Nekad je nužno odabrati stranu

Kako sam napravio film Posljednji Srbin u Hrvatskoj

Jučer je bila premijera dugo očekivane zombi komedije Predraga Ličine. Donosimo veliki intervju

Kako sam napravio film Posljednji Srbin u Hrvatskoj

Jučer je bila premijera dugo očekivane zombi komedije Predraga Ličine. Donosimo veliki intervju

Priču je Ličina napisao prije sedam godina. U njoj ima znanstvene-fantastike, horora, zombija, epidemije, takozvanog zom-coma, komedije, svemirske stanice. Kako se radnja razvija tako horor pada u drugi plan, a dominanti postaju satira i komedija. Zbog toga što film obiluje raznim efektima koji su se morali raditi uz pomoć kompjutora te urlikanja zombija, koji su se morali posebno tonski obrađivati, trebalo je više vremena da se film dovrši

Čim se uđe u dnevni boravak Predraga Ličine lako se uvjeriti da je redatelj filma Posljednji Srbin u Hrvatskoj koji je upravo doživio svoju premijeru u Zagrebu, fanatični ljubitelj znanstveno fantastičnog horora Alien. Jer komu bi drugomu, naime, palo na pamet da police u stanu ispuni zastrašujućim figurama iz filma koji je 1980. bio svojevrsna umjetnička senzacija.

Kolekciju upotpunjuju plastični i drveni likovi – Hannibal Lecter, Ellen Ripley, Carrie, Freddy Krueger, RoboCop, pa taj dio prostora izgleda kao mini muzej likova strave i užasa i znanstvene fantastike. Na policama se također nalaze stotine DVD-a i VHS-a, a zidovi su prepuni filmskih plakata, pa je tako zaokružen ambijent u kojemu živi filmski umjetnik. Svoju sklonost tim filmskim žanrovima, Predrag Ličina objasnio je odlascima na FEST-ove premijere koje su se održavale odmah nakon Beograda u Zagrebu.

Znanstvena fantastika je strah od života

“Tata je brata i mene redovito vodio na te FEST-ove premijere pa sam tamo, kad sam imao 8 godina, prvi puta gledao film Alien. Bio sam toliko uplašen strašnim likovima i scenama, da pola filma nisam ni nisam vidio. Unatoč tome, to je za mene i danas najbolji film svih vremena. Nakon što sam odgledao filmove Povratak u budućnost, Napad na policijsku stanicu, Westworld, Čovjek-Omega od kojeg sam imao najveće noćne more, zaljubio sam se u te žanrove filmske umjetnosti. Jedan filmski teoretičar kaže kako je horor strah od smrti, a Science Fiction ili znanstvena fantastika, strah od života. To je istina jer je većina SF filmova depresivna, zastrašujuća…”

Uz filmove Ličina je u djetinjstvu bio opčinjen stripovima, čitao je Harmsa i Zoščenka, Vodič za autostopere kroz galaksiju. Zbog toga je zarana odlučio postati strip crtač, ali je brzo odustao jer je bio, kako kaže, totalno netalentiran. Stoga se okrenuo glazbi, svojoj drugoj ljubavi, te je odlučio osnovati svoj rock sastav. No, i od toga je ubrzo digao ruke jer nije znao svirati. Na kraju se odlučio za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu nadajući se da će na njoj nadoknaditi manjak talenta za crtanje i glazbu. Početkom devedesetih na Akademiji radilo se u vrlo skromnim uvjetima, nije bilo kamera, ali Ličina je svladao zanat tako da je vrlo brzo počeo režirati spotove, a krajem devedesetih i reklame.

Dado Ćosić u sceni Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj /PR fotografija

Subotom navečer, nedjeljom ujutro

“Od toga sam živio, a i danas novcem koji zarađujem od spotova i reklama, plaćam režije. Malo tko od redatelja može živjeti od filmova koje snima. Nekoć je bilo lakše jer je bilo puno više novca, spotovi i reklame snimali su se po dva ili tri dana, a budžeti po jednom projektu dosezali su svotu od 20.000 njemačkih maraka. No, kako vrijeme ide, budžeti su sve tanji pa se danas po spotu troši jedva 3.000 eura. Zbog nedostatka novca, ali i napretka tehnologije, spot se mora napraviti u jednom danu, a mogu se snimiti i mobitelom, ako kod kuće imaš montažu. ”

Ličina je radio spotove za rock bandove poput KUD Idijoti ili Kojota, za estradne zvijezde Severinu, Ninu Badrić, Prljavo kazalište. Prvi ozbiljni projekt Predraga Ličine bila je serija Subotom navečer, nedjeljom ujutro, koju je prije 7 godina realizirao za HRT. U njoj je prikazao život u jednom kvartu u Novom Zagrebu.

