Kako je moj djed, kirurg u Bjelovaru, za vrijeme NDH operirao zdrave ljude i tako ih spašavao od ustaša i nacista
Gospođa Nives Jagodić rekonstruirala je životnu priču svog djeda Josipa Jagodića, bjelovarskog kirurga koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao Židove, partizane i ostale. S ciljem da ih što duže zadrži u bolnici izmišljao im je dijagnoze i zdrave ih je operirao. Na kraju je, 2003., proglašen Pravednikom među narodima
Bila je adventska nedjelja 2003. godine. Gospođa Nives Jagodić otišla je u Osijek, u posjet svom bolesnom tati Tomislavu. “Čuj, Nives, ajde otvori onu veliku kuvertu na šrajbtišu. Stigla mi je neka pošta”, zamolio ju je tata i rukom joj pokazao prema pisaćem stolu – odnosno šrajbtišu – čim je ušla u kuću. Nives je uzela kuvertu na kojoj je bio pečat židovske ambasade u Beču. U njoj se nalazila pozivnica kojom se gospodin Tomislav Jagodić, nasljednik doktora Josipa Jagodića, poziva na uručenje povelje Pravednika među narodima u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik. Povelju će mu predati tadašnji predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić. Nives je bila blago šokirana.
“Tata, jel’ znaš što o ovome? Ovdje piše da je naš otata spašavao Židove”. Tata joj je pomalo rezignirano odgovorio da nema pojma i kako ne planira nikamo ići. Bio u prilično lošem zdravstvenom stanju. Očito mu se nije dalo razmišljati o događajima od prije 60 godina. Na putu prema Zagrebu, Nives je razmišljala o djedu kojeg je, realno, relativno slabo poznavala. Otata je umro kada je imala 12 godina. Dok je još živjela u Bjelovaru, stare gospođe često su je zaustavljale i prema njoj su bile posebno ljubazne. Govorile bi da ih je njezin djed operirao i da je bio posebno dobar čovjek. Taj djed, ili kako ga je ona zvala otata, preminuo je 1973. godine. Nives se ipak sjećala odlazaka baki i djedu u Osijek, gdje su Josip i Nada Jagodić živjeli od početka šezdesetih. “Moja baka, odnosno oma, organizirala je fascinantne obiteljske ručke”, prisjeća se. Obitelj se okupila u ogromnom dnevnom boravku, u kojem je bio starinski njemački, alt deutsch namještaj.
Nedjeljni ručak kod hladne i rezervirane omame
Komode, koje su bile od orahovine, imale su stranice debele pet centimetara. Obitelj je sjedila za impresivnim, osmerokutnim stolom i jeli su iz vrhunskog češkog porculana. “Oma je za predjelo najčešće pripremala jelo koje je zvala mađarski gulaš”. To nije bio klasični gulaš, nego komadići crvene paprike na kockicama svježeg posoljenog kruha. Nives je sjedila u krilu svojeg prilično korpulentnog, ali i markantnog djeda. Sjeća se kako je otata uvijek sjedio uspravnih ramena i stalno se šalio.
“Dok je šetao centrom Zagreba, ugledao je kako mu u susret prilazi doktor Jagodić. Bio je euforičan, htio ga je zagrliti, ali mu je samo pružio ruku. Plašio se njegove reakcije. Primarius Jagodić je u bjelovarskoj bolnici uvijek bio suzdržan. Doktor je prepoznao svojeg pacijenta. Dok mu je Božo zahvaljivao, kirurg se glasno smijao. Bio je neprepoznatljiv”
Doktor je bio jako glasan, otvoren i jednostavan, dok je njegova žena bila prilično stroga, hladna i rezervirana. Njezina unuka kaže da je u stvari bila milostiva, fina osječka gospođa njemačkog podrijetla, koja se djevojački prezivala Ritteser. “Stalno je hodala za nama i prigovarala. Skini cipele, nemoj ništa dirati, pazi da nešto ne razbiješ”, prisjeća se Nives. Oma je inzistirala da pojede ručak, ali je na tanjuru morala ostaviti komadić hrane. “Tako se ponašaju pristojne dame”. Nakon ručka, otata bi se digao sa stolca, otvorio komodu i iz lijevog kuta izvadio čokoladnu torticu za unuku. Onda bi se povukao iz dnevnog boravka i otišao u šetnju uz Dravu.
