Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Silvana Menđušić | Snima: Borko Vukosav

Kako sam posve slučajno pronašla sliku čuvenog Paula Kleea koja je prije pola stoljeća ukradena iz vile u Zagrebu

Pričali smo s Antonijom Mlikotom, docenticom sa zadarskog sveučilišta koja je u Berlinu pronašla Utvrđeni grad

Između misterioznog nestanka 1969. i ovogodišnjeg otkrića gospođe Mlikote, cijeli je dramatičan triler povezan uz Kleeov Utvrđeni grad: na širem platnu malog Kleeovog gvaša su događaji u nacističkoj Njemačkoj kada glumica Tilla Durieux sliku donosi u Zagreb, vrijeme tijekom Drugog svjetskog rata kada ona visi u salonu koji istodobno posjećuju njemački časnici, umjetnici koji rade za NDH i ilegalci koji sudjeluju u antifašističkom otporu. Priča o Kleeu priča je i o poslijeratnim pokušajima njemačke umjetnice da uvjeri jugoslavenske vlasti da joj odobre izvoz i prodaju slike. Napokon priča je to i velikom nesporazumu i prekidu odnosa nekadašnjih intimnih prijateljica

Oko 1929. Paul Klee slika svoj poznati Befestigter Ort ili Utvrđeni grad. U to će vrijeme taj gvaš svojoj bogatoj kolekciji pridodati slavna njemačka glumica Tilla Durieux koja je slikara upoznala u krugu umjetnika koje je u svom domu okupljao njezin drugi suprug, trgovac umjetninama Paul Cassirer. Samo par godina kasnije, kada će radove Kleea i ostalih Hitler nazvati izopačenom umjetnošću, tu će sliku i ostale umjetnine spakirati i bježeći pred nacistima, donijeti u Zagreb. Dugo će visjeti u njezinoj sobi u prizemnom stanu vile u Jurjevskoj 27, gdje je provela dramatične ratne i poratne godine. Tilla umire 1971. u Berlinu, a od 1969. nije poznato gdje je slika. U trenutku kad je 1969. nestanak umjetnine prijavljen tadašnjem SUP-u na posivjelom zidu zagrebačke vile ostat će samo svijetli četverokut.

Prije 50 godina u prvomajskom trobroju 1969. Večernji list objavljuje veliki tekst naslovljen “Tko je ukrao Kleea”. U članku piše kako je tri dana nakon smrti Zlate Lubienski, vlasnice vile u Jurjevskoj 27 i velike zbirke umjetnina, “na misteriozan način nestalo nekoliko slika, djela Paula Kleea i Marca Chagalla“. Navodi se kako je prijavljen nestanak Kleeove slike Befestigter Ort iz zbirke Durieux. Novinar V. Novak piše kako je pokrenuta istraga protiv nepoznatog počinitelja koji je otuđio Kleeovu sliku procijenjenu na tadašnjih 50 milijuna dinara. Objašnjava čitateljima da su sve dosadašnje provale pa “čak i krađa u Konzumu i Generalturistu sitnodžeparski incidenti” prema vrijednosti koja je nestala iz te zagrebačke rezidencijalne vile. Piše kako su u policijskom zapisniku navedene brojne kontradikcije.

Misteriozan nestanak slike

Primjerice, prijateljice pokojne Zlate Lubienski, vlasnice kuće, davale su različite iskaze kada su zadnji put vidjele sliku na zidu. Kućna pomoćnica N.H. tvrdila je da je pospremajući stan Tille Durieux uoči Božića primijetila sliku na zidu te da su je prijateljice Zlate Lubienski nagovarale da posvjedoči da sliku tada nije vidjela. Spominjao se zagonetni Talijan koji je zalazio u kuću dok je vlasnica bila bolesna, a novinar propituje kako je umjetnina mogla proći jugoslavensku granicu… Skandal je punio rubrike kulture i crne kronike. Pisalo se u medijima o tajanstvenom nestanku još par puta, istraga se razvlačila do 1975., no bez rezultata, pa je cijeli slučaj, izvan uskog kruga stručnjaka, gotovo zaboravljen.

