Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako nam priča o nacistu Karlu Jägeru pokazuje da mržnju rat samo avanzira u licencu za ubijanje

Što u doba mira rade za Einsatzgruppen spremni?

Karl Jäger bio je cijenjen i poštovan direktor u tvornici glazbenih instrumenata dvadesetih godina prošloga stoljeća. Kao pravi njemački domoljub javno je krivio Židove za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu te za svu bijedu i patnje običnih malih ljudi. Ali do 4. srpnja 1941. nije ubio ni jednog Židova. Dva dana ranije stigao je u Kaunas kao zapovjednik SD Einsatzkommanda. Nakon što se uspio smjestiti naredio je likvidaciju prvih 416 muškaraca i 47 žena. Egzekucija je uz njegovo sudjelovanje organizirana u lokalnoj artiljerijskoj utvrdi iz 19. stoljeća. Nepunih pet mjeseci kasnije u Vilniusu je 25. studenog 1941. likvidirao zadnju grupu od njih 64. Između te dvije egzekucije uspio je pobiti još 133 746 ljudi

Karl Jäger rođen je 20. rujna 1888. godine u Schaffhausenu u Švicarskoj, ali se u dobi od tri godine preselio sa svojim ocem, učiteljem glazbe, u Njemačku. Kao dječak naučio je svirati klavir i violinu. U Prvom svjetskom ratu je zaslužio Željezni križ prvog reda, a nakon rata zaposlio se kao jedan od direktora u tvornici orkestriona Gebruder Weber Waldkircher Orchestrionfabrik čiji vlasnici su bili roditelji njegove supruge.

Waldkirch je bio poznat kao grad uličnih orgulja i Karl je uskoro postao vrlo omiljen i poštovan sugrađanin. Člansku iskaznicu nacističke partije pod rednim brojem 30 988 dobio je 1923. Tvornica u kojoj je radio bankrotirala je 1931. pa je Karl ostao bez posla. Narednih godinu dana živio je od ušteđevine, te se u nedostatku boljih ponuda 1932. pridružio dobrovoljačkim odredima SS-a. Njegove organizacijske sposobnosti zamijetio je i sam šef SS-a Heinrich Himmler te ga ja 1938. poslao na daljnje školovanje. Supruga Emma nije bila previše oduševljena Karlovim stalnim izbivanjem iz kuće i njegovom potpunom predanošću karijeri esesovca pa je zatražila razvod.

Za vrijeme Karlovog školovanja u Berlinu tadašnji šef Gestapoa Reinhard Heydrich formirao je Einsatzkommando kao preteču Einsatzgruppen koje su u vrijeme njemačke invazije na Poljsku već brojile 4000 dobro obučenih i istreniranih ubojica. Njihov prvi zadatak bio je fizičko eliminiranje svih poljskih vođa na području koje je okupirala njemačka vojska. Karl nije dobio svoju priliku u Poljskoj, nego je tek za vrijeme njemačke invazije na Nizozemsku u svibnju 1940. postao zapovjednikom Einsatzkommanda 3, koji je bio dio Einsatzgruppe A. Odmah nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. on i njegova ekipa treniranih ubojica premješteni su u Kaunas u Litvi. Uz pomoć lokalnih kooperanata, Rollkommando Hamann, prionuli su poslu te su od 2. srpnja do 25. studenog 1941. ubili 137 346 ljudi.

Pedantne bilješke o ubojstvima

Karl Jäger bio je iznimno pedantan i pažljivo je bilježio sva ubojstva učinjena pod njegovim zapovjedništvom te je tako nastao dokument kasnije nazvan Jägerovo izvješće. U veljači 1942. Karl je napravio dodatne korekcije svojih podataka te je prema njima ukupno ubijeno 138 273 osobe. Njih 136 421 bili su Židovi, 1 064 komunisti, 654 osobe s mentalnim poteškoćama te 134 osobe koje Karl nije pobliže opisao. Za ubijene Židove vođa egzekutora potrudio se navesti spol i dob žrtava te smo tako saznali da su u tih pet mjeseci uspjeli ubiti 46 403 muškaraca, 55 556 žena i 34 464 djece.