Prva transfuzija krvi u osječkoj bolnici
Društvo mu je uvijek pravio njegov vučjak. “Jagodići su bili ludi za vučjacima. Svaka generacija imala je barem po jednog”, objašnjava gospođa Nives. Josip Joza Jagodić rodio se 17. veljače 1897. godine u građanskoj obitelji koja je živjela u strogom centru Osijeka. Joza je bio četvrto od šestero djece. Njegov otac radio je kao državni službenik pa je Joza osnovnu i srednju školu završio u Vinkovcima. Neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata upisao je medicinu u austrijskom Innsbrucku, a diplomirao je 1922. godine u Pragu. Nakon povrataka sa studija, mladi doktor počeo je raditi u osječkoj bolnici.
Najprije je stažirao, zatim je neko vrijeme volontirao, a 1925. godine imenovan je pomoćnim liječnikom. Iste godine napravio je prvu transfuziju krvi u Osijeku. On je bio darivatelj. Godine 1928., kada je imao 31 godinu, oženio se 20-godišnjom Nadom Ritteser, s kojom je imao dvoje djece, sina Tomislava i kćer Nadu. Dvije godine poslije sašio je prvu ubodnu ranu srca i postao primarijus u osiječkoj bolnici. Tijekom tridesetih godina, u Hrvatskom listu objavljivao je članke koji svjedoče o njegovom karakteru.
U njima je ukazivao na nepravednost sustava u kojem se bolničko liječenje plaća, zalagao se za dostupnost liječenja svima i ukazivao na doktore koji primaju nekoliko plaća, a uz to još rade i u privatnoj praksi. Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, odnosno 1940. godine, doktor Jagodić imenovan je ravnateljem bolnice u Bjelovaru. Ubrzo nakon što je stigao u Bjelovar uredio je zapuštenu operacijsku dvoranu i formirao prvo rodilište. “U tom gradu je kasnije učinio i ono zbog čega će se naći na listi hrvatskih pravednika među narodima”, kaže njegova unuka.
Kako je mladom Židovu spasio život
Nekoliko dana nakon što je doznala za povelju Pravednika među narodima, gospođa Nives odlučila je nazvati svoga tatu Tomislava. “Čuj, kad se tebi već ne ide, mogu li onda ja otići”, pitala ga je. Tata se složio. Nakon toga Nives je kontaktirala svoju 17 godina mlađu polusestru Lidiju, koja s doktorom Jagodićem nije u krvnom srodstvu. “Nikada nije bila tako ushićena. Bila je malo nepovezana. Pričala mi je kako je njezin djed napravio nešto jako veliko, ali još uvijek ne zna što točno”, prisjeća se novinarka i režiserka Lidija Špegar tog razgovora s Nives. Ceremonija dodjele povelje organizirana je krajem siječnja 2004. godine u zagrebačkom Hotelu Dubrovnik. Nives je tada doznala da je njezinog djeda nominirao jedan beogradski Židov, Božidar Erenfrajnd, kojega je Jagodić spasio od Jasenovca. Operirao mu je zdravo slijepo crijevo, mjesecima ga je skrivao u bolnici i naposljetku mu je omogućio prebjeg u partizane.
Četiri godine nakon te dodjele povelje, 2008. sestre su se na jednoj kavi dogovorile da će detaljno istražiti život primarijusa Jagodića. U to vrijeme Lidija je pohađala radionice dokumentarnog filma u sklopu Jewish Film Festivala. “U nekom trenutku sam shvatila kako je njegov životopis sjajan predložak za film”, kaže Lidija. Sestri je predložila da snime dokumentarac o njezinom istraživanju djedovog života. Film je financirao HAVC, a nastao je u produkciji Restarta. “U filmu, koji sam, prema riječima Božidara Erenfrajnda, nazvala Neke stvari ne treba sakriti, kamerom pratim putovanje moje polusestre u Osijek, Beograd, Bjelovar i Jasenovac”, objašnjava režiserka filma Lidija Špegar. Božidara Erenfrajnda upoznale su 2010. godine u Beogradu, kada su napokon saznale zašto je bjelovarskog kirurga nominirao za ovo veliko priznanje.
Kako je shvatio da je u bolnici siguran
Početkom Drugog svjetskog rata, Božidar Erenfrajnd živio je u Srbiji. Doživio je bombardiranje Beograda, koje se dogodilo u travnju 1941. godine, a onda se preselio svojoj teti u Pitomaču, gdje je radio kao trgovac. Nedugo prije njegovog dolaska u Pitomaču ustaše su proglasile NDH i počele provoditi tzv. konačno rješenje židovskog pitanja. Godine 1942. Božidar je zajedno s ostalim Židovima protjeran iz Pitomače. Zatvoren je u sabirni centar koji se nalazio u bjelovarskoj gimnaziji. Tamo su čekali deportaciju za Jasenovac. U filmu je posvjedočio kako mu je jedne večeri u gimnaziji prišla jedna Ivka, djevojka koju je poznavao još iz Pitomače.
