Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Kako sam, nakon godina borbe s depresijom, završila u Jankomiru. Bila sam na rubu, spasili su mi život

Hrabar istup kazališne producentice Ane Miljanić

Kako sam, nakon godina borbe s depresijom, završila u Jankomiru. Bila sam na rubu, spasili su mi život

Hrabar istup kazališne producentice Ane Miljanić

FOTO: Vjekoslav Skledar

Iz sna me prenulo vikanje pacijentica s hodnika. Probudila sam se na psihijatriji, skužila sam da sam na zatvorenom odjelu. Na sebi sam imala tvrdu bolničku spavaćicu koja smrdi na klor. Tražila sam tehničare mobitel da mogu nazvati dečka, da mu javim što se događa. Nisu mi ga mogli dati dok ne popričam s doktoricom. Ista stvar je bila kad sam zatražila šalicu kave. Bila sam na rubu suza. Bez kave, bez mobitela, samo u gaćicama ispod te grube spavaćice. Morali su proći mjeseci da shvatim da su me doktori spasili.

Ana Miljanić mlada je i uspješna kazališna producentica, no rijetki znaju za njenu unutarnju borbu. Već u pubertetu Ana je imala psihološke probleme koji su počesto znali eruptirati. Usprkos tome uspijeva se nositi s njima, posebno nakon što su liječničkom dijagnozom dobili i svoje pravo ime: generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj i depresija. Potpuno otvorena, ova 27-godišnjakinja, pokazala je veliku hrabrost i podijelila s Telegramom svoju priču u nadi da će pomoći u destigmatizaciji psihičkih bolesti. A možda i ohrabriti neke čitatelje koji se bore sa sličnim problemima u svakodnevnom životu da potraže pomoć.


Službenu dijagnozu paničnog poremećaja dobila sam prije pet godina kada sam doživjela ono što se kolokvijalno kod nas zove psihički slom. Tada sam imala 22 godine. No, moji problemi počeli su mnogo ranije. Još u srednjoj školi bila sam sklona depresivnim stanjima. Bili su to nekakvi osjećaji konstantne tuge, neprihvaćanja i nemotiviranosti od kojih se jednostavno nisam znala odmaknuti. Bila sam sklona ispadima i verbalnoj agresiji prema drugima. Nisam se snalazila u društvu, a imala sam problema i u komunikaciji s obitelji i prijateljima. Mnogi su to uglavnom pripisivali pubertetu i nisu očekivali da će prerasti u nešto veće.

Međutim kad sam dobila porive za samoozljeđivanjem i epizode goleme ljutnje, postalo je jasno da se radi o nečem mnogo ozbiljnijem. I sama sam shvatila da nešto nije u redu pa sam otišla doktorici opće prakse. Nije me poslala psihijatru uz objašnjenje da njihov posao nije rješavanje tinejdžerskih problema. A kad sam u neobaveznim razgovorima s drugima čula da psihijatrima idu samo luđaci, još sam više zatomila svoje probleme.

U kojem je trenutku postalo tako ozbiljno?

Ana Miljanić u svojoj dnevnoj sobi Vjekoslav Skledar

Stvari su postale ozbiljnije u jesen 2010. godine. Imala sam 19 godina i studirala na Filozofskom fakultetu. Preselila sam iz Pule u Zagreb i krenula sa studentskim životom. Jednu večer bila sam na proslavi rođendana na nekom festivalu na Bundeku. Bilo mi je super, sve dok odjednom nisam osjetila nevjerojatan pritisak po cijelom tijelu. Imala sam osjećaj kao da me stotinu ruku čvrsto uhvatilo bez želje da me pusti. Zgrabila sam prijateljicu za ruku i panično pokušavala naći izlaz. Svuda oko mene bili su ljudi i one prijenosne ograde, nisam imala kamo pobjeći. U jednom sam trenu imala dojam kao da me vlastita koža guši. Počela sam sa sebe brzo skidati odjeću, iako je bilo dosta hladno. U jednom sam trenu bila skoro potpuno gola. Hiperventilirala sam i plakala, prestrašena od svega. Činilo mi se kao da će se dogoditi sto stvari odjednom i sve do jedne ružne. Da ću umrijeti, da ću povraćati, izgubiti svijest ili da će me netko napasti.