Kasnije je ugledni muzealac Slavko Šterk napisao da se “iako se sumnja da je Klee prodan u Londonu, može sa sigurnošću reći da se nalazi u nekom zagrebačkom stanu”. Feljton o zbirci Tille Durieux objavljen u Vjesniku 1987., u kojem piše da je “isparila netragom najbolja Kleeova tempera na papiru”, Šterk zaključuje nadom da će “slika jednog dana ugledati svjetlo dana”. Pola stoljeća nakon tajnovitog nestanka, Antonija Mlikota, docentica Odjela za povijesti umjetnosti sa zadarskog sveučilišta otkriva malu senzaciju: slika se nalazi u privatnom vlasništvu u Berlinu.

Do tog je otkrića došla surađujući u okviru multinacionalnog europskog projekta TransCultaAA koji kroz mrežu stručnjaka istražuje transfere kulturnih dobara na području Alpe Adria. U njihovom su fokusu umjetnine koje su tijekom 20. stoljeća premještane, oduzimane, otuđivane, nacionalizirane i raseljavane s prostora Italije, Hrvatske, Slovenije, Njemačke i Austrije. “Naš je posao da se brinemo o umjetninama, posebno onima koje su besramno promijenile vlasnike kojima su oduzete, nacionalizirane, ukradene ili su pod prisilom prodane”, kaže Mlikota. Zbirkom Durieux počela se baviti prije nekoliko godina pomažući kolegi iz druge zemlje koji istražuje sudbinu nekih od umjetnina iz njezine zbirke, a onda ju je njemačka kolegica Johanna Poltermann preko mreže TraCultaAA kontaktirala za pomoć oko utvrđivanja provenijencije za jedno drugo Kleeovo djelo koje se nalazi u Njemačkoj, a nekada je bilo u zbirci Durieux.

Kleeov Befestigter Ort Iz monografije Vila Živković-Adrowski-Lubienski, Dragana Damjanovića

U crnoj rupi vlasništva

“Kolegica Polterman zaposlena je u Staatsgalerie u Stuttgartu, upravo na radnom mjestu koje se samo i isključivo bavi provenijencijom umjetnina u zbirci. U Hrvatskoj radnih mjesta takovog naziva nažalost još nema. Kroz razmjenu podataka smo utvrdile da umjetnina koju ona istražuje nije niti stigla s Tillom u Jugoslaviju. Pitala sam kolegicu je li možda kroz dokumentaciju naišla na podatke o Utvrđenom mjestu ili Gradu, jer se različito naziva u dokumentaciji. Uz dokumente iz arhiva u Berlinu poslala mi je i sken kataloga djela Paul Kleea i ispred mene je bilo rješenje davne misterije, davno ukradena umjetnina nalazi se u privatnom vlasništvu u Njemačkoj”, prepričava Mlikota.

“Iako je navedena provenijencija, jasno je vidljiva nedosljednost u lancu vlasništva. Uzbuđenje je bilo veliko, kolegica Johanna nije mogla niti pojmiti koliko je bilo važno to otkriće. Nakon krađe, slika je bila izlagana dva puta: najprije u Veneciji 1986. i nešto kasnije u Madridu, no nitko iz struke nije primijetio da je to Klee koji 17 godina ranije otuđen iz tadašnje Jugoslavije.” Identifikacija vlasništva umjetnine koja je od 1948. bila u hrvatskom registru zaštićenih spomenika najdalje je dokle Mlikota u ovom slučaju može doći.

“Druge zemlje imaju neku vrstu tijela koji se bave umjetninama čije je vlasništvo nelegalno promijenilo vlasnike, osobito u doba nacističke vlasti kada su stotine umjetnina mijenjale i vlasnike i lokacije. Često su me na konferencijama i radionicama strane kolege pitale jesu li mi zahvalili iz državnih institucija što istražujem nestale i otuđene umjetnine. Najčešće im odgovorim da ovdašnje Ministarstvo kulture ni ne zna čime se bavim.”

Neobične ratne godine u Jurjevskoj 27

Navodi kako Republika Hrvatska, osim popisa na policijskim stranicama, nema bazu ukradenih umjetnina koja bi bila dostupna istraživačima. Nema niti registra umjetnina bespravno otuđenih iz bivše Jugoslavije i Republike Hrvatske koje bi istraživači mogli koristiti. Arhivi Komza i Komrad u ministarstvu nedostupni su za istraživanje, što ponekad znatno otežava ili čak onemogućuje istraživanje umjetnina koje se pojave na tržištu, a u njihovoj provenijenciji postoje „rupe“. Objašnjava da se u tim arhivima čuvaju osnovni popisi i prateća dokumentacija oduzete židovske imovine i ostalih privatnih zbirki i vrijednih predmeta, kao i popisi spomeničke baštine u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata.

