Da se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba, pokazuju i najnoviji događaji vezani uz, posljednji u nizu, ali bojim se ne i zadnji “slučaj Šešelj”. “Osuđujući” Šešelja zbog ponašanja u skupštini prilikom posjete hrvatske delegacije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u svojoj se populističko-patetičnoj maniri dotaknuo i hrvatskog suočavanja s prošlošću. Ono što je mnoge, a posebno Crkvu u Hrvata, najviše u tom obraćanju zasmetalo bilo je spominjanje malog sela Zrin za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula.
Vučićevo spominjanje Zrina u kontekstu ustaških zločina Crkva je odlučila oštro demantirati, ali nažalost u maniri predsjednika Srbije. Odnosno onako kako (Crkva), kada je (hrvatska) prošlost u pitanju, to već godinama ponajčešće radi – na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način. Naravno, i stavovi Aleksandra Vučića o suvremenoj srpskoj prošlosti, “istaknutim” pojedincima, a posebno njegova potreba da se rado suočava s tuđim prošlostima, a da svoju zaboravlja, prešućuje ili čak i falsificira, zaslužuju poseban tekst.
Priopćenje u kojem je povijesna istina nebitna
Dakle, na izjavu srpskog predsjednika o prošlim događajima nisu odlučili reagirati povjesničari nego svećenici. Da je povijesna istina bila najmanje bitna u priopćenju Sisačke biskupije pokazuju već prve rečenice. Tako na samom početku stoji da je hrvatska zastava gažena i oskvrnjena u zgradi skupštine u kojoj su ubijeni Stjepan Radić i ostali. U samom startu dvije pogreške. Prvo, atentat se nije dogodio u toj zgradi jer ona tada još nije postojala. Svečano je otvorena tek 1936., dakle osam godina nakon atentata. Drugo, Stjepan Radić nije ubijen nego ranjen, a umrijet će tek mjesec i pol kasnije. No dobro, povjesničaru amateru ili zainteresiranom čitatelju možda ovi detalji i nisu toliko bitni, niti posebno utječu na interpretaciju prošlosti.
Međutim, onda je na red došao Zrin. Za razliku od Vučića koji tamo vidi ustaške zločine, Sisačka biskupija tvrdi da je “stanje potpuno obrnuto”, odnosno da je “Zrin mjesto gdje su hrvatski ljudi doživjeli agresiju i genocid, masovna ubojstva, mučenja, zarobljavanja, progon, razaranja crkvi, škola i hrvatskih domova. Taj su identitet željeli uništiti ubojice 1943. godine kada je ubijen svaki treći Zrinjanin, 291 nevin civil, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti su spaljeni, a da bi etničko čišćenje Hrvata iz Zrina bilo konačno, imovina im je svima bila oduzeta i do danas im nije vraćena”.
U ovoj priči u kojoj se dvije izjave ne razlikuju u detaljima ili nijansama nego u samoj suštini, ne mogu obje strane biti u pravu. I nisu. Kao povjesničar na temelju dostupnih dokumenata nastojat ću pojasniti što se to u malom banijskom selu događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Što se u Drugom svjetskom ratu dogodilo u Zrinu
Vrlo brzo po uspostavi NDH počinje progon svih “nepoželjnih”. Bilo da se radilo o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili političkoj nepoželjnosti. Krenulo je s različitim oblicima zabrana, a završilo stravičnim genocidom nad Srbima, Romima i Židovima. Banija je jedan od dijelova Hrvatske u kojem su stoljećima jedni do drugih, i jedni s drugima, živjeli Srbi i Hrvati. Ti odnosi nisu uvijek bili idealni, ali nikad se nisu razvili u otvorene međunacionalne i međuseoske sukobe. Sve do 1941. i proglašenja NDH. U vrlo kratkom vremenu, a svakako već prije ljeta te godine, kreću masovna i od novog režima organizirana ubojstva srpskih seljaka, žena, djece i staraca. I dok će se manji dio banijskih Hrvata pridružiti partizanskim jedinicama, dio nastaviti gledati svoja posla, dio će se aktivirati u ustaškom pokretu, i nažalost u ustaškim zločinima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posebno na zlom glasu bile su zrinske ustaše, odnosno dio Hrvata iz sela Zrin. Oni će u sljedeće dvije godine sudjelovati u svim najvećim zločinima nad srpskim stanovništvom Banije, Bosanske krajine, Potkozarja i Pounja. Bilanca njihovog divljanja svodi se na desetke zapaljenih i opljačkanih sela i stotine ubijenih civila. S obzirom na reputaciju zrinskih ustaša partizani su u nekoliko navrata pokušali zauzeti selo s ciljem zaustavljanja daljnjeg terora. Međutim, dobra strateška pozicija na uzvisini te jaka posada od oko 150 naoružanih seoskih ustaša omogućavala im je uspješnu obranu. Razvoj partizanskog pokreta i sve veći broj boraca omogućit će tek početkom rujna 1943. osvajanje Zrina. Štab Unske operativne grupe u svojoj je zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: “Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.