Zvala sam baku koja je u to vrijeme kratko bila u Zagrebu. Kada je došla po mene, čak me bilo strah ući u auto. Odvela me kod svoje sestre. Skinula sam odjeću do kraja, ali osjećaj pritiska nije prestao. One ruke koje sam spomenula me još nisu puštale. To je bio jedan od najdužih napada koje sam imala. Klasični napadaji panike traju puno kraće. Iako je to bilo jezivo iskustvo, nekako sam ga pripisala stresu. Nisam se odlučila obratiti psihijatru jer sam još uvijek naivno mislila da tamo idu samo „luđaci“. To je bila velika greška jer sam idućih pet godina bila u stanju depresije. Znala sam imati još napadaja panike, ali bili su manjeg intenziteta i nisam ih ozbiljno shvaćala.

Ljudi i danas, 2019. godine, krivo shvaćaju depresiju. Misle da doma ležiš i plačeš, da ne možeš naći smisao u životu. No, ta bolest ima barem stotinu lica i na mnoge mi je načine zeznula život. Počela sam mijenjati fakultete i svaki put bih odustala. Nisam mogla pratiti taj kontinuitet, moji su me problemi stalno gurali u svoj ritam. U jednom sam dijelu života pribjegla i onome što zovu rizično ponašanje. Mijenjala sam partnere, prenapijala se ili pušila travu bez ikakvog razmišljanja. Išla sam van s ekipom koju nikad prije nisam vidjela. To je bila nekakva vrsta bijega. Nikako se nisam mogla fokusirati ni na što. Bilo je to jedno jako, jako loše razdoblje u mojem životu.

Dečko je super prihvaćao sve što se događalo

Vjekoslav Skledar

Sve je kulminiralo prije pet godina. Bila sam pod velikim pritiskom. Imala sam dosta stresan posao i tada sam prvi put pomislila na suicid. I to ljudi često krivo zamišljaju. Nema tu dugog razmišljanja i kontempliranja o smislu postojanja. Radi se o jednom jedinom trenutku, zbog čega je to možda i bila najstrašnija stvar koja mi se dogodila u životu. Išla sam se tuširati jer sam se spremala da nekamo idem. Više se ne sjećam kamo. Odjednom me pod tušem uhvatio osjećaj potpunog beznađa, vjerojatno zbog nakupljene tuge, boli i stresa kroz te silne godine. Kroz glavu mi je samo prozujalo „Nema smisla, daj se ubij“.

Dobila sam užasan, jak, neopisivo jak poriv da samu sebe izrežem, da se ugutim crijevom od tuša ili da se utopim. Taj nagon za samouništenjem je neopisiv. Držala sam u grču glavu tuša 45 minuta jer sam znala da, ako ju pustim, bit će gotovo. Učinit ću si nešto. Posegnut ću za britvicom koja je tamo, raskasapit ću se. Ili ću si s tim crijevom od tuša nešto napraviti. Već je nestalo i tople vode. Sjedila sam u ledenoj vodi i čekala da to stanje prođe. Otkud sam našla snagu volje, ni sad mi nije jasno.

Kad sam se konačno iskobeljala iz kupaonice nazvala sam dečka i zamolila ga da dođe doma. Trebalo mi je nekoliko sati da mu priznam što se zapravo dogodilo. Isprva me bilo strah da će pomisliti da sam luđakinja koja se želi ubiti u tušu. No, ipak sam skupila hrabrost da mu kažem. Rekla sam mu da želim ići kod psihijatra jer sam očito došla do ruba. Super je to prihvatio. Nije imao nikakvih problema. Dapače, počeo se educirati i učiti o mojim problemima. I danas mi je velika podrška.