Formalno-pravno slika koja je sada u rukama privatnog kolekcionara iz Njemačke pripada Republici Hrvatskoj budući da je još od kraja četrdesetih prošlog stoljeća upisana u registar umjetnina. No ne želimo špekulirati hoće li državna tijela išta poduzeti i imaju li uopće interesa. S druge strane, slika nije nastala u Hrvatskoj, donesena je slučajno, vlasnica je godinama bezuspješno tražila dopuštenje da je izveze iz tadašnje Jugoslavije, a mnogi će se složiti da je berlinska adresa prirodnije mjesto za to djelo od zagrebačke.

Ipak, između njezinog misterioznog nestanka 1969. i ovogodišnjeg otkrića gospođe Mlikote, cijeli je dramatičan triler povezan uz tu sliku: na širem platnu malog Kleeovog gvaša su događaji u nacističkoj Njemačkoj kada Tilla sliku donosi u Zagreb, vrijeme tijekom Drugog svjetskog rata kada ona visi u salonu koji istodobno posjećuju njemački časnici, umjetnici koji rade za NDH i ilegalci koji sudjeluju u antifašističkom otporu. Priča o Kleeu priča je i o poslijeratnim pokušajima njemačke umjetnice da uvjeri jugoslavenske vlasti da joj odobre izvoz i prodaju slike. Napokon priča je to i velikom nesporazumu i prekidu odnosa nekadašnjih intimnih prijateljica.

Tilla Durieux kao Jokasta u Kralju Edipu 20-ih godina Privatni arhiv A. Mlikota

‘Zavoljela sam Zagreb i njegova sitna ogovoranja’

Ovo bi senzacionalno otkriće o novoj adresi slavne slike valjalo potkrijepiti gotovo nemogućim istraživačkim pothvatom koji bi detektirao kako je umjetnina koja je dvadeset godina visila na zidu u Jurjevskoj tijekom zagrebačke dionice života slavne njemačke glumice Tille Durieux završila u Berlinu, kako je napustila Zagreb i koliko je u međuvremenu ruku promijenila. Znamo kako je stigla u Zagreb. Sam slučaj doveo je zvijezdu njemačkog teatra čiji je talent otkrio slavni redatelj Max Reinhardt u Zagreb. Briljirala je kao Shawova Eliza Doolittle, Wildeova Saloma, Schillerova Eboli, Hebbelova Judita, Wedekindova Lulu, družila se s najvažnijim umjetnicima toga doba, a žuti tisak punila svojim romantičnim vezama i ljubavnim aferama, i sa ženama i s muškarcima.

Sa svojim trećim suprugom industrijalcem, Židovom Ludwigom Katzenellenbogenom 1933. napušta Njemačku. Bogatu zbirku umjetnina ponijet će sa sobom. Prodat će vrijedna djela starih majstora koji su bolje prolazili na tržištu, poput Van Goghova Prijelaza preko pruge, koji završava u posjedu Ericha Marie Remarquea. Djela svojih suvremenika sačuvat će iz, pretpostavlja se, sentimentalnih motiva. Nakon Švicarske, bračni par vodi opatijski hotel Kristalo. Uredili su ga novcem koji je Tilla dobila prodajom jedne slike, a iako ne govori o tome u biografiji, Slavko Šterk navodi da je vjerojatno riječ o njezinu najslavnijem portretu, kojeg je uoči početka Prvog svjetskog rata izradio Auguste Renoir, a koji se danas čuva u njujorškom Metropolitan Museum of Art.

Iako je Tilla samu sebe smatrala nelijepom, povijest umjetnosti broji čak 117 njezinih portreta koji su, osima Renoira potpisali Liebermann, Kokoschka, Oppenheimer, Von Stuck… Zagreb je bio grad u kojemu su njezini roditelji pohađali školu, na ranijim gostovanjima ga je zapamtila kao zgodan grad u kome se jelo dobro i obilno, ali je zemlja inače bila vrlo siromašna. “Sada sam ga naučila voljeti, njegove prijazne, vesele stanovnike, njihova sitna ogovaranja i prenemaganja zbog malih, beznačajnih stvari, ali i njihovo veliko i duboko razumijevanje glazbe”, opisuje Zagreb u memoarima koje će prevesti i izdati nakladnička kuća Durieux Nenada Popovića.