Život u Zrinu više se nikada nije obnovio
U žestokoj bici koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo je oko 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile doslovno za svaku kuću selo je pretrpjelo i veliku materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi moglo stvoriti novo ustaško uporište. Civilno stanovništvo koje se za vrijeme bitke skrivalo po podrumima kuća koje nije ubijeno, njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.
Dio zrinskih ustaša uspio se spasiti te će do kraja rata nastaviti s borbama protiv partizanskih jedinica kao i s teroriziranjem srpskog stanovništva. Neki će se pridružiti diverzantskim grupama koje je dijelom obučavala njemačka obavještajna služba u NDH. Preživjelim stanovnicima nakon rata nije dopušten povratak u porušeno selo već je donesena odluka da “ih se smjesti po drugim selima radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj”. I konačno, u veljači 1946. Kotarski sud u Dvoru donio je presudu da se konfiscira cjelokupna imovina svih stanovnika Zrina. Od tog trenutka život u Zrinu više se nikada nije obnovio a njegovi preživjeli stanovnici nastavili su živjeti u drugim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Slavoniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako mlade učimo svemu suprotnom od tolerancije
Vratimo se na kraju priopćenju Sisačke biskupije. Ono je, da parafraziram Srđana Vrcana, simptomatično po onome što govori, ali još više po onome što prešućuje. Dakle, nije sporno da su stanovnici Zrina kojima nije dokazana ikakva krivnja doživjeli veliku nepravdu. Kako protjerivanjem tako i oduzimanjem imovine. Sigurno je i među ubijenima bilo onih koji za svoje djelovanje nisu, niti po tadašnjim ratnim kriterijima, zaslužili smrtnu kaznu. Međutim, ne spomenuti niti jednom većinsku pripadnost zrinskih muškaraca ustaškom pokretu, a onda i masovne zločine u kojima su sudjelovali, svakako pokazuje očit primjer povijesnog revizionizma. Ali ne onog revizionizma utemeljenog na novim znanstvenim spoznajama već isključivo ideološki obojenog. Znam da živimo u društvu u kojem su činjenice i argumenti postali nebitni, ali ipak se nadam da još uvijek ima onih koji barem (sebi) postavljaju logična i razumna pitanja o nekoj temi.
Primjerice, u konkretnom slučaju zašto su se partizani, među kojima i velik broj Hrvata, odlučili za “etničko čišćenje” i “genocid” baš nad zrinskim stanovništvom, a ne i nad svim ostalim banijskim selima s većinskim hrvatskim stanovništvom? I ne, niti želim niti opravdavam zločin učinjen od bilo koga i u bilo čije ime. Pa niti partizanske zločine bilo iz osvete ili ideoloških razloga. Ali teško je pristati na to da “hrvatstvo” postane mjerna jedinica isključivo za žrtvu i poštenje. Prešućivati i tolerirati zločine vlastitih sunarodnjaka, a isticati samo zločine učinjene prema svom narodu nije domoljublje nego licemjerje. Primjer Zrina, njegovih stanovnika, ali i stanovnika okolnih sela najbolje pokazuje svu okrutnost života na ovim prostorima. Istovremeno, suradnja i zajednička borba Hrvata i Srba protiv fašizma, i to u isto vrijeme i na istom prostoru, ukazuje da uvijek može biti drugačije. I umjesto da ovakvim primjerima učimo mlade generacije da mir, suživot i tolerancija moraju biti ispred podjela i sukoba, raznim manipulacijama prošlosti kao da ih potičemo na suprotno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako Katolička crkva i Vučić, svatko na svoj način, manipuliraju prošlošću kroz zločine u Zrinu
Povjesničar Hrvoje Klasić o priopćenju Sisačke biskupije koji je očiti primjer povijesnog, ideološkog revizionizma
Vučićevo spominjanje Zrina u kontekstu ustaških zločina Sisačka biskupija je odlučila oštro demantirati, ali nažalost u maniri predsjednika Srbije. Odnosno onako kako (Crkva), kada je (hrvatska) prošlost u pitanju, to već godinama ponajčešće radi – na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način. Naravno, i stavovi Aleksandra Vučića o suvremenoj srpskoj prošlosti, "istaknutim" pojedincima, a posebno njegova potreba da se rado suočava s tuđim prošlostima, a da svoju zaboravlja, prešućuje ili čak i falsificira, zaslužuju poseban tekst
Da se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba, pokazuju i najnoviji događaji vezani uz, posljednji u nizu, ali bojim se ne i zadnji “slučaj Šešelj”. “Osuđujući” Šešelja zbog ponašanja u skupštini prilikom posjete hrvatske delegacije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u svojoj se populističko-patetičnoj maniri dotaknuo i hrvatskog suočavanja s prošlošću. Ono što je mnoge, a posebno Crkvu u Hrvata, najviše u tom obraćanju zasmetalo bilo je spominjanje malog sela Zrin za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula.