Rekla mu je kako će kroz nekoliko sati svi biti otpremljeni za Jasenovac. Savjetovala mu je da se negdje sakrije. Obećala mu je da će se vratiti po njega i pomoći mu u bijegu. Božo se sakrio iza vrata. U jednom trenutku začuo je glas njemačkog vojnika koji je provjeravao je li netko ostao u zgradi gimnazije. Ukipio se, mislio je da je gotov, ali vojnik ga ipak nije primijetio. Nekoliko sati nakon toga začuo je Ivkin glas. Djevojka je održala obećanje, izvela ga je iz zgrade i odvela ga do bolnice. Kada je stigao pred bolničku zgradu, Božo se primio za desnu stranu trbuha, na mjesto gdje se nalazi slijepo crijevo, i počeo glumiti napadaj. Djelovao je uvjerljivo.
Medicinske sestre uvele su ga u bolnicu i pozvale doktora Jagodića. Doktor je djelovao jako hladno, vjerojatno zbog toga što je bio pod prismotrom, a Božo je umirao od straha. Bilo je pitanje trenutka kada će kirurg otkriti njegovu prijevaru. Međutim, doktor Jagodić potvrdio je njegovu laž i naložio sestrama da pripreme salu. Mladić mora što prije biti operiran. Doktor mu je izvadio zdravo slijepo crijevo. U tom je trenutku shvatio da je kirurg na njegovoj strani i da je u bolnici siguran. Sljedećih pet mjeseci ležao je u bolnici i pretvarao se da je bolestan. U njegov bolnički karton kirurg je svako malo unosio nove komplikacije zbog kojih je dečko morao ostati u bolnici.
Doktor koji je izmišljao dijagnoze
Božidar je promatrao kako bolničko osoblje, predvođeno doktorom Jagodićem, spašava ljude. Režiserka kaže da joj je gospodin Erenfrajnd detaljno opisao način na koji je funkcionirala Jagodićeva ekipa. U bolnici su često liječili partizane, koje su vodili pod lažnim imenom, ali i zdrave Židove koji su, poput gospodina Bože, završili u bolnici kako bi izbjegli odlazak u Jasenovac. Mnogi od njih nisu mogli plaćati liječenje, pa je doktor Jagodić sam financirao njihov boravak u bolnici. Ubrzo su ustaše počele sumnjati. Racije su postale sve češće. Erenfrajnd smatra da su doktori imali vezu u policiji, jer su znali za svaku raciju, pa su pacijente na vrijeme skrili po bolnici.
Ustaše su u bolnicu često dovodile ranjene partizanske zatočenike. Onda bi doktoru Jagodiću naredili da ih sanira i dojavi im kada zarobljenici budu spremni za odlazak u zatvor. Takve ljude kirurg je dugo liječio, htio je biti siguran da su se oporavili, a onda im je pomogao u bijegu. Ustašama je kasnije tvrdio kako ne zna na koji su način pobjegli iz bolnice. S vremenom je ipak postao previše sumnjiv, pa je često boravio u zatvoru, gdje su ga, prema izjavama njegovih tadašnjih kolega, fizički maltretirali. Naposljetku su ga redovito vraćali u bolnicu. Bio im je potreban jer je u Bjelovaru tada bilo malo kirurga.
“U bolnici su često liječili partizane, koje su vodili pod lažnim imenom, ali i zdrave Židove koji su, poput gospodina Bože, završili u bolnici kako bi izbjegli odlazak u Jasenovac. Mnogi od njih nisu mogli plaćati liječenje, pa je doktor Jagodić sam financirao njihov boravak u bolnici. Ubrzo su ustaše počele sumnjati. Racije su postale sve češće”
“Ustaše nisu trpjele doktora Jagodića, ali su ga trebale. Moj otata je tu poziciju itekako dobro iskoristio”, objašnjava Nives. U siječnju 1943. godine, nakon što je u bjelovarskoj bolnici boravio pet i pol mjeseci, Božo se naručio na razgovor kod doktora Jagodića. Bio je svjestan da kirurg više ne može izmišljati dijagnoze, pa ga je odlučio zamoliti da ostane raditi u bolnici, možda kao nekakav pomoćni radnik. Doktor mu je odgovorio da ne može jer nema papire. To bi bio previše rizičan potez. Erenfrajnd je tada shvatio da je došlo vrijeme za bijeg. Zamolio je jednog pacijenta, očito ranjenog partizana, da mu pomogne.