Prije sedam mjeseci opet sam odlučila zatražiti pomoć

Nakon toga sam krenula kod psihijatra. Prva stanica su mi bili sastanci na Rebru koji su uključivali psihoterapiju, kognitivno-bihevioralnu terapiju i lijekove. Tadašnja dijagnoza mi je bila panični poremećaj. Tu sam primijetila i prve probleme koje imamo u našem zdravstvu. Primjerice, naši psihijatri su jednostavno prebukirani i ne mogu se dovoljno posvetiti pacijentima. Znala bih čekati po šest sati u čekaonici samo da bih dobila dvadesetak minuta razgovora. Često puta bi oni završili s riječima „vidimo se za dva mjeseca“ i slično. To po meni nije nikakva terapija. Ali da budem fer, znam i puno slučajeva liječnika koji se itekako posvećuju pacijentima i nalaze vrijeme za njih.

Nisam primjećivala nikakve pozitivne pomake tijekom liječenja na Rebru. S današnjom distancom, priznat ću da je i kognitivno-bihevioralna terapija imala određeni učinak, ali u to vrijeme nisam imala takav dojam. Moj problem je bio što sam prebrzo odustajala od svega. To je i inače veliki problem kod nas „graničara“ ili „bordera“ kako nas se nekad naziva. Zbog naše bolesti često smo dosljedni samo u svojoj nedosljednosti. Od svih pacijenata, ljudi s našim poremećajima najčešće odustaju od terapije i lijekova. Kod mene su se javili čak i neki oblici somatizacije. Primjerice, kad bih imala dogovoren termin za terapiju na Rebru, fizički bih se osjećala bolesnom. Taj osjećaj nije bio umišljen, doslovce mi je tijelo reagiralo na moju želju da otkažem sastanak s liječnikom. Tako sam nakon nekog vremena, tablete pila po inerciji i potpuno prestala ići na psihoterapiju.

No, prije sedam mjeseci ponovno sam odlučila zatražiti pomoć. Našla sam psihijatricu u jednom Domu zdravlja. Dobro smo se slagale i nalazile smo se jednom tjedno po dvadesetak minuta. Imala sam neki kontinuitet, a i uz nju sam shvatila da je liječenje dugotrajan proces i da treba vrijeme za učinak. Nažalost, prethodila mi je nova loša epizoda.

Najgori napadaji koji su me tresli danima

Vjekoslav Skledar

Ovog ljeta, baš za vrijeme pauze od psihoterapija dogodio mi se pakleni tjedan. Dobila sam novi posao, drugi dan mi je umro djed, zaručila sam se i morala prihvatiti da su mi prijatelji kojima sam vjenčana kuma krenuli u razvod. Bila sam dosta stabilna dok je sve to trajalo. No, nekoliko tjedana kasnije nakupljeni stres doveo je do novih napadaja panike. Ovi su trajali po nekoliko sati dnevno. Plakala sam u jastuk, izgrebala se noktima po nogama i počela se samoozljeđivati. Počela sam osjećati strašnu bol u prsima, toliko snažnu da sam doslovce htjela uzeti nož i zabiti ga u srce.

Imala sam u životu i slomljene kosti i razne fizičke boli, ali ovakvu fizičku bol nikada nisam osjetila. Organizam mi je probleme u glavi jednostavno počeo prebacivati na druge dijelove tijela, točnije u prsa. Dečko me nagovarao da odemo na hitnu, ali ja sam se bojala da će me strpati u bolnicu. Meni je u tom stanju doslovce bilo razumnije uzeti neki nož, makar tup, i zariti ga u sebe nego ići na hitnu. K tome sam se bojala za novi posao. Smiješno, ali to mi je bio prioritet u tom trenutku. Nešto kao, želim se ubiti i ne mogu u bolnicu jer sam dobila novi posao.

Na kraju smo ipak otišli na Hitnu, a tamo su mi savjetovali da odem u bolnicu. Kako se u tome gleda mjesto stanovanja, kod mene je to značilo otići u Jankomir. Objasnili su mi da ta bolnica ima najkvalitetniji program za psihičke poremećaje i da odem barem na par dana. I tako sam u dva ujutro sanitetskim vozilom prebačena s Rebra u Jankomir.