Kod nas se rijetko snimaju žanrovski filmovi

“To je bio najrealističniji projekt koji sam snimio do sada. Bio je to veliki odmak od reklama i spotova, radilo se puno slobodnije jer za spotove dobivaš ideju koju moraš realizirati. Ponekad su te ideje super, a nekada su blamantne, no u ovoj financijskoj situaciji i okolnosti ne može se birati. Naručitelji spotova nerijetko su vrlo konzervativni, nemaju hrabrosti napraviti iskorak, ubaciti neku foru ili caku. Nema opuštenosti i humora, jer se svi plaše što će reći narod, crkva, politika… Problem nije u niskim budžetima nego u nedostatku ideja. Nema inovacija jer najbolje prolaze najjednostavnije reklame, kao primjerice, kad makneš fleku s košulje i tako reklamiraš deterdžent.”

Ličina u to doba nije razmišljao o nekim ambicioznijim projektima niti se javljao na natječaje jer su u nas novac za snimanja rijetko dobivali žanr filmovi, tek tu i tamo poneka komedija, dječji ili ratni film. Za horore i znanstveno fantastične filmove gotovo nikada nije bilo razumijevanja. Ličina objašnjava kako većina scenarista u nas radnju zasniva na nekom stvarnom događaju ili polazi od neke realistične točke, no čudi se zašto se u nas ne snimaju kriminalistički filmovi kad bi ih se na temelju istinitih priča moglo snimiti bezbroj.

Telepost Zovko osvojio festivalsku kritiku

Do obrata je došlo 2013. nakon što je Ličinin kratki film Telepost Zovko, dobio iznimno pozitivne ocjene. Riječ je o 17 minutnoj SF komediji koja govori o Hrvatskoj 2048., fenomenu Gospe iz Međugorja te događajima od 24. lipnja 1981. i prvih ukazanja Gospe. U tom odličnom uratku glavne uloge tumače Linda Begonja, Krešimir Mikić, Bojan Navojec, Dado Ćosić i Ana Stunić.

Bojan Navojec i Nikša Butijer u Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj /PR fotografija Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj

“Riječ je o kratkom filmu koji ne možeš prikazati u kinima, no na sreću pozvan je na tridesetak festivala, gdje prošao jako dobro. Premda sam mislio da osim Hrvata i naroda bivše zemlje, te možda Talijana i Poljaka, film nitko neće razumjeti, pokazalo se da nisam bio u pravu. Teleport Zovko pokupio je i više nagrada, dobio je vrlo pozitivne kritike na festivalima u Francuskoj, Rumunjskoj, Nizozemskoj, Litvi… Stavili smo ga na video hosting servisu Vimeo, pa je postao dostupan široj javnosti koja ga je jako dobro primila. To me ohrabrilo da na natječaj pošaljem scenarij za film Posljednji Srbin u Hrvatskoj.”

Razvojem radnje horor pada u drugi plan

Tu je priču Ličina napisao prije sedam godina. U njoj ima znanstvene-fantastike, horora, zombija, epidemije, takozvanog zom-coma, komedije, pa čak i svemirske stanice. Kako se radnja razvija tako horor pada u drugi plan, a dominanti postaju satira i komedija. Zbog toga što film obiluje raznim efektima koji su se morali raditi uz pomoć kompjutora te urlikanja zombija koji su se morali posebno tonski obrađivati, trebalo je više vremena da se film dovrši.

“Film je u produkciji bio vrlo zahtjevan jer u njemu nastupa puno glumaca i statista, dosta je lokacija i raznih efekata. U osnovi to je niskobudžetni film, pogotovo kad se uspoređuje sa stranim produkcijama. Snimili smo ga tijekom prošlog ljeta, montažu završili u jesen, a do kraja godine završili smo obradu slike i zvuka te animaciju.”