Neobičan susret u oslobođenom Zagrebu
Erenfrajnd je u partizanima dočekao pad NDH. U lipnju 1945. godine, nedugo nakon oslobođenja, Božo je stigao u Zagreb. Dok je šetao centrom grada, ugledao je kako mu u susret prilazi doktor Jagodić. Bio je euforičan, htio ga je zagrliti, ali mu je samo pružio ruku. Plašio se njegove reakcije. Primarius je u bjelovarskoj bolnici uvijek bio suzdržan. Doktor je prepoznao svojeg pacijenta i, dok mu je Božo zahvaljivao, glasno se smijao. Bio je neprepoznatljiv. “Ustvari je bio prirodan. Moj otata je uvijek bio jako srdačan, ali je tijekom onih ratnih godina s pacijentima morao biti na distanci, jer bi inače bio otkriven”, objašnjava njegova unuka.
Božo se ubrzo vratio u Beograd i osnovao obitelj. Krajem devedesetih godina počeo je intenzivnije razmišljati o doktoru zbog kojega je preživio Drugi svjetski rat. Većina njegove obitelji stradala je u holokaustu. Tada je odlučio doktora Jagodića nominirati za Pravednika među narodima. Procedura je bila komplicirana. Najprije je od Hrvatskog državnog arhiva zatražio dokumentaciju o svom liječenju u bjelovarskoj bolnici. Kasnije je pronašao još nekoliko dokumenata koji su dokazali da je Jagodić riskirao svoj život i nije imao materijalnu korist od pomaganja židovima.
Prikupljenu dokumentaciju poslao je u Izrael, a onda je, kako je rekao, na iglama dugo čekao odgovor. Reakcija je stigla nakon tri godine. Yad Vashem proglasio je Jagodića Pravednikom među narodima, no Božo se zbog visokih godina nije pojavio na dodjeli povelje u Zagrebu. Kad su ga konačno upoznale u Beogradu, sestre su bile vrlo emotivne.”Taj dan smo svi pričali o zahvalnosti. On je bio zahvalan mojem djedu, a ja njemu. Da nije bilo Božidara Erenfrajdna, ja nikada ne bih saznala kakvog sam otatu imala”, govori gospođa Nives. Lidija kaže kako ju je ovaj susret potakao da upiše studij režije dokumentarnog filma na zagrebačkoj Akademiji.
Zbog čega je dobio otkaz u bjelovarskoj bolnici
Dvojica muškaraca, doktor i njegov pacijent, zadnji puta susreli su se u lipnju 1945. godine. Nakon toga Božo Erenfrajnd vratio se u Beograd, a doktor Jagodić nastavio je raditi u bjelovarskoj bolnici. Godine 1957. Jagodić je dobio rješenje o udaljenju s dužnosti ravnatelja i primarnog liječnika kirurško-ginekološkog odjela. “To je bila nekakva politička odluka. Pretpostavljam da je bio degradiran zbog toga što se nekome zamjerio”, objašnjava njegova unuka Nives.
Sestre su pronašle dokument o suspenziji, u kojem doktora Jagodića optužuju za aljkavost i nemar. Inspekcija je provedena dok nije bio na poslu, tako da se nije mogao obraniti, a novo bolničko vodstvo od kirurga je zahtjevalo da se, ukoliko dođe do hitnog slučaja, mora pojaviti u bolnici. Nakon toga doktor Jagodić napisao je pismo, koje su sestre također pronašle, u kojemu se obranio od optužbi. “Nama je taj dokument važan jer u njemu moj otata nabraja ljude koje je spasio u Drugom svjetskom ratu”, kaže gospođa Nives.
Dokumentarni film o hrabrom doktoru
U pismu Jagodić navodi grupe židovskih žena i bjelovarskih partizana, ali i konkretna imena ljudi kojima je pomogao. Svoju karijeru Jagodić je kasnije nastavio u Gospiću i makedonskoj Pljevlji, a zadnje dvije godine radio je u jednom osječkom domu zdravlja. U penziju je otišao 1963., a preminuo je 1973. godine. Sahranjen je u velikoj obiteljskoj grobnici na osječkom groblju Svete Ane. Gradonačelnica grada Bjelovara Đurđa Adlešić unuci doktora Jagodića uručila je 2005. godine Povelju grada Bjelovara, a nedugo nakon toga po njemu je nazvana jedna bjelovarska ulica.
Bjelovarska povjesničarka Valerija Turk Presečki zalaže se da se na zgradi bolnice postavi spomen ploča, a gospođa Nives Jagodić bi voljela da se u gradskom muzeju napravi stalna postava njegovih instrumenata, slika i osobnih stvari. “Ništa od ovoga ne bi se dogodilo da je Božidar Erenfrajnd šutio. Zahvalna sam mu što je ispričao nevjerojatnu priču od djedu moje polusestre, a meni poklonio scenarij za film “, završava redateljica Lidija Špegar. Film Neke stvari ne treba sakriti sniman je četiri godine, premijerno je prikazan 2014. godine, tri godine nakon smrti gospodina Božidara Erenfrajnda.