Probudila sam se i shvatila da sam na zatvorenom odjelu

Dolazak tamo bio je strašan. Odveli su me na prijemni ženski odjel zatvorenog tipa. To moraju jer zapravo ne znaju ništa o pacijentu i moraju napraviti neku provjeru. Nakon razgovora s dežurnom liječnicom, došla je medicinska sestra i objasnila mi da ću morati predati torbu, odjeću i mobitel. Smjela sam zadržati samo cigarete i bočicu s vodom. Dali su mi tablete za spavanje jer sam bila uznemirena i stavili su me u krevet.

U rano jutro iz sna me prenulo vikanje pacijentica s hodnika. I tu je krenuo taj moj pravi strah. Probudila sam se na psihijatriji, skužila sam da sam na zatvorenom odjelu. Imala sam tu tvrdu bolničku spavaćicu koja smrdi na klor i ispod nje samo gaćice. Tražila sam tehničare mobitel da mogu nazvati dečka, da mu javim što se događa. Nisu mi ga mogli dati dok ne popričam s doktoricom. Ista stvar je bila kad sam zatražila šalicu kave. Ostala sam u šoku. Čak bih i u zatvoru imala pravo na jedan poziv i kavu. Bila sam na rubu suza. Bez kave, bez mobitela da mogu nekoga nazvati. Samo u gaćicama ispod te grube spavaćice.

Za nekoliko sati obavila sam razgovor sa psihijatricom koja je zaključila da nisam opasna ni za sebe ni za druge. Prebacili su me na otvoreni odjel neuroza na kojem se liječe ljudi s maničnom depresijom i graničnim poremećajima. Vratili su mi sve stvari i mobitel i tamo me zaista lijepo primili. Sve je bilo nekako chill. Pokazali su mi sobu, upoznali me s cimericom koja je bila jako susretljiva, a doktorica mi je odmah promijenila terapiju.

Bila sam uvjerena da ću izaći za koji dan, ostala sam dva mjeseca

Počela sam sudjelovati na terapijskim zajednicama. Tamo se nalaze svi ljudi s odjela i razgovaraju o svojim problemima. Novi se predstavljaju, a oni na odlasku pričaju kako im je bilo. Tu sam prvi put shvatila da vjerojatno neću izaći za par dana kako sam se nadala. Većina je pacijenata, uključujući moju cimericu, ovdje bila nekoliko mjeseci. Neki su otišli pa se vratili. Ja sam rekla da to sa mnom neće biti slučaj. Nema šanse da tamo provedem četiri mjeseca. Idem van za koji dan. Ali ostala sam dva mjeseca.

Zanimljivo je da ti u bolnici dopuštaju da radiš, ako ti priroda tvog posla to dopušta. Živčana i zapravo jako zbunjena, posvetila sam se poslovnim projektima, ali u manjoj količini nego inače. Tu moram napomenuti da sam uvijek bila veliki radoholičar. Zdravo je raditi osam sati na dan pa da imaš vremena za kavu i prijatelje. Ja sam znala potpuno izgubiti kontrolu i raditi od osam ujutro do deset navečer. Ne mogu reći da u tome nema nekog užitka. Moguće da je i to dio mojeg stanja, ali ni zdrava osoba ne bi mogla tako funkcionirati. No ja sam se s tim dobro nosila, iako je u konačnici to proizvodilo stres. Čovjek ne može raditi 16 sati na dan, a ja sam to prakticirala i još prakticiram.

Na terapijama sam osvijestila još jedan problem. U životu sam si previsoko stavljala ljestvice, zbog čega su mi dali nadimak Blanka Vlašić. Imala sam nenormalna očekivanja od sebe i još uvijek ih imam. Ako ih ne ispunim, znam pasti u depresiju, što je isto dio poremećaja s kojim se nosim.

Dobro, koja je moja stvarna dijagnoza?