Karlovo izvješće ima devet strana i napravljeno je u pet kopija, od kojih je samo jedna slučajno otkrivena 1944. U njemu su precizno navedena sva mjesta masovnih ubojstava, ukupno 71 lokacija u Litvi, Latviji i Bjelorusiji na kojima je napravljeno 112 masovnih egzekucija. Tako je 22. kolovoza 1941. zapisao da su u latvijskom selu Anglona likvidirali „544 mentalno bolesne osobe, od čega 269 muškaraca, 227 žena i 48 djece.“ Narednog dana u litavskom gradu Panevezys pobili su „7523 Židova, od toga 1312 muškaraca, 4602 žene i 1609 djece.“

Taj popis ne obuhvaća masakre koje su učinile druge jedinice Einsatzgruppe A u baltičkim državama i Bjelorusiji od kojih je najveći onaj u šumi Rumbula kod Rige, gdje su uz nesebično zalaganje i svesrdnu pomoć lokalnih ubojica iz Arajs Kommanda uspjeli krajem studenog i početkom prosinca 1941., samo u dva radna dana, likvidirati 24 000 latvijskih i 1 000 njemačkih Židova. Za razliku od Karla Jägera, šef te egzekucije Friedrich Jeckeln, iako inženjer po struci, nije vodio preciznu evidenciju. On je svoje inženjersko iskustvo i naobrazbu iskoristio za drugu vrstu inovacije, za takozvano „sardina pakiranje“ mrtvih tijela. Taj način egzekucije Friedrich je prvi put primijenio u šumskom klancu Babin Jar u Kijevu gdje je uz sudjelovanje Einsatzgruppe C i njihovog zapovjednika Otta Rascha, predratnog odvjetnika, i lokalne ukrajinske policije, 29. i 30. rujna pobio 33 770 Židova.

Masovni masakri loši za psihičko zdravlje

Heinrich Himmler već je u kolovozu 1941. prilikom posjete Minsku uočio da su masovni masakri za njegovo osoblje iz Einsatzgruppen previše stresni te im je od studenog iste godine osigurao odgovarajuću psihološku pomoć i redovni odmor u domovini. Tada je odlučeno da se masovne egzekucije, ponajviše ubijanja žena i djece, zamjene likvidacijama u plinskim komorama te pojača regrutacija lokalnih egzekutora u okupiranim državama istočne i srednje Europe. Tri tisuće stalno angažiranih ubojica iz Einsatzgruppen uz pomoć lokalnih kooperanta uspjele su likvidirati preko dva milijuna ljudi, od toga 1,3 milijuna Židova.

Nakon završetka rata i procesa u Nürnbergu američko vojno pravosuđe organiziralo je poseban proces za 24 najviše rangirana zapovjednika sve četiri istočno europske Einsatzgruppe i pridruženih jedinica. Iako je njih četrnaest dobilo smrtne kazne izvršene su samo četiri. Od ukupno 3000 izravnih egzekutora koji su živi dočekali kraj rata samo je njih 200 bilo procesuirano za počinjene masovne likvidacije i masakre.

U najvećem broju ubojice su bili obični mali ljudi, nedostatnog obrazovanja i skromnih spoznajnih sposobnosti koji su dobivši licencu za ubijanje slijepo slijedili naredbe svojih vrhunski obrazovanih zapovjednika. Nakon nacističkog poraza vratili su se svojim mirnodopskim poslovima, a njihovi novi ili stari susjedi nisu bili previše ljubopitljivi ni nepristojno znatiželjni. Tri od četiri Einsatzgruppe angažirane na istoku Europe imale su zapovjednike koji su bili nositelji doktorskih titula, a Otto Rasch koji je vodio Einsatzgruppe C i bio suorganizator masakra u Babinom Jaru nosio je dvostruku doktorsku titulu.

Pokušao se prikazati kao obični knjigovođa

Karl Jäger nije bio među optuženima. Kraj rata dočekao je kao šef policije u bavarskom Reichenbergu. Nakon kapitulacije nacističke Njemačke odlazi ponovo u Waldkirch gdje živi nekoliko mjeseci u strahu od hapšenja. Susjedi su znali da je Karl „imao nekog posla sa Židovima“, ali u skladu s tadašnjim običajima nisu ulazili u detalje i prirodu tog poslovnog odnosa. U srpnju 1945. Karl odlazi u selo Wiesenbach kraj Heidelberga gdje se zapošljava kao običan radnik u lokalnom mlinu. Prijavio se američkim okupacijskim vlastima pod punim imenom i prezimenom, ali je zatajio da je ikada bio član nacističke stranke. U ljeto 1951. zapošljava se u hotelu Kümmelbacher Hof gdje je napokon lociran i uhićen 10. travnja 1959. Potraga za njim počela je tri godine ranije u vrijeme Einsatzgruppen sudskog procesa u Ulmu, koji je snažno protresao njemačku javnost i promijenio dotadašnji pristup procesuiranju nacističkih zločina.

