Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako nam je Rijeka jučer dala nadu da je neka drugačija zemlja moguća

Što nam je pokazalo jučerašnje otvaranje Europske prijestolnice kulture u Rijeci

Iako su svi očekivali da će Rijeka ponuditi otvaranje i program koji je posve stran konzervativnoj kulturi malograđanskog pasatizma, što se i dogodilo, malo tko je vjerovao da će se to dogoditi sa stilom s kojim se dogodilo.

Svoj skepsi unatoč, koja se umnožavala iz čitavog niza razloga, a podgrijavala u medijima i na društvenim mrežama, svečanost otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci ostat će zauvijek zapamćena kao vrhunski osmišljen i produciran događaj, koji je zorno prikazao koliko ova zemlja ima kapaciteta da bude moderna, avangardna i u doticaju sa svijetom, a istovremeno autentična.

Nije naravno slučajno da se sve to odigralo u Rijeci, gradu za koji često imamo dojam da se kreće nekim drugim, svakako suvislijim smjerom od većeg dijela zemlje, zbog čega Riječani imaju zašto biti ponosni na vlastiti grad. Taj nepodijeljeni osjećaj ponosa, kojeg su manifestirali praktično svi Riječani, ali i ljudi koji s tim gradom nemaju veze, na društvenim mrežama nakon što su svjedočili otvaranju, govori dvije stvari. Jedna je da su društvu nasušno potrebne pozitivne priče, a druga da je moguće ujediniti društvenu energiju na nekom konkretnom i bitnom cilju.

Nekoliko upečatljivih momenata na otvorenju

Čitajući medije i prateći političku scenu posljednjih godina, prosječan konzument je mogao steći uvjerenje da stvari stoje dijametralno suprotno. To je još jedan od razloga zbog kojih je izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture bitna stvar. Iako su svi očekivali da će Rijeka ponuditi otvaranje i program koji je posve stran konzervativnoj kulturi malograđanskog pasatizma, što se i dogodilo, malo tko je vjerovao da će se to dogoditi sa stilom s kojim se dogodilo.

Danak klasicima je, naravno plaćen, ali među najupečatljivije momente spadaju odjeća voditelja u teatru, modificirano pjevanje arije iz Zrinjskog, koje zaziva mir, umjesto boja te spektakularno finale s masovnim izvođenjem partizanske pjesme Bella Ciao, od strane zbora i banda od nekoliko desetina ljudi, pod ravnanjem Zorana Prodanovića Prlje i uz oduševljenje tisuća građana koji su se okupili u luci da bi prisustvovali tom završnom činu.

Neću pretjerati ako kažem da je ovakva završnica, upravo sa spomenutom pjesmom, mnogim ljudima u ovom društvu dala neku nadu da je drugačija zemlja moguća. To što je prvi ispit ovako sjajno položen, ne treba nas uljuljkati u iluziji da neće biti čitavog niza problema u vezi s projektom, od financijskih, do izvedbenih, no stoji činjenica da je neka luda kreativna energija pokrenuta i da neće tek tako nestati.

Postoji i tamna strana cijele priče

Ne bi na koncu bilo u redu prešutjeti i tamnu stranu priče. Bez obzira, naime, što je ovako spektakularno otvaranje s razlogom potisnulo sva druga pitanja, mnogo toga što se događalo u posljednje vrijeme govorilo je u prilog tezi da Rijeka jeste drukčija od ostatka zemlje, ali ne do kraja imuna na društvenu stvarnost Hrvatske. O tome na najgori mogući način svjedoče prijetnje koje je Nemanja Cvijanović dobio zbog ideje o postavljanju petokrake na neboder na Korzu, paljenje Kožarićevog sijena i oštećenje panoa s jugoslavenskom zastavom.

Sve to je, s jedne strane posvjedočilo da oni koji ne podnose modernost, zapravo ne podnose ni stvarnu baštinu, pokušavajući vjerovati u neku bajkovitu viziju etnički i ideološki jednoobrazne zemlje koja nikad nije postojala, dok je s druge ukazalo na ono čega je šira javnost postala svjesna za vrijeme Frljićevog mandata na čelu riječkog HNK.

Taj grad je dovoljno drukčiji da u njemu netko poput Frljića može dobiti nacionalno kazalište za vlastitu poetiku, ali nažalost i dovoljno uronjen u kontekst društva koje bi nasiljem cenzuriralo kulturu. Ovo svečano otvaranje stoga možemo promatrati i kao kolektivnu pjesmu protiv svih vrsta cenzure.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
172 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program