Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako sam upoznao velikog Špacu Poklepovića kroz veličanstvene priče mog oca

Sinoć je preminuo Stanko Poklepović, bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije i trener Hajduka

Bez obzira što je oduvijek bio Splitovac, njegov trenerski put je, jednako kao i u identičnom, ali puno uspješnijem Ivićevom slučaju, bio sudbinski obilježen s Hajdukom. Neovisno o tome što je doista bio lutalica i vodio razne, što jugoslavenske, što svjetske klubove, pa i svoga Splita te jednokratno hrvatsku reprezentaciju, Hajduk je ipak predstavljao njegovu trenersku strast

Špacu Poklepovića upoznao sam ponajprije kroz priče svoga oca, prije nego sam uopće i bio svjestan sebe i nogometne igre, na koju sam se kasnije logično ozbiljno navukao, što traje i do danas. Priča počinje polovicom sedamdesetih, kada otac i Stanko Poklepović dijele inženjerski ured u splitskom škveru, što se zgodno poklapa s trenerskom revolucijom Tomislava Ivića, koji s Hajdukom razvija igru visokog presinga na protivnika.

Teško je danas iz perspektive digitalnog doba nekome tko se s njim srodio, dočarati koliko je u to vrijeme bio dragocjen fotokopirni uređaj, ali možda će biti dovoljno za napomenuti kako je u čitavom škveru, koji je predstavljao ozbiljan industrijski pogon, postojao samo jedan i držao se pod ključem. Slučaj je htio da mi je otac bio jedan od nekolicine onih koji su imali ključ od kopiraonice, stoga nije bilo nimalo začuđujuće kad ga je Špaco zamolio da mu iskopira nešto.

Nezaustavljivi Špacin monolog o nogometu

Ono što jest čudilo bio je sadržaj kojeg je trebalo kopirati. Radilo se o jednom od pionirskih radova Slavka Trninića o presingu u košarci, kojeg je Poklepović želio umnožiti za svog kuma Tomislava Ivića. Imajući to u vidu, Ivićevo vizionarstvo doima se znatno većim, nego što se moglo zamišljati. A Špaco nije bio samo njegov odličan prijatelj, nego i najvjerniji učenik, što će svaki put doći do izražaja kad bi mu se omogućilo dovoljno prostora za miran rad.

Što se mog oca i njega tiče, nisu nikad postali bliski prijatelji, ali su ostali dobri poznanici. Pa mi je tako Špaco, između ostalog, registrirao oca kao igrača RNK Splita, da bi ga kasnije i sam upoznao za vrijeme posljednje sezone zajedničke jugo-lige, 90/91, kada je kao trener Borca iz Banja Luke došao u Mostar na utakmicu s Veležom. Taj zajednički ručak u, sad već nepostojećem Hotelu Ruža, ostao mi je u sjećanju na jedan nezaustavljivi Špacin monolog o nogometu, iz kojeg se nepogrešivo mogla uočiti strast s kojom je taj čovjek prilazio toj divnoj igri koja mu je obilježila život.

Trenerski put sudbinski obilježen Hajdukom

Bez obzira što je oduvijek bio Splitovac, njegov trenerski put je, jednako kao i u identičnom, ali puno uspješnijem Ivićevom slučaju, bio sudbinski obilježen s Hajdukom. Neovisno o tome što je doista bio lutalica i vodio razne, što jugoslavenske, što svjetske klubove, pa i svoga Splita te jednokratno hrvatsku reprezentaciju, Hajduk je ipak predstavljao njegovu trenersku strast. Stoga nestvarno, a pomalo i tužno zvuči da ga je Hajduk smijenio 1986. nakon prve, pazite sad, četvrtfinalne utakmice Kupa Uefa, protiv belgijskog Waregema, koju je Hajduk dobio na Poljudu s 1:0, što su u upravi procijenili kao neuspjeh.

Smjena je naravno rezultirala tragičnim ispadanjem u uzvratu, a Špaco se nakon toga ipak nezaobilazno upisao u Hajdukovu povijest, osvojivši kao trener prvo prvenstvo samostalne Hrvatske 1992., potom kup 2010., a i do danas je ostao posljednji koji je u toj sezoni uveo Hajduk u skupinu Europske lige. Njegova posljednja epizoda na Hajdukovoj klupi iz 2015., kad su probali s njim zamaskirati vlastita lutanja iz prvog dijela sezone, završila je tragično.

Karakterističan arhaični rječnik

Svi koji su ikada slušali njegove presice ili čak kratke izjave, ludo su se zabavljali zbog arhaičnog rječnika prepunog elokvencije i stručnih izraza, što je bio ostatak njegove inžinjerske naobrazbe, stopljene s nogometnom teorijom. Tako je često govorio o cotavom napadu, tzv. škvadri coti, a u urbanu mitologiju ušao je nakon što je uspio izvuć nulu na Maksimiru 2010. godine, uz obrazloženje da je taktički igrao piriju.

Nimalo spektakularan doček Hajduka na Rivi kao osvajača kupa te godine, pred 5-6 tisuća ljudi, ipak mi se urezao u pamćenje po općem deliriju koji je nastupio nakon njegovog dolaska na binu i euforičnom skandiranju: Pirija, pirija, pirija.

Zaigrani dječak nevjerovatne inteligencije i erudicije

Iako se znalo da je duže vrijeme bolestan i već u ozbiljnim godinama, vijest da Stanko Poklepović preminuo logično je uzdrmala, ne samo Split, nego i sve one koji nogometnu igru istinski vole. Nemoguće je da umre Špaco, zaigrani dječak nevjerovatne inteligencije i erudicije.

Svatko će ga pamtiti po nečemu osobnom, ali mislim da mu se pri prvom prvoligaškom susretu, nakon skoro pola stoljeća, između njegovog RNK Splita i Hajduka, u kojem je na Parku mladeži kao trener vodio Hajduka, dok je pola stoljeća ranije te utakmice igrao kao prvotimac Splita, odvrtio čitav život u glavi.

Pogledajte tu snimku Špace kako uoči utakmice hoda uz aut-liniju i gotovo suznih očiju i zamišljenog pogleda gleda prepun stadion. U tom pogledu je nogomet sam po sebi, veličanstven i jednostavan, a opet prepun strasti i emocija.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
167 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program