Nekad je nužno odabrati stranu

Kako sam, na vlastito iznenađenje, postao glavna muška uloga u neobičnoj predstavi o Žuži Jelinek

Prijateljica iz djetinjstva, danas poznata glumica, uvukla me u radnju svoje predstave u Gavelli

FOTO: Telegram ilustracija

'Ja Vas volim...', započela je Mada citat Žuži Jelinek iz njene kolumne, fiksirala pogled na mene te na moje iznimno iznenađenje dodala: '...gospodine Miro! Volim Vas, gospodine Miro!', poentirala je još jedanput za sve one koji nisu odmah, poput mene, shvatili da ću biti glavna muška uloga u predstavi. 'Gospodine Miro ovo, gospodine Miro ono...', nastavili su se redati citati Žuži Jelinek iz usta moje prijateljice. Očekivalo se nešto od mene; neka rečenica, pokret, gesta, reakcija, ali sve od navedenog je izostalo. Gospodin Miro se, priznajem, skamenio od straha

TRAVANJ, 2011.

Prošlo je sedam godina otkako sam jednu plavušu, u to doba studenticu četvrte godine medicine, izveo u kino da gledamo premijeru filma o Justin Bieberu “Never say never”. Izbor filma, naravno, nije bio moj, ali kao što sam već tada napisao, a Jutarnji list objavio i time oborio rekorde čitanosti, djevojka je bila toliko atraktivna da bih pristao s njom otići i na neki domaći film da je kojim slučajem ona tako poželjela.

Tom prilikom istrošio sam se kao nikada u životu, a umjesto barem neke kompenzacije za sav moj trud i novac uložen u taj večernji izlazak, za koju sam u tim mladim godinama mislio da se podrazumijeva, dobio sam to da je moja pratnja na kraju filma – kada je mali Bibi uz pitanje “Who wants to be my baby?” ispružio svoju dvadesetmetarsku ruku as 3D kino platna prema posljednjem redu gdje sam nas lukavo smjestio u ljubavno sjedalo – poput neke srednjoškolke počela izvikivati njegovo ime i preklinjati ga da izabere upravo nju…

“Mene, Bibi, uzmi mene”, podviknula je, a cijela kinodvorana se u tome trenutku okrenula prema meni i, uz glasan smijeh popratila jedno od najvećih ljubavnih poniženja u mom dotadašnjem životu.

TIJEKOM TIH 7 GODINA

Od tada se mnogo toga promijenilo; kako u zemlji, tako i u svijetu. Globalno zagrijavanje više nije samo nešto apstraktno, već naša realnost, a svjedoci smo – možda ste primijetili – još jedne seobe naroda. Svijet je zapao u neviđenu ekonomsku, ali i moralnu krizu. Hrvatska iz iste nikada nije ni izašla. Terorizam je, nažalost, stalna opasnost. A, ni onaj luđak tamo u Americi, onaj slovenski zet, nije sasvim bezopasan.

Ono što se, međutim, nije promijenilo, to je moj osjećaj da sam te večeri prije sedam godina propustio nešto zbilja veliko i, potencijalno značajno za ostatak moga života. Ostao sam bez osobe za koju sam duboko u sebi znao da je posebna i da će jednog dana napraviti nešto veliko i značajno.

Tada sam to nazvao ‘Pobjedničkom česticom’, nečim što joj je omogućavala da u svemu što radi bude najbolja; bio to Hrvatski Top Model na kojemu je svojevremeno također ostvarila zamijećenu ulogu, bio to studiji medicine na kojemu je ispite polagala u roku listajući knjigu samo u kvartovskom kafiću ili, evo, bila to ta moja priča koja je valjda samo zbog nje ostvarila taj izniman komercijalni uspjeh.

Spomenutu djevojku od te kobne večeri nisam nigdje viđao; ni u kafiću gdje sam je prvi put upoznao, ali ni kraj Justin Biebera na njegovim turnejama. Čuo sam, doduše, od nekih zajedničkih poznanika da je u međuvremenu diplomirala te da je negdje na specijalizaciji.