No, u konačnici me počelo frustrirati što nemam neku konkretnu dijagnozu. Dobila sam hrpu novih lijekova, a u svim papirima od prije pisalo mi je samo ‘Panični poremećaj’. Zato sam jednom otišla liječnici bijesna kao ris i čekala je četiri sata ispred ureda. Dovela sam je pred gotov čin i tražila od nje da mi da dijagnozu. Papiri su govorili da imam napadaje panike, ali od toga ljudi ne dobivaju porive za samoozljeđivanjem. Ona je dosta dobro prokužila neka moja razmišljanja. Rekla je da se izvlačim na intelekt i da ću, ako dobijem dijagnozu, sebi reći „eh, sad znam što mi je i sad sam okej“. I bila je u pravu. Ja bih to tako shvatila. Na kraju je ipak rekla da imam granični poremećaj ličnosti.

U kasnijem liječenju dobila sam informaciju da ni ta dijagnoza nije bila točna. No, kroz razgovor s mojim sadašnjim psihijatrom, shvatila sam da mi naziv dijagnoze neće riješiti probleme. Počeli smo intenzivnije raditi na rješavanju svakog pojedinačnog problema s kojim se susrećem. Nova dijagnoza, koju sam baš nedavno dobila, glasi: “anksiozni poremećaj, panični poremećaj i depresija”. I tu sam shvatila da zapravo nije bitno ono što stoji na papiru. Važnije mi je osvijestiti stvarne probleme i osjećaje, i naći načina kako se sa svakim od njih nositi.

Morate znati da psihički poremećaji poput graničnog, generalnog poremećaja anksioznosti ili depresije, nisu samo osjećaji. Nisu to stanja u kojima se netko osjeća tužno ili tjeskobno. U sklopu njih dolaze tisuće pratećih stvari. To su posebni načini ponašanja, razmišljanja, odnosa, shvaćanja stvari. Ljudima se u tom stanju iskrivi percepcija i njihove ispade ne treba gledati kao karakternu crtu već kao posljedicu kemije u njihovom mozgu. Da se razumijemo, dijagnoza nije opravdanje i svi se moramo truditi biti bolji. Ali važno je razumjeti što dolazi od čovjeka, a što od njegove bolesti. Te osobe pate od pogrešnih percepcija života, imaju prevelika ili premala očekivanja od sebe, znaju krivo shvatiti što je netko rekao ili prolaze emocije koje uopće nisu primjerene situacijama u kojima su se našle. Stoga treba razviti razumijevanje za njih.

Živim s lijekovima i odlascima na terapiju

Vjekoslav Skledar

Ja danas živim s odlascima na psihoterapiju i uzimanjem lijekova. Prihvatila sam to da imam kemijski disbalans u mozgu i da moram piti određene tablete kako bih mogla normalno funkcionirati. Tu je također prisutan i taj učestali umor protiv kojeg se borim. On je jedan od glavnih simptoma mojeg psihičkog poremećaja, a nastaje jer mi mozak gotovo cijelo vrijeme radi na 140 posto. Bori se sa strahom, tjeskobom i anksioznosti, dovodi tijelo u fight or flight situaciju. Bori se sa konfliktnim mislima. I to bude jako iscrpljujuće.

Na početku mi se činilo da nikada neću moći nikome pričati o svojim problemima. Ali eto, mogu se otvoriti svojem psihijatru pa čak i ovako pričati o teškoćama s kojima sam se suočila. Imam veliku podršku obitelji, posebno ženske strane, jer se kod nas ovi problemi dosta genetički vuku pa znaju kroz što prolazim.

Treba vjerovati liječnicima. Nekada liječnici možda ne mogu utvrditi točnu dijagnozu jer psihijatrija nije egzaktna znanost. No u svakom slučaju, veći su stručnjaci od nas laika i iz mojeg dosadašnjeg iskustva, radili su sve u svojoj moći da provedu liječenje na najefikasniji način. Bolnice nisu zatvori, tamo ti samo kažu njihovo mišljenje i puštaju te da odeš, ako imaš uvjete za to. I kad dođeš pred njih, uglavnom im nisi prvi, već tisuću i prvi pacijent, i gotovo je sigurno da su već imali sličnog. Mene su spasili.