situacija u kojoj se čini da Vučić igra bijelim figurama i da su izgledi za pobjedu na njegovoj strani. Zbog neutažive želje predsjednice za brzopoteznim kratkotrajnim političkim efektima zbog kojih će joj se diviti njezini inozemni sponzori, ona je premijera primorala da je pokuša disciplinirati organiziranjem prosvjeda protiv posjeta koji nije bio dobro pripremljen i ukazivanjem na ozbiljne probleme čije rješavanje zahtijeva mnogo više samozatajnog i upornog rada nego što je potrebno za organiziranje službene protokolarne večere. Dok su se hrvatski lideri domaćoj i međunarodnoj javnosti predstavili kao neusklađeni dr. Jekyll i Mr. Hyde, predsjednik Vučić se predstavio kao državnik koji velikodušno, kao znak svoje dobre volje ispunjava hrvatske zahtjeve i iznosi uhu ugodne prijedloge o prevladavanju problema iz prošlosti i okretanju prema sretnijoj budućnosti.

Vučiću nije bila potrebna posebna PR priprema za plasiranje njegovih poziva da se zaboravi prošlost i da se okrene budućnosti. To je njegov osobni istinski interes kao i interes Republike Srbije. Interesi Republike Hrvatske ostali su potpuno potisnuti nadmetanjem predsjednice i premijera za prvenstvo i važnost u državnim poslovima. Dugo nakon što je predstava već započela oni se prepiru oko toga tko će igrati glavnu ulogu. Partiju predodređenu za uspjeh oni su pretvorili u mučni hrvatski poraz. Nikakav PR ne može prikriti štete koje zbog toga nastaju za državu. Isto tako, nikakav PR nego zrelo političko promišljanje i usuglašavanje stajališta o ključnim državnim interesima i načinima njihova ostvarivanja može pridonijeti tome da se takve situacije ubuduće ne ponavljaju.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
13 članaka Više o autoru