Kada je Karl Jäger uhapšen njemačka ni svjetska javnost nisu znale da postoji Jägerovo izvješće te je on istražiteljima poricao bilo kakvu odgovornost za likvidaciju 138 273 osobe u Litvi, Latviji i Bjelorusiji. Pokušao je za sve masakre i masovna ubojstva okriviti lokalne kooperante, Rollkommando Hamann, koji su sa likvidacijama Židova započeli još prije njegovoga dolaska u Kaunas. Svoju ulogu opisao je više-manje kao knjigovodstvenu, netko tko sjedi za pisaćim stolom i uredno bilježi broj ubijenih u tom danu. Ipak nije izdržao pritisak istražitelja te je krajem lipnja 1959. sam skončao svoj život objesivši se u zatvorskoj ćeliji električnim kabelom.

Napokon je 1988. objavljeno Jägerovo izvješće

Sovjetske vlasti omogućile su zapadnonjemačkim istražiteljima uvid u Jägerovo izvješće tek 1963., a prvi put je javno objavljeno 1988. To je bilo u skladu sa sovjetskom politikom „jednakosti u smrti“ koja nije priznavala da su Židovi bili daleko najveće žrtve nacističke okupacije sovjetskih teritorija od 1941. do 1944. Kako u Jägerovom izvješću Židovi čine 99% ubijenih sovjetske vlasti su ga jednostavno zatajile. Dodatni razlog je i agilno sudjelovanje lokalnih milicija u Litvi, Latviji, Bjelorusiji i Ukrajini u masovnim ubojstvima i pogromima Židova.

Nacistički dobrovoljci koji su svoje obične male živote zamijenili radom za domovinu u četiri grupe za posebne namjene brojili su svega nekoliko tisuća i, uz sve pregalaštvo, nisu mogli sami likvidirati dva milijuna ljudi u tako kratkom roku. Trebala im je pomoć lokalnih milicija sastavljenih isto tako od malih običnih ljudi uvjerenih da su i za njihove nedaće krivi Židovi. Desetljećima su ih jedni i drugi smjeli javno mrziti, mogli su ih javno vrijeđati i ponižavati, a povremeno čak i prebijati. Jedino ih nisu smjeli nekažnjeno ubijati. Dolazak nacističke braće u mržnji prema Židovima stvorio je uvjete za konačno rješenje židovskog pitanja u svim okupiranim i satelitskim državama tadašnje Europe. Mirnodopsko pravo na mržnju rat uvijek avanzira u licencu za ubijanje.

Jäger je dao ubiti više od 130 tisuća ljudi

Karl Jäger bio je cijenjen i poštovan direktor u tvornici glazbenih instrumenata dvadesetih godina prošloga stoljeća. Supruga Emma i brojni zajednički prijatelji uživali su u njegovom sviranju violine i glasovira. Kao pravi njemački domoljub javno je krivio Židove za poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu te za svu bijedu i patnje običnih malih ljudi. Ali do 4. srpnja 1941. nije ubio ni jednog Židova. Dva dana ranije stigao je u Kaunas kao zapovjednik SD Einsatzkommanda.

Nakon što se uspio smjestiti naredio je likvidaciju prvih 416 muškaraca i 47 žena. Egzekucija je uz njegovo sudjelovanje organizirana u lokalnoj artiljerijskoj utvrdi iz 19. stoljeća. Nepunih pet mjeseci kasnije u Vilniusu je 25. studenog 1941. likvidirao zadnju grupu od njih 64. Između te dvije egzekucije uspio je pobiti još 133 746 ljudi. Tako piše u njegovom pedantnom izvješću u kojem se žali da prije njegovog dolaska u Kaunas nije vođena precizna evidencija o ubijenima te da on pretpostavlja kako je u pogromima u prvih deset dana njemačke okupacije ubijeno 4000 Židova.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
234 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program