Vučićevo spominjanje Zrina u kontekstu ustaških zločina Crkva je odlučila oštro demantirati, ali nažalost u maniri predsjednika Srbije. Odnosno onako kako (Crkva), kada je (hrvatska) prošlost u pitanju, to već godinama ponajčešće radi – na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način. Naravno, i stavovi Aleksandra Vučića o suvremenoj srpskoj prošlosti, “istaknutim” pojedincima, a posebno njegova potreba da se rado suočava s tuđim prošlostima, a da svoju zaboravlja, prešućuje ili čak i falsificira, zaslužuju poseban tekst.
Priopćenje u kojem je povijesna istina nebitna
Dakle, na izjavu srpskog predsjednika o prošlim događajima nisu odlučili reagirati povjesničari nego svećenici. Da je povijesna istina bila najmanje bitna u priopćenju Sisačke biskupije pokazuju već prve rečenice. Tako na samom početku stoji da je hrvatska zastava gažena i oskvrnjena u zgradi skupštine u kojoj su ubijeni Stjepan Radić i ostali. U samom startu dvije pogreške. Prvo, atentat se nije dogodio u toj zgradi jer ona tada još nije postojala. Svečano je otvorena tek 1936., dakle osam godina nakon atentata. Drugo, Stjepan Radić nije ubijen nego ranjen, a umrijet će tek mjesec i pol kasnije. No dobro, povjesničaru amateru ili zainteresiranom čitatelju možda ovi detalji i nisu toliko bitni, niti posebno utječu na interpretaciju prošlosti.
Međutim, onda je na red došao Zrin. Za razliku od Vučića koji tamo vidi ustaške zločine, Sisačka biskupija tvrdi da je “stanje potpuno obrnuto”, odnosno da je “Zrin mjesto gdje su hrvatski ljudi doživjeli agresiju i genocid, masovna ubojstva, mučenja, zarobljavanja, progon, razaranja crkvi, škola i hrvatskih domova. Taj su identitet željeli uništiti ubojice 1943. godine kada je ubijen svaki treći Zrinjanin, 291 nevin civil, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti su spaljeni, a da bi etničko čišćenje Hrvata iz Zrina bilo konačno, imovina im je svima bila oduzeta i do danas im nije vraćena”.
U ovoj priči u kojoj se dvije izjave ne razlikuju u detaljima ili nijansama nego u samoj suštini, ne mogu obje strane biti u pravu. I nisu. Kao povjesničar na temelju dostupnih dokumenata nastojat ću pojasniti što se to u malom banijskom selu događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Što se u Drugom svjetskom ratu dogodilo u Zrinu
Vrlo brzo po uspostavi NDH počinje progon svih “nepoželjnih”. Bilo da se radilo o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili političkoj nepoželjnosti. Krenulo je s različitim oblicima zabrana, a završilo stravičnim genocidom nad Srbima, Romima i Židovima. Banija je jedan od dijelova Hrvatske u kojem su stoljećima jedni do drugih, i jedni s drugima, živjeli Srbi i Hrvati. Ti odnosi nisu uvijek bili idealni, ali nikad se nisu razvili u otvorene međunacionalne i međuseoske sukobe. Sve do 1941. i proglašenja NDH. U vrlo kratkom vremenu, a svakako već prije ljeta te godine, kreću masovna i od novog režima organizirana ubojstva srpskih seljaka, žena, djece i staraca. I dok će se manji dio banijskih Hrvata pridružiti partizanskim jedinicama, dio nastaviti gledati svoja posla, dio će se aktivirati u ustaškom pokretu, i nažalost u ustaškim zločinima.