Filmovi se financiraju iz zemalja govornog područja

U Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj prikazana je budućnost u kojoj se dogodio kolaps civilizacije, pa zombiji počnu jesti ljudsko meso, a epidemija zaprijeti uništenjem ljudske vrste. Jedini spas je srpski nebeski narod koji je imun na zarazu, a od njegove krvi radi se serum koji Hrvate zombije ponovno pretvara u ljude. Na pitanje zašto je trebalo tri godine da bi se realizirao film, Ličina objašnjava da je to u nas uobičajeni rok.

“Nakon što se pobjedi na natječaju,trebaju dvije ili tri godine kako bi se prikupio novac za snimanje. Rijetko se danas film može napraviti sredstvima iz samo jednog izvora ili iz samo jedne zemlje. U nas moraš tražiti novac u susjednim državama, Srbiji, Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, dakle, u zemljama gdje ljudi razumiju jezik pa lakše prate radnju. To nije čudno niti iznimka jer je većina norveških filmova napravljena u koprodukciji sa Šveđanima, Španjolci rade s Argentincima, a Belgijanci s Francuzima. Dakle, surađuju kinematografija zemalja u kojima se ljudi međusobno razumiju. Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj financirali su Hrvatski audio centar, HAVC i Filmski centar Srbije.”

U Vinkovcima mentalno bliži Somboru nego Poreču

Hristina Popović i Krešimir Mikić /PR fotografija Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj

Ličina odbija insinuacije da svojim filmom zapravo politički provocira objašnjavajući kako bi onda provokacija mogao biti fenomen srpskih narodnjaka i cajki koje ljudi u Hrvatskoj masovno slušaju. Istodobno, Ličina je otkrio još jedan razlog zašto voli snimati horor i znanstveno fantastične filmove. “Po meni glavni je razlog slušanja tih pjesama u Hrvatskoj jer ljudi razumiju što se pjeva, ne treba im prijevod. Osim toga ti su tekstovi jednostavni, samo se voli i pati, a s tim se mogu svi poistovjetiti. Kad se slušaju neki rock and roll bendovi onda se ipak mora malo razmisliti da bi se shvatile riječi i poruke, a da o pjesmama na engleskom uopće ne govorim.

Kroz narodnjake se brišu granice. U Vinkovcima je ljudima po mentalitetu bliži neki lik iz Sombora nego iz Poreča u Istri. Hrvatskim Srbima bliži su njihovi susjedi Hrvati nego neki Srbi iz Vranja. U Hrvatskoj se slušaju cajke, srpski pjevači zabavne glazbe pune dvorane u Zagrebu i Splitu, dok su hrvatski pjevači mega popularni u Srbiju, pa tamo stalno slušaju Olivera, Mišu Kovača… Sve te bizarnosti i apsurdnosti najbolje se mogu prikazati kroz horor i znanstveno fantastične filmove koji nadilaze stvarnost.”

Beograđanka glumi Hrvaticu, a Hrvat igra Srbina

Ličina priča kako je cijelo vrijeme pisanja scenarija imao pred sobom lik glumca Krešimira Mikića. “Drugog nikoga nisam vidio. Na početku filma on je komad budale, a tijekom filma izrasta u heroja. Fizički izgleda sjajno, kao Šiljo, a uz to je vrhunski glumac. Za Hristinu Popović također sam odmah znao da je idealna za lik hrvatske Wonder Woman, superherojke: plava kosa, fizički snažna, spretna, moćna. Sjajno je odglumila zvijezdu koja je ovisna o morfiju kako bi mogla podnijeti teret slave i loših scenarija, a uživa u tomu što ju jednako obožavaju Hrvati, Srbi, Bosanci i Albanci.

Najzabavnije je što ona kao Beograđanka glumi Hrvaticu, a Hrvat Krešo igra Srbina. To mi je bila baš fora. Severinu sam pak odabrao jer sam radio s njom, znam da je talentirana pa sam joj ponudio da bude naš specijalni gost. Severina je uvijek strogo profesionalna, naučila je tekst i odlično odigrala svoju. Glumce sam odabrao na kastingu koji je pola režije. Primjerice, Tihana Lazović do sada nije često glumila negativku, ali kad smo joj stavili crvenu periku na glavu, postala je idealna za tu ulogu. Svi ostali glumci bili su jednako maestralni. Njihova glumačka ostvarenja bila su na najvišoj razini, među ostalim, i zbog toga što je ozračje na snimanju bilo vrlo poticajno, glumcima se sviđao scenarij, pa smo svi uživali.”

