Nekad je nužno odabrati stranu

Kako Panini sličice uspijevaju zbližiti posve različite ljude u doba kad je tako nešto gotovo nemoguće

Možda niste znali, ali Markovina, naš uvaženi kolumnist, strastveni je kolekcionar sličica

Kupujući paketiće sličica, ispunjavajući svoje albume, radeći popise onih koje nedostaju, sortirajući duplikate, bježeći od raznih obaveza da bi se našli s potpuno nepoznatim ljudima koji imaju neku sličicu koja njima fali, te na koncu uzrujavajući se oko dvije najbitnije stvari u sezoni sakupljanja. Hoće li album biti popunjen do početka prvenstva i da li će ga uspijet ispunit vlastitim zalaganjem, ili će ipak morat naručit neku od posljednjih sličica koje nedostaju? Što bolji odgovor na ova dva pitanja mnogima od kolekcionara će se pretvoriti u glavni životni smisao sljedećih mjeseci, ma koliko to krili od najbližih. Malo je stvari koje su mogle uopće dovesti u komunikaciju, a kamo li zbližiti toliko različite ljude, poput sakupljanja Panini sličica

Spoznaja da u vremenima probuđenih nacionalizama, religijskog fanatizma, sve prisutnijeg populizma i uopće generalnog zatvaranja europskih društava u sebe još uvijek postoji jedno ogromno bratstvo, koje se međusobno razumije po istoj strasti, izgleda prilično utješno. Naime, svake parne godine, u razdoblju europskih ili svjetskih prvenstava u nogometu diljem svijeta se aktivira bratstvo sakupljača Panini sličica. Bez obzira na to gdje žive, odakle su, kojeg su imovinskog ili obrazovnog stanja, političkih preferencija ili dobi, svi ti ljudi diljem planete provedu tri ljetna mjeseca uoči prvenstva na isti način.

Kupujući paketiće sličica, ispunjavajući svoje albume, radeći popise onih koje nedostaju, sortirajući duplikate, bježeći od raznih obaveza da bi se našli s potpuno nepoznatim ljudima koji imaju neku sličicu koja njima fali, te na koncu uzrujavajući se oko dvije najbitnije stvari u sezoni sakupljanja. Hoće li album biti popunjen do početka prvenstva i da li će ga uspijet ispunit vlastitim zalaganjem, ili će ipak morat naručit neku od posljednjih sličica koje nedostaju? Što bolji odgovor na ova dva pitanja mnogima od kolekcionara će se pretvoriti u glavni životni smisao sljedećih mjeseci, ma koliko to krili od najbližih.

Stoga glavna vijest ovog vikenda nije bilo neuspjelo mitingašenje po Zagrebu, nego činjenica da je na kioske došao novi Panini album za Mundijal u Rusiji. Koliko je kod nekih bilo nestrpljenja po tom pitanju svjedoči crtica iz Splita, u kojeg su sličice i album kasnili jedan dan, zbog iznenadnog snijega koji je pao s četvrtka na petak. Zbog tog su se na kioscima ukazale tek u subotu. Dakle, pokušavajući u nedjelju ujutro kupiti sličice na Rivi, prodavačica na kiosku mi je rekla kako ih ona nije niti vidjela u poslijepodnevnoj smjeni, jer je jedan momak ujutro kupio dva kartona.

Malo je stvari koje mogu zbližiti toliko različite ljude

Kako sam u jednom životnom razdoblju, zanesen besmislenom iluzijom o tome da se neke stvari s vremenom prevazilaze, napravio pauzu od prikupljanja Panini albuma, zbog čega ga nisam sakupljao od Europskog prvenstva u Engleskoj ‘96., do Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002., s oprezom sam te 2002. ponovno kupio album, osjećajući se pomalo i nelagodno. No, taj osjećaj se vrlo brzo raspršio uslijed upoznavanja s bratstvom znatno starijih kolekcionara. Tada još na zagrebačkom studiju, otkrivao sam čitav skriveni kolekcionarski svijet i lokalitete na kojima su se nalazili.

Shvatio sam također zbog čega je uputno uvijek kod sebe imati dovoljno kuhinjskih gumica za staklenke, bez kojih je nemoguće držati stotine duplih sličica na okupu, a ujedno i iznova otkrio koliko umirujuće djeluje lijepljenje sličica i listanje albuma. Praktično svaki grad za vrijeme tih mjeseci ima neku otvorenu lokaciju na kojoj se svaki dan u isto vrijeme okupljaju ljudi koji se nikad prije nisu vidjeli, da bi mijenjali sličice. U Splitu je to u zadnje vrijeme ispred Kauflanda na Ravnim njivama, u Mostaru na Španjolskom trgu, u Beogradu na Terazijama ispred Hotela Moskva.

Općenito govoreći, malo je stvari koje su mogle uopće dovesti u komunikaciju, a kamo li zbližiti toliko različite ljude, poput ove. Bez ove kolekcionarske strasti malo tko bi upoznao misterioznog Splićanina, koji je sam sebe prozvao Don Panini i koji uopće ne skuplja sličice, ali rado posreduje u razmjeni, koristeći se kodnim rječnikom. On se svake dvije godine ukaže na istom mjestu, komunicirajući s kolekcionarima s posebnog broja mobitela, kojeg po početku prvenstva izgasi na dvije godine, i to na način: ‘U 15.00 sati ispred Belvederea. Imam bilu majicu, ti meni prilaziš’.

Savršen kapitalistički stroj za trgovanje emocijama

Svatko od kolekcionara naravno ima sličice koje su mu najdraže, nekima su to stadioni, nekima grbovi, nekima grupne slike momčadi, nekima povijesne fotografije osvajača, a nekima pak one specijalne sličice pokala, maskota i ostalih marketinških trikova. Politička korektnost koja je došla i do Paninija, dokinula je višedesetljetnu praksu da slabije reprezentacije dobiju manji prostor na način da na jednoj sličici budu zastupljena dva igrača.

Edukativni karakter albuma ne predstavlja nebitnu stavku, budući da se djeca od ranih dana uče stranim gradovima i zemljama, osnovnim jezičnim pojmovima nepoznatih jezika i bogatoj sportskoj povijesti. Pored, jasno, temeljitog poznavanja kompletnih sastava reprezentacija. Kako se album i njegov izgled slažu znatno prije, u pravilu kod skoro svih reprezentacija u njega bude uvršten netko koga izbornik uopće ne bi ni pozvao na prvenstvo, a izostavljen netko tko bi kasnije igrao bitnu ulogu na natjecanju.

O ovim i brojnim drugim stvarima članovi bratstva znaju sve do najsitnijih detalja, jer tko se u djetinjstvu susretne s ovom opojnom navikom i njome se dubinski zarazi, ostaje joj odan do kraja. U Paniniju to naravno znaju, a kako i ne bi kad su stvorili savršen kapitalistički stroj za trgovanje s emocijama i strastima. Toliko savršen da mu se ne vrijedi opirati. Stoga, neka igre počnu.:-)