“Anesteziologija?”, našalio sam se tom prilikom glumeći da mi je bila toliko dosadna da me uspavljivala, pa da je, eto, prirodno talentirana baš za tu specku. Prava istina je ipak bila nešto malo drugačija. Sve ove godine sam, zapravo, izgarao od želje da saznam gdje se kreće, s kim se druži, čime se bavi ili, barem nešto od toga…

Nikad je, naime, nisam u potpunosti prebolio, a samo Bog – i čovjek iz Bneta koji mi na računima vodi evidenciju o filmovima posuđenima iz njihove videoteke – znaju koliko sam još puta nakon toga pogledao Bieberov film zamišljajući da na kraju umjesto u njegovom, atraktivna doktorica završi u mom zagrljaju.

NOĆ KAZALIŠTA, 01:55

Ništa ne sluteći pristao sam na poziv svog bivšeg urednika u Jutarnjem listu, a sada, evo, dopisnika na Telegramu, portalu za društvena i kulturna pitanja koji čitate, da dođem na Noć kazališta i pogledamo predstavu ‘Jelinek versus Jelinek’ u Gavellinom bifeu. Nismo se dugo vidjeli, rekao je, te se ponudio da će mi plati piće, a to, poznato je, rijetko kad odbijam, a on rijetko kad nudi.

Ono što mi je ukratko rekao o predstavi, bilo je da je to spoj životnih i stvaralačkih filozofija dviju gospođi Jelinek, austrijske nobelovke Elfriede te hrvatske modne dizajnerice i kolumnistice Žuži. Mislio sam da me zajebava. Predstava je nastala prema ideji Tomislava Čadeža, podučio me nadalje, a komad sljubljuje motive kolumni Žuži Jelinek i drame Elfride Jelinek “Što se dogodilo, nakon što je Nora napustila svog muža, ili potpornji društava”. Tada sam, eto, bio siguran da me zajebava.

Ono što mi je taj pokvarenjak prešutio, a što je zapravo ključno za cijelu ovu priču i što je bio njegov glavni motiv da me nakon dugo vremena pozove na piće, to je činjenica da je režijski, dramatizacijski i ono najvažnije; izvedbeno, predstavu na scenu postavila upravo Mada Peršić – djevojka koju mi je u onoj priči prije sedam godina oduzeo mladi Justin Bieber.

‘Čim si se ponudio platiti piće…’, okrenuo sam se prema uredniku koji je sada već lagano umirao od smijeha, ‘Trebao sam znati da je nešto sumnjivo’. Mada je, shvatio sam očito prekasno, u međuvremenu promijenila svoj životni put te nakon medicine, završila i ADU. Upravo ova predstava, kažu, bila joj je diplomski rad.

Vidjevši je kako se samouvjereno penje na malu pozornicu montiranu nasuprot legendarnog Gavellinog šanka koji je vidio više glumačkih legendi od holivudske Akademije filmske umjetnosti, ne mogu reći da sam ostao zatečen ili, štajaznam, iznenađen njenim novim odabirom života i karijere.

Sama narudžba kave u kvartovskom kafiću, sjećam se toga vividno, a sjećaju se i svi konobari koji bi se zatekli u smjeni kada ona dođe, s njom je bila predstava sama za sebe. O noćnim izlascima prilikom kojih se znao ispijati ocat kao da je najbolje francusko vino, bolje da ni ne govorim.

Ovo da je sada na pozornici me stoga uopće nije začudilo, ali da me uplašilo – e, to jeste. Kako je nakon one večeri u kinu od prije sedam godina nisam ni vidio, ni čuo, a za što sam vjerojatno sam kriv, nisam znao ni što bi me moglo snaći. A, da će biti ovako katarzično nisam mogao ni zamisliti.

NOĆ KAZALIŠTA, 2h do 3h

‘Ja Vas volim…’, započela je Mada citat Žuži Jelinek iz njene kolumne, fiksirala pogled na mene koji sam sjedio u jednom od posljednjih redova, te na moje iznimno iznenađenje dodala: ‘…gospodine Miro! Volim Vas, gospodine Miro!’, poentirala je još jedanput snažno za sve one koji nisu odmah, poput mene, shvatili da ću biti glavna muška uloga u ovoj predstavi.