Marina Redžepović i Dušan Bućan /PR fotografija Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj

Nagađanja da film govori o granatiranju Knina

Prvi nesporazumi oko filma Posljednji Srbin u Hrvatskoj započeli su odmah nakon što je na natječaju HAVC-a dobio inicijalna sredstva za snimanje. Osim što je neke smetao naslov filma, počelo se govoriti da radnja govori o granatiranju Knina, o Srbinu i Hrvatu koji kao homoseksualni par zajedno bježe iz grada. No Ličina je uvjeren kako nakon premijere neće biti takvih zamjerki.

“Film je zabavan pa sam siguran kako se nitko ne može uvrijediti. Uvijek ima budala koji će ga, premda ga neće gledati, napasti i razno raznih razloga. Nedavno sam imao testnu projekciju u Beogradu, a Srbima je bilo najsmješnije kad se u filmu šali na njihov račun, kad se o njima govori kao o nebeskom narodu. Vjerujem da će se tako reagirati u Zagrebu i Ljubljani, dok za Albance nemam brige jer su oni u filmu najbolje prošli.”

O teškim temama govori kroz humor

Kako je i sam često bio meta raznih napada jer se bavio međunacionalnim odnosima, uz činjenicu da su ljudi već umorni i zasićeni tim sukobima i temama, zanimalo nas je zašto se opet prihvatio pitanja nacionalizama i šovinizama. “Bavljenje politikom i međunacionalnim odnosima u nas je toliko zanimljivo da bi bila grehota ne iskoristiti tu temu. Na tako malom prostoru događa se toliko zanimljivih stvari da se to naprosto ne može zaobići. A što se tiče napada, doživljavam ih kao neku vrstu zabave i šale. Naravno dirne te malo, ali vrlo brzo prođe, jer nastojim što prije to crnilo i negativnosti okrenuti na nešto smiješno. Tako lakše podnosim udarce. Premda bi mnogi takve ispade doživljavali krajnje ozbiljno, mene sve to skupa zabavlja.

Nastojim govoriti o temama koje su teške na način da ljude opustim i nasmijem. O tim problemima ne želim govoriti klasičan način, već ih obrađujem drugačije, kako bi se ljudi mogli zabaviti. Jer da ne okrećem na šalu kako bi se mogao svojedobno nositi s optužbama da na Akademiji studiraju samo Srbi, Jugoslaveni i komunjare, a da ja puštam na tulumima bend Riblju čorbu koji nikada nisam ni volio, a kamoli slušao. Zvali su me Gedža Peđa, optuživali da nosim dres Crvene Zvezde, premda cijeli život navijam za Dinamo i svi koji me poznaju to znaju. Što preostaje drugo u takvim situacijama nego se smijati tim izmišljotinama. “

Predsjednica najinspirativniji lik u novijoj povijesti

Među ostalim, Ličina objašnjava kako bi bio zaista veliki propust kad se ne bi bavio, primjerice, predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, za koju tvrdi da je najinspirativniji lik u novijoj povijesti. “Ja sam već dugo u depresiji zbog nesretnog djetinjstva kojeg sam proveo u tamnici naroda. Još se s nelagodom sjećam kako me majka poslala kupiti dva bora, za katolički i pravoslavni Božić, pa sam završio na policiji koja me pustila na slobodu tek nakon 14 dana. Međutim, poslije njenog izbora za predsjednicu moj život dobio je novi smisao. No, zbog najnovije promjene ponašanja predsjednice moja se depresija pogoršala.

Nedostaje mi njenih šala, prije je bila puno impresivnija, dovoljno je prisjetiti se njenog nastupa na Labuđem jezeru u HNK, odlazaka u Washington i fotografiranja pred Bijelom kućom, ljubljenja i grljenja s nogometašima u Moskvi. Najprije je tvrdila da je pozdrav Za dom spremni stari hrvatski pozdrav, potom se ispravila pa ustvrdila da je to ustaški pozdrav, da bi na kraju zaključila kako postoji ustaška, ali i HOS-ova verzija tog pozdrava. S nestrpljenjem čekam objašnjenje s kakvim bi se naglascima trebao izgovarati pozdrav Za dom spremni, kako bismo mogli razlikovati ustašku verziju koja je zabranjena, i HOS-ovu koja je dopuštena.”