Posebno na zlom glasu bile su zrinske ustaše, odnosno dio Hrvata iz sela Zrin. Oni će u sljedeće dvije godine sudjelovati u svim najvećim zločinima nad srpskim stanovništvom Banije, Bosanske krajine, Potkozarja i Pounja. Bilanca njihovog divljanja svodi se na desetke zapaljenih i opljačkanih sela i stotine ubijenih civila. S obzirom na reputaciju zrinskih ustaša partizani su u nekoliko navrata pokušali zauzeti selo s ciljem zaustavljanja daljnjeg terora. Međutim, dobra strateška pozicija na uzvisini te jaka posada od oko 150 naoružanih seoskih ustaša omogućavala im je uspješnu obranu. Razvoj partizanskog pokreta i sve veći broj boraca omogućit će tek početkom rujna 1943. osvajanje Zrina. Štab Unske operativne grupe u svojoj je zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: “Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.
Život u Zrinu više se nikada nije obnovio
U žestokoj bici koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo je oko 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile doslovno za svaku kuću selo je pretrpjelo i veliku materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi moglo stvoriti novo ustaško uporište. Civilno stanovništvo koje se za vrijeme bitke skrivalo po podrumima kuća koje nije ubijeno, njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.
Dio zrinskih ustaša uspio se spasiti te će do kraja rata nastaviti s borbama protiv partizanskih jedinica kao i s teroriziranjem srpskog stanovništva. Neki će se pridružiti diverzantskim grupama koje je dijelom obučavala njemačka obavještajna služba u NDH. Preživjelim stanovnicima nakon rata nije dopušten povratak u porušeno selo već je donesena odluka da “ih se smjesti po drugim selima radi toga što bi njihov povratak uznemirio okolni srpski živalj”. I konačno, u veljači 1946. Kotarski sud u Dvoru donio je presudu da se konfiscira cjelokupna imovina svih stanovnika Zrina. Od tog trenutka život u Zrinu više se nikada nije obnovio a njegovi preživjeli stanovnici nastavili su živjeti u drugim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Slavoniji.
Kako mlade učimo svemu suprotnom od tolerancije
Vratimo se na kraju priopćenju Sisačke biskupije. Ono je, da parafraziram Srđana Vrcana, simptomatično po onome što govori, ali još više po onome što prešućuje. Dakle, nije sporno da su stanovnici Zrina kojima nije dokazana ikakva krivnja doživjeli veliku nepravdu. Kako protjerivanjem tako i oduzimanjem imovine. Sigurno je i među ubijenima bilo onih koji za svoje djelovanje nisu, niti po tadašnjim ratnim kriterijima, zaslužili smrtnu kaznu. Međutim, ne spomenuti niti jednom većinsku pripadnost zrinskih muškaraca ustaškom pokretu, a onda i masovne zločine u kojima su sudjelovali, svakako pokazuje očit primjer povijesnog revizionizma. Ali ne onog revizionizma utemeljenog na novim znanstvenim spoznajama već isključivo ideološki obojenog. Znam da živimo u društvu u kojem su činjenice i argumenti postali nebitni, ali ipak se nadam da još uvijek ima onih koji barem (sebi) postavljaju logična i razumna pitanja o nekoj temi.
Primjerice, u konkretnom slučaju zašto su se partizani, među kojima i velik broj Hrvata, odlučili za “etničko čišćenje” i “genocid” baš nad zrinskim stanovništvom, a ne i nad svim ostalim banijskim selima s većinskim hrvatskim stanovništvom? I ne, niti želim niti opravdavam zločin učinjen od bilo koga i u bilo čije ime. Pa niti partizanske zločine bilo iz osvete ili ideoloških razloga. Ali teško je pristati na to da “hrvatstvo” postane mjerna jedinica isključivo za žrtvu i poštenje. Prešućivati i tolerirati zločine vlastitih sunarodnjaka, a isticati samo zločine učinjene prema svom narodu nije domoljublje nego licemjerje. Primjer Zrina, njegovih stanovnika, ali i stanovnika okolnih sela najbolje pokazuje svu okrutnost života na ovim prostorima. Istovremeno, suradnja i zajednička borba Hrvata i Srba protiv fašizma, i to u isto vrijeme i na istom prostoru, ukazuje da uvijek može biti drugačije. I umjesto da ovakvim primjerima učimo mlade generacije da mir, suživot i tolerancija moraju biti ispred podjela i sukoba, raznim manipulacijama prošlosti kao da ih potičemo na suprotno.