Crvena grofica i njemačka glumica pomažu partizanima

Početkom rata u Jugoslaviji bračni par pokušava preko Skopja doći u Tursku, ali Katzenellenbogena u Solunu hapsi Gestapo, nakon čega završava u njemačkom zatvoru gdje uskoro i umire. Tilla preko Beograda uspijeva doći u Zagreb prijateljici koja je prima u svoju vilu. Zlata Lubienski bila je jedna od najuglednijih članica tadašnjeg visokog društva, omiljena pranećakinja biskupa Jurja Josipa Strossmayera, dama koja se rodila sa srebrnom žlicom, ali i bečkim kristalom i češkim porculanom. Početkom rata već je osiromašila, stanove u nekada raskošnoj vili iznajmljuje, pa prima Tillu pod svoj krov. Tijekom ratnih godina Tilla i Zlata pomažu pokretu otpora, u velikom vrtu u Jurjevskoj zakapaju boce i metalne kutije s popisom i dokumentima kozaračke djece koje spašava Jana Koch, voditeljica Crvenog križa i još jedna stanarka vile u Jurjevskoj.

Pod istim su krovom tih ratnih godina i njemački časnici, pa se istodobno u salonima vile održavaju zabave s njemačkim časnicima, a u podrumu Zlata kodnog imena Crvena grofica i Tilla koja nosi ime Puma, pletu čarape i šivaju odjeću za partizane te raspačavaju poruke zagrebačkih ilegalaca. Tilla će kasnije napisati kako je jedan od njemačkih časnika više puta zatvorio oči pred onim što su radile. Nacistički su ih časnici, koji su se rado s družili s Tillom koju su poznavali kao zvijezdu velike teatarske epohe, spašavali od racija ustaša. Nakon rata, zbog njihovog doprinosa antifašističkoj borbi vila nije konfiscirana niti nacionalizirana, a zbirka Durieux kao i umjetnine iz zbirke gospođe Lubienski nakon oslobođenja su proglašene javnim dobrom.

Službeni popis zbirke napravljen je 1948. i u njemu će biti navedena 84 umjetnička predmeta i oko 3000 knjiga. Dvije prijateljice otvaraju vrata svoje vile, započinju takozvana Jurjevska jutra kada svake nedjelje od 10 do 13 sata ugošćavaju posjetitelje. O zanimljivom životu i brojim poznatim imenima koji su u taj privatni muzej navraćali temeljito u raskošnoj monografiji o Vili Živković-Adrowski-Lubienski piše povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović. Nakon rata, Tilla, nekadašnja prvakinja teatra izrađuje kostime u Zemaljskom kazalištu lutaka. Taj joj je posao dao Vlado Habunek kojeg je upoznala još za vrijeme okupacije. Tilla rašiva vlastitu garderobu radeći kostime, dijeli malu prostoriju s pomoćnicom, a prema jednom dokumentu iz 1952. slavna glumica moli da je razvrstaju u “umjetničko osoblje” s plaćom od 11.400, umjesto dotadašnjih 3800 dinara.

Zbirka kao kamen smutnje među prijateljicama

Zbog oskudice više puta moli vlasti da joj dopuste prodaju njezinih umjetnina, nudi ih na otkup jugoslavenskim muzejima, piše molbe da joj se dopusti izvoz pojedinih djela. Svaki je put odbijaju. Njemački će novinari tada saznati da je Tilla, za koju su smatrali da je nestala, živa. Pisat će kako velika glumica sada radi kao mala švelja. Pedesetih odlazi u Njemačku oduševljena što je u toj zemlji i dalje prepoznaju i žele na pozornici. Nakon njezina odlaska iz Hrvatske o zbirci se brinula Zlata Lubienski. Početkom šezdesetih godina Tilla pokušava vratiti svoje predmete u Berlin. Čak se u razgovoru s Titom neuspješno za povrat zauzima njen prijatelj, tadašnji njemački kancelar Willy Brandt.