Nedavno predstavljen i Ličinin književni prvijenac

Početkom ove godine javnosti je predstavljen još jedan prvijenac Predraga Ličine. Ovaj puta književni. U izdanju nakladničke kuće Jesenski & Turk objavljena je knjiga Bljuzga u praskozorje. Kao i u filmu Posljednji Srbin u Hrvatskoj tako su i tri priče objavljene u knjizi Bljuzga u praskozorje, pune političke satire i humora, pa tako, primjerice, jedan Crnac privezan za traktor bježi iz Knina. Ličina kaže kako je od mladalačkih dana pisao kratke i duže priče.

“Kad mi padne na pamet neka ideja za film, tada prije scenarija napišem priču jer su u njoj radnja i likovi puno jasniji, pa mi je onda lakše napisati scenarij. S urednikom Krunom Lokotarom za prvu knjigu sam odabrao tri priče. Imam materijala za još tri knjige, a budući da su kritike i reakcije čitatelja prilično pozitivne, vjerojatno ću objaviti i ostale priče.”

Naš milje su Srbija, BiH, Makedonija… ne Skandinavci

Dado Ćosić /PR fotografija Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj

Ličina objašnjava kako ne prati baš politiku, ne gleda vijesti na televiziji, rijetko čita novine tek tu i tamo kad mu neka zabavna priča privuče pozornost. “Nešto, primjerice, smiješno, poput nabavke zrakoplova. Čekam sada da netko povuče pitanje kupnje nosača aviona koji bi patrolirao Jadranom i držao pod kontrolom Mediteran. Za politiku nemam interesa jer se tu sve zna, nema nam pomoći, tu smo gdje smo, bolje biti neće. Kao što se ništa nije promijenilo od 1941. do danas, tako se neće promijeniti ni sljedećih trideset godina. Ni onda, kao ni danas nije se dogodio nikakva pomak u glavama, pa neće ni u budućnosti. Neće pomoći ni nove generacije, kao što nisu pomogle ni one koje su došle nakon završetak Drugog svjetskog rata. Mi se ne mijenjamo, kod nas ne može biti drugačije.

Zbog toga se ne možemo uspoređivati s Francuzima, Nijemcima, Šveđanima ili Norvežanima. To su uređene zemlje, u kojima se zna kako će biti za mjesec ili godinu dana, za razliku od nas gdje nitko ne zna što ga čeka sutra. Norvežani i Šveđani imaju visok standard, kulturu i civilizaciju, pa razmišljaju o tomu kako će ljepše i zdravije živjeti, ne muči ih neimaština i siromaštvo. Za razliku od njih na ovim prostorima ljudi će se uvijek mrziti i biti zadojeni nacionalizmom, rasizmom i šovinizmom. Zato se mi možemo uspoređivati sa Srbijom, BiH, Makedonijom, Crnom Gorom te Italijom i Grčkom. Od kad znam za sebe slušam kako u Italiji padaju vlade, a zemljom upravlja mafija, dok se za velike dužnike oduvijek govorilo da su dužni kao Grčka. To je naš milje, a ne Skandinavci” izgovorio je u jednom dahu Ličina te zaključio.

“Mi smo oduvijek bili crna rupa u Europi, a sada smo se vratili tamo gdje nam je i mjesto i gdje smo oduvijek bili, na rubu Europe, između razvijenog Zapada i zemalja trećeg svijeta, odnosno sjeverne Afrike. Nismo mi ni Poljaci ni Česi. Oni su uvijek bili razvijeniji, znači radišniji od nas, Budimpešta, Prag, Bukurešt su oduvijek bili veliki europski gradovi. U socijalizmu su zaostali, ali trebalo im je jako malo vremena da nas sustignu i prestignu. I sada su nam nedostižni. Sjećam se sa sjetom svoje prve nogometne lopte, plavo bijele bube mare, koju sam kupio na Hreliću 1978. od poljske sirotinje koja se vraćala s mora ”