Elem, sat vremena ove neobične monodrame protekao je u eksplozivnoj mješavini stand up komedije, dramskih interregnuma, plesa koji su neki kritičari okarakterizirali kao frenetičan, a to je zapravo bio uobičajen Madin ples koji sam ranije često viđao u Gjuri i Pepermintu, te vješto vođenoj komunikaciji s publikom zbog koje predstava malo i izlazi iz okvira monodrame.

‘Gospodine Miro ovo, gospodine Miro ono…’, nastavili su se redati citati Žuži Jelinek iz usta moje prijateljice iz mladosti. Odjedanput su svi pogledi publike, kao ono prije sedam godina u kinu, bili uprti prema meni. Očekivalo se nešto od mene; neka rečenica, pokret, gesta, neka primjerena reakcija, ali sve od navedenog je izostalo.

Gospodin Miro se, priznajem, skamenio od straha. Neki su to u tom trenutku protumačili kao hladnokrvno ponašanje, ali kada je Mada sišla s pozornice, sjela mi u krilo i rukom počela prelaziti preko plišanog sakoa koji je možda ipak bio malo previše za tu opuštenu atmosferu kazališnog bifea, svima je postalo jasno da tu nije riječ o nikakvoj hladnokrvnosti.

Raspao sam se u tisuću komada i, bez ikakvog garda, prepustio sam se svemu što su mi Žuži i Mada imale za poručiti. Nije bilo ni malo ugodno, uvjeravam vas u to, imale su mi naime dosta toga za reći, ali zabavno – e, to da.

NOĆ KAZALIŠTA, 03:00

Naručio sam pelinkovac da se malo opustim.

NOĆ KAZALIŠTA, 03:05

‘Konobar, može još jedan…’

NOĆ KAZALIŠTA, 03:45

‘Jedna putna!’

DANAS

Još uvijek pijem…

IDUĆIH 7 GODINA

U idućih sedam godina mnogo toga će se promijeniti; kako u zemlji, tako i u svijetu. Globalno zagrijavanje će biti stvar prošlosti. Jedan od onih izbjeglica koji je tijekom ranije spomenute seobe naroda iz Sirije došao u Njemačku, smislit će, bezbeli, rješenje za taj ni malo bezazleni problem i sve će, eto, opet biti okej. Svijetom će vladati ekonomsko blagostanje, svi će biti rahati, a moral neće biti samo apstraktan pojam. Hrvatska će po tom pitanju, vidjet ćete, predvoditi ostatak svijeta…

Terorizam, svim bogovima hvala, više neće biti problem. A, ni onaj luđak tamo u Americi, bivši slovenski zet od kojega će se Melanija ubrzo razvesti, neće više biti ovakva švaca. Ono što se, međutim, ni onda neće promijeniti, to je moj osjećaj da sam one davne večeri u kinu, ali i ove od prije sedam godina u Gavellinom pozadinskom bifeu, propustio nešto zbilja veliko i, potencijalno značajno za ostatak moga života.

Spomenutu djevojku od te kobne večeri viđat ću kud god se okrenem; glumit će glavne uloge u svim klasičnim komadima Hrvatskog narodnog kazališta, samo Krležu igrat će tri večeri zaredom, baš poput Ene Begović nekoć. HAVC, nadalje, uopće neće dodjeljivati sredstva nekom filmu ako ona ne glumi u njemu, a nastavit će i s postavljanjem vlastitih predstava te će biti zaslužna za nekoliko regionalnih hitova.

Mene u toj kombinaciji, jasno mi je, neće biti.

TRAVANJ, 2025.

Ponovno sam u kinu s Madom. Ja u publici, a ona, ovaj put, na velikom kino platnu. Točno 14 godina nakon što je podviknula za malim Bibijem da ju uzme umjesto mene, to se, evo, i dogodilo. Ona glumi u drugom nastavku njegova filma ‘Never say never’ i time je zatvorila krug našeg dugogodišnjeg odnosa. Bilo je burno, zabavno, na trenutke malo i ponižavajuće, ali ipak to ne bih mijenjao ni za što na svijetu.

U trenutku kada ona i mali Bieber pred kraj filma pružaju svoje dvadesetmetarske ruke s 3D kino platna, te postavljaju ono pitanje tko će krenuti za njima u taj svijet slave i glamura, ja sam dvoranu već napustio.