Službeno će zatražiti da iz Jugoslavije izveze svoje umjetnine 1968., a kada joj to nije odobreno pokreće upravni spor. Tvrdi da je umjetnine donijela u Jugoslaviju samo da bi se spasila od nacista te da nijedan predmet nije pronađen niti nabavljen u Jugoslaviji. Sud zahtjev odbija pozivajući se na spomeničku vrijednost umjetnina, a u činjenici da je tražila jugoslavensko državljanstvo vide dokaz da je kanila ostati u zemlji. Njezini pokušaji da izveze zbirku u tadašnjim su novinama kritizirani kako izraz nezahvalnosti glumice prema zemlji koja ju je “nesebično za rata prihvatila i spasila”. Krajem šezdesetih Regionalni zavod za zaštitu spomenika upisuje njezinu zbirku u registar pokretnih spomenika kulture. U međuvremenu je zbirka postala kamen smutnje između nekadašnjih bliskih i intimnih prijateljica.

Naime, Tilla je u zalog za umjetnine koje je ostavila u Zagrebu uzela Zlatin nakit, raritetni etruščanski zlatni broš, naušnice i ogrlicu koju je Zlati darovao biskup Strossmayer. Oko toga su se, čini se, posvađale i prekinule komunikaciju. Kada je 1969. umrla Zlata, kreću sporovi nasljednika. Iako Zlatina djeca zabranjuju iznošenje umjetnina iz vile zbog spora koji su s Tillinom nasljednicima pokrenuti oko nakita, regionalni zavod stavlja glumičinu zbirku pod starateljstvo. Antoniju Mlikotu snimili smo u prostorijama Muzeja grada Zagreba gdje se čuva zbirka Tille Durieux, koji je u posjed ovog muzeja došao nakon 1982.

Razrješenje vlasničke krize

Tada je zaključen spor s Tillinom prijateljicom i nasljednicom, berlinskom glumicom Erikom Danoff, koja ne dopušta javno izlaganje eksponata, a do konačnog razrješenja “vlasničke krize” dolazi tek 1982., slijedom sporazuma prema kojem Danhoff odnosi 60 posto zbirke, a ostatak (ukupno 19 umjetničkih predmeta) daruje gradu Zagrebu. Zbirka je nakon toga premještena u Muzej grada Zagreba. Svečano je predstavljena 1986., velikom izložbom za koju je Slavko Šterk napravio opsežan katalog. U cijelom tom popisu Klee se vodio kao otuđena umjetnina.

Fascinantna biografija Tille Durieux i nevjerojatna sudbina njezine zbirke samo je jedno od imena čijim se nestalim umjetninama bavi gospođa Mlikota. Osim onih nestalih kroz razdoblje nacizma, prati i transfer pokretne imovine koja je sa zadarskog područja nestala u vrijeme talijanske okupacije toga grada. Kad, primjerice, otkrije da se u vrtu D’Anunzzijeve vile u Rimu čuva lav koji je skinut sa šibenske tvrđave pa postavljen na ulaz zadarskog muzeja, istodobno se razveseli i rastuži. Frustrira je što oni – istraživači ne mogu napraviti više.

“Ponekada se umjetnine otuđene iz Hrvatske pojave na prodaji poznatih i manje poznatih kuća i nitko ne reagira, osim novinara ponekad. Čak i neki uvaženi povjesničari umjetnosti drže da to nije njihov posao, struka napreduje i mijenja se, a mi stojimo na mjestu po tom pitanju. Veliki interes koji su pokazali muzealci za radionicu koju smo nedavno održali u MDC-u govori suprotno. Naše umjetnine često nisu zavedene kao ukradene u međunarodnim bazama, a arhiv je za nas istraživače ministarstvo zatvorilo, to je jedna nemoguća pat pozicija koja me uznemirava i ljuti, a umjetnine odlaze”, kaže Mlikota.

Drago joj je što se pitanjem provenijencije umjetnina bavi na zadarskom sveučilištu i što studentima može prenositi znanje ove vrijedne struke. Svoj rad opisuje kao uporno i često dosadno istraživanje po arhivima. “Ponekad tijekom cijelog dana ne nađeš ništa, onda sljedećeg u arhivskoj kutiji pronađeš uzbudljiv i dragocjen podatak”, veli. Ministarstvu kulture poslat će informaciju o pronađenoj ukradenoj umjetnini iz Jurjevske 27 i nada se da će je iz Runjaninove obavijestiti o sljedećim koracima koje će možda poduzeti. A možda i neće.

Silvana Menđušić
Telegram autor
73 članka Više o autoru